1fc6 Bronsonovi Sinovi

Bronsonovi Sinovi

ponedjeljak, 30.07.2007.

Mala pauza

E pa dragi moji...neće me biti na blogu nekih nedelju dana iz raznih razloga u koje za sada ne zalazim. No, obećavam da se vraćam prve nedelje avgusta, jači no ikad...do tada, čitajte ono što niste, i ne zaboravite : Bronson vas posmatra.

Stay in touch.

30.07.2007. u 00:29 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 29.07.2007.

Desert rats



White Sands, 1992. D : Roger Donaldson ; Willem Dafoe, Mickey Rourke, Mary Elisabeth Mastrantonio, Samuel L. Jackson, M. Emmet Walsh


Ray Dolezal (Willem Dafoe) je deputy šerif neke zabiti u New Mexicu, mestu gde se izgleda nikad ništa ne dešava. Kada neki prolaznici slučajno nalete na leš nekog čoveka u pustinji, Ray dolazi da istraži slučaj, i pored leša nalazi koferče sa ravno pola miliona dolara u kešu. Posle kraće istrage, Ray nalazi trag u vidu telefonskog broja, koji ga vodi do novog traga - izvesnog Gormana Lennoxa (Mickey Rourke). U pokušaju da reši ceo slučaj, Ray uzima ulogu mrtvog čoveka (codename : Bob Spencer) i upliće se u undercover trgovinu oružjem.

Ono što Ray ne zna je da ga FBI drži na nišanu. Ubrzo, on biva priveden na informativni razgovor, gde ga FBI agent Greg Meeker (Samuel L. Jackson) obaveštava da je taj novac zapravo ukraden iz FBI sefova, te da će Ray najebati ukoliko ne dođe do povratka istog. Suočen sa jako malo izbora, Dolezal (scenario ne naznačava da li je u pitanji neki rođak Sanje Doležal iz Novih Fosila) nastavlja igranku sa Lennoxom, kao i njegovim bliskim saradnikom, Lane (Mary Elisabeth Mastrantonio), koja dodatno komplikuje posao jer zna da Ray nije "onaj" Bob, i u svakom momentu to može otkriti Gormanu.



Sećate se da sam u tekstu za Prime Cut spominjao mog prijatelja Saleta iz Beograda. E pa, Sale vam je totalni i apsolutni Mickey Rourke nutcase. Ono što su Bronson, Steve McQueen i Burt Lancaster za mene, njemu je Rourke. U svakom slučaju, kad nas dvojica menjamo diskove, on uvek nađe prostora da mi nekako prošvercuje neke naslove sa Mickeyem zapakovane u gomili. Poslednji put kada se to desilo, pre svega par dana, fasovao sam ni kriv ni dužan White Sands i The Pope of Greenwich Village (dobro sam prošao, mogao je neki treš iz Mickeyeve straight-to-vid ere da mi uleti). Kako mi je Willem Dafoe jedan od recimo tri najsimpatičnija aktivna glumca (druga dvojica su James Woods i Harrison Ford), reših prvo overiti temu ovog posta.

White Sands je još jedan slučaj dobre ideje i dobrog početka, i slabe realizacije i raspleta na kraju. Posle plot hooka u najboljem Hitchcock maniru - službenik zakona se prodaje za mrtvog dilera kako bi istražio slučaj, scenarista Daniel Pyne dodaje zverske komplikacije, pretvarajući svakog lika u priči u duplog agenta koji može, a i ne mora, biti ono za šta se izdaje. Na papiru je ovo OK zamisao, no Pyne jednostavno preteruje u konvolutizmu, pa se osnova priče gubi u vrtlogu likova koji su teški za ispratiti - plot twist pred kraj filma gotovo da poništava ceo trud. Zaista, puno IMDB komentatora je okarakterisala White Sands kao "overplotted" - ako je Last Embrace od prekjuče bio nedojeban, ovaj film je dupli bukkake gangbang, uz repete.



Ako zbog nečega treba izgubiti sat i četres' ovde, to je zbog glume. Sve tri glavne uloge su vrlo kompetentno odrađene, pogotovo Mastrantonio kao ambiguozni dobrotvor sa mračnom poslovnom stranom. Rourke je jako zabavan sa svojim izraženim cowboy akcentom, Dafoe dosta solidan, Sam Jackson zanimljiv za videti, budući da mu ova uloga prethodi breakthrough performance iz Pulp Fictiona, pa je njegov pristup liku različitiji od tada standardizovanog "one tough motherfucker" stereotipa. Režiser Roger Donaldson (Cocktail, Thirteen Days), još jedan hollywoodski Australijanac, maksimalno koristi potencijal američkog jugozapada, prikazujući nam sve lepote ovog krajolika.

Nema previše razloga da gubite vreme sa ovime, sem ako niste dedicated Rourke/Dafoe fan, ili ako vas ne zanimaju pejsaži američkih pustinja. Noir revival je imao svojih boljih momenata devedesetih, lično preporučujem John Dahlov Red Rock West sa Nicholas Cageom i Dennisom Hopperom.

29.07.2007. u 00:15 • 0 KomentaraPrint#

subota, 28.07.2007.

Kroz pustinju i prašumu


Firewalker, 1986. D : J. Lee Thompson ; Chuck Norris, Louis Gossett Jr., Melody Anderson, Sonny Landham, John Rhys-Davies


Moji verni čitaoci upućeni su u moju dugotrajnu ljubavnu vezu sa DVDovima koji koštaju €4.50. Ima nešto apsolutno magično u toj vražjoj kategoriji, kada vidite tu cenu pomami se onaj balkanski bivo u vama, pa kupite disk, ako i ništa, samo da bi nekom rekli da ste ga kupili za sitne novce (detaljnije objašenjenje pod blog postom za Bestseller). I tako, patroliram ja danas MediaMarktom, kada ono...ma neee...ma nije moguće...jel' ozbiljno...ma, daaaaj...legendarni Firewalker sa Chuckulom i Lou Gossetom za tu kintu ! Kako ovo da preskočim, sunce mu garavo ! Reakcija je bila brza i efikasna, smandrljao sam disk u šoping korpu i već se unapred sladio trashfestu koji će uslediti još koliko istoga dana.

Firewalker je verovatno jedan od prvih filmova što sam ikad video u bioskopu. Imao sam šest godina, bila je nedelja popodne na zimu, tatko me je poveo uz Balkansku ulicu u legendarni "20. Oktobar", i tu smo proveli prijatnih sat i tri frtalja uz Chucka i Loua. Jedini film koji pamtim da sam gledao pre Firewalkera je bio Cobra, u istom bioskopu, jedno godinu dana ranije, pri čemu mi je stari zaklanjao oči kada bi Brigitte Nielsen pokazivala sisu, ali me je puštao i ohrabrivao da gledam kako Sly kolje raznorazne probisvete (ako ste se usput pitali zašto sam ispao ovakav kakav sada jesam, evo vam odgovora). Pre Cobre, bio je i abortivan pokušaj gledanja Raiders of the Lost Ark, no sećam se da sam se nečega jebeno uplašio pa me je ćale poveo kući. Abitno.



Elem, Firewalker je znači grade Ž (to vam je iza Z, novi stupanj) klon Indiana Jonesolikih avantura, naravno u Cannon produkciji, i naravno sa J. Lee Thompsonom iza kamere (kako je krenulo, J. Lee će biti najbrojniji režiser na ovom blogu). Chuck i Lou su odvažni avanturisti, a Melody Anderson mlada sekretarica koja otkrije neku mapu za neko blago, te ih navede da zajedno krenu u pustolovinu. Put ih navodi u centralnoameriču banana republiku San Miguel, gde kreće potraga za izgubljenim blagom Asteka. Ili Maja. Ili i Maja i Asteka. Koga, bre, boli kurac za sve ovo uopšte, nećete ovo gledati zbog istorijske lekcije.

Na putu do blaga stoji im zli indijanski šaman Coyote (Sonny Landham, redak primer čoveka koji je napravio uspešan crossover iz hardcore pornografije u mainstream film), najbolje opisiv sintagmom koju ćete već čuti u filmu, "red cyclops". Coyote znači ima povez preko oka, i izgleda dosta jebeno. Ali, čekaj, preko KOG oka ?



A tek ovo...



I to je tek samo jedna od stvari kojom ćete ubijati vreme tokog ovog fenomenalnog filma ! Besomučni gubici kontinuiteta, do te mere da ih čak provaljujete bez razmišljanja, jeftina synth muzika, glupi vicevi, sve je ovo deo ovog spektakla. Naravno, ima i prejakih scena usput, ja lično izdvajam kafansku tuču koju izazove niko drugi do onaj latino dvometraš kome je Bronse savio kitu u čvor u The Evil That Men Do, i legendarni deo kada Chuck pokuša pištoljem ubiti nekog indijanca u pećini, promaši ga, ali ga metak dokači rikošeom pošto je obišao otprilike pola pećine (sve uz "kapwinnnng !!!!" zvučni efekat). Fotokopiranje dr. Jonesa ide do te mere da se u epizodnoj ulozi pojavljuje čak i John Rhys-Davies, koji iz nekih razloga igra Amerikanca sa sve fejk naglaskom. O tugo jesenja...

Šta da vam kažem, ludo sam se proveo uz ovo "ostvarenje". Par koma akcionih scena, Chuck koji zapravo glumata nešto i smeška se ceo film, potraga za blagom, poluslepi Indijanci, mnogo jebozovna Melody Anderson (vama poznata kao Dale Arden iz onog Flash Gordona), ljubavna scena sa Chuckom i Melody (!!!!!)...idealan recept za ekipu i gajbu piva. I samo za kraj, specijalni lekoviti screenshot :



Pa ako posle ovog ne pohitate na Demonoid ili u obližnji DVD shop...ja ne znam šta vas može namoliti.

28.07.2007. u 00:15 • 3 KomentaraPrint#

petak, 27.07.2007.

Don't go chasing waterfalls



Last Embrace, 1979. D : Jonathan Demme ; Roy Scheider, Janet Margolin, John Glover, Sam Levene, Christopher Walken


Harry Hannan (Roy Scheider) je operativac neke tajne organizacije. Tokom jedne akcije, dolazi do puškaranja u nekom kafiću, i u crossfireu gine Harryeva žena Dorothy. Kao posledica toga, Harry doživljava nervni slom, te ga firma šalje na tromesečnu rehabilitaciju i odmor. Po izlasku iz sanatorijuma, Harry kreće nazad put New Yorka kako bi nastavio posao, ali istog dana doživljava nekoliko neprijatnosti. Na železničkoj stanici, on zamalo pada pod nailazeći voz, što svi prisutni sem njega vide kao nesrećnu okolnost. Dalje, šef organizacije (Christopher Walken, ultrasmešan sa velikim naočarama) smatra da on još uvek nije potpuno spreman, te odlaže njegov povratak u službu. Vrhunac svega predstavlja činjenica da je njegov stan iznajmljen, i tu sada stanuje studentkinja antropologije Ellie (Janet Margolin).

Ubrzo se ispostavlja da su Hannanove sumnje osnovane. On otkriva da ga neko prati, i ispostavlja se da su to "njegovi" ljudi. Drugo, Ellie mu uručuje kovertu sa nekim hebrejskim natpisom, koji lokalni rabin tumači kao pretnju smrću. Da li su hajke povezane, ostaje da se vidi - Harryevo vreme, u svakom slučaju, lagano ističe.



Svim snagama sam želeo da mi se Last Embrace svidi. Dopadljivo režiran triler sa kraja sedamdesetih, sa jednom od velikih neiskorišćenih faca Hollywooda Royom Scheiderom, ovo je ipak jedan nepotpun film, koji uspešno započne dve paralelne radnje - samo što se jedna izgubi posle jedva 45 minuta, a druga izlazi doslovno niotkuda i ne prati ovu prvu uopšte. Na kraju će vam biti teško da se vežete za dalji tok, jer se prvi plot thread - Harryeva likvidacija - zaboravi negde po sredini.

Možda bi pomoglo da znamo za koje to smutljivce Scheiderov lik zapravo radi, jer u to nemamo nikakav uvid (u jednoj sceni Harry nešto spominje da je radio neki witness protection, no koliko znam CIA i tome slični ne likvidiraju svoje ex-ljude bez ako nisu preprodavali nuklearke po srednjem istoku, već ih šalju u penziju sa debelom isplatom). Niti je poznato zašto je on odjednom postao suvišan...možda to ima neke veze sa (ne)uspehom misije iz introa, možda ne, Boga pitaj. Na sredini filma, u svakom slučaju, ceo ovaj plot thread ide u đubre, pa se šaltamo na to biblijsko prokletstvo koje je Harry fasovao u koverti. To nam donosi i dva lika, od kojih je jedan puko kozmetički, a drugi služi za dalje napredovanje. Čak i taj motiv deluje nekako nedojeban - biblijske kletve uglavnom prizivaju vizije nekih kuga i anđela smrti i tome sl., od toga ovde isto nema ništa.



Na kraju balade se stiže do finalnog konflikta, koji je odrađen u pozadini Niagarinih vodopada. Taj deo filma spada u bolje, zajedno uz jedan kratak obračun u crkvenom tornju, ali...obratite molim vas pažnju na poster gore. E, taj vam poster uredno kaže šta se desi jednom kad se dođe do Niagara fallsa, pa u tom momentu slobodno možete izbaciti disk iz plejera. U stvari, što se mene tiče, ne morate ga ni ubacivati.

Golema šteta, na kraju krajeva...Scheider je uverljiv, Margolin simpatična (mada joj je lik malo rastrojen), Jonathan Demme u jednom od svojih prvih filmova na visini zadatka, samo scenario pokopava sve. Demme će kasnije "diplomirati" do Silence of the Lambs i tome sl., pa barem njegov talenat nije otišao niz one vodopade sa plakata.

27.07.2007. u 00:15 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.07.2007.

Bolje od bekstva



Breakout, 1975. D : Tom Gries ; Charles Bronson, Jill Ireland, Robert Duvall, Randy Quaid, Sheree North


Jay Wagner (Robert Duvall) je američki građanin koji zajedno sa svojom suprugom Ann (Jill Ireland) živi u Chileu. Jednog dana, Jaya iznenada hapse zbog ubistva nekoga u Mexicu, zločin koji on tako očigledno nije počinio da to boli, ali mexička policija je čudna sorta, te šalje Jaya na robiju od minimum 28 godina. Ispostavlja se, sve je to maslo njegovog dede biznismena Harrisa Wagnera (matori jarac John Huston), kome je jako bitno da je njegov unuk iza brave.

Ann rešava da izbavi svog dragog po svaku cenu, i trag je odvodi do pilota-for-hire Nicka Coltona (Bronse), lokalnog jebivetra koji ceni da može uraditi sve za prave novce. Colton i Ann polaze u Mexico, ali ih policija dočekuje rafalnom paljbom, pa se brzo vraćaju u USA da dodatno razrade strategiju. Kada i drugi pokušaj propadne, Coltonu ostaje da napravi nešto kompleksnije. On onda kuje savršen plan, a za njega će mu trebati više elemenata...između ostalog jedan helikopter i jedna plavuša.



1975. beše plodna godina za ol' stone facea. Pored legendarnog Hard Times, Bronson je iste godine snimio i dva filma sa režiserom Tomom Griesom - Breakheart Pass, o kome sam već pisao, i Breakout. Iz tog tandema, Breakout je definitivno slabija karika, limunadna komedijica prerušena u caper film. Ipak, i on ima nekih svojih čari, makar one došle iz totalno čudnih izvora (za Bronsonov film).

Ovo je definitivno najkomičnija i najpričljivija uloga Chuckove karijere. U scenariju koji mu daje gotovo onoliko linija koliko i svih pet Death Wish filmova zajedno, Bronse se iskazuje kao solidan komedijaš, i najbolji momenti su upravo vezani za njegove dijaloge sa Jill Ireland i sporednim likovima. Nick Colton je jedan od onih klišeiranih hollywoodskih tipova, pilot-avanturista-štagod koji se usput voli zajebavati i rizikovati život za sumnjive ideale. Ko god je uvalio Bronsona u tu ulogu je sigurno imao smisao za humor - Chuck sigurno nije na nivou jednog, npr., Michaela Douglasa u Romancing the Stone, ali dobija prelaznu ocenu za visok trud. Da ne kažemo da u sceni u kojoj nosi uniformu meksičkog policajca deluje k'o da je sišao sa Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band omota.



