Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Slike...<3/Emo poetry(www.emo-corner.com)/Gothic Poems

Our Love
Loves memory has traced our outline in this place.
But will the spider remember, or the sun?
Did the water capture our faces in permanence?
Does the wind create us anew as it blows?
Did the shadows from the trees record our passage beneath them?
Our secret been revealed.
Yet I have told no other.
I write these words in silence, in mute testimony
To what once was.
But our image remains alive in this place.
It can not be removed.
You, me,
We then,
Were here.
We saw the day and hoped for tomorrow.
We caught a brief glimpse of love's promise.
We were not liars,
But thieves of time.
For now time has now forgotten us,
Yet our memory lingers, and love remembers
This place that was ours.


Falling Away
I am bored with love
and it's passionless limbs
that drape over my bed
in a lethargic state of impotence
while wearing the same red heart
my soul picked up hitchhiking
off highway serendipity

Now here we are
alone in togetherness
trying to build dreams
with two by fours and glue,
but even a home
won't tie us together
when our hearts live alone

Poetic vows cliched
into nothingness
like all words do, eventually
and we allowed
our bodies to become
another pair of hollow shadows
that make love to a wall
instead of each other
and we wonder why
the roses are dying


Your Lies
Funny when things never change
Even when you say they will
But while your off s(rewing her
My life is standing still

You tell me that you love me
When I go to leave
You tell me I'm your only one
And I let myself believe

I know that you are using me
But you'll never let me go
I know that you don't love me
I know I'm just for show

I don't know If I can stand
To see you love another girl
You know that you broke my heart
You know that your my world

But while your standing by my side
I'll believe your lies forever
Cause everything seems so perfect
When we are together


Autumn Times
Autumn breeze frigidly touches ailing dreadful lives
Harshly darkness quietly surrounds the broken souls
Mellow serenades that once played between hearts
Pathetically have transformed into bitter sad songs

Somewhere beyond the flossy clouds
Cupid has lost his romancing arrows
Plays sad sonorous tunes on his bow
Dedicated to all weepy lonely hearts

Howling chilly wind blows through the mist
Sounds of sorrow spread allover the place
Fuzzy humid air submerges the inner lust
Lives decay slowly as the autumn leaves fall...

Emo Girls


Emo Girls


Emo Girls


Emo Girls


Emo Icons

GOTHIC QUOTES <3<3<3

"what is it about the moonlight that draws my spirit in? The seduction? The stygian agony? I would give up my silber visions to know."
--------
"The agony in my eyes mirrors the moon light of my flawed soul"
--------
"Whay are my eyes so exquisite with poetry? And why do I no longer care?"
--------
"There is much darkness to be found in shadows.But you may need to sacrifice your silver mind to find it..."
--------
"The graveyards in my mind mirror the blood of my unliving purpose"
--------
"Why are my fears do tortured with solitude?And why do I no longer care?"
--------
"The graveyards in my existence mirror the moonlight of my obtenebrated solitude"
--------
"Why do we love death and the blood? My dear, you need only look into your own pain-filled soul to fine out"

GOTHIC POEMS

The Vampire

A man in dark from the east
prowels the night for blood to feast
he walks the streets from dusk till dawn
and doesnt even pass a yawn

this man is pale as though hes dead
his body cold from toe to head
his canines long and pearly white
he gives his victims no time to fight

a man came knocking on his door
he came at night to implore
he came and answers tried to find
he tried to unravel the creatures mind


he saw a coffin upon the floor
and found him self pinned to the door
he bared his neck and drank and drank
until to his knees the man had sank

their he knelt begging mercy please
and his clothes the vampire seized
he dragged him up upon his feet
and to his maker went to meet

I NEED NOT A REASON

The sky was filled with blood tonight
No wind a-blew
No smoke a-rose
But somewhere it seemed, d’it not seem right
Far below in nether
Across the seas a-feather
My life in thine
Mine heart in hand
A-top a raging storm a-stage
Sweet words flow from honey mouth
‘Tis not how they see me or hear
How dare thee speak when light doth shine
The light, it dote your saddened soul
A deciding decision in thine vast nothingness
How can one breathe when you are full of it?
Nothingness is, last of all
Only place to be filled or felt to rot
A hole in thine soul
It aches to desperation
But be three true
And stay thee noble
Fare not far, but search carefully
With a still learning heart
Thine spirit hath no where to turn but lust
A lust for love, is no love at all
But merely a pawn to castle in game
Then thee who nighly see
The truth of the dreams
What would one be
If one could not ponder
Unable to release a death-rising screech?

Black light in darkness

Sitting in darkness, around me just fear
You left me behind, you are not here.
I am full of questions that are making me insane
Maybe you can hear me, but I still feel just pain...

A black light is all that I can see
Just want it to stop, don't want it to be
I'm telling to myself- this can't be real
Is it my life that you had to steal?

And now I know that you played with me
Now I feel it, now I see
The shit that I went through because of you
You played with me and I had no clue

Black light shine on me...
Black light be here with me...
Black light take him away...
Black light stay...

DARK BLOOD BEAUTIES

In your hands,
We form the bonds
Together we shall die
No one can even lie

Fallen beauties of eden
Never even forgotten
But not begotten
In the eyes rotten

We shall be together
It shall be forever
No one will bother
Our love will gather

In the shadow
We shall wallow
In the high and low
Not even tomorrow

The end of light
We shall fight
With you my might
We shall have height

We never bend
We shall make amend
Gaia we shall tend
Till the end

PAIN
Pain is
hidden.
Not something
i share
with the
world.

It made
me what i am
today.

selfconcious.
scared.
hurt.
tears.

i cant be
me because
of the pain.

i want to
be free.
every thing
that happens
justs adds
another hole
to my already
damaged heart.

my pain is
like acid
its burns.

its toxic.
bottled
up and
stored to
keep everyone
from seeing
its true power.

im full of
toxic waste.
it runs through
my veins.
my heart.
my mind.
leaving a
mark where ever
it goes.

always stored.
my pain.
never shown.
kept to myself.

no one knows
the real me.
The me that
hurts inside.
they all think
im happy.
they will never
know the truth.

im hurt.
and ill say it.
but no one
can feel my
pain.
it belongs to
me.
it created
me.

Pain is who i am.

Nightmare

Its half past midnight
So dark except for the moon light
Walking through ‘can see graves afar
Looking up ‘can perceive the nebula neath a star

The air’s filled with a horrible atmosphere
Isolation and fear possesses the earth’s sphere
The vegetation’s dominated by deadly arbour
All these I perceive at this witching hour of horror.

As I proceed, the air gets hazy
Sense a creature afar and I get pacy
I took a close look
Not long how long it took.

Hear the sound of nocturnal creepers
Totter left ‘n’ right, a thorny branch hooked my zippers
Like unleashing the contents of Pandora’s Box
Behold I perceive a ferocious fox.

Think I see this creature again
A chimera, I try to make the best bargain
Run eastward as fast as I can
Seems to catch ‘spite the pace I ran.

I run southward which seems an advantage
Must escape this barbarous savage
But then in sight I see a creeping creature
Out of a graveyard I assumed a pasture.

Then I’m attacked by this ferocious beast
I surrender myself a wholesome feast
Look downwards and I see nothing but doom
Ah! It was a dream I heaved as I woke in my room.

IN YOUR ARMS

Hold me, my love,
Just one more,
Just to feel again your warm touch
Kiss me, again, my love
I want to taste your soft lips, again
Bite me,
I want to taste your sweet blood
Just one more,
Embrace me, again
‘cause in your arms I feel so safe
my angel, stay with me tonight
don’t leave me alone
share with me with this beautiful night,
oh my dear love, even words can’t describe how beautiful you are
when I am looking into your eyes, I see peace and joy
from that moment I know that you are my true love
oh, my love, how beautiful you are
after all this years I have lived I have never seen someone who had good heart
in your arms I feel safety and warm
when you embrace me I feel like I am in the heaven with you

Ne znam kakav je sad to problem u medijima oko Emocore-a...To je meni presmješno...Zašto provoditi diskriminacija protiv ikoga?
Osobno poznajem jednu emo djevojku i mogu potvrditi da je ona najodanija,najbolja i osoba puna razumjevanja...Nema stvarno ničega lošeg u tome...(šaljem ti puse dark sys!!!)
I ja sam emachica...Nije me sram to priznati...Mislim da se nemam toga uopće sramiti.To je moj osobni izbor i nitko mi to ne može zabraniti.
Emachi nisu ljudi koji su totalni sotonisti,koji se masakriraju,koji su tjelesni mazohisti,sadisti i tome slično.Nisu uvijek depresivni i tužni...Ne misle stalno na samoubojstvo jer to nigdje ne vodi...
Oni su ljudi sa preizraženom emotivnošću.Znam da sad to zvuči kao da je to nešto nenormalno,ali stvarno nije.Kada govorimo o emocijama,onda su u to ukljućene SVE emocije.Od tuge do euforične radosti.(>)...
Istina je,oni su ponekad toliko "ufurani" u neki osjećaj da postaju mentalni mazohisti...Ali kao da se vama nikada nije dogodilo da ste toliko tužni da samo na to mislite...Ili da ste toliko sretni da skačete i vrištite od sreće...
Upravo o tome govorim...
Ona djeca koja su počinila samoubojstvo...Da malo raspravljamo o njima...
Ni jedan roditelj nije potvrdio da mu je dijete bilo emo,zar ne?Zašto su onda mediji dignuli toliko prašinu oko toga?Zašto su pričali o nečemu o čemu nemaju pojma?
Glupo je uopće pričati više o tome...Onaj koji mi vjeruje neka ostavi komentar...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Ne znam zašto me danas spopala neka melankolija...Tužna sam i samoj sebi beskorisna.Svijet je zaista okrutan.Osjećam se poput ovog anđela na slici...
Darkman mi se napokon javio.Zapravo,zbunjena sam...Ne znam što da mislim o njemu.Sve je presavršeno da bi bilo stvarno i to me straši.
Dečko je sasvim OK,ali upoznali smo se tako da se on meni javio i od tada se dopisujemo,imam njegovu adresu(to mi je ispočetka bilo dovoljno...),ali razgovarali smo o tome da mi on pošalje svoju sliku,ali je odbio.Kasnije mi je rekao da će mi poslati kada bude imao više novaca na mobitelu(Darky,stvarno lažeš!Kako možeš biti takav?!).
Više ne znam kako da to riješimo(ne smijem trošiti novac na mobu jer će me mam zadaviti...a to je jedini način da on i ja razgovaramo...).
Ah...Nitko nije komentirao mog Tristana!Sramota!
Posudila sam neke knjige o vampirima...Ako mi to baka vidi ja sam mrtva......
Odlučila sam staviti ovu priču na blog...

