netko mi je jednom prepričao neku knjigu koja kaže da smrt nije stres i ne treba je se bojati, već je stresno rođenje i život u kojem skupljaš iskustva da bi mogao kvalitetno živjeti u onom slijedećem, ajmo reći zagrobnom životu.

dodala bih još kako smatram da svatko od nas nosi kroz život upravo onaj križ koji može podnijeti - oni koji mogu manje podnijeti nositi će lakši križ i živjeti manje stresno, dok će oni koji mogu podnijeti više nositi težak križ koji se odnosi na životne borbe, poput smrti bližnjih, invaliditeta, dugotrajnih bolesti, neimaštine... to su ta iskustva koja skupljamo za budućnost i pomažu nam da budemo kompletnije i savršenije osobe kada dođe naše vrijeme.

želim samo ukazati na to da smrt nije naš definitivni kraj i da je se nemamo razloga bojati.

drugim riječima, smrt je put u bolji život...ili ipak ne?

pzv

Čačkam danima po internetu i non stop nalazim na jadikovke kako je bolonja sranje. Ne mogu a da se ne složim s tom tvrdnjom, pa dopustite da vam prezentiram svoje jadi...

Ponajprije, muči me to što dnevno potrošim 3 sata na putovanje. Naravno, stanujem preblizu Metropoli i nemam pravo na smještaj u domu. Ok, istina, tako bi bilo i da nisam bolonjka, već da studiram po starom programu.

Muči me i to što su predavanja od ve do ve, tako da u Zagrebu živim a kući dođem samo prespavati. Na x - ici imam mjesečno samo 350 kn, što mi je dovoljno za prehranu u prvoj polovici mjeseca, i to ako dnevno jedem samo jedan obrok (meni, dakako!).

Nadalje, jedna sam od onih kojoj je prolaz na ispitu drag, ali ocjena još draža. U ovom sistemu u koji sam upala ne mogu kvalitetno pripremiti ispit i dobiti željenu ocjenu, iako sam svjesna toga da mogu dobiti više od prolaza... jednostavno me vrijeme pregazi, naročito zbog obveza koje mi studij nameće (seminari, referati, vježbe, tereni, tjelesni...)

Muči me i to što su gotovo sva predavanja, a naročito vježbe, obavezna. Ne bi me to toliko mučilo da ne putujem HŽ - om koji svakodnevno kasni u rasponu od po nekoliko minuta pa do nekoliko dana, pokatkad neki od vlakova niti ne vozi!

Također, raspored nam je divan - ponedjeljkom 7 sati u komadu uz samo kratke pauze od kakvih 15 minuta - pa ti jedi!( menza nam radi do 15h a predavanja traju - do 15h!), utorkom pauza između predavanja od nevjerojatnih 5 sati, srijedom pauza od dva sata između predavanja, četvrtkom ništa, ali je to jedini dan kad nas raspored ne sprečava da posjetimo referadu - pa opet u Zagreb, subota -Sljeme.

Tjelesni nam je katastrofa - samo Sljeme... ak uspiješ, možeš uletiti katkad na popis za plivanje, ako želiš možeš rolati ali moraš svoje role donijeti, streljaštvo se djelomično plaća. Da, ziher - imam love i furat ću role sa sobom od 6 do 20 h po tramvajima, vlakovima, kafićima dok čekam predavanja...

I da - starci me ne financiraju pa celi mjesec žicarim pare za klopu, skripte, bon, nove hlače...jer pobogu, stipendija mi je nevjerojatnih 600 kn! Kak je tek onima koji je nemaju uopće...?! Sad ću vam reći kako im je - bolje nego meni - žicare starce, a ja strepim cijelu godinu hoću li proći ili pasti jer ako okinem godinu svu lovu moram vratiti! Divan je studentski život....

Jesam li spomenula da u zgradi faxa imamo samo automate s kavicom? - Pa kaj da se kofeinom hranim?!

Divan je studentski život....

Efo mene opet, ljudovi.

Danas odlučih pričati vam o tome kak me pukla neka kreativnost u zadnje vrijeme, zbog čega ću vam odsada permanentno kukati kak nemam slobodnog vremena i niš ne stignem. Velika većina vas nikada nije bila u mome brlogu. Kad bolje razmislim, samo jedna osoba od vas blogera stupila je u njega svojim kopitom...