Nažalost, Bronsonovi marifetluci se poništavaju sa ostatkom filma, koji sahranjuje nedostatak ikakve tenzije (navedeni "breakout" iz naziva se svede na scenu u kojoj Bronson sleti helikopterom u dvorište zatvore i odleprša sa Duvallom). Scenario je jako štur na podacima, pa Duvallov lik ostaje fusnota u celoj priči, niti znamo zašto mu Huston (vrlo over-the-top u svojoj glorifikovanoj cameo ulozi) podmeće nogu, niti znamo išta o njemu uopšte. Jill Ireland, bog da joj dušu prosti, je stvarno bila žalosna glumica, ali ovde barem posluži kao eye candy - Sheree North, koja igra Bronsonovu "saradnicu" u izbavljenju, je mnogo zabavnija, a i ništa manje jebozovna. Što je najčudnije, režija je na nivou TV reklama ; prosto je neverovatno da je ovo onaj isti Tom Gries iz Breakheart Passa, filma koji zrači fenomenalnom akcijom i energijom. Treba spomenuti i da upravnika meksičkog zatvora igra legendarni Emilio "El Indio" Fernandez, ikona meksičke kinematografije i stari saradnik Sama Peckinpaha (možete ga videti kao generala Mapachea u Wild Bunch i patrijarha u Bring Me the Head of Alfredo Garcia).

Mada je Breakout relativno cenjen kod kritike i publike, on ostaje ipak prosečan Bronson vehicle, ništa preko toga. Bronson fanovi su naravno pozvani na ovu žurku, oni drugi nek probaju, pa ako doguraju do kraja biće nagrađeni gotovo humorističkom scenom u kojoj jednog nesrećnika na sastavne delove rastavlja avionska elisa (ujedno i treći od čitava tri ubistva u celom filmu. Rated R for Really fucking harmless).

26.07.2007. u 00:15 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 25.07.2007.

'Alo, Požega



The Conversation, 1974. D : Francis Ford Coppola ; Gene Hackman, John Cazale, Allen Garfield, Harrison Ford


Harry Caul (Gene Hackman) je samostalni privrednik (ala ga sročih), čije je zanimanje krajnje opskurno. Harry se bavi profesionalnim prisluškivanjem drugih, i svoju ekspertizu iznajmljuje onome ko je voljan da plati. Njegov poslednji zadatak bio je snimanje razgovora između dvoje ljudi, žene i muškarca, koji su nešto diskutovali tokom pauze za ručak u centru San Francisca. Misija prolazi uspešno, i na prvi pogled, sve funkcioniše kako valja.

Tokom rutinskog preslušavanja, Harry otkriva nešto što nije baš i trebao. Sudeći po razgovoru para koji je pratio, njih dvoje su u velikoj opasnosti - detaljnija analiza otkriva da se radi o nekoj preljubi, te da je njen muž neko ko se ne libi upotrebe nasilja ako je to neophodno. Najednom, Harryevi duboko skriveni morali izbijaju na površinu, i on počinje lično da se angažuje u ovom slučaju. Smatrajući da čini pravu stvar, on koristi informacije iz razgovora kako bi saznao još više, ne bi li sprečio smrt nevinih ljudi, nešto što mu se već desilo ranije u životu i zbog čega je morao da napusti New York.



Ceo dan tupim nešto oko nameštanja subtitla za neku kopiju The French Connection koju sam rezao za prijatelja, pa mi je Gene Hackman non-stop u glavi. Nedelja je uveče, nemam šta za raditi, rekoh sebi, daj da pogledam nešto sa ovim čovekom - tako ću em isterati Popeyea iz mozga, em prognati loša sećanja od gledanja Uncommon Valor od pre nedelju dana. Kratak pregled po arhivu diskova doveo me je do Conversation, filma koji je Francis Ford Coppola snimio između dva Godfathera. Zajedno uz The Apocalypse Now, ti filmovi čine "zlatnu četvorku" Coppoline karijere, dostignuće koje, po mnogima, on još nije sustigao. Sad znam i zašto mnogi tako misle - The Conversation je remek-delo.

Film počinje vrlo lagano, uz produženu scenu opisanu u prvom pasusu, i Caula i njegov tim kako pažljivo snimaju aktivnost na gradskom trgu. Od te tačke, Coppola nas upoznaje sa glavnim likom, postepeno nam iscrtavajući njegove kompleksne obrise. Caul je stereotipični paranoid, čovek koji krije sve o sebi, dok mu je posao da drugima radi upravo suprotno. Kako se klupko polako odmotava, Harry poprima malo više ljudskih osobina, i nekako se otvara prema svetu. A onda se odjednom okreću stolovi, i noćna mora počinje.

Conversation funkcioniše na tri sloja. Prevashodno, Coppola nam pokazuje gradualni mentalni kolaps čoveka koga je njegov poziv doveo na ivicu ludosti, što je pogotovo vidljivo u drugoj polovini filma. Veliku ulogu u ovom delu priče igra i činjenica da je Caul veliki vernik, te da ga nešto "peče" iznutra i da oseća krivicu. Pored toga, tu je lajtmotiv "velikog brata", koji u ovim godinama postaje sve aktuelniji i aktuelniji, ali iz ove perspektive Harryevo iskustvo deluje mnogo strašnije, budući da je on operisao u svetu bez interneta i svih tih modernih tehnologija. Na kraju, film uspešno prati svoj glavni plot thread, a to je slučaj dvoje ljudi sa gradskog trga koji su u opasnosti. Sva tri elementa se jako precizno prožimaju i čine kohezivnu celinu, koja ce vas na kraju ostaviti prosto rečeno bez teksta.



Za mene, ovo je Hackmanova uloga karijere. Gene, dobitnik dva Oskara, za The French Connection i Unforgiven, je jezivo realan kao Harry, labilan lik čiji se svet ruši iz minuta u minut sve više i više. Harry Caul nema tu energiju, taj "zip" Popeye Doylea, ali je on mnogo kompleksnija osoba, mnogo finiji ljudski portret. Mogao bih ja sad mnogo više reći o dubini Hackmanove role, no staću ovde, budući da bi bilo šta dalje otkrilo neke detalje koji trebaju ostati sakriveni kako bi užitak u filmu bio potpun. Od sporednih uloga, pokojni John Cazale se pojavljuje kao Harryev partner, a Harrison Ford kao pomoćnik direktora misteriozne kompanije koja je platila Caula da snimi ono dvoje. U ulozi samog direktora se pojavljuje Robert Duvall...i to uncredited čak, na moje iznenađenje.

The Conversation je vredan svake hvale koji ljude upute na njegovu adresu. Moram reći da je bila odlična odluka gledati ovo u sitne sate bez ikakvog svetla oko mene...ubrzo sam i ja počeo da "hvatam" neke zvuke i da se uživljavam u atmosferu. Preporuka, od srca.

25.07.2007. u 00:15 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 24.07.2007.

Priče iz majstorske radionice



The Mechanik, 2005. D : Dolph Lundgren ; Dolph Lundgren, Ivan Petrushinov, Ben Cross, Olivia Lee


Nick Chernenko (Dolph Lundgren) je ex-SpetzNaz, veteran rata u Avganistanu, trenutno u zasluženoj penziji u nekom ruskom selu kod St. Petersburga. Jednog ne baš lepog dana, u njegovo selo dolaze lokalni mafijaši da zatvore mali veći kokainski pazar. Dve strane ne uspevaju da se pogode oko cene, pa Saša (Ivan Petrushinov), šef "gradskih", reši da upotrebi silu protiv "prigradskih". U sveopštem pokolju Chernenko gubi ženu i sina, te se ubrzo sveti celoj Sašinoj frakciji - Saša lično dobije metak u glavu.

Sedam godina je prošlo, i Nick je sada običan mehaničar koji radi u jednoj garaži u LA. Ipak, prošlost nastavlja da ga prati...jedna starija žena ga pronalazi, i nudi mu pola miliona dolara da se vrati u Rusiju i spase njenu ćerku. Kada se ispostavi da je nju kidnapovao niko drugi do Saša, koji je još uvek živ (plus ogroman ožiljak na levom obrazu), Nick prihvata posao i kreće put St. Petersburga. Tamo se udružuje sa Englezom Burtonom (Ben Cross), sa kojim će zajedno krenuti u search & rescue.



Dolph Lundgren je jedan jako, jako čudan tip. Nosilac crnog pojasa u karateu, diplomac hemije, govori četiri jezika...i već 20 i kusur godina glumac u raznim akcićima šlj-klase. U svoje zlatno doba, Lundgren je uvr' glave mogao biti opisan kao pouzdani villain ili support, ali 95% pokušaja castovanja Dolpha u glavnu ulogu završilo se tragikomično. Poslednjih godina, baš kao i nekadašnji saborci Van Damme i Seagal, Lundgren je zajahao D2V talas, pojavljujući se u raznim sumnjivim produktima snimanim po Bugarskoj pod Nu Image zastavom. Za razliku od njih, dobri Dolph je otišao korak dalje...on je sad i režiser svojih "dela".

The Mechanik je, posle The Defender, drugo Lundgrenovo "čedo", i reč je o jednom stock akcionom na kakve su ljubitelji ovog žanra i navikli. Po internetu sam čitao svakakve hvalospeve, ljudi su naglas penili o tome kako je ovo Dolphov veliki comeback (kako da se vrati kad nikad nije ni bio neki faktor, isuse)...ovo je samo jedan običan, standardan new wave akcioni, ni iznad ni ispod proseka. Film se grubi deli na dve celine - prvi, u kojem Nick i Burton planiraju i izvode otmicu, i drugi, u kojem ih Saša i njegovi jure po ruskim vukojebinama. Oba dela kulminiraju firefightovima, ali između ima malo toga da vas drži. Tih pola sata između otmice i finalnog obračuna su razvučeni u pičku materinu i ne dešava se gotovo ništa.



Mada se film vadi na jako dobru fotografiju (predobru za ovaj nivo) i urednu glumu, Dolph the režiser se trudi uporno da to sroza na kičericu. Iz nepoznatih razloga, Dolph je umislio da je John Woo, pa je predrkao slo-mo upotrebu do negledljivosti, i editing je protkan fade-outovima koji dokurče posle pedesete upotrebe - dajte ljudi, ne mora svaki prelaz između scena da bude u fadeu ! Pored Wooa, Dolph crpi inspiraciju i od Peckinpaha (očigledan Wild Bunch omaž u finalu) i Tarantina (scene u pripremi otmice). Koreografija borbi je OK, mada mu zameram da je puno hand to hand borbe snimljeno u prekrupnom kadru.

Sve u svemu, ko voli nek' izvoli...kontrarno internet kritikama, nema ovde ništa tako specijalno za videti. Dva i po korektna shootouta i smor in between, na sreću sve ukupno traje 90 minuta. Samo, ako uzmete sve Lundgrenove talente odozgo u obzir, složićete se da bi mu bilo bolje da se mani jebavanja po istočnoj Evropi i zaposli se u nekoj firmi kao hemičar što i jeste. Mada, ko sam ja da mu kažem da batali ono što očigledno voli...

24.07.2007. u 00:15 • 8 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.07.2007.

Orao pao, orao pao



Black Hawk Down, 2001. D : Ridley Scott ; Josh Hartnett, Tom Sizemore, Ewan McGregor, Eric Bana, Sam Shepard


Godina je 1992., i u Somaliji besni građanski rat. Snage lojalne generalu Aididu kontrolišu glavni grad Mogadishu, gde presreću konvoje hrane i pomoći, izgladnjujući ostatak zemlje. Amerikanci konačnu uskaču i obezbeđuju transfer hrane preko marinaca, no situacija se ponavlja odmah po njihovom povlačenju. Posle još malo igrarija, Washington šalje Delta Force i Rangerse u Somaliju, sa misijom da uhvate Aidida i reše posao. Misija je trebala da traje tri nedelje.

Šest nedelja po početku operacije, vojska konačno dobija jasan znak da će se Aidid i ekipa sastati negde u centru Mogadishua, i kuje plan da ih zarobi i odvede nazad u svoju bazu. Kombinovane ground-air snage kreću ka Bakara pijaci, gde se sastanak održava, i sve naizgled ide po planu. Problemi počinju negde pri dolasku u centar, kada se lokalna milicija mobiliše i krene da sipa punom snagom, a stvar totalno ide u kurac kada generalove pristalice obore jedan od Black Hawk helikoptera. I tako, u jedva pet minuta, cela misija se transformiše iz "piece of cake" u "total clusterfuck". Šta će biti dalje...a ko će ga znati.



Posle ko zna koliko filmova sumnjive produkcije i još sumnjivijih kvaliteta, bilo je pravo zadovoljstvo presedeti dva sata uz jedan pravi spektakl ovog ranga. Sa Ridley Scottom u režiserskoj stolici zabava je gotovo uvek zagarantovana, činjenica koja se još jednom potvrdila. Ja, inače, ovaj film nisam uopšte gledao do danas...slušao sam od svih da valja, sačekao i kupio Deluxe ediciju diska, čekao, čekao, i evo dočekao. Isplatilo se, šta drugo da kažem.

Prvih pola sata filma rezervisani su za upoznavanje sa likovima, kojih ima prilično, no centralni deo radnje grupisan je oko narednika Eversmanna (Josh Hartnett, koji deluje jezivo realno kao neiskusni mladi oficir u sred sranja) i njegove jedinice, koja je u epicentru cele jebade. Po isteku tih trideset minuta, nastaje sat i po vremena apsolutnog pakla kome, na prvi pogled, nema kraja. Scott majstorski dočarava atmosferu urbanog ratišta u razorenom Mogadishuu, paralelno prateći Eversmannove napore da osiguraju crash site oko prvog helikoptera i ostale vojnike u svojim problemima.

Galerija likova je zaista raznovrsna, i ima ih svakakvih. Eric Bana je npr. hladni, iskalkulisani Delta komandos, koji tek na kraju otkriva svoje motive i emocije. Ewan McGregor je meni lično bio najzabavniji lik u filmu, "desk jockey" koji igrom slučaja mora u akciju, gde se pokazuje kao odličan saborac i pored svoje početne smotanosti. Tom Sizemore, "I-don't-give-a-shit" pukovnik, koji se šeta ulicom dok lete meci svude okolo i ohrabruje druge vojnike. Orlando Bloom, klinac sa svojih 18 godina, jedva čeka da puca u nekoga ili nešto. Ovo su samo oni koje ćete direktno prepoznati, ali ima njih još. U ovom segmentu, film me malo podseća na stari klasik The Longest Day, gde ste isto imali priliku da sagledate bitku iz ugla različitih ličnosti.



I pored toga što film traje jače od dva sata, tempo je sprinterski. Ako imate bilo kakve fiziološke potrebe ili tome sl., obavite sve pre nego što vojska uleti u grad, jer kad vatromet počne - nema stajanja sve do odjavne špice. Sama akcija je vrhunski realna i izuzetno odrađena, i uz pošten zvučni sistem osećaćete se kao da vam se ratno stanje iselilo u dnevnu sobu. Meci fijuču, RPGovi lete, opšti haos i masakr. Najveći adut ovde je anarhična prirodna bitke, i nepostojanje jasnog frontlinea ili strana. Neprijatelj je bukvalno iza svakog ćoška.

Nekako, ceo film mi je na najbolji način predstavio suštinsku razliku akcionog filma nekad i sad. Nekad su ljudi snimali viziju onoga kako bi oni to hteli, a danas snimaju viziju onoga kako se to desilo. Na vama je da procenite šta vam više leži - ja sam fan i jednog i drugog, međutim, kako god je neko spomenuo Delta u filmu, ja sam imao vizije Chucka Norrisa kako jaše motor sa raketnim bacačima. Njegova pomoć bi ovim nesrećnicima verovatno jako dobro došla...gledati.

23.07.2007. u 00:15 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.07.2007.