Ljubav obasjana svjetlima svjetionika


Sjedila sam tako mirno na žalu,osluškujući tiho pjenjušanje valova koje je dopiralo negdje iz daljine.Zvuk je bio sličan snažnom udarcu vala o stijene s kojima je bio okružen jedan mali otočić.Ne bi bilo ništa posebno na tome otočiću,da na njemu nije jedan svjetionik.On je odašiljao svjetleće poruke kroz mračnu i jezivu noć.
Kao što sam rekla,sjedila sam na žalu osluškujući,kada sam začula zvuk još tiši i ljepši od pjesme valova.Iza mene je stajao čovjek za kojega nikada ne bih rekla da ću ga ikada sresti.Na prvi pogled nije se činio ništa poseban.Običan neuredni teenejđer sa razbarušenom plavom kosom.Ali te njegove plavosive oči su jednostavno bile čarobne.
Pogledao me ravno u oči.Tog trenutka sam osječala kao da je bacio neku čaroliju na mene koja je uzbudila nešto u meni što je spavalo već dugo vremena.Probudila je tinjajući žar koji se sada rasplamsao u pravi oganj.Koliko god se opirala,nisam mogla skrenuti pogled.Nasmješio se i sjeo do mene.
- Bok ja sam Mihael!-predstavio se.
Njegov tihi bariton je sjekao morski zrak svojom melodičnosti poput ljetnog vihora.Jednostavno sam uživala slušajući njegov glas koji je zvučao ljepše od ijednog zvuka na ovome svijetu.
Dugo smo razgovarali.Jednostavno nam nije ponestajalo tema za razgovor. Promatrala sam ga.Na sebi je imao kaprice boje pijeska i bijelu majicu bez rukava koja je još više isticala njegovu preplanulu put.Za svakim njegovim pokretom vidjela sam napetost njegovih mišića,te kako se oni zatežu i opuštaju.
Pokazao mi je prema jednoj stijeni koja se nalazila nekoliko metara ispred nas i predložio da odemo do nje.Jednostavno ga nisam mogla odbiti.Ustala sam se,a on me uhvatio za ruku.
Polako smo došli i on mi je pomogao da se popnem na stijenu.Pitala sam ga zašto smo došli tu,ali nije mi ništa želio reći.
Samo se zagonetno nasmiješio.U tom trenutku sam stajala mirno na stijeni i zagledala se u daljinu.Obuhvatio me oko struka i privio me bliže k sebi.Ne razumijem zašto se nisam bunila,nego se prepustila njegovome zagrljaju.Nježno mi je šaputao prekrasne stihove.
„Iz tame života sagnemo glavu u plaho,prigušeno svijetlo sna.
I kada nam bude najgore dođi tiho...I svojim nas baršunastim plaštem sakrij od života.Lutati ćemo tvojim šutljivim parkovima,gdje se fontane i ogromni egzotični cvjetovi natjeću u ljepoti,a lice će nam biti zaneseno kao od čitanja neke krasne knjige...“
Stajali smo tako na toj stijeni zagrljeni,gledajući u nebo posuto zvijezdama,te se divili njihovoj ljepoti.Došlo je vrijeme rastanka.Ja jednostavno nisam željela otići.Ali morala sam.Da ne bih pomislila da mu ovo danas nije značilo ništa,polako me dotaknuo iza vrata i približio moje lice svojemu...sve bliže...i bliže...i bliže...
Već je bila prošla ponoć i ja sam ležala u krevetu,u svojoj maloj sobici ,u apartmanu blizu obale.Još nisam mogla zaboraviti ono što se dogodilo prije dva sata...pogotovo ne onaj poljubac koji je bio slađi od najslađe Milka čokolade.Ni njegov dodir užarene kože na mojim ramenima...ni one prekrasne stihove koji mi još uvijek odzvanjaju u glavi.Odjednom sam začula kuckanje na prozoru...pa još jednom...pa još jednom.Uplašeno sam se ustala i došla do prozora.Ono što sam vidjela izazvalo je lančanu reakciju u meni.
Ispod mog prozora je stajao Mihael sa šakom punom sitnih kamenčića kojima je gađao prozorsko staklo.
Nasmješio se kada me ugledao.Otvorila sam prozor.
- Dođi na plažu!-prošaptao je.
- Ne mogu...stara bi se ljutila...-
- Daj!Molim te!-pogledao me pogledom izgubljenog psića.
Zatvorila sam prozor i tiho otvorila ormar da uzmem hlače i majicu.Izašla sam iz apartmana bosa jer sam u toj žurbi zaboravila na japanke.
Čekao me.Nježno smo se okrznuli usnicama.Začulo se bučno kliktanje galebova koji u se uvijek navečer skupljali na žalu.Tada bi raširili krila i kliktali iz sveg glasa.Šetali smo po žalu koji je bio posut sitnim pijeskom obasjanim mjesečinom,pa se činilo kao da hodamo po najsjajnijim dijamantima.Iz obližnjeg bara koji je definitivno kvario romantičnu atmosferu se čulo glasno treštanje glazbe koja svakako nije bila ono što sam sada željela čuti.Ispred nas se stvorio drveni čamac na vesla.Mihael je držao čamac dok ja nisam ušla,a onda ga odgurnuo od obale.Plovili smo tako ležeći u čamcu.Morske struje su nas dovele do otočića na kojemu je bio svjetionik.Mihael je privezao čamac za jednu manju stijenu.Predložio je da dođemo skroz do svjetionika,a da bi to napravili morali bi se popeti do njega.Jedino što nas je sprečavalo su bile oštre stijene.Rekao mi je da se ne moram bojati dok sam uz njega.Vjerovala sam mu da se neće ništa loše dogoditi.Započeli smo se penjati rukama grabeći male udubine u stijenama kako ne bi pali.I zaista smo uspjeli.
Do svjetionika smo došli za nekih petnaestak minuta,jer smo se morali penjati čak šest metara u visinu.Tik uz sam svjetionik je bila jedna mala klupica,na koju smo sjeli.Naslonila sam se na njega stavivši glavu na njegova prsa.
Čula sam svaki njegov udisaj...kucanje srca...i osjetila toplinu njegova tijela.Podignuo mi je glavu i poljubio me.Jednostavno sam svake minute žudila za njegovim poljupcem.
Bili smo tamo sami,a naša ljubav je bila obasjana svjetlom svjetionika.Samo taj trenutak ću uvijek pamtiti,jer u životu se nikada nisam posebnije osječala...kao da je cijeli svijet moj...A zapravo je cijeli moj svijet bio upravo dečko kojega sam upoznala tek danas...Bilo je već dva sata,a ja sam sada zaista morala ići jer se mama sigurno zabrinula.Najprije je silazio on.Snažno se uhvatio za prvu izbočinu na stijenama i započeo se spuštati.Rekla sam mu da pazi da ne padne.Ali baš u tom trenutku kada sam to rekla,začula sam njegov prestrašen uzvik.Okrenula sam se i vidjela ga kako pada.Brzo sam započela silaziti kako bih što prije stigla do njega.Kako su stijene bile jako strme,vjerojatno se jako ozlijedio.Za desetak minuta sam bila već kod njega.Niz usnice mu je potekao mlaz crvene krvi.Zabrinuto sam prišla k njemu i zagrlila ga,ali s velikim oprezom kako ga ne bih još više ozlijedila.Gledao me sa širom otvorenim očima i teško disao.Iz džepa sam pokušavala izvaditi mobitel,ali me zaustavio.
- Nije vrijedno Ana...-
- Ne govori to!Biti ćeš u redu!-
- Nemoj...-tiho mi je rekao.
- Rekla sam da ne idemo ovdje...znala sam da će se nešto loše dogoditi!-zajecala sam.
Glasno se nakašljao i pokušao udahnuti,ali je jedva nešto malo uspio uvući zraka u pluća prije nego što je izustio poslijednje riječi:
- Volim te...-
Nakon toga se sjaj u njegovim očima zauvijek ugasio.
- I ja tebe volim...-rekla sam sklopivši mu oči.