Stvari u brlogu stoje ovako: Mish i ja imamo 3 prostorije samo za sebe - u jednoj spavamo, jedna je svojevrstan hodnik i ova zadnja je neka hibridna, kakti radno - dnevna soba. Od te tri prostorije samo je spavaća soba skroz uređena, dok preostale dvije upravo uređujemo. Imajte na umu da smo oboje studenti i u kroničnoj smo besparici, tako da to ide puževim korakom. Naravno, cilj nam je što više toga urediti a da ne utrošimo ni kinte. Reklo bi se, misija nemoguće...ipak, ide nam polako.

Nije mi cilj daviti vas pretjerano iscrpnim opisom toga kak treba šalungovati, zgletati, sfrajati, pohoblati (i još hrpa bijesnih izvedenica još iz Austrougarske koje ne razumijem, naravno) prostorije, nego ću vam opisati samo nekoliko zahvata koje smo Mish i ja do sada imali u inima...

Krenimo od naše beskorisne kose grede posred sobe... dakle, na nju smo namontirali 3 daske koje smo dakako sami pilili i lakirali te tako dobili simpatične police za moju zbirku kaktusa i ostalih drangulija.



Restaurirali smo i prastaro ogledalo koje planiramo uskoro namontirati na zid.

Nadalje, sami smo krečili sobu u zeleno i uz pomoć onih traka za zaštitu inventara kod krečenja napravili zlatne bordure (horizontalnu i vertikalnu).

Napravili smo i postolje za kamin od stare cigle, što izgleda vrlo rustikalno.



Također, izradili smo šablone u obliku listova i na zid nanijeli zlatnim sprejem te zgodne detalje.



Cijelo to vrjeme, dok ne čačkamo po kući, radimo ko mravi vani. Ovo je par slikica ovovikendskih akcija sadnje cvijeća i dopreme sadnog materijala za pošumljavanje pa pasite okice...





I imamo još hrpu ideja za uređenje koje ću podijeliti s vama čim se ostvare... pozz, zmijoljupci!

Poklanjam vam još i slikice mojih mačaka koje primjenjuju mimikriju kako bi cijeli dan grijale guzicu.

svi me živciraju...ali baš svi. jbg, tak je to katkada....naročito sad kad sam prehlađena ko slon. jedva gledam. i onda mi netko veli da trebam na nos nabiti ružičaste naočale... NABIJEM GA!

ovo je jedino ružičasto kaj želim trenutno gledati...

Ponovno me hvata neki blues, ovog puta jesenski. Sjedim pred kompom prazne glave i tulim neke davno zaboravljene hrvatske pop hitiće. Pogađa me sve što vidim, čujem i pročitam (npr. informacija da mi studoši moramo skupiti 11 000 plastičnih boca kako bismo platili jedan semestar studiranja na nekom od naših faxova!).

Kroz grane našeg ruja proviruje sunce i, zahvaljujući prozoru, nevjerojatno me grije. Razmišljam o tome kako bi bilo divno provesti dan u prirodi - prekrasne jesenje boje i miris kestenja, tople čizme i vesele vestice... ovo je jedan od rijetkih dana kada jesen pokazuje svoju šarenu stranu. Ipak i ona prati trendove a apsolutni je trend ove sezone siva boja.

Rado bih u šetnji imala i društvo no kad s tim prijedlogom odem do Misha odbit će me jer će kao imati nekog vražjeg posla. Po običaju...

Želim psa. Nije bitna pasmina, dob niti spol. On bi provodio samnom mnogo vremena i stalno bismo šetali. To je sve što želim od njega.

Zvončica mi je upravo skočila u krilo. Prekrasna je... Žalim što ne mogu s njom u šetnju. Ipak, ona je lijena mačka spavalica koju volim jer je savršeno rame za dramu...

KURBAN BAJRAM MUBAREK OLSUM svima koji danas slave

ps - nadam se da nisam fulala u nekoj riječi...

Danas krenula predavanja. stop. bila na kavi s ekipom. stop. baš sam našla teglu sladoleda u škrinji. stop. više je nema. stop. pusa svima. stop.

1. get up
2. survive
3. go back to bed

, jesam vas! Ne, nisam više u depri!! Danas sam ok, počeo je novi dan, novi tjedan i novi mjesec. Rekoh sama sebi živa si, ajmo dalje. Uvijek može gore... Ovakve situacije služe kako bismo shvatili kako nam je u stvari lijepo u normalnim životnim situacijama, našim rutinskim zadacima.

Sad bih post najradije načičkala nekim veselim slikicama al sam lijena u tri čoška... bute mi oprostili, kaj sad... volim vas sve, makar vas pol ne poznam!