Seksualni distonalitet



Tightrope, 1984. D : Richard Tuggle ; Clint Eastwood, Genevieve Bujold, Dan Hedaya, Allison Eastwood


Detektiv Wes Block (Clint Eastwood) je samohrani otac dvoje dece u New Orleansu. Njegov život se menja kada grad potrese talas ubistava sa seksualnom podlogom - žrtve su uglavnom prostitutke, koje su pre toga temeljno silovane. Radeći na slučaju, Block se hvata u mentalni koštac sa ubicom, koji počinje da mu šalje sitne dojave i hintove. Ono što Blocka međutim najviše brine nije to što svakih nekoliko dana donosi novu žrtvu, već što se polako ispostavlja da su on i onaj koga on juri sličniji nego što bi to on voleo da prizna...

Clint Eastwood je hollywoodska institucija i jedan od najvećih glumaca svih vremena. OK, sad kad sam to rekao, ja sam poznat kao ne-baš-preterani ljubitelj njegovog lika i dela. Dirty Harry mi je npr. skroz dosadan film, kao i 80% svih ostalih filmova sa Clintom. Ipak, kako je on toliko cenjen, svako malo meni padne na pamet da sam ja zapravo kreten koji ne shvata njegovu veličinu, pa uzmem i pogledam nešto što nisam (ili jesam, ali odradim opet pro forme, reko' možda se predomislim). Ovaj put, moram da kažem da sam blago zatečen, jer mi se film relativno svideo, a ni Clint lično nije bio loš.



U neku ruku, Tightrope je svojevrstan odgovor na Bronsonove Cannon trilere iz 80tih. Dok su se Chuckove Cannonade koncentrisale uglavnom na zločin i kaznu, koju po mogućstvu distribuira Bronse lično bez puno premišljanja, Tightrope je inteligentniji film koji zadire malo dublje u psihu poremećenog uma, i pravi komparacije između ubice i normalnog čoveka. Eastwoodov Wes Block je shodno tome jedan kompleksan lik. On je razveden, i kroz film pokušava da pronikne u razlog odlaska njegove žene. Ali njegov porok su prostitutke, kojima se on odaje tokom filma, praveći time jasnu crtu između njegovog ranjivog lika i Bronsonovih supermoralista. Ubrzo, saznajemo da su Blockove seksualne fantazije malo dalje od normalnog, i da se čak i donekle poklapaju sa onima od ubice, što samo dodatno komplikuje stvari.

Mada je tempo u filmu vrlo ležeran, nisam imao problema sa padom koncentracije, što često ume da mi se desi. Možda je jedina zamerka što je bukvalno gro radnje posvećeno Clintu, i da sporedni likovi nisu previše razvijeni. Genevieve Bujold igra savetnicu za nasilne zločine, ali njene karakterne crte ostaju tek polurazvijene. Dan Hedaya, u ulozi Clintovog saradnika, je tek crtica u scenariju - inače, njih dvoje su drugo i treće ime na špici, pa vi vidite koliko je vremena posvećeno ostalima, od kojih je verovatno najsvetlija tačka Clintova ćerka Allison, koja glumi...er...samu sebe, manje-više. Ovaj problem je umnogome rešen kvalitetom Clintove glume - za moj račun, ovo je najjača Clintova uloga. Njegovo lice uspešno oslikava neophodne emocije, i njegov govor je za promenu normalan, ne cedi kroz zube kako on to već ume. Ipak, i kod njega ima "loose end"-ova u strukturi lika - subplot sa razvodom nije u potpunosti rešen, npr., pa na kraju i ne saznamo šta ga to kopka iznutra.



Tightrope je film koji se bavi mračnim temama, i shodno tome, fotografija u filmu užasno je mračna. Gotovo tri četvrtine radnje dešava se po noći ili u mraku, što može da zasmeta, no po meni to ovde samo dodaje atmosferi filma. Scene u kojima Clint doživljava noćne more i flashbackove, kao i jedna sekvenca u pivnici pred kraj filma, daleko su efikasnije zbog ovog pristupa. Da dodam i da je muzička podloga isključivo jazz, što dodatno dočarava New Orleans lokacije. Inače, ovo je jedan od dva filma koje je režirao Richard Tuggle - posle mnogo slabije od strane kritike primljenog Out of Bounds iz 1986., Tuggleu se gubi svaki trag.

Valja pogledati, sve u svemu, ali pazite unapred u šta se upuštate. Ovo nije rah rah akcioni triler u kojem Clint raznese pola grada sa svojim Magnumom, već pažljivo sklopljena studija o seksualnoj devijantnosti i njenim efektima. Mirne duše mogu da kažem da je Wes Block mnogo prljaviji od prljavog Harrya...što, priznaćete, nije lako postići.

22.07.2007. u 00:15 • 2 KomentaraPrint#

subota, 21.07.2007.

Zemljane, jarane...



Alien Nation, 1988. D : Graham Baker ; James Caan, Mandy Patinkin, Terence Stamp, Kevyn Major Howard, Leslie Bevis


Krajem osamdesetih, vanzemaljci se spuštaju na zemlju u velikom svemirskom brodu. Ispostavlja se da su po sredi neki miroljubivi momci, koji su na svojoj planeti služili kao roblje, i da su do našeg ćoška svemira stigli greškom. Kako god, došljaci bivaju prihvaćeni, i smešteni u Los Angeles. Godinama, oni se izjednačuju sa ljudima u pravima i svemu, i mogu raditi svakakve poslove. Po izgledu, oni su vrlo slični nama, samo su im glave drugačije, i nemaju kosu već neke pege.

LA, 1991. Matthew Sykes (James Caan) je detektiv koji gubi partnera u jednom shootoutu sa alien pljačkašima. Smatrajući da će na taj način brže doći do podataka, Sykes - inače slabo tolerantan prema "newcomersima" (kako ih ljudi politički korektno nazivaju) - se dobrovoljno javlja da bude partner prvom alien detektivu treće klase, Sam "George" Franciscu (Mandy Patinkin). Njih dvojica zajedno kreću da rade na tom slučaju, ali ubrzo otkrivaju da nije reč samo o pukoj pljački, već da postoji jedan malo dublji motiv.



Alien Nation je kreacija SF pisca Rockne S. O'Bannona, čoveka koji je pre ovoga radio kao staff writer na produkciji nove Twilight Zone serije iz osamdesetih. Kao što mnogi od vas znaju, ja paralelno sa ovime držim blog o toj seriji, i neki ljudi od poverenja su me informisali da je Rockne jedan od redovnih čitalaca mog bloga. Go me ! Ali dosta o tome. Šta mi ovde imamo je jedan solidan, zabavan akcioni triler sa malo SF šminke, tek dovoljno da izađe iz "redovnih okvira".

Kako već to uobičajeno biva, dvojica partnera se u početku ne podnose, da bi se Caan lagano otkravljivao i na kraju prihvatio Georgea kao svog "ortaka". Oba glumca, Caan i Patinkin, dobro odrađuju svoje uloge, a pogotovo je lepo videti Caana u formi, jednog krajnje enigmatičnog glumca koji je, da je hteo, mogao biti novi Al Pacino da je znao birati prave filmove. Nasuprot njima nalazi se britanski veteran Terence Stamp, koji je jako uverljiv kao glavni alien negativac. Krajnji obračun između Caana i Stampa je zanimljiv momenat, ali bih objašnjavanjem istog morao spoilati neke delove koje bih radije ostavio vama lično.



Veći deo filma bavi se čisto istražiteljskom polemikom (Sykes i Francisco prate tragove), ali bilo je tu i prostora za dva odlična set-piecea. Prvi se nalazi na početku, kada Caan i njegov budući ex-partner pokušavaju da neutrališu dvojicu alien pljačkaša - situacija se razvije u legitimni fire-fight (jedan od aliena tada iskoristi bolesno jaku sačmaru koju treba videti), da bi onda usledila i jedna jurnjava po uličicama LA i borba prsa-u-prsa. Drugi deo je potera kolima pred sam kraj, u kojem Sykes i Francisco jure Harcourta (Stampov lik).

Alien Nation se pokazao kao uspešan koncept, pa je kasnije razvijen prvo u made-for-TV nastavak, a onda i u TV seriju, koja je posle jedne sezone dovršena nizom TV filmova. Kakvi su ti spin-offovi ne znam, ali ih SF fanovi uglavnom cene kao kvalitetne. Film je u svakom slučaju fina razbibriga, i vredi ga pogledati.

21.07.2007. u 00:15 • 2 KomentaraPrint#

petak, 20.07.2007.

Balada o krvavom sportu



Bloodsport, 1988. D : Newt Arnold ; Jean-Claude Van Damme, Donald Gibb, Leah Ayres, Bolo Yeung, Roy Chiao


Jednom davno, na brdovitom Balkanu, u gradu Beogradu, u ulici Sarajevskoj, živeo sam bezbrižno i provodio slobodno vreme uz video rekorder i akcione filmove. Jednoga dana, međutim, meni je nestalo inspiracije, i hteo sam da vidim nešto novo, nešto veselo, nešto zabavno. Kako god sam pitao drugove, niko nije umeo da mi kaže nešto što ja nisam već gledao. Tragedija jedna. Na TV-u, hvala bogu, nema ničega - kako pobeći iz preadolescentske dosade ?

A onda mi na pamet sinula sjajna ideja. Kao što su svi klinci u svakome kraju (tj. "kvartu" kako vi 'rvati to zovete), i naš kraj je imao lokalnog buzdovana, tipa sa kojim se nije vredelo kačiti i koji je tukao sve one koji su ga krivo pogledali. Kod nas se designated debil zvao Slaviša, i važio je stvarno za gadnog igrača. Sećam se jednom kad se cela škola okupila da gleda kako Slaviša bije nekog tipa koji mu je opsovao mater. Pored toga, on je bio jedan od ređih grobara u kraju - mi smo svi bili cigani, ali opet niko nije smeo njemu da prisere oko Partizana, jer bi pala krv neka očas posla.

No imao je Slaviša i svoju drugu stranu...kad nije peglao neke mangupe, i on je, kao i ja, blejao kući pred malim ekranom, i "usavršavao" svoje tabačke veštine uz video rekorder. Rekoh sebi, koga bolje pitati, nego njega ? Čovek je iskusan i u snu i na javi, valjda će on znati nešto da mi preporuči. Elem, pošto sam se raspitao kod nekih starijih gde on često obitava, uputim se ja tamo, njega nema. Pitam, gde je Slaviša. Ljudi me gledaju, verovatno se i pitaju šta koji kurac klinac od jedva deset godina traži Slavišu, kažu, eno igra fudbal na Gazeli. Dooobro...i odem ja tako na Gazelu, sačekam da momci završe fudbal, dođem dole i pozdravim se...i eno Slaviše, nešto je dobro raspoložen, tu je moja šansa ! Bez blama, priđem ja i kažem, Slaviša, prijatelju, čuo sam da si ti stručan u polju akcionih filmova...jel' bi mogao da mi kažeš šta ja da gledam ?

On me pogleda malo čudno, stade, i nešto razmisli...i onda mi reče istorijske reči. "Vidi, mali...ja da sam na tvom mestu, uzeo bih nešto od Žan Klod Van Dama. On ti je mnogo dobar."



The rest is history. Prvom prilikom sam otrčao do video kluba (koji se ironično zvao "Oskar"), i uzeo sebi kasetu Bloodsport. Od tog momenta, ta kaseta, koju sam toliko rentirao (i na kraju stigao da je kupim kada se video klub zatvarao), postala je moj nerazdvojni prijatelj. Gledao sam, spavao sam, disao sam Bloodsport, pamtio Van Dammeove linije, navijao svaki put za hrabrog Franka Duxa, plakao u agoniji kada Chong Li zgromi Jaxa, punio se besom kad pogleda u publiku i vikne Duxu "you're next". Sada sam mator čovek, i gledao sam mnogo filmova koji se svakako klasifikuju kao kvalitet, i čitao sam knjiga i čak i režirao poneki kratki metar...ali Bloodsport je još uvek "to", još uvek me prođe jeza samo kad ga se setim. Pričajući sa nekim vršnjacima, primetio sam da je ovo izgleda čudan fenomen, ograničen samo na Balkan. Šta to ima u tom Bloodsportu ?

Objektivno gledano...ne znam. Film je prosta priča o Amerikancu Franku Duxu (koga glumi moj zemo), koji odlazi u Hong Kong da se takmiči u ilegalnom borilačkom turniru Kumite. Tamo se upoznaje sa Jacksonom, takođe Amerikancem (Donald Gibb), i njih dvojica postaju dobri prijatelji. Glavni favorit i antagonista je Korejanac Chong Li (Bolo Yeung, u reprizi uloge iz Enter the Dragon, sa sve dijalogom), neumitno se dešava, itd. Jasno vam je. Ono što je ovde na tanjiru je sat i po vremena jedan-na-jedan okršaja, uz veliku klimaktičnu borbu na kraju.



Kao takav, film se svodi na gomilu legendarnih sekvenci. Prvo, imate flashback na trening koji Dux dobija od svog Senseia Tanake (Roy Chiao, još jedan Enter the Dragon veteran). A onda, tuče sa samog turnira. Kvalitetnih šorki ima više nego što je norma, no ja svakako preporučujem Dux vs. Paco (Muay Thai borac) i Dux vs. onaj sumo rvač. I naravno finalna tuča. Ko nije ustao i skakao i navijao tokom iste...taj je nečovek.

Ne smem zaboraviti ni jedan od najvećih momenata Van Dammeove karijere - demonstracija "dim mak" tehnike u kojoj on razbija cigle, kako bi potvrdio svoju vrednost turnirskim sudijama. I tu je čuvena 80s muzika. I Van Damme koji Gibbu kaže "I love you my friend" sa heavy francuskim naglaskom.



Bloodsport je, inače, Cannonovo čedo, ali vrlo je lako moglo drugačije da ispadne. Ovaj film je snimljen 1986., ali je tek dve godine kasnije doživeo premijeru, jer su distributeri mislili da je film toliko loš da neće imati prođu. Da se Van Damme lično nije preznojio i ubedio sve žive i mrtve, Bloodsport ne bi nikad ugledao svetlo dana.

Slaviša iz gornje priče je već dugo u nekom zatvoru. Možda je i mrtav...nije mu dugo trebalo da krene u pravi kriminal i mani se sitnih radnji. Ja sam, evo, već sedam godina u zapadnoj Evropi, i to igrom slučaja baš u rodnoj zemlji Van Dammea. Puno se stvari promenilo, ali Bloodsport je ostao Bloodsport. I uvek, u svakom momentu, ću biti rad da sednem i pogledam ili ceo film, ili barem neki deo.

20.07.2007. u 00:15 • 4 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.07.2007.

Living on the razor's edge



The Evil That Men Do, 1984. D : J. Lee Thompson ; Charles Bronson, Joseph Maher, Theresa Saldana, Jose Ferrer, Rene Enriquez


Clement Molloch (Joseph Maher) je doktor, čija je profesionalna karijera krenula malo zabavnijim tokom. Umesto da kao i ostali iz svoje branše zarađuju 'leba po bolnicama i ordinacijama, Clement se stavlja u službu raznih latino diktatora kao ekspert u mučenju politički nepodobnih (kojih tamo, bogu hvala, vazda ima u obilju). Tokom jedne demonstracije u Surinamu, Molloch "overdozira" radoznalog novinara Georgea Hidalga strujnim naponom, ne bi li tako pokazao blagodeti električne energije prisutnima.

Ono na šta Molloch nije računao je to da je pokojni Hidalgo dobar prijatelj izvesnog Hollanda (Bronse), hitmana u penziji koji uživa pod stare dane na Kajmanskim ostrvima. Ubrzo po Georgeovoj smrti, Hollanda posećuje zajednički poznanik, dr. Hector Lomelin iz Meksika (Jose Ferrer), koji pokušava da uveri starog profesionalca da se vrati u "biznis" i lupi još jednu recku. Holland se prvobitno nećka, ali na kraju ipak prihvata - i to "na račun kuće".



Između 1982. i 1989., Bronse je snimao gotovo isključivo za Cannon. Jedini izuzeci sa ove liste su Act of Vengeance, redak TV film iz 1986., i The Evil That Men Do, koji je snimljen za nešto imućniji (i manje štedljivi) Capricorn, uz Tristar distribuciju. Za razliku od Cannona, The Evil That Men Do izgleda nešto malo tehnički kvalitetnije (zanimljiva grindhouse-style fotografija i drastično bolji soundtrack od synth-power osamdesetih), ali se u suštini svodi na isto - Bronson lupa šamare perverzno nastrojenim negativcima i isteruje pravdu na svoj način.