Još nisam mogla vjerovati što se dogodilo.Tiho sam ponavljala da me ne ostavlja...iako to sada jednostavno nije imalo smisla.
Umro mi je na rukama...pod svjetlom svjetionika...

Duša napusti tijelo kao dječarac školsku klupu...Razigrano i bez imalo tuge...znajući da sada više nema patnje,te da će moći opet igrati igru...na nekom drugom svijetu....
Sviđa vam se?Molim vas() komentirajte...
Uskoro idem u krevet,pa ću čitati...(Sigurno bi neki poslije onakvih knjiga teško zaspao...)Ali mislim da ću se prije spremiti nešto za večeru...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Posvojila sam vuka Tristana...Hm,ime sam mu odabrala sasvim slučajno.Baš i nije slučajno,jer je to ime meni među najljepšima(jednom sam rekla da ću svog prvog sina nazvati tako..haha...).
Kako vam se ssviđa moj Tristan?Nisam htjela posvojiti šišmiša jer mi ide na živce njegovo piskutanje......Od njega eksplodiram--....
Zato sam uzela vuka...
Za lektiru smo imali knjigu "Mor" od Đure Sudete.To je priča o dečku koji je rođen sa kožnim maramicama među prstima(to je drevni znak da je to dijete vukodlaka).Sada sam napisala dojam i moram ga prepisati u bilježnicu...
Evo vam jedan ulomak:
"Mor čuči negdje na panju među lišćem i mahovinom.Sluša kako ga netko zove,ali on već ništa ne razumije.Kad ga pomiluje grančica,zazriči zričak na rutavim mu prsima-on im ne zna ništa reći...Spusti se i ide četveronoške kroz travu i suza za suzom runi mu se niz lice na lišće,na zemlju ispod njega..."
Tužno zar ne?
Sjećam se kada sam prvi put pročitala Mladi Mjesec(2.dio Sumraka).Edward Cullen mi je prestao biti omiljeni lik...To je sada Jackob Black.Zato što su vukodlaci nekako strašniji...Poslije smrti se pretvaraju u vampire,pa mi je tako svejedno je li prije bio vukodlak...Haha...Ali i vidjela sam glumce koji glume u Sumraku(Edwarda glumi onaj ružni glumac koji u Harryju Potteru glumi Cedrica Diggoryja,pa mi je Cullen ružan postao...)...A mog Jackoba Blacka glumi superzgodni Taylor Laurent(morate vidjeti njegovu sliku!!!!!!!!).I vjerujte mi da je puno zanimljiviji od Edwarda Cullena jer se on u filmu drži kao mrtvo puhalo...Ok,u romanu se čini totalno drugačijim,ali kada ga vidiš u liku Cedrica Diggoryja zaista ti se zgadi...)
Netko me je jednom pitao kako to da ja volim priče i knjige o mitološkim bićima.E pa,moj davno zaboravljeni životni san je bio da postanem arheologinja...Htjela sam otići do dvorca Vlada Tepeša,do piramida,do Stonehedgea itd...A sada je to samo san...Moj živt će biti medicina jer je i to jedan moj san koji na sreću mogu ostvariri napokon...
Volim slušati strašne priče,a najdraži dan u godini mi je Noć Vještica.Ne,nisam vam ja neka mračnjakuša,samo sam obična emotivna i pomalo nesretna djevojka s puno želja i snova koje ne može ostvariti.Hvala Bogu,ako ništa drugo,barem mogu slobodno pisati...To je lijek za moju dušu...
Lagala bih() kada bih samu sebe uvjeravala da me ne zanimaju vampiri...Gerard Way (My Chemical Romance) je moj dnevni vampir...Ali onaj koji se bori protiv zlih vampira koji me pokušavaju uništiti...Figurno rečeno...
Hm...Danas sam dobre volje(ako izuzmemo povijest koju mi se trenutno ne da učiti,a zanimljiva mi je inače...).
Jedva čekam sutra školu da se maknem iz kuće...Kao da sam u kaznionici...Moja soba vam je inaće kao hodnik,svaka budala prolazi onuda(people,I'm just kidding...).
Baš gledam u poster Villea Valoa i sjetim se Dacyja.Taj mali emach se smije baš kao Ville...Malo iritantno,ali te prođu trnci kada ga čuješ...I to u pozitivnom smislu.Bar se meni to dogodi...

Ah...Moram ići...Javim se uskoro s novim postom...Žao mi je što ne stvaljam više priče,ali moram napisati jednu,ali da bude baš dobra.trenutno mi ne ide...

Vaša

Mrtva Spisateljica

VILLE VALO
Sin finskog taksi vozača Karia i njegove mađarske žene Anite, Ville Hermanni Valo, frontmen finske rock-metal grupe, rođen je 22. Studenog 1976. godine, u malom predgrađu Helsinkija zvanom Vallila.
Nakon što je se rodio, njegovi roditelji sele u mjesto zvano Oulunkyla, gdje njegov otac otvara sex shop, gdje je i Ville radio u tinejđerskim godinama. Još kao dječak na njega su imali veliki utjecaj njegovi GLAZBENO- orijentirani roditelji, koji su ga uveli u vode poznatih finskih izvođaća kao što su Tapio Rautavaara i Rauli Badding Somerjoki, ali i u strane bendove kao Kiss, Black Sabbath i Iron Maiden.
Njegov interes u glazbu se dalje proširio na reggae, blues, i country muziku od izvođaća kao Johnny Cash, Roy Orbison i Neil Young. Od ranih godina Valo pokazuje svoj entuzijazam prema glazbi, i sudjeluje u mnogim projektima i bendovima kao sto su B.L.O.O.D. (1986-89), Eloveena Boys (1987-88),Kemoterapia(1989-97).
1995. godine Vile sa svojim starim školskim prijeteljima Mikkom ("Lilly Lazer") Lindstromom i Mikkom ("Migé Amour") Heinrikom, uz jos dva člana bubnjar Juhana Rantala i klavijaturist Antto Melasniemi okuplja bend kojem daju naziv His Infernal Majesty, no nakon mnogih diskusija o nazivu i pogrešnih interpretacija, skratili su naziv benda u HIM. Njihov stil glazbe je mješavina goth-rock uz heavy metal zvukove, tekst im se orijentira na mistične, tamne, i fatalno romantične stihove. Mediji su njihov stil jednostavno proglasili „LoveMetal“.Njihov debi album nosi naziv: EP 666 Ways To Love: Prologue i njime su poceli stvarati svoje fanove, prije svega zato sto se na albumu nalazila obrada Chris Isackove pjesme Wicked Game, kao i od malo starijeg benda: Blue Oyster Cult-a pjesma Don't Fear The Reaper.Sve ostalo je već poznato…Osim toga Ville ima i brata koji je rođen 1984. godine i zove se Jeese i bavi se boksom. Također Ville je od 2005.godine vjenčan sa Jonnom Nygren. Iako boluje od astme, Ville je stravstveni pusač, tako da ga rijetko mozete vidjeti bez cigarete.(Nedavno je ipak prestao piti, i smanjio je sa pusenjem)

Nisam htjela pisati o bendu His Infernal Majesty jer ne znam da li bi vas to zanimalo,a stvarno je biografija dosta dugačka...Pročitala sam da stvarno postoji biografija benda koja se zove Gone With The Sin ili na finskom_Syinnin Viemää_ pa ću pogledati gdje je mogu nabaviti...
Danas se do sada nije dogodilo ništa posebno...Mislim na Darkmana...Stvarno mi nedostaje...(Fališ mi Darky...)...
(Ako budeš čitao ovaj post,želim ti reći da sam ti poslala pismo/jer je to očito jedini način da ti se javim/ i da sam ti poslala H.I.M albume...Ne želim da si išta loše napraviš jer nemaš Villea...Tvoj " crni anđeo" misli na tebe...)
Možda poslije napišem novi post...Očekujem punoo komentara...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Slušam pjesmu Sugar We're Going Down od Fall Out Boya...Danas je dan za razmišljanje o Endymionu...Hm,tako mi zapravo počinje svaki dan...
Cijelo vrijeme sam bila slijepo zaljubljena u njega,ali sada sam shvatila da je to pogrešno.Ne želim da me Darkmen dijeli s njim(btw,rekao mi je da me mora nešto važno pitati,a mene baš zanima što...možda znam što me želiš pitati Darky...)...Ha ha ha...Mislim da on više zaslužuje da ga volim nego Endymion...Samo je problem što jako malo znam o Darkmenu,a o Endymionu bih mogla napisati cijelu knjigu...(oni koji me poznaju,znat će što sam s ovime htjela reći...)...
On sigurno misli da sam totalno luda...Ma ne,to da mi se sviđa Darkmen je dokaz da sam 100% luda...Pa tip je od mene udaljen više od 60km.
Hej ljubavi u dalekome gradu,
Čuvaj mi se da te ne ukradu,
Čuvaj ljubav da ne uvene...
Čuvaj sreću zbog tebe i mene...
Da...Sigurno sam luda...Ma idemo mi na drugu temu...Sviđa li vam se moj novi dizajn?
Mislim da je genijalan...
Napisala sam ovaj puta jednu pjesmu...

Ta pjesma te diže na noge...