A nije moralo biti ovako. Scenario Davida Lee Henrya i Johna Crowtera imao je nekog potencijala da od svega napravi zanimljivu političku zavrzlamu, no rezultat je još jedan "assembly line" ultranasilni akcioni triler, po kakvima je, uostalom, i Bronson iz ove ere poznat. Što generalno samo po sebi nije loše, ali bilo je tu mogućnosti da se napravi nešto više. Zahvaljući priglupom scenariju, ne saznajemo ništa o glavnom negativcu (potencijalno zanimljiv lik, koga Maher sasvim solidno glumi), njegovim henchmenima (koje Bronsonov kontakt predstavi kao elitne ubice, da bi ih Chuck kasnije izrokao u tri poteza bukvalno), kao ni Hidalgovoj udovici, koja na prvi pogled prezire Hollanda, ali očigledno krije neka osećanja o kojima nema objašnjenja.



Kako je već to običaj u ovakvim filmovima, Bronsonu ne zafali ni dlaka sa glave do odjavne špice, ali je i procenat njegovog ass-kickinga relativno mali. Ako izuzmemo obične "hitove" koje on izvede na svojim metama, jedina prava demonstracija sile je mala tuča u kafani u kojoj Bronse onesposobi nekog dvometraša tako što mu iz sve snage izvrne jaja (vidi screencap). Odsustvo Cannona se verovatno najviše oseća u nedostatku plitkih moralizacija - ovde nema zlih levičara i etički ispravnih desničara, a jedini greh poštenog doktora je što čovek voli malo da muči ljude. Usput budi rečeno, doktorova sestra je lezbejka...valjda su to morali da ubace čisto da se rulja koja je otišla u bioskop za 10 to Midnight nekako umiri na nedostatak seksualnih devijanata u filmu. Ovo inače sve takođe znači da je film mnogo ozbiljnijeg tona, pa se nećete smejati kao u ostalim Cannonadama - uzmite ovo kao mač sa dve oštrice...10 to Midnight je recimo verovatno gori film u osnovnom smislu te reči, ali je mnogo zabavniji zbog trash elementa.

Baš kao i u velikoj većini njegovih filmova iz post-Hard Times ere, Bronsona ponovo režira britanski veteran J. Lee Thompson, a neizbežna Jill Ireland je ovde, za promenu, u ulozi producenta. The Evil That Men Do je prosečno delo, čak i za Bronsonove standarde, i jedini kojima ovo treba u životu su hardcore Chuck fanovi (tj. ja) i gorehoundovi, jerbo su one scene mučenja, kao i relativno iznenađujuće finale, jako sočni momenti.

19.07.2007. u 00:15 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 18.07.2007.

Srce u junaka



Uncommon Valor, 1983. D : Ted Kotcheff ; Gene Hackman, Fred Ward, Randall "Tex" Cobb, Tim Thomerson, Patrick Swayze


Pukovnik Rhodes (Gene Hackman) već deset godina uzalud traži svojeg sina, koji je MIA u Vijetnamu. Dok mu političari i generali govore kako se trenutno čine svi diplomatski napori za oslobađanje zarobljenih, Rhodes provodi slobodno vreme u Tajlandu i okolo, jureći bilo kakav znak života koji bi mogao da isprati. Konačno, on nalazi slike svog sina u jednom kampu u Laosu, a zatim i doija finalni dokaz u vidu slika samog logora.

Rhodes odlučuje da krene u spasilačku misiju, i okuplja četu junaka iz bivše jedinice svog sina. Njima se pridružuje i mladi Scott (Patrick Swayze), za koga se kasnije ispostavlja da je njegov otac jedan od zarobljenika, a celu operaciju finansira bogati industrijalac MacGregor, takođe ožalošćeni otac. Posle dugog i napornog treninga u pustarama Texasa, Rhodesov odred odlazi u Thailand, odakle će pokušati da se infiltrira u Laos i odradi dugo odlagani posao.



U prvoj polovini osamdesetih, politička klima izrodila je jedan specifični podžanr vijetnamskog ratnog filma - tzv. "vratimo POWove" film. Posle eksperimentalnih sedamdesetih, u kojima je Vijetnam bio promatran iz pacifističko-humanističkog ugla, naredna dekada donela je novi, mnogo manje suptilan i krajnje šovinistički orjentisan pogled na ovaj nesrećni konflikt. Šira publika će u iz gornjeg opisa dobiti direktnu asocijaciju na pre svega Stalloneov Rambo : First Blood Part II i Chuck Norrisov Missing in Action serijal, no Uncommon Valor bi ipak zavredio laskavu titulu "praoca" ovog pokreta.

S time u glavi, nije ni toliko neočekivano što je prva polovina filma gotovo negledljiva. Prvih sat vremena posvećeni su "treningu" i upoznavanju sa likovima koje ćemo pratiti u Laos, i ovih šezdeset minuta bezrezervno su natopljeni najnižim "rah rah rah" patriotizmom i klišeima. Rhodesovu misiju pokušavaju da blokiraju sa svih strana, političari i liberali se trude svim silama, ali neeeeeee, pravda se mora isterati ! Trening deo začinjen je i predvidljivim subplotom u kojem veterani negiraju Scotta, da bi ga kasnije prihvatili po saznanju da je njegov otac zarobljenik. Ono što takođe blago iritira je da su svi glumci, izuzev Texa Cobba koji igra retarda, daleko ispod svog nivoa, pogotovo Hackman koji je sve do početka misije tako forsiran da vam uopšte ne pada na pamet da gledate veličinu vrednu njegovog imena.



I taman kada vas sve ovo natera da izbacite disk iz plejera, počinje bolji deo filma i oslobađanje taoca. Uz solidne specijalne efekte i dosta vatrometa, naravno, a i onaj faux-patriotizam se nekako istopi u žaru borbe, pa su scene nekako emotivnije i realnije. Za pohvalu je i što je kraj relativno neočekivan - utisak se toliko rapidno popravlja da ga ni neiskusni Swayze ne može degradirati. I Hackman čak postane gledljiv tokom finalne akcije. Jedini propust je scena u kojoj družina prolazi kroz napušteno selo u kojem je su iskorišćeni bojni otrovi. Na Rhodesovo pitanje šta se desilo, vodič odgovara "Ypres, Ypres !", a jedan od vojnika objašnjava da je to francuski jezik, i da je Ypres mesto u francuskoj gde je prvi put, u prvom svetskom ratu, iskorišćen "mustard gas". Što je sve OK, ako izuzmemo činjenicu da je Ypres (iliti Ieper, kakvo mu je kršteno ime) gradić u zapadnoj Flandriji, provinciji, ahem, Belgije...i odakle laoski šverceri opijuma znaju za to, uopšte ?

Kriminalna prva polovina i solidna druga, to mu dođe opšta ocena ovog filma, koji je inače režirao Ted Kotcheff, čovek iza prvog Ramba. Možda je doduše bitnije spomenuti da je producent Uncommon Valora legendarni Amero-fašista John Milius, latentni right-wing idiot i usput krajnje solidan režiser (Conan the Barbarian, The Wind and the Lion) i do-it-all scenarista (Apocalypse Now i uncredited work na Jaws i Dirty Harry, između ostalog).

PS. Power balada na odjavnoj spici ? Check.

18.07.2007. u 00:15 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 17.07.2007.

Deset s lukom



Prime Cut, 1972. D : Michael Ritchie ; Lee Marvin, Gene Hackman, Sissy Spacek, Gregory Walcott, William Morey
Mary Ann (Gene Hackman) i Weenie (Gregory Walcott) su stočari iz Kansasa, čiji je glavni izvoz svinjsko-goveđe prerađevine. Njih dvojica se zamere irskoj mafiji iz Chicaga, kod kojih su zaduženi nekih pola miliona dolara, pa im momci iz Chicaga pošalju neke svoje saradnike da uteraju taj dug. Međutim, kada se dotični saradnici vrate prioritetnom poštom u formi kobasica (ooooo, da), irski don shvata da je đavo odneo šalu, te angažuje svog glavnog aduta, iskusnog enforcera Nicka Devlina (Lee Marvin).

Devlin sakuplja četu malu ali odabranu, i kreće kolima za Kansas, gde ubrzo stiže u direktan konflikt sa braćom kobasičarima (koji inače, pored svojih mesarskih aktivnosti, drže i štalu natrpanu mladim golim devojkama koje prodaju za direktnu upotrebu. Keep reading.). Kada postane jasno da oni nemaju nameru da isplate svoj greh, Devlin prelazi na upotrebu sile. Da li će njegov odred irskih gunmena biti dovoljan da sredi Mary Annovu (čudno ime za muškarca, a) diviziju rednecksa sa sačmarama - stay tuned and find out !



Lee Marvin is kicking ass and taking names. To vam je kratak i jasan opis ovog mini-ludila iz 1972., iskopanog na nekom backupu od pre ko zna koliko. Na gledanje istog me je naterao moj stari partner in crime Sale, jedan od najvećih filmofila grada Beograda, koji je Prime Cut opisao kao "B film, ali za Oskara". Pa, nije ni mnogo pogrešio...ima par dana kako sam se blago razočarao Point Blankom - Prime Cut je apsolutno popravio taj utisak. Svega par godina kasnije, akcioni film izgleda mnogo svežije. Raspala se ta "swinging" psihodelična forma šezdesetih, a na mesto je stupio mnogo bazičniji, no-nonsense, gritty 70s stil.

Marvin je stvarno u top formi. U Point Blanku je bio hladni, iskalkulisani profesionalac. Ovde, on je isto pro, ali zrači mnogo većom harizmom. Tokom filma, on spase mlađanu Sissy Spacek iz Hackmanovog harema, i razvije svojevrsno prijateljstvo sa njom. Svakako, on je sposoban da bude dobar drug, ali posao je posao - u jednoj sceni, on uleti kod svoje bivše na njen brod, i taman kada mislite da će da padne neko karanje, on joj odveže brodić i gurne je niz reku. "What the fuck do you think you're doing ?", viče ona polugola sa palube. "I'm kicking your ass all the way to Missouri", replicira Devlin, 'ladan k'o špricer. Ljudina, nema šta. Kontra njega, Hackman je bolesno zabavan kao country boy koji bi da istera svoje...kroz mašinu za mlevenje, ako već drugaćije ne može. Budućoj Carrie Spacek je ovo zvanični hollywoodski debi, i već je tu stigla da demonstrira svoj cute-faktor (ne škodi ni što je 50 posto filma goluždrava k'o kokoš).



Prime Cut traje malo ispod sat i po vremena, ali je svejedno nabijen odličnim scenama koje se ističu iznad celine. Početna špica ukrašena je procesom prerade kobasica, među kojima se nađe i "secret ingredient" o kojem pričah ranije. Još jedan standout je cela sekvenca na seoskom vašaru, sa finalom u kojem Marvina i Spacek juri podivljali kombajn, a na kraju ima i jedan odličan obračun u štali, kome prethodi fino snimljen shootout u suncokretovim poljima ispred Mary Annove farme. Comic relief scena je kada Marvin i Spacek, koja nosi samo providnu zelenu haljinu, večeraju u hotelskom restoranu A klase.

Mislim da sam u ovih par pasusa rekao dovoljno da vas, u najmanju ruku, zaintrigiram. Gene Hackman koji svoje protivnike pretvara u kobaje, i Lee Marvin u top formi - idealan recept za nedeljno popodne, ako već nema šta drugo. Ma i ako ima.

17.07.2007. u 00:15 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.07.2007.

Klanica u klancu



Breakheart Pass, 1975. D : Tom Gries ; Charles Bronson, Ben Johnson, Richard Crenna, Jill Ireland, Ed Lauter


Major Claremont (Ed Lauter) i guverner Fairchild (Richard "Cnl. Trautman" Crenna) putuju vojnim vozom za Fort Humboldt, gde je izbila difterija i životi su u opasnosti. Voz prenosi medicinske zalihe neophodne za lečenje iste, uz pratnju tridesetak vojnika koji su takođe u vagonima. Prilikom usputne stanke u Myrtle Cityu, družini se priključuju i šerif Pearce (Ben Johnson), kao i odbegli robijaš John Deakin (Bronse), koga je šerif uhvatio kako vara na pokeru u kafani. Šerifov motiv za putovanje je izručenje odmetnika Levija Calhouna, koji je uhvaćen i trenutno čeka dalji protokol u Humboldtu.

Ubrzo, čudne stvari počinju da se dešavaju. Dva oficira su nestala još u Myrtle Cityu, ložač voza nesrećno završava život padom iz istog, a stvari kulminiraju kada se vagon sa vojnicima otkači i završi u provaliji. Sa druge strane, saznajemo da je situacija u Humboldtu vanredna - Calhoun je zapravo na slobodi i drži vojnike kao taoce, a i stigao je da se udruži sa indijanskim poglavicom White Handom, čije je pleme lokalna napast. Polako, ali sigurno, klupko se odmotava - neko na vozu je saboter, a Deakin možda i nije taj za koga se izdaje...



Uvek sam imao osećaj da je bilo kakvo sredstvo masovnog tranzita u punom pokretu dobra osnova za akcioni film. Autobus, avion, brod, svi oni imaju svoje čari kada se filmuju na ovakav način. Međutim, posebno mesto odvojeno je za voz, budući da on nekako pruža najviše mogućnosti za zabavu. Voz uvek možete smestiti u neke planine i brda, uvek možete staviti subplot u kojem je voz napadnut spolja, a i iznutra. Ono što je najbitnije, možete iscenirati tuču na krovu voza (nekako je nepraktično u avionu, i previše bezbedno na brodu) dok on juri sto na sat kroz neke prokletije, i tako napraviti pravi mini-spektakl. Voz, a to vi je čudo.

Breakheart Pass uzima ne samo sve ono što sam naveo gore, već i dodaje inteligentan whodunit plot layer, pa je po sredi jedan jako zabavan i kvalitetno urađen film. Prve dve trećine ograničene su uglavnom na tenzije unutar voza, i radnja tada prati Deakina koji, na svoju ruku, sprovodi neku ad-hoc istragu o događajima tokom puta. Akcioni spektakl ostavljen je za poslednjih pola sata, kada voz ulazi u klanac iz naziva i vatromet počinje.

Da će koreografija biti kvalitetna znao sam još prilikom gledanja opening creditsa, gde sam spazio da je legendarni Yakima Canutt bio šef stunt teama. Popularni "Yak", bivši mentor jednog Johna Waynea, bio je jedan od najpoznatijih hollywoodskih stunt majstora, i takođe jedan od najcenjenijih koordinatora. Njegov rad možete videti u klasicima kao što su Stagecoach, Ben Hur (čuvena trka kočijama je njegov rad) i Spartacus, dok su njegovi sinovi takođe postali kaskaderi - Joe Canutt je npr. radio na Wild Bunchu. Breakheart Pass je poslednji film u kome je tada osamdesetogodišnji (!!!) Canutt učestvovao kao konsultant, no imao je matori još magije u sebi - pogledajte samo scenu u kojoj se Bronson i Archie Moore (kuvar) tuku na krovu vagona. Ostatak scena takođe je maksimalno profesionalno odrađen. Autor scenarija je inače poznati britanski pisac Alistair MacLean, čija su dela ranije pretočena u velike klasike kao što su The Guns of Navarone i Where Eagles Dare ; muziku je potpisao čuveni Jerry Goldsmith.



Potpun doživljaj zaokružuju solidni glumci, mahom veterani raznih A i B produkcija. Ben Johnson je bivši rodeo star sa kamarom western iskustva (Hang 'em High, The Wild Bunch, Shane, One-Eyed Jacks samo su mali izvod iz njegove filmografije), Charlesa Durninga (kondukter) prepoznaćete isto iz gomile filmova, Robert Tessier (Levi Calhoun u filmu) se još koliko te iste 1975. tukao sa Chuckom u Hard Times, Ed Lauter je još živ i još snima westerne (Seraphim Falls). Naravno, tu je neizostavni Bronson, ovde u nekako više cerebralnoj nego tabačkoj ulozi, što nikako ne odbija od kvaliteta njegove glume i opšteg dojma u filmu. A gde je Bronson, tu je često i Jill Ireland...pa ni Breakheart Pass nije izuzetak.