Poznata melodija...
Ti podižeš pogled i gledaš me...
Čitaš riječi koje oblikujem usnama...
Tvoja filozofija je već odavno svima poznata...
Hrabar si samo na riječima...
Poznati osmjeh...A onda ispustiš glas..
Ipak se zaustaviš u zadnji tren...
To je tako mizerno...Možeš ti puno bolje...
Opraštam ti sve zbog osmjeha...
Čak i dok me ubija samoća...
Ville svoju ubija s otrovom iz poljubca koji mu je ona darovala...
A s čime da je ubijam svoju samoću?
Ne želim ispasti jadna zato što si toliko poseban da pišem pjesmu o tebi...
Zbog tebe sam zaboravljala svijet oko sebe...
Ali i na osobu kojoj je stvarno stalo do mene...
Slijepa sam zato što vidim samo tvoje vrline...
Ali možda ne shvaćam baš sve pogrešno,dušo...
Da ne gledaš stalno prema majestu na kojemu sjedim
Vjerojatno bih prestala misliti na taj način...
Tvoj pogled mi dotiće kožu poput krila leptira,
Poput mirisnog povjetarca usred beskonačne praznoće...
Sve je prolazno,pa će i ovo proći...Ovo u mojim mislima...
Bojim se kraja,odlaska i zaborava...
Srećom što ćeš tada možda shvatiti ono što nikada nisi...
Prekasno si se onda sjetio...
Ta pjesma te diže na noge...Ali kamo ćeš poći...
Godišnja doba se mijenjanju ali ljudi ne...
Ja ću te uvijek čekati u stražnjoj sobi...
Nadam se da ću sada naći mjesto za novu ljubav...Barem za sada imam razloga voljeti...

Eto...Tu sam pjesmu pisala za Endymiona...I to je sigurno zadnja koju za njega pišem...Zapravo,zadnja u kojoj ima imalo ljubavi...Hehe...Nije me dostojan...
E da...Danas nije bilo Škeme...Heh...Sjedila sam sama cijeli dan...Barem do engleskog...Hahaha......
Ma ne znam kako se to dogodilo,ali Dacy je sjeo do mene...I naravno,zauzeo cijelu klupu kao grof Monte Christo...Ali ne ljutim se...Nekako se promjenio...Prestao biti tako prokleto udaljen od mene...
A ta faza je trajala cijelo prošlo polugodište pa do sada...(e pa Dacy,kasno si se prestao ponašati kao derište...)
Sada vas moram pozdraviti...Očekujem mnogo komentara...
(Velika pusa Darkmenu...)

Vaša

Mrtva Spisateljica

Danas sam bila dosta tužna...Ujutro sam slušala pjesmu Vampire Heart i mislila na Endymiona...

Vampire heart

You can't escape the wrath of my heart
Beating to your funeral song
All faith is lust for hell regained
And love dust in the hands of shame

Let me bleed you this song of my heart deformed
And lead you along this path in the dark
Where I belong until I feel your warmth

Hold me like you held on to life
When all fears came alive and entombed me
Love me like you loved the sun
Scorching the blood in my vampire heart

I am the thorns in every rose, you've been sent by hope
I am the nightmare waking you up from the dream of a dream of love

Let me weep you this poem as heaven's gates close
And paint you my soul scarred and alone
Waiting for your kiss to take me back home

Hold me like you held on to life
When all fears came alive and entombed me
Love me like you loved the sun
Scorching the blood in my vampire heart

Pjesma je zaista pregenijalna...
A u školi sam slušala pjesmu The take over,the break over od Fall Out Boya...Nisno imali geografiju,a meni je bilo dosadno jer nisam htjela razgovarati o glupim stvarima...Kada je Dacy čuo tu pjesmu,podignup je glavu i pogledao u mene.Nevino sam pjevušila praveći se da ga ni ne vidim,ali stvarno se čudno osjećam kada me on pogleda.Kao da vidi kroz mene i zna sve što ja mislim...To se ponekad čini tako očito da je jezivo.
Misli da ja njega ne mogu prokužiti...Samo je problem kaj sam ja njega upoznala kao dvije potpuno drugačije osobe...Kao dečka i kao frenda...
Ok,to sad malo čudno zvuči,ali ja se stvarno tako osjećam.Kao da jednom razgovaram s najboljim dečkom u školi,a idući put se pretvori u nekog egoističnog kretena kojeg ne možeš ignorirati(oprosti Dacy,ali to sam moala reći..).Zapravo,njega je inače nemoguće ignorirati...On je takva osoba...I ne razumijem gdje mu je dostojanstvo kada dopušta da ga drugi ponižavaju...Meni je baš super kada dečko ima pune usnice kao Dacy,a ostali dečki rade strku oko toga...Baš su blesavi...Možda su samo ljubomorni zato što je Dacy posebniji od njih...On je dragocijen,samo on to ne kuži...Zaista bi ga trebalo probuditi...
Eh,tužna sam i zato što mi se Darkmen uopće ne javlja!!!(Gdje si???)...
Imam gomilu toga za učiti i to mi je isto za (ubit se)...
Danas nisam raspoložena za pisanje pa ću vas sada lijepo pozdraviti u nadi da ću još danas dobiti nekoliko komentara...To mi zaista puno znači...
Možda još večeras napišem neki post...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Slušam pjesmu Killing Lonelyness...Ville Valo pjeva samo meni...Uvijek me smiruje svojim glasom arkanđela...
Ville me svaki puta fascinira.Zavoljela sam ga zbog njegovog specifičnog glasa...Dubok je,a može pjevati i najviše tonove...
Svi se vjerojatno pitate zašto ništa ne otkrivam o sebi...Društvo,mislim da je tako najbolje...Moje ime znaju samo najbliži prijatelji,tako da sam sigurna da na mom blogu neće biti loših komentara od dobro poznatih osoba...Pokušajte to shvatiti i nemojte prestati čitati i komentirati moj blog,jer to meni zaista puno znači.Dok god se vama blog sviđa,do tada će ostati na životu...U protivnom će biti izbrisan...Samo ću vas zamoliti da ne kopirate priče jer to nije baš pošteno...Čini se kao da mi otimate autorsko pravo...Hahahaha...
Danas sam dobre volje...Sve mi je super...Dobila sam napokon Dark Light od svoje frendice Pavy(Pozz Blondie!!!)...Dacy se danas opet kretenski ponašao kao i uvijek(ma šalim se srećo...)...
Nije bilo ništa posebnog što bih mogla istaknuti...Ali zato sam napisala novu priču...Nije baš nešto,ali ok...

Kada sve postane ništa


Moj život je bio jednostavno savršen.Svaki dan bi bio radostan,a to bi mi uljevalo nadu za bolji život.Naravno,bio bi prazan da nema Nikše.Svaki puta kada pomislim na njega...na njegovu plavu kosu i predivne sive oči koje zrače prodornom osobnošću,osjetila bih nekakvu novu neuništivu snagu.Uz sve te prednosti,ta snaga bi me izdirala iznutra kada je ne bih uspjela osloboditi iz sebe.Cijelo tijelo bi mi se grčilo od boli.Uhvatio bi me trenutak neviđene hrabrosti i odlučnosti,a tada bih jednostavno uspjela napraviti sve što želim.Svaki puta na treningu gimnastike i baleta bih bila najbolja.Nitko me u grupi nije mogao nadmašiti u piruetama,skokovima i ostalim pokretima.Tada bih disala punim plućima,a snaga bi nestala.Taj trening mi je bio način da ispucam svu energiju iz sebe.Navečer bi slatko zaspala po utjecajem tog najljepšeg osječaja na svijetu-umora nakon napornog dana.
Tog dana sam mirno ležala u krevetu kada je zazvonio moj mobitel.na ekranu je bilo ispisano najljepše ime na ovome svijetu:Nikša.
- Halo?-
- Bok Patrisha!Nadam se da te nisam probudio...-progovorio je svojim neodoljivim engleskim naglaskom.
- Bok Nikša!Kako si prošao na natjecanju?-
- Pa bio sam drugi...Neki tip me prestigao u prsnom za desetinku.-
- Pa nije ni to loše...-
- Nisam zapravo zbog toga zvao...Onaj debil je opet udario moju sestru.A onda i mamu jer ju je pokušala obraniti.Ne znam što ću.Ja ih više ne mogu braniti...-
- Znaš kaj?Mojih staraca nema doma...dođi do mene pa mi sve ispričaj.Skuhat ću kakao.Može?-
- Može...Dolazim za deset minuta...-potvrdio je.
Ustala sam se iz kreveta i otišla u kuhinju napraviti kakao.Stavila sam mlijeko sa se zagrije,a iz ormarića izvadila kakao u prahu i stavila ga na stol.
Kada sam skuhala kakao netko je pozvonio na vrata.To je vjerojatno Nikša.Otvorila sam vrata,a na ulazu je stajao on sa velikom ranom na licu.Prestrašeno sam ga povukla unutra i za sobom zatvorila vrata.
- Nikša što se dogodilo?-
- Moj očuh ima slabe živce,a jaku ruku...-
- Zašto te udario!?-
- Zato jer sam ja njega kada sam htio odvući sestru od njega.-
- Niste prijavili policiji?-
- Kako kada to ne vrijedi i da pozovemo policiju?!Ima on puno prijatelja tamo,pa ga ne bi zatvorili...-
Iz ladice sam izvadila kutiju za prvu pomoć.Uzela sam vate i malo alkohola da mu dezinficiram ranu jer je dosta krvarila.Bolno je stiskao zube odmičući obraz svaki puta kad bih ga dotaknula.
Više zaista nije moglo ovako!Svaki puta ima neku ozljedu zbog očuha.Jednom slomljena noga,iskrenuta ruka,rasječena usnica...pa čak je jednom završio u bolnici zbog unutarnjeg krvarenja.On se sve više bojao,a ja sam strahovala svakom minutom da ću dobiti obavijest da mu se nešto loše dogodilo.
Sjedili smo tako zagrljeni na sofi pijuckajući topli kakao.Njegovo srce je lupalo nevjerojatnom brzinom.A za svakim otkucajem bi izgubio nadu da će moći nastaviti dalje. Znala sam da on više nije onaj isti veseli teenovac iz suprotnog razreda.U njemu se probudilo nešto mračno,što nikada prije nisam vidjela.

Ujutro sam se probudila ležeći u sofi.Njega nije bilo.Pospano sam zjevnula i na stolu ugledala poruku.Pisalo je:
Onaj koji se boji poraza,biti će poražen...
Onaj koji se boji gubitka,izgubit će...
I prefer to burn than fade away...
Don't forget me Pa3sha...
Nikša
Tada sam osjetila strah...bol...Jednostavno sam se bojala da nešto ne napravi sebi nažao.Izjurila sam iz stana i trčala prema njegovoj zgradi.Nisam još ni došla do tamo kada se začuo glasan hitac u smjeru njegovog stana.Vrisak se prolomio u njegovoj ulici,a ja sam prestrašeno trčala koliko sam brže mogla.Ispred zgrade su stajali ljudi užasnuto gledajući unutra.Progurala sam se nekako i ušla u zgradu,te se započela brzo uspinjati stepenicama.Na ulaznim vratima je jecajući stajala njegova sestra,držeći se za dovratnik.Bacila je vrečicu sa namirnicama i pala na koljena.Dotrčala sam do nje.
- Lidija što se dogodilo?!-vrisnula sam.
Samo je nijemo gledala ubrzano dišući.Hrabro sam prešla prag.Nikša je ležao na podu sa pištoljem u ruci.Po njegovoj plavoj kosi se razljevala krv,te je bojila u najgoru boju.Boju smrti.
Dva dana poslije se održao pogreb.Stajala sam nepomično kraj njegovog groba i plakala.Ja sam bila kriva za sve!Da nisam zaspala možda ne bi to učinio.Da nisam tako dugo spavala možda bih ga uspjela zaustaviti...Stavila sam crveni karanfil na mramorni spomenik na kojemu je uklesano njegovo ime.
- Zašto si to učinio?Zašto si me ostavio?Zašto si otišao sada kad te najviše trebam?Zašto Nikša?!-tiho sam govorila.
A u trenutku slabosti sam vrisnula:
- Zašto?!!!-
Jeka mog glasa se odazvala po nekoliko puta...Bespomoćno sam spustila glavu na kamenu ploču i zaplakala.Sva moja snaga i hrabrost su isparile...izgorile...izbljedjele.Nisam mogla više nastaviti tako.Ogledala sam se oko sebe i vidjela komadiće stakla razbijene boce.Uzela sam najveći i najoštriji komad i gledala u njega.Bio je tako hladan.Jednostavno se nisam usuđivala rezati žile...Bijesno sam vrisnula i lupila šakom o tlo.Onda me spopao jaki osječaj krivnje i jednostavno sam prislonila staklo na ruku.Sklopila sam oči i zarezala.Topla krv je potekla niz moje dlanove.Polako sam se gubila..osječala sam takvu mučninu.Nakon nekoliko minuta sam se onesvjestila.Ležala sam na mokrom tlu,a hladne kapi kiše su mi se slijevale niz obraze,mješajući se sa mojim suzama,koje su bile tu samo zbog njega.

Polako sam otvorila oči i vidjela blještavo svjetlo svjetiljke na zidu.Oko mojih ruku su bili zamotani bijeli zavoji.Iako mi se još maglilo pred očima,mogla sam vidjeti da uz moj krevet sjedi moja frendica Jasmina.Nasmješila se svojim prekrasnim osmjehom i uhvatila me za ruku.
- Kako si?-
- Zašto me niste ostavili?-zaplakala sam.
- Kako bih te ostavila da ležiš tamo?Znala sam gdje si pa sam te otišla potražiti.Nemaš pojima kako sam se uplašila kada sam te ugledala u onoj lokvi krvi!Zašto si to napravila?-
- Jer je i on rekao...bolje je izgorjeti nego izbljedjeti...Ja sam imala osječaj kao da ću svakog trena postati duh...sjena koju nitko neće vidjeti...-
- To se nikada ne bi dogodilo!-
- Zašto se onda to njemu dogodilo?!-viknula sam.
Jasmina nije imala odgovor na to.Samo me još više stisnula oko ruke.Odjednom je progovorila:
- Patrisha,on je imao psihičkih problema...-
- Kako to misliš?-
- Od kada je započeo biti zlostavljan...bojao se svakoga...Nije volio da mu se itko približi.U tom trenutku se započeo bojati i tebe Patrisha!Osječao se kao lovina!-
- Zašto?-
- Ne znam...To mi je rekla njegova sestra.Ostavio joj je isto što i tebi...Onu malu poruku na staklenom stoliću u dnevnoj sobi.Više nije želio živjeti.Bilo mu je dosta svega.
- Tako se i ja osječam sada Jasmina!Tako se i ja osječamNema više smisla nastvaiti dalje!-plakala sam.
Jasmina je jednostavno zašutjela.Nije imala što više za reći.Ja sam osječala da svakog trena sve više tonem i tonem.

Prošlo je mjesec dana i ja sam izašla iz bolnice.Sada svaki puta kad osjećam da ne mogu dalje,slušam pjesmu koju sam pronašla na Cd-u.On mi ga je ostavio na polici.Pjesma se zove Spring Nicht,u prijevodu nemoj skočiti.
Tekst bi išao ovako ako bih ga prevela:

Vičem u noći zbog tebe,
ne ostavljaj me na cjedilu,
Nemoj skočiti,
jer svjetila te neće uhvatiti...
Ona te zavaravaju
Nemoj skočiti,
Misli na sebe i mene,
Svijet tamo dolje se na računa,
Molim te,nemoj skočiti...
(...)
Nemoj skočiti,
Ako te ovo ne zadrži,
Skočiti ću ja za tebe.

Eto...Nadam se da vam se svidjela...Komentirajte ju svakako...
Vjerojatno se pitate zašto u mojim pričama uvijek nastradaju dečki?E pa to mi je tako super jer u stvarnom životu uvijek djevojke kobno završe...Barem u mom slučaju...A ja sam za Endymiona bila spremna umrijeti...Ali što je tu je...Više nisam zaljubljena u njega...Usprkos tome,on će uvijek nositi sa sobom dio mog srca...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Pitala sam se nedavno-TKO SU SUPERJUNACI???
Ne znam kako da objasnim sve to...Samo znam da sam dosta dugo razmišljala o tome...Svi su ludi za Supermanom,Batmanom,Catwomen...
Ali ja zaista volim Sharkboya...Dečka kojeg su odgojili morski psi nakon što je tornado napao labos od njegovog oca.Totalno je preuzeo sve instinkte,navike življenja...Sluh mu je postao izrazito dobar...Dobio je škrge i peraje...Ali zadržao je ljudski oblik.Zapravo je jako zgodan...Nedavno sam gledala jedan stari film Avanture Sharkboya i Lavagirl.Glumac koji ga glumi se zove Taylor Laurent i glumio je Jackoba Blacka u filmu Sumrak-Mladi mjesec.
Možda sam baš zato htjela napisati priču koja je povezana s morem...