Kada sam ubacio ovaj disk u plejer, očekivao sam neki stock western iz sedamdesetih, a dobio vrhunski spoj divljeg zapada i murder mystery avanture. Sedamdesete su, po meni, najjači period Bronsonove karijere, i Breakheart Pass je jedan od "krivaca" za tu titulu. Još bih samo dodao da sam imao tu čast da gledam TV rip kopiju ovog filma, skinutu sa ... HRT 2, kao što će vam i screen capovi, baš zbog toga u nižoj rezoluciji nego obično, dočarati.

16.07.2007. u 00:15 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.07.2007.

Slepa pravda



Blind Fury, 1989. D : Phillip Noyce ; Rutger Hauer, Terry O'Quinn, Noble Willingham, Lisa Blount


Vijetnam, stanje : ratno. Nick Parker (Hauer) je američki vojnik koji u sred bitke biva ostavljen na bojištu od strane svojih saboraca, koji su se rastrčali u pokušaju da spasu živu glavu. Polumrtvog i oslepljenog Parkera nalaze lokalni meštani, i odvode ga u njihovo selo, gde ga postepeno obučavaju u veštini mačevanjem. Godine prolaze, i Nick postaje vrhunski mačevalac, orjentišući se pretežno čulom sluha.

Parker se vraća u Ameriku, i pokušava da stupi u kontakt sa ratnim drugarom Frankom (O'Quinn), jednom od onih što ga je napustio. U Floridi, on nalazi njegovu suprugu i sina, i saznaje da su oni sad razvedeni, te da Frank radi kao hemičar laborant za nekoga u Nevadi. The catch : Frank je nesposoban kockar i u dugovima je do guše, pa je sada primoran da pravi drogu za zle vlasnike kazina. Da bi imali nešto protiv njega, mafijaši šalju gorile u Floridu po ostatak Frankove familije, ali se na sreću Nick nalazi tu baš u tom momentu i uspeva da spasi klinca. Njih dvojica zajedno kreću za Nevadu, ne bi izbavili druga tj. oca iz nemile situacije.



Slepi mačevalac. Koga igra Rutger Hauer. U godini 1989. Kako, u vražju mater, ovo nije totalni trash film ? Blind Fury, US odgovor na japanski serijal o Zatoichiju, zapravo uspeva da izbalansira tanku liniju dobre zajebancije i celuloidnog đubretarenja. Ključ je u tome što ovaj film nema neke pretenzije ozbiljnosti, već gotovo sve vreme kombinuje klanje i zezanje, pa vreme brzo prolazi i publika se dobro zabavlja. Osnova je svakako Rutger Hauer, čovek koji je predobar glumac za ovakve egzibicije. Gledajući mog severnog komšu na delu, pomislićete da je pred vama na ekranu legitimno slep lik - dodajte na to jako atraktivne koreografije borbe u kojima Nick secka i recka svugde okolo, i eto pravog provoda za staro i mlado.

Kao što sam napomenuo, tempo filma je vrlo komforan, pa se brzo stiže do velikog finala u Nevadi gde Hauer još jednom demonstira svoje veštine u rezbarenju. Ipak, prava poslastica je kada se pred sam kraj Nick suoči sa profesionalnim ubicom iz Japana, koji je po vokaciji takođe "umetnik mača". A tek kada vam saopštim da dotičnog igra Cannon ikona Sho Kosugi (Ninja serijal, anyone ?), znaćete da je ovo nešto što treba pogledati. Film takođe obiluje zabavnim onelinerima, mahom od strane glavnog lika - ceo segment u kojem Parker silom prilika vozi kamion je vrhunski, u najmanju ruku.



Blind Fury je, baš kao i prethodno recenzirani Witness, hollywoodski debi jednog australijskog režisera. Ovoga puta po sredi je Phillip Noyce, koji će se kasnije udružiti sa Harrisonom Fordom i snimiti dva Jack Ryan filma, Patriot Games i Clear and Present Danger. Noyce, čiji je najpoznatiji australijski film do odlaska u Hollywood verovatno horor-triler Dead Calm, je još uvek aktivan, i njegov novi film Catch a Fire, o Apartheid-era Južnoj Africi, upravo je doživeo DVD izdanje.

Sa trajanjem od svega 85 minuta, Blind Fury vam sigurno neće oduzeti mnogo slobodnog vremena, a zauzvrat ćete se fino zabaviti. Hauer je nažalost slabo selektivan glumac, i njegova karijera prošarana je raznim pizdarijama, ali ovo je svakako jedan od boljih stavki na njegovom CV-u. I mada vam theatrical poster možda deluje kao neka karikatura, neka vas to ne spreči od dobavljanja - ipak je Fury rated R, i ima krvi za poneti.

PS. Rutger Hauer se čita Rut-her Ha-u-er. Čas holandskog za danas je završen.

15.07.2007. u 00:15 • 2 KomentaraPrint#

subota, 14.07.2007.

Na Drini ćuprija



Best Seller, 1987. D : John Flynn ; Brian Dennehy, James Woods, Paul Shenar, Allison Balson


Dennis Meechum (Brian Dennehy) je LAPD policijac, koji svoje slobodno vreme provodi pišući knjige. Pre izvesnog broja godina, Dennis je zamalo poginuo tokom jedne pljačke, ali mu je upravo taj događaj poslužio kao dašak inspiracije. Usledio je niz relativno uspešnih knjiga, sve do smrti njegove žene, koji ga stavlja u privremeni "writer's block".

Tokom jedne rutinske akcije na dokovima Los Angelesa, Dennis dobija pomoć od misterioznog stranca (James Woods), koji mu spasava život i ujedno i rešava slučaj. Ubrzo, njih dvojica se upoznaju - stranac, čije je ime Cleve, je zapravo došao da Dennisu ponudi pomoć u pisanju nove knjige. Ispostavlja se da je Cleve dugi niz godina radio kao "čistač" za jednu jako moćnu figuru, i sada je spreman da pusti sve u javnost. Njih dvojica kreću na zajednički zadatak, mada Dennis baš i nije skroz siguran u šta se upušta. Dok njih dvojica love dokaze širom Amerike, moćne sile pokušavaju da ih spreče u svojim namerama.



Kao kroz maglu se sećam naslova na VHS policama..."Best seller". U neko bolje vreme, ovaj film je važio za hit u video klubovima Beograda, i jasno se sećam da je neka bootleg kaseta sa ovim nazivom prošla i kroz naš kućni uređaj za reprodukciju (inače marke Toshiba, RIP). Disk sam kupio još koliko ove nedelje, na cenu puke nostalgije, a i nije da me James Woods (jedan od mojih omiljenijih glumaca) i cena od €4.95 nisu privukli. Inače, prosto obožavam diskove od pet eura - pazar tako nečega je ravan ulasku u Las Vegas bordelo sa 10 dolara u džepu. Ako nešto pojebeš za te pare, bravo. Ako ne, bar si video poneku sisu i popio pivo usput.

Recimo da bi se Best Seller smestio negde komotno između - zamislite da vam gazdarica kaže da ima nešto za vaš budžet, ali se usput predomisli. Ideja je zaista na mestu, ali realizacija je tek prosečna - premalo akcije, previše dijaloga, i, na moje iznenađenje, mlaka gluma obojice glavnih aktera priče, kao i ne previše simpatetični likovi. Cleve lično je jako atipičan hitman - prvo, on pokušava da uveri Dennisa da on to radi zato što mu ga je gazda najurio, i da on želi samo malo poštovanja. Onda, ceo film radi na zadobijanju istog, da bi u par scena uništio ceo kredit i pokazao se kao borderline psihotik. Meechum, sa druge strane, ni sam ne zna šta će sa sobom. On čas veruje, čas ne veruje šta Cleve priča, čas je "good cop", čas siledžija. Dennehy je doduše za promenu uverljiviji glumac - Woods, čija je specijalizacija preotimanje filmova svojim hi-energy pristupom, ovde deluje atipično usiljen i neuverljiv.



Svako ko je upoznat sa izgledom filmova iz osamdesetih moći će da prepozna Best Seller kao čist produkt te ere. Karakteristična fotografija i simplističan pristup režiji, te vrlo, vrlom vrlo ejtiz muzika, sa sve power baladom na odjavnoj špici, sve je to deo tog paketa koji dobijate i u ovom slučaju. Relativno najdopaljivija scena u filmu je bliski susret dva junaka u po noći u nečijoj spavaćoj sobi - ako ste već zapucali da gledate ovo, red bi bio da ne otkrijem kako se situacija rasplete. Glavnog negativca igra Paul Shenar, vama poznat iz Scarfacea, gde je igrao bolivijskog narko lorda Sosu. Režiser je inače John Flynn, koji će kasnije sarađivati sa Stalloneom (Lock Up) i Seagalom (Out for Justice), a ispod scenarija je potpisan stari vuk Larry Cohen, čije ćete ime videti u mnogo toga - kao režiser, Cohen je radio na cult hitovima Q, It's Alive i Black Caesar, a kao scenarista, tu su između ostalih Maniac Cop, Phone Booth i Cellular.

Best Seller nije baš nešto što bih bezuslovno preporučio, ali opet, ako naleti na TV-u a vas mrzi da flipnete na drugi kanal...što da ne. Ako već uspete da izgurate do kraja, bićete nagrađeni finalom u kome one-man-army Woods opušteno pravi rusvaj od profesionalnog obezbeđenja, i još stiže da ih proziva da ne znaju znanje.

PS. Obratite pažnju da Woods na theatrical posteru nosi naočare - na svakom DVD coveru koji ja videh do sada, naočara nema.

14.07.2007. u 00:15 • 1 KomentaraPrint#

petak, 13.07.2007.

...i tačka.



Point Blank, 1967. D : John Boorman ; Lee Marvin, Angie Dickinson, John Vernon, Keenan Wynn


Walker (Lee Marvin) je profesionalni kriminalac. Malo hitman, malo lopov, u svakom slučaju, profesionalac u nelegalnim aktivnostima razne vrste. Njegov stari drugar Mal Reese (John Vernon) je u velikim problemima, i želi da zajedno sa Walkerom vrati svoj dug mafiji tako što će presresti pošiljku novca, koja se odvija po sred Alcatraza (u to vreme već uveliko zatvorenog). Pljačka uspeva, ali Reese shvata da njegov deo neće biti dovoljan, pa puca u Walkera i beži sa njegovom ženom.

Na njegovu nesreću, Walker je još uvek živ. Posle izvesnog vremena, on se vraća nazad u San Francisco, i zatvara dil sa misterioznim tipom koji se predstavlja kao Yost (Keenan Wynn), po kojem bi Walker, u zamenu za svojih $93.000, počistio vrh "organizacije". Njegov saveznik u toj akciji biće Chris (Angie Dickinson), sestra njegove sada već pokojne žene. Put do "organizacije" vodi preko Reesea, a on je tek prvi stupanj u Walkerovoj osveti.



Jako cenim i poštujem Lee Marvina, ali puno hvaljeni Point Blank se meni dojmio kao jedan relativno prosečan film. Drugo ostvarenje britanskog režisera Johna Boormana, koji će kasnije imati i hitova (Deliverance, Excalibur), i promašaja (Zardoz, Exorcist II), prosto odiše stilom karakterističnim za šezdesete - dovitljivi i tada inovativni intercutting i dobra montaža glavne su odlike ovog dela, sa akcentom koji je primarno stavljen na stilizaciju ispred supstance.

Jednostavna priča je samo paravan za tehničku igrariju koja traje 90 minuta. Prolog, u kojem se Marvin budi u napuštenoj ćeliji na "the Rocku", je jedna petominutna svaštara u kojoj se presecaju kadrovi, glasovi i šta sve ne, vizuelno dočaravajući pometnju u Walkerovoj glavi. Posle prvih dvadesetak minuta ekspozicije, tempo se nešto ubrza, ali putanja filma je striktno pravolinijska i jedina iznenađenja ostavljaju se striktno Boormanu i montažeru Henryu Bermanu, koji će se u još par navrata do kraja filma igrati copy-pastea pod dejstvom nečega.



I pored toga što je snimljen na kraju 60tih, Point Blank je relativno "mlak" film, sa malo grafičkih ubistava i tek nekoliko dobrih tuča (Walker nekoliko puta vrlo brutalno nokautira gangsterske pione). Marvin je, doduše, izuzetan u svojoj ulozi - tih i pragmatičan, on je pravi "pro", uvek za jedan korak ispred svojih rivala.

Lično, preporučio bih Point Blank samo studentima filma, jer vam ovo dođe kao lekcija iz režije i montaže (a i iz glume, Dragonrage bi mogao naučiti nešto o tome kako treba plaćeni ubica da izgleda npr.), i stilizacije. Sve je ovo, međutim, po meni mnogo bolje ispalo u The Thomas Crown Affair (original sa Steve McQueenom i Faye Dunaway).

13.07.2007. u 00:15 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.07.2007.

Indian giver



Ulzana's Raid, 1972. D : Robert Aldrich ; Burt Lancaster, Bruce Davison, Jorge Luke, Richard Jaeckel


Već neko vreme pratim rad Burta Lancastera, jednog od mojih omiljenih glumaca. Burt je, za moj račun, bio jedan od velikih šmekera stare škole - bivši cirkusant (čovek je radio na trapezu), Burt je em izgledao kao prototipični alpha male, pravi, što bi rek'o naš narod, "šifonjer", em je legitimno umeo da glumi, dokazavši svoj talenat Oskarom za naslovnu ulogu u Elmer Gantry, u vreme kada je ta zlatna statua još i vredela nešto. Zanimljivost glede Burta je da je on bio jako raznovrstan glumac, i da je učestvovao u ogromnom broju različitih projekata. Često je umeo da radi za male pare ako mu se scenario svideo, a nekim režiserima, kao npr. Johnu Frankenheimeru, je služio kao svojevrsni mentor. Šezdesetih i sedamdesetih, njegova versatilnost dosegla je svetske visine - mogli ste ga videti u italijanskim klasicima (Il Gattopardo, 1900), horrorima (The Island of Dr. Moreau), vijetnamskim ratnim filmovima (Go Tell the Spartans), cold war nuklearnim dramama (Seven Days in May, Twilight's Last Gleaming), disaster spektaklima (Airport, Cassandra Crossing), britanskim indie filmovima (Local Hero)...ma, svugde.

Ipak, jedan žanr kome je Burt u svako doba ostao veran je western. Na okretnici šezdesetih, Lancaster je snimio nekoliko, po svima, kvalitetnih radova, a budući da mi je western jedan od omiljenijih pravaca, bio sam u potrazi za njima već neko vreme. Jedno od tih dela je i Ulzana's Raid Roberta Aldricha (Vera Cruz, The Dirty Dozen, The Longest Yard), post-spaghetti western sa nešto surovijim prikazom američkog zapada na zalasku. Posle duge potrage, konačno sam uspeo pribaviti ovaj film online porudžbinom sa amazon.co.uk, i juče, nešto iza 3AM, sam seo da se pozabavim njime.



Ulzana's Raid (inače baziran po istinitom događaju) je priča o apačkom poglavici iz naslova, koji se smori svojim životom u rezervatu, ukrade neke konje i puške i krene u krvavi pir po Arizoni. Dok Ulzanina četa od desetak ratnika ostavlja pustoš za sobom, konjički odred iz obližnjeg Fort Lowella se sprema da krene u poteru i pokuša da spreči dalje krvoproliće. Na čelo ekspedecije postavljen je mlađani poručnik DeBuin (Bruce Davison), a uz njega putuju i iskusni poznavalac Apača McKintosh (Burt) i indijanski skaut Ke-Ni-Tay (Jorge Luke).

Kako potera odmiče, Ulzana se pokazuje kao vrstan strateg, ali i divljak prve klase, o čemu svedoči trag mrtvih koji ostavlja za sobom. Situacija u američkom kampu se polako zateže, a najmanje prijatno postaje DeBuinu, koji je prisiljen da preispita svoje hrišćansko obrazovanje posle suočavanja sa zverstvima počinjenim od strane Apača. Igra žmurke po pustinjama Arizone se nastavlja, mrtvi se broje, a da li će doći do sukoba dveju strana nije izvesno...