Poziv iz dubine mora


Dan je bio vedar i sunčan...Nikada nisam ni pomislila da će se odnekuda pojaviti snažan vjetar i da će početi oluja svih oluja...U mislima sam zamišljala predivne obale otoka,sunce, more...Putovala sam iz Hrvatske prema Grčkoj.Oduvijek sam željela vidjeti sve te prastare hramove i kipove...Najviše sam željela otići do Panteona...To mi je bio životni san.Moja strast prema arheologiji je svakim danom sve više rasla...A uz mene je bio cijelo vrijeme moj brat Kristian.Moj jedini brat na ovome svijetu.Voljela sam ga više od vlastitog života.Bio je stariji od mene dvije godine i uvijek bi me vukao za sobom kada bi izašao van s dečkima.Prvi dečko s kojim sam bila je bio iz njegove ekipe.Naša zajednička ljubav prema arheologiji i povijesti nas je na neki način povezivala najviše. Sjedili smo na palubi broda i gledali na pučinu.More je bilo dosta mirno.Jedino što me mučilo je bila ta niska ograda na palubi...Imala sam neki čudan strah da bih mogla pasti,ali Kristian me uvjeravao da nisam baš tako nespretna.
- Ipak je malo preniska..-kmečala sam.
- Daj sister ne brini...Ništa se ne može dogoditi...Uostalom,more je zaista mirno...Misli na nešto pozitivno!-
- Joj...Jedva čekam da dođemo u Grčku...Pitam se zašto nismo išli avionom...-
- Mama je rekla da su karte malo preskupe,a i moramo malo štedjeti za put u Stonehedge!Idemo idući mjesec u Englesku...-
- Znam to...I to jedva čekam...-
Nismo prestajali pričati o arheološkim nalazištima.Imamo sreće da nas mama hoće uopće voditi sa sobom na put.Nije nas prije željela voditi jer smo bili još premladi.Jednom je ponudila Kristianu da ide s njom na put,ali on nije htio ići bez mene...
Iznenada mi je mobitel zavibrirao...Došla mi ne nova SMS poruka...
E ljubavi,di si?
Poslao ju je moj dečko Damir.
Evo me na brodu...Mislim na tebe...
Odgovorila sam mu i spremila ponovno mobitel u džep.Kristian se nešto smijuljio sjedeći na klupici uz ogradu.
- Što je smiješno?-pitala sam što sam uljudnije mogla.
- Ništa sister...Ništa...-
Primjetila sam da se more polako počelo uzburkavati...Sve me to činilo pomalo nemirnom i preplašenom...
Zapravo,Kristian nije moj pravi brat...Čak nije ni posvojen nego živi s nama već dvanaest godina od kako su mu roditelji poginuli u požaru.Mama mi je to tajila sve do prošle godine kada sam to saznala od njega.Bio je tužan i rekao mi je da ga boli srce kada ga zovem bratom.
Nisam isprva ništa razumjela,ali poslije mi je sve u suzama objasnio.
Jedino čega me je bilo strah je taj osječaj koji sam oduvijek gajila prema njemu.Znala sam da sam ga prestala voljeti kao brata prije dvije godine...Osječala sam nešto više...I to me je plašilo.Čak i sada kad vidim njegovi crnu kovrčavu kosu i to lice anđela kroz tijelo mi prođu trnci...Sve je to smiješno,svjesna sam toga.Ja sam tek šesnaestogodišnjakinja koja je tek počela živjeti,a on ima osamnaest godina i planira se odseliti za par tjedana kada se vratimo iz Grčke.Ta vijest me je jako pogodila...
- Tina!Dođi molim te...Moramo razgovarati...-dozvao me.
Doskakutala sam do njega i sjela na klupicu.On me je uhvatio za ruku i pogledao.U njegovim očima sam primjetila suze.
- Kiki što se dogodilo?-pitala sam ga zabrinuto.
- Ja...Ja ne mogu više ovako...-glas mu je podrhtavao.
- Kiki što se dogodilo?-
On se osvrnuo oko sebe i kada je primjetio da nema nikoga oko nas približio je svoje lice mojemu i poljubio me.Prva riječ koja mi je pala na pamet je-INCEST...
- Čekaj...I ti to osječaš?-zbunjeno sam ga pitala.
- Što to?-
- Pa...Ono nešto...-
- Tina...Ja sam zaljubljen u tebe...-
- Al...-
- Znam da je to incest,ali ne mogu si pomoći...-
Stavila sam prste na njegove usne i progovorila:
- I ja sam u tebe...-osmjehnula sam se.
- Što?!-
- I ja sam zaljubljena u tebe...-prošaptala sam.
Ustao se i povukao me za sobom.Jurili smo kroz unutrašnjost broda kao obezglavljeni.Meni je srce snažno lupalo i nisam mogla disati.Bilo me je strah svega...Osobito onoga što bi se moglo dogoditi...Došli smo do druge strane velike prostorije gdje su se nalazili svi putnici i našli se pred stubama koje vode do gornjeg kata..Do terase...Počeli smo se uspinjati gore.
Ta terasa je bila u ravnini druge palube,tako da se iza te male ograde nalazilo samo more....
Druga plauba je bila ispod terase...
- Mi nismo brat i sestra...-govorio je.
Počeo me ljubiti...I to nekako čeznutljivo i požudno...Nisam ga mogla odmaknuti od sebe...
- Kiki...-izustila sam.
- Ne govori ništa...Molim te...-nije me prestajao ljubiti.
Sve smo se iše približavali ogradi...Ja to nisam isprva ni primjetila...On se oslonio na ogradu rukama i sve me više približavao k sebi...
Nisam osječala nikakvu krivnju zbog ovoga što sada radimo...Uživala sam u svakom poljubcu.
More je bilo sve nemirnije i nemirnije...Brod se za nekoliko trenutaka počeo mahnito ljuljati pod utjecajem velikih valova...U jednom trenutku sam osjetila kako Kristian gubi ravnotežu i pada.Pokušala sam ga uhvatiti za ruku,ali on se samo pustio...Znao je da bi tako i mene povukao dolje...Pao je u more...
- Ne!!!-vrisnula sam.
Čekala sam da izroni iz vode,ali njega nije bilo.Panično sam se uhvatila za glavu i pogledom ga tražila.Dozivala sam ga,ali nije bilo odgovora...No nisam gubila nadu da ću ga ugledati u moru i da će mi reći da je dobro...Čekala sam i čekala...A onda sam shvatila da ga nema...Progutali su ga morski valovi...Povukli duboko u svoje tajanstveno plavetnilo...
Poslije toga sam često razmišljala o tom događaju...Kristian se pretvorio u morsku pjenu...Postao je Posejdon...Moj jedini Posejdon divne crne kovrčave kose i lica anđela...Svake noći sam ga sanjala kako leži kraj mene na mom krevetu u našoj sobi i pjeva mi na uho glasom arkanđela jednu od desetine svojih uglazbljenih pjesama...On će zauvijek živjeti u meni...
Ako samo na tren sklopite oči negdje na obali blizu mora,sigurno ćete čuti njegov glas kako tužno pjeva...Pjeva o nesretnoj sudbini koja ga je zadesila i o budučnosti koju smo mogli zajedno uljepšati...Njegov glas nikada neće utihnuti..

Ispričavam se svojoj frendici Hani što sam je prošli put zaboravila pozdraviti...E pa pozdrav bitchy!

Vaša

Mrtva spisateljica

Večeras je tako divno...Noć nije hladna i mračna...
Mjesec vlada nebom...Nema ni jedne zvijezde koje bi kvarile njegovu veličanstvenost...Svjetlo mjesečine pada točno na jedno mjesto u ulici...Ondje gdje sam srela NJEGA jedne zime...Pahulje snijega su mu ukrašavale njegovu crnu kosu...Bio je tako veseo...Osmjeh mu je stalno titrao na licu...Tada sam shvatila da sam našla crnog anđela...Svog crnog anđela(ne ljuti se Darkmenu,ti si još uvijek moj mračni Edward Cullen).I zato sam odlučila napisati ovu priču:

Smrtnica i besmrtnik


Dogodilo se to 1.11. u ponoć...Bila je to hladna jesenja noć...Noć Vještica...Ja sam kao i obično palila svijeću i puštala pjesmu Bring Me To Life.To je neki moj blesasti ritual koji radim na ovu noć svake godine.Uvijek sam vjerovala da baš na taj datum dolaze crni anđeli s neba i haraju gradom...Nikada ni jednog nisam vidjela...
- How can you see into my eyes...Like an open doors...Leeding you down into my core,till you become so numb...-pjevala sam tiho.
Sjedila sam u mrku,gledala u goreći plamen bijele svijeće i pjevala...Vjetar je snažno puhao.
Pomicao je grane visokih borova snažno i nemilosrdno...
- Bring me up inside,wake me up inside,call my name and save me from the dark,bid my blood to run,before I come undone,Save me from the nothing I'd become...-
Sklopila sam oči i pjevala što sam jasnije mogla.Mislila sam da će me tako crni anđeli čuti...
Tako sam željela vidjeti barem jednog...
Nešto je udarilo u prozor...Neka crna sjena...A onda je nestala.Isparila.Nisam više obraćala pažnju na to.Počelo me biti malo strah jer sam bila sama u kući.Posegnula sam za mobitelom i nazvala svog frendicu...
- Hej...Što se dogodilo?-pitala me pospano.
- Strah me je...-procijedila sam.
- Čega?-
- Ne znam...Neka crna sjena je udarila o prozor...-
- Nisi valjda opet dozivala duhove...Znaš li što se dogodilo mom frendu kada je to radio?-
- Znam...Nestao je...-
- Upravo tako...A sada ugasi tu svijeću i prekriži se,pa idi u krevet...-
- Kako znaš da imam upaljenu svijeću?-
- I ja to radim...Laku noć...-
- Čekaj molim te...Zaista me je strah...-
- Daj ne budi djetinjasta...-
- Zaista...Imam nekakv čudan osječaj...Kao da je netko u blizini...-
- Pa nazovi staru i neka dođe doma...-
- Ne može otići doma kada radi noćnu smjenu...-
- Da ja dođem?-pitala me.
Tu sam zastala...Nisam mogla vjerovati da me to pitala...
- Ne...Samo ti spavaj...-
- Sigurno?Sada mi zaista zvučiš malo čudno...-
- Da...Biti ću ja OK...Laku noć...-
- Nazovi me ako te bude opet strah...-
- OK...-
- Laku noć...-zjevnuo je.
Odložila sam mobitel na mjesto gdje je i prije bio.Primjetila sam da je vjetar sve snažnije počeo puhati.Prozor u mojoj sobi se iznenada otvorio s treskom i netko je banuo unutra.Svijeća se ugasila i ja sam ostala u mraku.Nisam vrištala iako mi se srce spustilo u pete od straha...
Osoba koja mi je banula u sobu se ustala...Tek tada sam primjetila velika crna krila...Bio je to neki dečko...Crna kosa i oči...Crne hlače i crna majica...Izgledao je tako nestvarno...Ali bio je stvaran...Stajao je nekoliko koraka od mene i bolno stiskao zube.Uhvatio se desnom rukom za lijevo krilo i bolno jauknuo.Glas mu je bio ljepši od ikakve melodije...
- Tko si ti?-izustila sam.
On se prestrašeno okrenuo prema meni.
- Ti...Ti me vidiš?!-pitao me.
- Da...Vidim te...-
- Ali...Kako?Pa mene nitko ne bi trebao vidjeti...-
- Ne znam...Ja sam sigurno svisnula...Razgovaram s anđelom koji je doletio u moju sobu s neba!Jesus!-
Nasmijao se.
- Što je smiješno?!Bože mili još se i svađam s njim!!!-uhvatila sam se za glavu.
Ponovno se nasmijao i počeo mi se približavati.Pogledao je prema svijeći na podu i ona se odmah upalila.
- Kako si to napravio...?-zaprepastila sam se.
- Pa ja sam anđeo...Zar si zaboravila?-
Napokon sam u cjelosti mogla vidjeti kako izgleda...Lice mu je bilo tako blijedo...Tamne crne oči...Prekrasne usnice...Osmjeh mu je bio poput najgore magije...Istog trena me začarao... Približavao mi se sve više i više,a ja nisam ni pokušala uzmaknuti.Dodirnuo me prstima po licu.Dodir mu je bio tako nježan...
- Nikada nisam dotaknuo neko ljudsko biće...Ali izgleda da ga ne dodirujem ni sada jer tvoja ljepota nije jednaka ljepoti ijedne smrtnice...-šaptao je.
Njegov glas mi se uvukao duboko u misli...
- Ima li ova božica predamnom ime?-poljubio mi je ruku.
- Zovem se Ana...I ja...Ja nisam božica...Ja sam samo djevojka kao i sve druge...-
- Arath...-osmjehnuo se.
- Što?-
- Tvoje anđeosko ime je Arath...-
- Kako se ti zoveš?-
- Moje ime je Daraan...-rekao mi je.
Nisam mogla vjerovati u ovo što se događa...Zavjese je razmicao vjetar koji je dolazio kroz otvoreni prozor...Oblaci na nebu su se iznenada razmaknuli i pojavio se sjaj milijuna zvijezda.
Sjajile su poput Daraanovih očiju...Svaki puta kada bi me pogledao osjetila bih nekakvu vatru u sebi...Nešto neopisivo...
«Možeš li mi čitati misli...?Znaš li što trenutno razmišljam...?»razmišljala sam.
On se samo nevino osmjehnuo.
«Nisam svjesna onoga što mi se trenutno događa...Kada bih ti to barem mogla reći...Anđele... Moj crni anđele...Ni ne znaš što se to skriva u mom pogledu...Ne znaš što si probudio u meni...»
Uhvatio me za ruku i poveo do prozora...Podignuo je ruku prema gore i vjetar se polako stišavao...Od orkana postao je tek lagani povjetarac...Uzdignuli smo se u visine...Poletjeli...
On me je držao svojim snažnim rukama oko struka,a ja sam svoje ruke prebacila oko njegovog vrata.Činilo se kao da ćemo doseći zvijezde...Osjećala sam magiju...Tekla je niz moje tijelo od onog trena kada me on dotaknuo...
«Pitam se možeš li me voljeti...?Pitam se je li to ljubav što ja osjećam prema tebi anđele...?
Moj crni anđele...Možeš li me poljubiti...Čitaš li mi misli?...»
Povjetarac nam je mrsio kosu...On je gledao u mene ne trepčući...Drhtala sam zbog njegovog pogleda...
- Znam da ne smijem to osjećati...Ti si ipak smrtnica...Ali dao bih da me odsjeku oba krila samo da mogu biti s tobom...-šaptao je.
Primicao je svoju glavu ka mojoj i nježno me poljubio...Ljubio me...Darivao mi svoje anđeoske poljubce...Istog trenutka sam znala da ne želim ničije druge usne nego samo njegove...
Ali onda je sve to nestalo...Odmaknuo se od mene...Spustili smo se na tlo u mom vrtu i stajali
udaljeni jedan od drugoga.Znala sam da je trenutak da on ode.Ali nisam ga željela pustiti...
- Nemoj otići...-zaplakala sam.
- Otac mi je rekao da ću postati pravi arhanđeo tek kada osjetim grijeh ljubavi...A sada znam na što je mislio Arath...-osmjehnuo se.
- Molim te...-
- Ti si smrtnica...Ja nisam...Shvaćaš li da bi bila nesretna?A ja ne bih mogao nastaviti živjeti da ti umreš...-
- Ne želim da odeš...-
- Vjeruj mi...Ne želim ni ja...-
Šutjeli smo...On me po posljednji put poljubio strastveno i vinuo se gore...Prije nego što je otišao rekao mi je da svake Noći Vještica zapalim svijeću u ponoć i da ga čekam...Obečala sam mu da ću to činiti...Osmjehnuo se i otišao zajedno sa sjenama...Tek tada sam shvatila da su to crni anđeli...A meni je bilo suđeno da vidim samo jednoga...Samo jednog anđela koji će mi promjeniti život.
Za sobom je ostavio svoju sjenu...Sjenu koja je prerasla u jednog dečka crne kose i sivozelenih očiju...Jedino što je tu prokleto je to da ga nikada neću moći imati...Baš kao ni Daraana...Njegova sjena dijeli njegovo ime...

Nadam se da vam se priča svidjela...KOMENTIRAJTE!!!

Vaša

Mrtva Spisateljica

Danas sam odlučila napisati stvarnu bajku...Znam da su bajke izmišljene,ali u mojoj će glavni likovi biti stvarni jer zaista postoje u stvarnom životu...
Mislim da je tako zanimljivije za čitati...
Sjedila sam u predzadnjoj klupi u učionici za fiziku poput prave školarke i pozorno pratila što se događa oko mene.Glas profesorice iz fizike je utihnuo.
Nisam bila ni svjesna da sam ju prestala slušati....
Endymion je sjedio ispred mene...Oslonio se glavom na svoju ruku kao da duboko razmišlja.Jednom je prošao prstima kroz svoju gustu kosu boje ebanovine i gricnuo donju usnicu.Pogled mu je bio usmjeren prema zadacima koje je prepisao s ploče u svoju bilježnicu.Uvijek mi je bilo zanimljivo gledati ga kako piše...Nikada nisam shvatila zašto...
Frendica mi je pričala nešto,ali ja je nisam uopće slušala...Bila sam posve usredotočena na njega.Iznenada se okrenuo i dozvao me...Isprva sam šokirano gledala u njega...Vjerojatno je pomislio da nešto nije u redu samnom...Usprkos tome me morao hipnotizirati svojim magičnim pogledom i izrazom lica u stilu "palog dečka"...Pitam se što vidim u njemu?Što me kod njega toliko impresionira?
Uspjela sam nekako razabrati riječi koje su mu izlazile iz usta i gubile se u zraku.
"Jesi riješila drugi zadatak?"pitao me melodično.
"Ovaj...Nisam..."uspjela sam nešto izmumljati.
Osjećala sam se blesavo...Poput nekakve djevojčice...Klinke...Kao da mu mi se pobrkali lončići...Ili mi nedostaje koja daska u glavi...
Ponovno sam odlutala u svoj vlastiti svijet...Izgradila sam ga kako bih se mogla u njemu sakriti kad god poželim.Tada više nisam Mrtva Spisateljica nego neka savršena djevojka bez ijedne mane koju bi Endymion možda volio.Ali ja mislim da Endymion misli da je on predobar za svaku...Slijep je jer ne vidi djevojke koje ga zaista vole i dopušta drugima da ga gnjave i maltretiraju.Tako je teško kada te gleda svojim sivozelenim očima i kada se moraš pretvarati da mu samo želiš biti prijateljica..To govorim u svoje ime...
Teško je kada te dotakne,a ti znaš da taj dodir ne znači ništa...Ili kada ti se obrati,a riječi su tako prazne i beznačajne.
U mom vlastitom svijetu je zaista prekrasno...Ja sam napokon netko koga svi znaju i koga svi vole.U stvarnome svijetu nije tako...Ondje je nebo sivo i bezlično,a u mom svijetu nebo se plavi kao potočnice i razni zvukovi žubore oko mene uspavljujući me svojim nježnim simfonijama...U mom svijetu postoji samo on...I ja...Da je barem tako i kada ujutro otvorim oči i shvatim da se vraćam u stvarno sivilo koje truje umove ljudi poput mene...Ljudi koji silno žele učiniti svojim riječima svijet bolji i ljepši...
Školsko zvono me trgnulo.Bila sam bijesna zbog toga...Tako lijepo je bilo s njim u mojim mislima.On ne posjeduje moje srce samo zato što ga volim kao dečka,nego zato što je dragocjen kao prijatelj i kao osoba.Nikada nisam upoznala ikoga sličnog njemu...
Ustao se i spremio knjige u torbu,te je prebacio na desno rame.Tako uvijek napravi.Pogledao je u mene i osmjehnuo se...A onda...

Ova bajka nema kraj...Pitate se zašto?Zato što je pogled u budućnost mutan i vid mi se gubi u sadašnjosti.Da ja pišem svoju sudbinu vjerojatno bi bila drugačija od one koju planiram...