Kada sam rekao "post-spaghetti", mislim da bih trebao dodatno pojasniti o čemu sam mislio. Pojavom spaghetti westerna sredinom šezdesetih, filmski prikaz divljeg zapada doživeo je korenite promene. Pre Sergia Leonea, standardna praksa je bila da se u ovim filmovima ne sme prikazivati direktno nasilje - jedno od osnovnih pravila bilo je npr. da se čovek koji puca, i čovek koji pada mrtav ne smeju prikazati u istom kadru. Već prvi ozbiljniji spag - Fistful of Dollars - srušio je ove konvencije, pa su se, posle nekog vremena, i američki režiseri prihvatili nove western etike i počeli da daju mnogo realističnije prikaze iz ovog perioda američke istorije. Tako ćete ovde imati priliku da vidite konjičke skaute koji iz milosrđa ubijaju žene jednim metkom da ne padnu u ruke Apačima, masakrirani leš farmera vezan za drvo sa psećim repom zabijenim u usta (Apaches have a sense of humour, komentariše McKintosh), žrtve masovnih silovanja koje pokušavaju samoubistvo jer dalji život više nema smisla, apačke ratnike koji isecaju srce palog konjanika i onda se dobacuju sa njime kao sa košarkaškom loptom. Gadan ambijent, i gadan posao za "plave bluze".

Ulzana's Raid je verovatno jedan od prvih američkih westerna koji u ovakvom svetlu pokazuje slavni "American frontier", pa se može svrstati u revizionistički podžanr, koji je u Hollywoodu potekao od Peckinpahovih dela. Dvadeset godina ranije John Ford je snimio njegovu konjičku trilogiju (Fort Apache - She Wore a Yellow Ribbon - Rio Grande), ali tamo nije bilo previše direktnih implikacija na divljaštvo obe strane. Ovo je ogoljena verzija svih kitnjastih western mitova ; Indijanci nisu samo providno zli, već su prave zveri, a ljudi u poteri dokazuju staru maksimu da se lovci na iste vrlo brzo poistovete sa svojom lovinom.

Sniman na lokacijama u Arizoni, Raid je zanimljiv western, obogaćen odličnom glumom Lancastera i Davisona, ali je najjači utisak ipak ostavio Jorge Luke kao Ke-Ni-Tay, Apač u konjičkoj službi. Njegov kompromisni način života predstavlja zanimljiv paradoks svojstven za ovaj istorijski period, kada je svaki čovek trebao biti heroj, ali i probisvet. Ako vas ovaj žanr iole zanima, nabavite i pogledajte...ali probajte da negde iskopate neku drugu verziju, jer britanski disk seče sve scene pada konja (Apači koji se igraju "baci srce", silovane žene, eksplicitna samoubistva, to nije sečeno, ali konji...ej, žao mi konja).

12.07.2007. u 00:15 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 11.07.2007.

Nepravedne i ničim izazvane sankcije



Hard Times, 1975. D : Walter Hill ; Charles Bronson, James Coburn, Jill Ireland, Strother Martin


Depresija tridesetih godina beše gadno vreme za sve i svakoga, a pogotovo one u Americi. Preko noći, raspala se radnička klasa, ljudi su masovno ostajali bez posla, porodice su se raspadale, a 'leba za jesti nije bilo. Jedan od tih ljudi koje je nesreća potkačila je i Chaney, koji vozom stiže u New Orleans sa jednom misijom - vratiti se nazad na sever sa dovoljno novca u džepu.

Chaneyeve namere sigurno nisu jedinstvene, budući da pola zemlje pati od istog problema. No, njegov je talenat nešto unikatniji od ostatka defunkcionalne radničke klase - njegove pesnice udaraju k'o teretni voz, i taj talent valja unovčiti. Cheney se ubrzo stavlja u službu prevrtljivog promotera Speeda (James Coburn), koji ubrzo počinje od njega praviti pravu malu instituciju po Louisiani. Pare se gomilaju, povratak kući se bliži, ali pre toga sledi i još jedan finalni obračun za velike pare, protiv velikog protivnika.



Kada bi me neko probudio u pola noći i pod pretnjom pištoljem pitao da bez razmišljanja imenujem najbolji film Charlesa Bronsona, u roku od dve nanosekunde rekao bih "Hard Times". Snimljen godinu dana pre čuvenog Rockya, debitantsko čedo akcionog maestra Waltera Hilla jedan je od najboljih filmovima na temu boksa i jedan-na-jedan borbe uopšte, bez obzira što ulični okršaji iz ovog filma baš i nisu tradicionalni vid "džentlmenske veštine".

Bronson je ovde u apsolutnom zenitu. I pored toga što je u datom momentu imao 54 godine, Chuck Almighty izgleda u besprekornom fizičkom stanju - pogledajte, bre, vi tu muskulaturu, pa tako ljudi danas ne izgledaju sa 24 godine ! I bez obzira što su svi protivnici u filmu barem duplo mlađi od njega, Bronse ih odvali od batina po kratkom postupku. Hill odmah pokazuje svoje umeće sa odlično koreografisanim šorkama, koje izgledaju vrlo, vrlo realno i vrlo "gritty". Gotovo sve tuče su preporučljivo iskustvo, ali izdvajam fenomenalni deo kada Bronson napravi opšti pičvajz u nekoj redneck kafani. Njegova gluma je, po običaju, minimalistička, uz nekoliko vrhunskih onelinera. Kada ga Jill Ireland (opet ta Jill Ireland) pita kako se oseća kada nekoga ugazi, Bronse opušteno odgovara "It makes me feel a hell of a lot better than it does him".



Uticaj ovog filma na dalju karijeru režisera i njegove prve zvezde je nemerljiv. Hill je u narednih 10tak godina ređao hit za hitom, ali najviše mu je verovatno godila pohvala od njegovog idola Johna Waynea, koji je bio očaran filmom i ponudio mu da režira njegovu labudovu pesmu, The Shootist (Hill je odbio, ne htedovši da ima bilo kakve veze sa filmom u kojem John Wayne biva ubijen :D). Bronson, pak, je zacementirao svoj box office status stečen pre godinu dana u Death Wishu, postavši tako legitimni akcioni heroj pre nego što je ta reč verovatno i uopšte postojala. Usledili su odlični Breakheart Pass, Telefon, The White Buffalo i Death Hunt, pa onda čuvene Cannonade sa J. Lee Thompsonom, i besmrtna reputacija ćutljivog razbijača glava i borca za pravdu.

Zajedno uz Mr. Majestyk, film po kojem je moj blog kršten, Hard Times je obavezno gradivo za sve Bronsoniste (doduše, ako ste Bronsonista a niste gledali ovo, obesite se), ali i obične fanove filme. Jer ima ovde mnogo više za videti sem lomljenja tintari - Coburn je odličan kao stari preverant, proslavljeni epizodista Strother Martin sjajan u ulozi doktora narkomana, i muzika, delo Hillovog stalnog saradnika Barrya de Vorzona, vrlo ugodna.

Šta, nisam vas uverio da ovo valja ? Na, evo vam trailer...u mene ste našli da sumnjate !

11.07.2007. u 00:15 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 10.07.2007.

Interni problem



Inside Man, 2006. D : Spike Lee ; Denzel Washington, Clive Owen, Jodie Foster, Christopher Plummer, Chiwetel Eijofor


Četvorica random tipova (vođa im je Clive Owen), maskirani u molere, upadaju u po bela dana u uglednu banku na Manhattanu i proglašavaju oružanu pljačku sa sve taocima. Ubrzo, NYPD preuzima slučaj, a pregovarački deo dopada timu Frazier - Mitchell (Denzel Washington i Chiwetel Eijofor). Njih dvojica, zajedno uz kapetana Dariusa (Willem Dafoe) pokušavaju da razreše naizgled redovnu hostage situaciju.

Obratite pažnju na ono naizgled, jer kako ispada, motivi su mnogo dublji. Predsednik te bankarske korporacije (stara kuka Christopher Plummer) je izgleda jako uzrujan vestima, pa unajmljuje misterioznu gospođu White (Jodie Foster) da se postara oko nečega što mu je tamo jako bitno. Ona dolazi u kontakt sa pljačkašima i nudi im nešto, kako njima tako i detektivu Frazieru, koga izgleda trenutno gone za neku proneveru novca. Padaju dilovi, ali taoci su još u banci, i bog sveti zna na šta će ovo da izađe.



Pratite šta pričam ? Odlično, trebaće vam. Inside Man sam danas pogledao igrom slučaja, namerio sam gledati nešto sasvim osmo, ali me je supruga, koja već duže vreme merka ovaj film, nekako navukla da ta dva sata provedem s njom pred malim ekranom. Rezultat ? Lepo ispoliran, kompetentno režiran, jako solidno odglumljen, nepotreban i predugačak film.

Svaka čast Spike Leeju. Okupio je odličnu ekipu, i naizgled hteo da napravi običan popcorn heist film. Tako je barem delovalo. Prvih sat vremena, upravo se tog kursa i držimo. A onda, stvari kreću da se razvijaju nekim offbeat tokom, i interes polako pada. Svakim minutom, priča leti sve dalje od proverenog u neke totalno leve vode. Kada kraj konačno stigne, ustajete i pitate se : "sve to zbog ovoga ?". Kada vam jednom obim "zločina" postane jasan, ozbiljno ćete se upitati koja je bila motivacija iza svega.



Mada su mi scenaristički motivi zaista manje jasni, ne mogu da kažem da je film loš. Meni se lično nije svideo, ali na IMDBu uživa visoku ocenu, i ljudi su već rekli da je solidno ostvarenje. Cela glumačka postava radi odličan pos'o; režija na momente vrhunska (ima jedan lep one-take shot pred kraj kada SWAT team konačno uđe u banku). Samo, sveukupno imam utisak da sam prisustvovao profesionalno odrađenoj tehničkoj demonstraciji, ne filmu.

Inside Man traje dobra dva sata, od kojih su poslednjih pola jako antiklimaktični, i poruka je nešto što, u negativnom smislu, nisam očekivao. Ubijte vreme ovime ako vas zanima kako to jedan tehnički talentovan režiser ume da odradi, ali nešto ga baš ne bih preporučivao na sva zvona - ja sam više uživao u vizuelnoj identifikaciji New York lokacija na kojima sam bio.

E da, pre nego završim, ima par dobrih fora - jedna od njih vam objašnjava zašto je, oh bizarnosti, albanski jezik stavljen pod "language" stavku u IMDB profilu.

10.07.2007. u 00:18 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 09.07.2007.

Student (ni)je spalio žito



Witness, 1985. D : Peter Weir ; Harrison Ford, Kelly McGillis, Lukas Haas, Alexander Godunov, Jan Rubes


Rachel Lapp (Kelly McGillis), mlada amiška udovica, na putu je za Baltimore sa svojim malim sinom Samuelom (vrlo mladi Lukas Haas). Prilikom presedanja u Philadelphiji, Samuel igrom slučaja biva svedok brutalnog ubistva u WC-u železnične stanice. Kako ispada, žrtva je undercover DEA agent, a ubice naizgled nevezane za bilo šta. Slučaj preuzima tvrdoglavi detektiv John Book (Harrison Ford), i Samuel je odjednom krunski svedok.

Ubrzo, stvari se komplikuju u neželjenom smeru - ispada da je DEA tip zaginuo jer je bio na pragu nečega što nije trebao da otkrije, a to nešto je korumpirano jezgro philadelphijske policije. Nedugo zatim Book takođe dolazi na tapet nemoralnih policajaca, pa je primoran da se skloni što dalje i razradi svoju strategiju. Ranjen, on beži u amiško selo, gde ga dočekuju Rachel i njen ujak (valjda beše ujak, možda je i otac) Eli. Tamo počinje njegov put ka oporavku i osveti, ali to nije sve što ga čeka u srcu "Dutch country"-a.



Prvo pa muško, što bi se reklo...Witness je prvi američki projekat renomiranog australijskog režisera Petera Weira, koji je posle niza uspešnih "domaćih" filmova (Picnic at Hanging Rock, The Last Wave, Gallipoli, The Year of Living Dangerously) prešao Pacifik do Hollywooda i tamo nastavio karijeru, koja još uvek traje. Witness je ne samo uspeo da uhvati osam nominacija za Oskara (dve je i dobio, za najbolju montažu i najbolji originalni scenario), već je i izdržao dvadeset godina vremena i ostao kvalitetno filmsko delo.

Sve ovde fenomenalno štima. Harrison Ford, do ove tačke čovek koji je bio poznat striktno kao Han Solo ili Indiana Jones, doživljava glumačku afirmaciju kao detektiv Book, i u neku ruku najavljuje svoju, za moj račun, najbolju ulogu koja će stići godinu dana kasnije u The Mosquito Coast (opet Peter Weir). Gomila ne-Amiša fenomenalno emulira lifestyle tih simpatičnih ultravernika iz Pennsilvanije, a ponajbolji su Jan Rubes kao iskusni Eli i ruski ex-baletan Alexander Godunov, kome je pripala uloga Daniela Hochleitnera, tipa koji baca oko na Rachel. Kelly McGillis je sasvim pristojna, al' hajde da se ne lažemo - zaboravio sam njen performans posle one scene kada pokušava da šarmira Harrisona tako što mu iz daljine pokaže sisu. :D Oštro oko primetiće Vigga Mortensena negde pri početku filma na amiškoj sahrani.



Mada je centralna priča definitivno nešto čime se najviše bavite tokom filma, dosta pažnje okupiraće vam i spretno umotani subplot o ljubavnoj varnici između Booka i Rachel, koji u neku ruku predstavlja konflikt između modernog i arhaičnog. Njihova nesuđena veza kulminira u jednoj od najmemorabilnijih scena u ovom filmu, kada Harrison u nekoj štali gde popravlja svoj auto osposobi radio, čuje Sam Cookeov "What a Wonderful World", i onda zapleše sa Kelly.



Predivna fotografija (John Seale, Oskarovac za Cold Mountain) i sjajan soundtrack (Maurice Jarre) dopunjavaju odličnu atmosferu, pa je Witness, jednostavno, nešto što ne trebate propustiti. Ako bi morao opisati ovaj film u jednoj reči, ta reč bi onda bila "pitak" - tih stotinak minuta prošlo je k'o ništa, a ja sam ustao osećajući se kulturno obogaćen bez preteranog naprezanja. Gledati ! - ako i ništa, bar zbog scene u kojoj Ford, zamaskiran u Amiša, razbije nos nekom probisvetu koji maltretira njegove novostečene drugare...

09.07.2007. u 00:15 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.07.2007.

Tek je 12 sati



10 to Midnight, 1983. D : J. Lee Thompson ; Charles Bronson, Lisa Eilbacher, Gene Davis, Andrew Stevens


Ako ste, čitajući moj blog, čuli neku grmljavinu poslednjih par dana, to je verovatno bio Chuck Bronson lično, koji mi sa nebesa javlja da nije zadovoljan što još od ponedeljka ne napisah nešto o nečemu iz njegovog bogatog opusa. Sa Bronseom se ne valja zajebavati, pa sam brže-bolje ubacio 10 to Midnight u moj DVD plejer i obnovio gradivo. Sećate se kako sam u osvrtu na Kinjite rekao da je to jedan od solidnijih Cannon Bronson filmova ? Mogu vam sada i komotno potvrditi da je tako...pri čemu se kriterijum solidnosti prethodno treba spustiti na Cannon nivo.

I ovoga puta, Bronse je policijac koji mahom operiše na ivici zakona, a njegova meta je mladi psihotik Warren Stacy (Gene Davis), čiji je fetiš ubijanje lepih mladih devojaka. Warren je inače relativno zgodan tip (ovo ja, ovako, je li, neutralno cenim), ali ima jedan problem - kad god se približi ribi, on popizdi. Pa, valjda da bi kompenzovao, kad mu se ne da jebati, on ih izreže nožinom koja mu je glavno oruđe. I da ne zaboravim, on svoje zločine izvršava striktno go.