Pozdrav djevojci koja mi je ostavila komentare pod imenom "girl from england",i nažalost ja nemam MSN jer nije to baš moj stil,ali neka mi svakako ostavi komentara...I ako ima blog neka mi napiše adresu bloga...
Puno pozdrava za Prcinu,Miss Ivich,Sandru,Škemu,Dacyja,Sanelu,Pavy,
Ninu i Darkmena(nadam se da me čitaš...)

To je za sada sve od mene...

Vaša

Mrtva Spisateljica

Te večeri sam ležala u krevetu i mislila na Endymiona...Ne,ne radi se to o grčkoj mitologiji,nego o jednom dečku kojeg sam ludo voljela...I sada ga volim...
Ležala sam i gledala u strop...Činilo mi se kao da je na njemu nacrtan njegov lik...Ubrzo sam zaspala jer me uspavalo gledanje u jednu točku na stopu.
San je bio dosta lijep...U njemu smo bili nas dvoje...Oko nas je bila jedna velika praznina...
On je stajao ispred mene u svom veličanstvenom sjaju kao kip nekog savršenog boga i smješio mi se svojim prekrasnim osmjehom.Osjećala sam pogled njegovih zelenosivih očiju na sebi.Činilo mi se to tako stvarno.
A onda je sve krenulo nizbrdo...
Oko nas su se okupile sjene...Okružile su nas...Privila sam se uz njega i prošaptala:"Molim te...Nemoj me ostaviti..."Ali on kao da nije slušao...
Derala sam se...Vikala iz petnih žila pokušavajući ga dozvati...No on je samo hipnotizirano gledao u sjene s velikim osmjehom na licu.Sada je izgledao sablasno i natprirodno,ali nikada mi nije bio ljepši...Crte njegovog lica su se izoštrile,a njegove pune usnice su bile primamljive poput božanskog nektara...Odmicao se od mene...Napuštao me...Bespomoćno sam pružala ruke prema njemu...Ponestajalo mi je zraka...Kao da se iznenada nalazim u nevidljivoj vodi,a preslaba sam da isplivam na površinu...
Uspjela sam potrčati,ali sjene su ne i dalje pratile...Trčala sam za njim...On je mirno koračao unatrag poput kakvog besmrtnika rugajući se smrtnici poput mene.Njegovi blještavobijeli zubi su bljesnuli na mjesečini i tek tada sam shvatila da je praznina nestala.Nalazili smo se na mostu.
Dolje je tekla velika hladna rijeka...Izgledala je poput bujice straha u mojim plućima...Tako sam ga željela dotaknuti...Barem na samo jedan trenutak...
Ali on se poigravao mnome...
Oslonila sam se na ogradu i pogledala dolje.Neočekivano sam osjetila kako stoji iza mojih leđa i dodiruje moje ruke...Pogled mi je besciljno sezao u daljinu...Bližila se zora...
Tada sam se probudila vrisnuvši...

Laku noć...
Vaša

Mrtva Spisateljica

Prvi post...
Da...Ja sam Mrtva Spisateljica...Žao mi je što onaj prošli blog nije ostao na životu...Zaboravila sam lozinku...Nadam se da sada neću zaboraviti...Hm...
Uglavnom...Ovaj blog će biti zanimljiv za one koji vole strašne priče...
Evo jedne tužne...

Vatra

Te noći su se rušili svjetovi,Zemlja se otvarala,rijeke su se izlijevale iz svojih korita...Sunce je bilo zaklonjeno crnim plaštem...Ali samo u mojim mislima.Koliko god pokušavala zaspati, nisam mogla.Mislila sam kako ću poludjeti...Kako će me tama proždrijeti...Kako mi je svaki udah kao zadnji koji ću ikada udahnuti...
Drhtala sam ležeći na krevetu.Plakala sam kao nikada do sada.A razlog mojih suza je bio taj što sam voljela kao nikada do sada.
Ljudi govore da je ljubav slijepa...E pa moja ljubav je nijema...I to samo zato što ja svoj život živim u tišini...Bez zvuka mog glasa...Jer ga i nema.Nisam nikada riječi rekla.A dragi Bog kao da je gluh i slijep...Ne vidi koliko patim...Kao da ga nema.Kao da ne postoji.I ja to mislim jer on meni nikada nije pomogao.Nikada nije bio mislostiv prema meni.U duši imam toliko mržnje prema njemu jer mi nije dao dar govora kao ostalima...Svaka moja pomisao bazira se na_Da me barem nema-...A to zaista i želim.
Sve je počelo onog dana kad sam po prvi puta otvorila srce nekom dečku...Zove se Mario.Ima gustu crnu kosu poput ebanovine i sivozelene oči sa daškom smeđe boje.Tako predivne oči nisam nikada vidjela.
Ali bitno je to da on mene s tim prekrasnim očima nije vidio...A i da me je vidio nikada me ne bi naučio tretirati ispravno.A tako sam dugo čekala na njega.Čekala sam dečka poput njega.
Sve se dogodilo jednog tmurnog kišovitog dana kada sam se nalazila u školi.Sjedila sam u svojoj predzadnjoj klupi u drugom redu.A on se nalazio dvije klupe ispred mene,sjedeći sa svojim prijateljem. Nasmijavao je cijeli razred pod satovima fizike...A ja se nisam mogla nasmijati iako sam to žarko željela.
Mislila sam da pripadam ondje gdje je on...I da ću ga slijediti gdje god on išao.Ali on je pustio da sve to prođe iako sam ga molila da to ne učini.Pokušavala sam vjerovati snažno,ali moje vlastite snage su srušile mene samu...A ne osjećaje koja sam gajila prema Mariu.
A kasnije...Nekoliko sati nakon izlaska iz škole...Predvečer...Začula se snažna eksplozija blizu parka....Ja sam baš išla na trening...
Bijeli bljesak me obavio cijelu,promrsio mi moju tanku smeđu kosu...Pred očima mi se u tom blijesku prikazalo užasnuto Mariovo lice...I taj izraz lica će mi biti pred očima dok god budem živjela...Teči će mi niz lice pomješan sa gorkim suzama...
Panika se dignula oko cijelog rekreacijskog centra...Vatra ga je cijelog obavila...Oni koji su uspjeli pobjeći iznutra su bili jako ozlijeđeni ili previše šokirani da bi išta rekli...A ja sam nijemo stajala i promatrala kako se plamen ovija oko tih zidova...Znala sam da se nešto loše dogodilo Mariu...Imala sam takav osječaj...Strah mi je prodirao u kosti,a ja ga nisam pokušavala zaustaviti...Drhtala sam...S ramena mi je ispao ruksak i pao na tlo...Ljudi su trčali oko mene,ali ja se nisam micala...Zvuk vatrogasnih kola i kola hitne pomoći mi je ispunio misli...Nestali su vrisci i jecaji...Osječaji su mi otupjeli...Nisam ništa vidjela jer mi se mutilo pred očima od gomile suza u mojim očima...Znala sam da Mario nije izašao...
Kiša je polako ugasila vatru uz malu pomoć vatrogasaca...Na nebu su još uvijek bili crni oblaci...Samo su se činili još tamnijima...Kiša je padala tiho...Bez jecaja...Kao da oplakuje osobu koja je bila vrijedna toga...Bila vrijedna svega što čini ovaj svijet...Svega što čini moj život...Svega što čini mene samu...
Nisam ga mogla po poslijednji puta dotaknuti...Nisam ga mogla ni vidjeti...Čuti njegov glas ni osjetiti kako mi zvuk njegovog smijeha titra u srcu...Pepeo njegovog tijela je bio pomješan sa ostacima centra...Tog jutra nisam bila svjesna onoga što se dogodilo...Samo sam plakala u svojoj tišini i patila kao što nikada nisam...Sa slušalicama MP4-a u ušima i pjesmom-The Funeral Of Hearts sam se oprostila od njega...Stajala sam na stubištu izgorjelog centra sama jer se od tog dana nitko ne usuđuje proći onamo...Još mi uvijek pred očima tinja onaj plamen...Plamen mi je oduzeo smisao mog života...
Tog dana sam zaista shvatila...Mene je Bog zaboravio...Ostavio me samu kada mi je pomoć najviše trebala...Pitam se zašto me je onda stvorio?Zašto živim?Zar živim da bih patila?
Iako sam mlada osječam se tako starom i umornom...Tako umornom od života...Umorna sam od toga što živim kao JA...Nikada nisam mislila o djevojci koja je osvojila njegovo srce...
Zapravo jesam,ali ne na način na koji sada mislim...Zasigurno joj je mnogo teže nego meni...
Ona ga je imala...Imala je njegove poljubce...Njegove zagrljaje... Njegove riječi...Svaki udah je poklanjao njoj...A možda joj i nije toliko teško...Možda ga nije iskreno voljela...
Znam da će obnoviti centar...Što je grad bez njega?Ali nikada neće moći izbrisati trag njegovog pepela...Da sam barem umrla s njim...I sada slušam riječi one pjesme...
The heretic seal beyond divine,
Pray to the God who's deaf and blind,
The last rites for souls on fire,
Three little words and a question-WHY?!
Zaista se slažem sa im stihovima...Dajemo molitvu Bogu koji je gluh i slijep...A sada sam ja napravila poslijednji obred za moju i Mariovu dušu na vatri...Izgovorila sam ti male riječi i pitanje-Zašto?!-...

To je za sada sve od mene...Možda napišem nešto kasnije...

Vaša
Mrtva Spisateljica