I tako, Bronson ga naravno otkrije, ali se stvar iskomplikuje, pa Warren ostane na slobodi. No veteranski insinkt proverenog sluge građanskog morala ne da našem junaku mira, koji naravno nastavlja da proganja nagog šizoida...koji pak kontrira tako što progoni njegovu ćerku Laurie (Lisa Eilbacher, kasnije iz Beverly Hills Cop). Već pogađate kako će se ovo završiti, pa dalji opis staje ovde.

Prosto je neverovatno šta su sve puštali da se snima tih osamdesetih. Otkako je vrhovni cowboy Ronald Reagan ujahao u Belu Kuću, filmska industrija se krenula utrkivati u njihovim viđenjima ispravnog američkog života. Već sam penio o tome kakve su fešte Cannonovci lansirali tih godina, pa otprilike možete očekivati šta ima ovde za videti. Kratak pregled :

-- Bronse kuka svom partneru kako je poznavao nekog tipa što je ubio ženu, pa ga je sistem zatvorio i onda pustio jer je navodno bio lud. On je onda naravno ubio još nekoga. Poruka priče : smrtna kazna je majka.
-- ubica je ponovo vrhunski pervertido. Jer samo oni ubijaju, to je opšte poznato. Pri pretresu, Bronse mu u ormanu nađe neko pomagalo za masturbaciju...naravno, ako drkaš, ti si automatski ubica. :D
-- film se opet dešava u LA-u. Jer svi dobro znaju da je California prljavo leglo prljavih hipika, i da u svakom od njih čuči potencijalni Warren Stacy.
-- svi advokati, izuzev onih što rade za policiju, su korumpirani zlikovci koji bi prodali oca i majku da završe svoj slučaj kako valja.
-- posle dvadeset godina aktivne policijske službe, svi LAPD panduri se više vode svojim "gut instinctom" nego zakonima. Zakoni i prava ? Ma to je za one guštere što su tek pristupili. :D
-- glavni lik je naravno Jevrej (Leo Kessler, duh). Ovo verovatno jer su Cannon držali Izraelci, pa čisto da se povuče paralela da se zna da su saveznici Amerike uvek i svakako najpravedniji. :D I tako dalje...



Pa i ako uzmemo sve ovo u obzir, lagao bih kada bih vam rekao da nisam proveo prijatnih sat i po uz ovo đubre. Gene Davis, brat pokojnog Brada Davisa (Midnight Express), je prilično dobar u svojoj ulozi glavnog zlikovca, dok režiser J. Lee Thompson krade i od boga i od oca (očigledni Psycho i Halloween rifovi u više navrata) i ludo se zabavlja usput. Ovo je inače bio prvi film koji je Bronse uradio za Cannon, i jasno je već i tada bilo da će to biti marriage made in heaven - bar dok je Reagan u ovalnoj kancelariji, i dok u Americi ima ovaca za šišanje (na budžet od oko 4 miliona dolara, 10 to Midnight je vratio duplo samo u USA). Usput, jebeno je zabavno gledati Davisa kako se gologuz šeta okolo sa nožem, i J. Lee Thompsona kako strateški kadrira razne prepreke u frejmu ne bi li pokrio njegovu muškost.

Bronse lično je ovde u finoj formi. Malo je prosed i to je OK, ali se i onomad videlo da nije za baciti. Kako je on to sam sročio na početku filma prilikom razgovora sa nekim novinarčićem, "I'm not a nice person. I'm a mean, selfish, son of a bitch. I know you want a story, but I want the killer, and what I want comes first".

Thus spake Bronson. Amen.

08.07.2007. u 00:05 • 2 KomentaraPrint#

subota, 07.07.2007.

Lošije danas za bolje sutra, ponavljaju meni od jutra do jutra



A Better Tomorrow, 1986. D : John Woo ; Ti Lung, Chow Yun-Fat, Leslie Cheung, Waise Lee


Ho (Ti Lung) i Mark (Chow Yun-Fat) su stari prijatelji, koji već duže vreme rade za Trijade u poslu falsifikovanja novca. Njihov pulen je Shing (Waise Lee), mladić koji je još zelen u ovoj branši i koji polako uči osnove zanata. Ho i Shing zajedno polaze na Tajvan da bi tamo završili neki poslić, ali ih umesto stiska ruke čeka zaseda rivalne grupe. Shing se izvlači i beži nazad za Hong Kong, dok Ho zaglavljuje tri godine zatvora.

Po isteku kazne, Ho polazi nazad kući i zatiče blagi raspad sistema - Mark, koji je prilikom uzimanja odmazde za Hoovu izdaju ostao invalid, sada je sitni klošar, njegov brat Kit (Leslie Cheung) je diplomirao policijsku akademiju i radi u HKPD, njegov otac je ubijen od strane onih koji su ga sačekali na Tajvanu (i Kit za to krivi svog brata), a Shing je debelo profitirao od svega i nalazi se na vrhu mafijaške lestvice. Uprkos svemu, Ho pokušava da započne svoj život ispočetka, ali nekih se stvari ne možeš tek tako otresti...



Film koji je zauvek promenio HK filmsku industriju, A Better Tomorrow predstavlja breakthrough kako za režisera Johna Wooa, tako i za glavnog glumca Chow Yun-Fata. Woo je ovim projektom konačno izašao iz martial arts miljea u kojem je dobrih deset godina pekao zanat, dok se Fat otresao imidža sapunske zvezde i komedijaša, prikazavši se u potpuno drugom svetlu - njegov izgled u ovom filmu, sa crnim mantilom, naočarama za sunce, cigarom u ćošku usta i Beretta pištoljima u obe ruke, postao je pravi modni trend širom istočne Azije.

Po svojoj strukturi, A Better Tomorrow je klasičan krimi triler, obogaćen nekim novim elementima koji će postati standard za HK akciju. Akcenat je na "bratskom stradanju" protagonista i njihovim visokim moralima, bez obzira na kojoj strani zakona funkcionišu. Po defaultu, svi glavni junaci ovog podžanra biće ubuduće ljudi od principa i prijatelji do groba, dok će na suprotnoj strani stajati amoralni probisveti, spremni da izdaju i prodaju za najsitniju cenu. Vizuelno, film je doneo inovaciju koja će postati poznata kao "blood ballet" (neki su to još krstili i "gun fu") - visoko stilizovane scene firefightova uz obilno korišćenje slow-motiona (preuzeto od Sama Peckinpaha) glavni su trademark novog, hibridnog žanra danas poznatog kao "heroic bloodshed".



Jedan od razloga zašto je film bio toliko uspešan je i uparivanje dva izuzetna glumca u glavnim ulogama. Mladi i ekstrovertni Fat odlično se snalazi kao Mark, a sjajnu podršku pruža mu iskusni Lung. Tih godina, Lung je bio na zalasku karijere - posle slavnih šezdesetih i sedamdesetih u kojima je on zajedno uz Davida Chianga bio zaštitni znak Shaw Brothers produkcije, A Better Tomorrow jedan je od njegovih poslednjih velikih filmova. Solidan posao vrše i pokojni Leslie Cheung i Waise Lee, a ako obratite pažnju, primetićete i Johna Wooa i producenta Tsuia Harka u manjim ulogama - Woo je inspektor policije, a Hark profesor muzičkog u sceni u kojoj Cheungova devojka polaže neki ispit.

Tri godine kasnije, Woo i Fat će perfekcionirati ovu novonastalu formu u fenomenalnom The Killer, produžiti saradnju kroz Once a Thief i Hard Boiled, a onda krenuti put Hollywooda u nove izazove. A Better Tomorrow ostaje ipak onaj film koji je udario temelje novom Hong Kong akcionom žanru, i inspirisao mnoge režisere širom sveta.

***

Inače, primetili ste da svaki dan donosim poneki tekst, i da relativno mnogo "šaram" po glumcima i režiserima. Ideja mi je prvih par nedelja pisati o nekim standardima akcije, pa tek onda, kada se formira čitalačko telo, krenuti u nove radne pobede. Nadam se da vam je za sada sve po meri ;)

07.07.2007. u 00:15 • 7 KomentaraPrint#

petak, 06.07.2007.

...come out to play-i-ay !



The Warriors, 1979. D : Walter Hill ; Michael Beck, James Remar, Deborah Van Valkenburgh, Tom McKitterick, David Patrick Kelly


U nekoj bližoj (daljoj ?) budućnosti, New York City je leglo raznih bandi, koje ratuju međusobno i dele grad na sitne delove. No, Cyrus, veliki vođa jedne od jačih bandi, Riffsa, saziva sastanak svih grupa na Bronxu na kojem objavljuje da je krajnje vreme da oni uzmu vlast u svoje ruke i krenu u opšti rat protiv policije. Na skupu su prisutni svi bitniji članovi svake bande, a među njima su i Warriorsi, mala ali odabrana grupa zajebanih likova sa Coney Islanda.

Naravno, nešto uvek krene loše, pa tako i ovde. U sred svog govora, Cyrus biva ubijen od strane Luthera, vođe The Roguesa, koji momentalno za to zlodelo optužuje Warriorse (zašto, boga pitaj). U celu priču se umeša i policija, i Warriorsi brzo beže sa mesta zločina, ali njihova avantura tek počinje. Suočeni sa činjenicom da im je celi New York za vratom, oni počinju dug put do Coneya, gde će pokušati da se vrate u jednom komadu.



The Warriors je, jednostavno, klasik. Veliki klasik. Jedno od najboljih ostvarenja prolifičnog i uspešnog akcionog režisera Waltera Hilla, The Warriors održava rapidni tempo od početka do kraja, ne dajući vam da dišete između akcionih scena. Put za Coney je ispresecan raznim nepogodama, pa "ratnici" doslovno upadaju iz tuče u tuču, iz frke u frku. I svaki put se suočavaju sa nekim drugime - Baseball Furies, banda koja je maskirana u New York Yankees "pruge" i nosi bejzbol palice, je izgleda svačiji favorit, i svi se njih rado secaju. Godina snimanja vas ne treba zbuniti - tuče i obračuni su odlično koreografisani, i noviji filmovi neće izgledati ništa bolje naspram ovoga. Obratite samo pažnju na šorku u WC-u na metro stanici, kada Warriorsi ojade one rollere.

Specijalnu atmosferu filmu daje i neimenovani DJ, crnkinja koja preko gradskog radija pruža šifrovane poruke o lovu na Warriorse, kao i scene u sedištu Riffsa, gde doušnici informišu novog vođu o trenutnom rezultatu. Sve ovo, kao i vrlo jasno isklesani segmenti (narativ filma je dosta simplistično razbijen u konkretne celine), vam daju iluziju da zapravo čitate neki kvalitetan strip, unikatan feeling koji nijedna strip-film ekranizacija, po mom mišljenju, nije uspela uspešno da emulira.



Većina glumačke postave iz The Warriorsa nije napravila neku glumačku karijeru. Michael Beck, koji igra ad-hoc vođu Swana, se još uvek muva po nekim TV serijama i filmovima, a James Remar (priglupi Ajax) je ispao najbolji od svih - na njegovom CV-u videćete ama baš svašta, od još Waltera Hilla (48 Hrs), preko Hellraisera V pa sve do epizodne uloge u Sex and the City. Neki od Warriorsa su verovatno još onomad bili svesni da im je ovo verovatno zenit karijere - Brian Tyler, koji igra Snowballa, je posle snimanja pristupio NYPDu i narednih dvadeset i pet godina bio State Trooper.

Vredi spomenuti da postoje tri verzije Warriorsa koje trenutno možete nabaviti. Prva je ona standardna, theatrical cut. Druga, jako retka, je TV verzija, koja ima prošireni intro i još neke bonus scene koje ne postoje nigde. Treća je novi director's cut, koja preseca segmente filma sa strip tablama i totalno uništava tempo i atmosferu. Ako nađete TV verziju - uzmite je, ako ne, i theatrical cut će biti dobar. Samo se držite dalje od dir.cut diska.

Još jedna trivia je da je Warriors bio izuzetno popularan u SFRJ, te da je mnoštvo domaćinstava u nekoj polici imalo bootleg kasetu sa "RATNICI PODZEMLJA" naškrabanim na omotu. Lično se sećam kako sam kao malo dete gledao ovaj film, i jasno mi je u glavi ostala ona scena sa kraja filma, kada Warriorsi i Roguesi svode račune na peščanoj plaži na Coneyu. Malo iza te scene, ide onaj legendarni citat...

- You Warriors are good. Real good.
- The best.


I rest my case.

06.07.2007. u 00:15 • 2 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.07.2007.

Marche ou creve



Legionnaire, 1998. D : Peter MacDonald ; Jean-Claude Van Damme, Adewale Akinnuoye-Agbaje, Steven Berkoff, Nicholas Farrell


Francuska, tridesete godina dvadesetog veka. Alain Lefevre, bokser iz Marseja, nalazi se u dugovima. Da bi se oslobodio tog pritiska, Lefevre pristaje da namerno izgubi jedan meč, kako bi lokalni mafiozo uhvatio teške pare i ujedno i abolirao našeg junaka njegove muke. Međutim, tokom samog meča, muški ponos odnosi pobedu nad zdravim razumom, pa Lefevre nokautira svog protivnika i biva primoran na beg. Suočen sa situacijom bez izlaza, on odlazi u najbližu regrutnu kancelariju Legije Stranaca, i ubrzo isplovljava za severnu Afriku.

U Maroku, on se upoznaje sa crncem iz Amerike Lutherom, bivšim britanskim vojnikom Mackintoshom i Italijanom Rosettijem. Njihova jedinica, pod vođstvom narednika Steinkampfa (Steven Berkoff, poznata njuška), dobija zadatak da odbrani jednu tvrđavu od naleta berberskih pobunjenika. I dok se situacija sve više i više komplikuje, Alain se sentimentalno priseća kako je njegov život mogao izgledati, kao i njegove prave ljubavi Katrine (Ana Sofrenović !), koja je sada u rukama mafijaša iz prvog pasusa...koji nisu odustali od svoje potere.



Legionnaire, snimljen 1998., jedan je od poslednjih Van Dammeovih filmova koji je doživeo bioskopski tretman. Osam godina po uspehu Lionhearta, Van Damme se odlučio ponovo staviti svog lika u legionarsku uniformu, uz kvaku da će ovaj put umesto bekstva iz legije, on bežati u legiju. Rezultat je mešovit - film je drastično ozbiljniji od Lionhearta, ali i slabiji u akcionom delu, i manje zabavan za prosečnog gledaoca. Ovo je ostvarenje zapravo koncipirano kao "vojnička drama", pa je akcenat više na nekim aspektima legionarskog života, i manje na tuči i pucnjavi.

Scenario, nažalost, vrlo brzo podlaže klišeima iz ovakvog žanra. Van Damme i Sheldon Lettich, režiser Lionhearta, su se potrudili da dijalog bude u najmanju ruku bezvezan, a "bratske vojničke veze" izlizane i preuzete iz nekih ranije viđenih filmova. Svi stereotipi su ponovljeni do poslednje rečenice, pa se publika baš i neće preterano dojmiti "epskim scenama" koje bi trebale da vam prouzrokuju emotivnu reakciju. Jean-Claude se ovde pošteno potrudio na glumi, i njegov performans je za svaku pohvalu, ali ostali su drastično slabiji - što zbog neumeća, što zbog ograničenog scenarija. Nešto bolji od ostatka su Ana Sofrenović, koja nema puno teksta ali izgleda jebozovno ceo film, i Nick Farrell, koji igra Mackintosha.



Na kraju, tu je naravno epska bitka sa berberima, kao i jedan subplot koji ste mogli da namirišete, ali koji ipak neću otkriti. Sama bitka urađena je solidno, što se i dalo očekivati budući da je režiser Peter MacDonald, vama poznat kao čovek iza Ramba III (odatle vam je inače i Berkoff verovatno poznat, on je glumio ruskog zloću).

Legionnaire je prosečno delo iz Van Dammeovog opusa, i relativno je gledljiv, ali bih ga preporučio ipak samo proverenim fanovima. Ako vas baš zanima legionarski život, probajte March or Die sa Gene Hackmanom i Terence Hillom.

05.07.2007. u 01:28 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 04.07.2007.

Avionu, slomiću ti krila



The Delta Force, 1986. D : Menahem Golan ; Chuck Norris, Lee Marvin, Martin Balsam, Hanna Schygulla


Opšta panika u vazdušnom saobraćaju - Boing 707 na relaciji Atina - NYC preko Rima kidnapovali su libanski teroristi, i nameravaju ga odvesti u Bejrut. Da situacija bude još zanimljivija, avion je pun Jevreja, koji se slabo vare sa naoružanim Islamitima. I dok Libanci zavode strahovladu negde na istoku sredozemlja, elitni Delta odred superkomandosa pod vođstvom majora McCoya (Chuck) i pukovnika Alexandera (Lee Marvin u svojoj poslednjoj ulozi) sprema se da uleti u celu priču i pomrsi račune namrštenim aero-banditima iz zemlje kedra.

Kritički presek Chuck Norrisove slavne karijere dovodi nas do zaključka da je brkati majstor borilačkih veština uspeo za bezmalo trideset godina aktivnosti snimiti svega tri kvalitetna (reč kvalitet je vrlo relativan pojam ovde) filma. Od ta tri, jedan je baš-baš dobar (Code of Silence), a dva - Lone Wolf McQuade i The Delta Force - su podnošljivo zabavna. Van toga, mogu proći još i recimo Missing in Action serijal, Silent Rage, Octagon i Eye for an Eye...u ostalo se upuštate na sopstveni rizik, bez ako već niste upoznati sa likom i delom velikog Chucka.



Delta Force ima dva fundamentalna problema. Prvi je da film traje malo jače od dva sata, pri čemu je barem pola sata suvišno. Drugi, i bitniji, je da se cela priča iz nepoznatih razloga uzima vrlo ozbiljno, pa film ima konstrukciju tradicionalnog "kidnap" filma. Ozbiljnosti se rešavamo tek u poslednjih tridesetak minuta, kada Chuck konačno ulazi u svoj element, seda na motor koji ima raketne bacače spreda i pozadi i kreće da razjebava pola Libana. Do te tačke, stvari su relativno normalne (koliko god normalan ovakav film može biti), činjenica koja možda i deluje odbojno na hardcore akcione fanove.

Ali da su ga ozbiljno shvatili, jesu. Ako je Seagal klovn anti-glumac, Chuck je uvek bio svestan svojeg antitalenta, pa se skoncentrisao na mudro ćutanje i mamojebački izraz lica. Ovde mu to polazi za rukom, a da stvar ne propadne potrudila se nešto bolja (za Cannon film) propratna ekipa - iskusni alkos Lee Marvin koji odrađuje svoju poslednju tezgu, veteran bezbrojnih Italo krimića Martin Balsam, i više puta nagrađivana nemačka glumica Hanna Schygulla, za koju stvarno ne znam šta traži ovde. Teroristi su standardno zli, Chuck standardno 'ladan k'o špricer. Da je Delta Force bio projekat od državne važnosti, govori i podatak da je vrhovni poglavar Cannona Menahem Golan ovde ispunio uloge režisera i ko-scenariste. Golanovo prisustvo od presudnog je uticaja - izraelski mogul doneo je sa sobom iskustvo sa snimanja kultnog hebrejskog actionera Operation Thunderbolt (koji je pak inspirisan diverzijom izraelskih komandosa u operaciji Entebbe), koje ga je u ovom slučaju dobro poslužilo.



Pre par nedelja, HorrorHr se požalio na to kako mu ovaj film nije više onako dobar kao pre dvadeset godina, da se nešto izgubilo u te dve dekade. U neku ruku mu dajem za pravo - Delta Force je klasičan primer desničarske retorike osamdesetih koju je Cannon brutalno forsirao, i malo je abrazivan za ovaj liberalni mentalitet dvadeset i prvog veka. Ono što je mnogo više verovatno je da je dobri Horror verovatno bio u fazonu gledati nešto tipa Missing in Action, gde Chuck sa par redenika municije pobije ceo Viet-Cong. Delta Force je ipak malo ozbiljniji film (barem do pojave raketnog motora), i treba ga posmatrati kroz drukčiju prizmu. Ako vam to pođe za rukom, uočićete jedan solidan film, još uvek predugačak ali solidan.

Inače, ovo nije jedini DF film - postoje dva nastavka, oba su užasna, a Chucka imate priliku gledati u DF2, gde se bavi problemom nekih kolumbijskih narkodilera. Sam DF inspirisan je stvarnim događajem, i to kidnapovanjem TWA leta broj 847. U realnosti, teroristi su izgurali svoje ciljeve i uspešno trejdovali taoce za oslobađanje islamskih militanata. Major McCoy je tada, verovatno, bio zauzet nečim drugim...

PS. Glavna muzička tema iz ovog filma je vrhunski doživljaj.

04.07.2007. u 01:36 • 2 KomentaraPrint#

utorak, 03.07.2007.

Kome zakon leži u topuzu...



Above the Law, 1988. D : Andrew Davis ; Steven Seagal, Pam Grier, Henry Silva, Daniel Faraldo


Nico Toscani je bivši CIA agent, koji se vremenom razočarao u prirodu svog posla, pa se rešio pridružiti policiji grada Chicaga i tu pokušati biti od koristi. U jednoj naizgled rutinskoj akciji Toscani otkrije veliki drug deal, ali naizgled niko od njegovih nije spreman pomoći, sem njegove partnerice Delores Jackson (blaxplo veteran Pam Grier). Ubrzo se i mafija aktivira, pa život Nicovih najmilijih dolazi u opasnost. Sve to, međutim, samo još više i više motiviše ovog policajca čija je inače uža ekspertiza borilačke veštine - a on nije od onih koji odustaju pre kraja.

Above the Law, iliti Nico, kako je poznat van Amerike, debitantsko je ostvarenje Stevena Seagala, jednog od poslednjih akcionih heroja iz "zlatne ere" akcionog žanra. Seagal je pripadao drugom rangu action starova iz tog perioda - Sly, Arnold i recimo Bruce Willis bili su neprikosnoveni, a iz pozadine su svoju šansu vrebali Van Damme, Chuck Norris, Bronson (Cannon era), Dudikoff i Seagal. Od svih ovih navedenih, Seagal je imao najsvetliji početak karijere i niz od pet zabavnih filmova, posle kojih tone bez traga. No, skoncentrišimo se za sada na ono pozitivno u njegovoj karijeri.



Seagal je, pre svega, bio jedan krajnje atipični akcioni heroj. Za razliku od standardne right wing propagande i "U!S!A!" retorike kojom odiše većina radova iz zlatnih osamdesetih, Above the Law je film vrlo liberalnih stavova. Toscani se povuče iz CIA jer je zgađen metodama mučenja i ispitivanja koje oni koriste (John Rambo i pukovnik Braddock bi se lično pridružili spektaklu), saoseća se sa ilegalnim emigrantima, i bori se protiv korupcije u vrhu policije koja je povezana sa desničarima. Kako je film objavljen '88, na samom kraju Reaganovog mandata u Beloj Kući, možemo prisustvovati svojevrsnoj promeni u hollywoodskom mentalitetu.

Sam film inače nije nešto - loš sigurno nije, ali je malo izbledeo u ovih dvadeset godina. Seagal nikad nije bio vrstan glumac, ali ovde baš zrači neiskustvom - najgore je što za razliku od npr. Chucka Norrisa i Jean-Claude Van Dammea on izgleda apsolutno nije svestan svog antitalenta, pa se kroz ceo film on pokušava nešto izdvojiti pseudo-duhovitim onelinerima i macho monolozima, koji povremeno navode suze na oči od smeha. Akcija je poštena ali ne predobra, a ostatak ekipe je na solidnom nivou, pogotovo Pam Grier. I naravno, uvek je dobro videti Sharon Stone, ovde u ulozi Seagalove supruge. Horor fanovi biće oduševljeni cameom žanrovskog veterana Michaela Rookera, koji čak ima i jednu rečenicu za izgovoriti.



Film je režirao Andrew Davis, čovek koji je veći deo karijere vezao za rođeni grad Chicago, ali takođe čovek koji je izvukao najbolje i iz Seagala (Davis će kasnije potpisati odlični Under Siege), i iz Norrisa (Code of Silence). Davis, koji na svom CV-u takođe ima i naslove kao što su The Fugitive, The Package i The Guardian, po mom mišljenu jedan je od potcenjenih režisera američke akcije.

Preporučljivo gradivo, pogotovo za one koji žele početi sa Seagalom. Za one koji su već upućeni u njegov lik i delo, pređite odmah na Under Siege. Mada, gledati Seagala kako lupa šamare i lomi udove je uvek zabavna rabota.

SFRJ trivia : Seagalovi filmovi su u staroj Jugi sve do Under Siege bili klasifikovani kao "Niko (broj)", pri čemu je Above the Law bio Niko 1, Hard to Kill Niko 2, pa sve do Under Siege koji je bio Niko 5 :D Iza toga su preuzeli "standardnu" nomenklaturu...

03.07.2007. u 00:15 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.07.2007.

Opasan Grad



Violent City, 1970. D : Sergio Sollima ; Charles Bronson, Jill Ireland, Telly Savalas, Michael Constantin


Jeff (Chuck) je profesionalni hitman, koji u početnim scenama filma biva žrtva atentata čiji je ko-organizator njegova devojka Vanessa (Jill Ireland). Ipak, on preživljava pokušaj ubistva, a onda se vraća u New Orleans, i planira osvetu. Tamo će uz pomoć starih drugova pokušati da raskrinka mafijašku organizaciju koji vodi izvesni Weber (Telly Savalas, vrlo OTT), i možda usput i povrati Vanessinu ljubav.

Bronson kao hitman, italo produkcija iz '70tih, i spaghetti veteran Sergio Sollima (Big Gundown, Face to Face) iza kamere - ovo miriše na apsolutni hit. Nažalost, Violent City, drugde još poznat i kao Citta Violenta i The Family, je jedno jako bledo ostvarenje. U svojih sto minuta trajanja, film sadrži tek nekoliko akcionih scena, a one se mahom svode na Jeffove pripreme za hit. Tako imamo jedan deo u kojem Jeff dobrih dvadesetak minuta planira snajperski atentat na nekog reli vozača...mislim, volim ja Bronsona, ali ne baš ovoliko, majku mu. Ostatak je popunjen relativno besmislenim dijalozima i panoramama, a kao šlag sve protiče izuzetno sporo.



Pozitivni momenti su dijalozi Bronson - Savalas, kao i Bronsonova gluma, ovde na dobrom nivou (mada, ako Bronson film mora da spašava glumom, jao si ga majci). Ni kraj nije loš, ali je tempo filma ipak takav da će vam interes dotle već drastično opasti. Italijani su prosto majstori da i najkraće priče učine predugačkim, i treba zaista imati određen ukus za njihovu filmsku produkciju. Zamalo da zaboravim, muziku je potpisao Ennio Morricone, i kao i uvek soundtrack je na visini zadatka.

Ovo je inače jedan od petnaest filmova u kojem je Bronson "uparen" sa svojom tadašnjom suprugom Jill Ireland, za moj račun prosečnom glumicom. Zanimljiva je priča kako su se njih dvoje upoznali - na jednom prijemu prilikom snimanja The Great Escape Jillin prvi muž David McCallum upoznao je svoju suprugu sa Chuckom, koji je kasnije McCallumu u poverenju rekao "I'm gonna marry your wife, David". Šta ti je jebač...



Violent City je dugo vremena bio ograničen na sečeno američko izdanje, da bi pre par godina Anchor Bay upristojio verziju za DVD, koja kombinuje američki master sa izrezanim scenama koje postoje samo sa italijanskim audiom, pa je jedno 15% svih dijaloga u filmu na italijanskom. Transfer je super, sve je super, svaka čast ABu za trud...samo, nema potrebe da gledate ovo ako niste potpuni Bronse fanatik.

Kao, npr., ja.

02.07.2007. u 00:05 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.07.2007.

Bluz Mutne Vode



Go Tell the Spartans, 1978. D : Ted Post ; Burt Lancaster, Craig Wasson, Marc Singer, Evan Kim


Godina je 1964., i ono što će se u dogledno vreme zvati "vijetnamski rat" je još u pubertetu. Francuzi su se povukli, a na njihovo mesto došli su Amerikanci, i to čisto u funkciji vojno-tehničke podrške. Jedan od "savetnika" je i major Asa Barker (Lancaster), oficir kome je vojevanje očigledno davno prekurčilo, i koji, po svemu sudeći, jedva čeka da se rat zgotovi pa da krenu kući. Barker provodi dosadne dane uz kapetana Olivettija (Marc "Beastmaster" Singer) i sitnu četu domaćih vojnika na čelu sa brutalnim narednikom Cowboyem (nadimak zaradio jer nosi kaubojski šešir).

Problemi nastaju kada vrhovna komanda naredi da Barkerove trupe zaposednu i obnove stari francuski kamp Muc Wa, već deset godina van stroja. Posle pokušaja izbegavanja tog zadatka, Barker šalje svoje drugopozivce pod komandom hrabrog, ali neiskusnog poručnika Hamiltona da obave taj zadatak. U Hamiltonovoj četi je i kaplar Courcey, akademac sa nešto više mozga, ali čudne prošlosti, kao i još nekoliko iskusnijih vojnika, među njima i Barkerov stari znanac narednik Oleonowski i gorespomenuti Cowboy.

No, ono što je trebalo biti rutinski zadatak vrlo brzo se pretvara u noćnu moru. Muc Wa je izgleda vitalna tačka i za jedne i za druge, i bitka za prevlast počinje. I dok Barker i Olivetti pokušavaju da mobilišu što više snaga da pomognu Hamiltonove, njegov odred polako ali sigurno tone u živo blato koje predstavljaju Viet Cong snage oko njega.



Go Tell the Spartans je jedan od "zaboravljenih" filmova o vijetnamskom ratu, baš kao i njegov brat blizanac iz iste godine, The Boys in Company C. Oba ostvarenja pripadaju prvom talasu vijetnamskih filmova, kada su manje poznati glumci, režiseri i producenti "opipavali" puls javnoga mnjenja sa nekim svojim viđenjima konflikta. Baš kao i u Boysima, i GTtS nosi jasnu poruku da je ovaj rat bio krajnje nepotrebna avantura (zabave radi, uzmite brojati koliko puta neko u filmu kaže "it's their war"). Antiratni sentiment oslikan je u liku majora Barkera, koji svojim stavovima drastično kontrira kako podređenima (karijerista Olivetti i gung-ho Hamilton), tako i nadređenima (general koji smatra da se rat može dobiti samo uz puno učešće US kopnenih snaga).

Već u ovom prvom talasu 'Nam filmova postavljeni su neki klišei koji će se održati i do danas. Znači, svaka vijetnamska jedinica ima jednog peacenika, jednog narkomana, jednu dijabolu koja voli da ratuje ali gotovo uvek ne ume, i jednog tipa koji kolabira pod pritiskom. Svi ti likovi su prisutni i ovde, ali se to da tolerisati, jer je gluma uglavnom na solidnom nivou. Lancaster, koji je ovde već na zalasku svoje bogate karijere, pošteno odrađuje posao kao stari major, a nešto bolji od ostalih je Craig Wasson kao Courcey, inače takođe prisutan u jako sličnoj roli u The Boys in Company C. Režiser je inače Ted Post, kome je ovo uz dva filma sa Clintom Eastwoodom (Hang 'Em High i Magnum Force) verovatno jedno od boljih ostvarenja. Film nema previše akcionih scena, a i kada se dogode nisu preteranog kvaliteta - akcenat je ovde čisto na ljudskom faktoru.

Ima filma potiče od natpisa na spomen ploči kod Termopila, gde je trista Spartanaca zadržalo persijsku vojnu silu. Ubrzo pri dolasku u Muc Wa, Courcey otkrije francusko groblje sa ravno trista i dva krsta, iznad kojeg visi taj istorijski natpis. Tada vam je, valjda, sve već jasno.



Nešto što možda i nećete očekivati od pro-pacifističkog filma je malo grublji scenario, u kojim se vijetnamci oslovljavaju striktno rečima "gook" i "dink", kao i relativno visoka količina regularnih psovki. Svejedno, Go Tell the Spartans se preporučuje striktno onima koje konflikt u Vijetnamu zanima više od proseka, ili Burt Lancaster kompletistima (među koje i ja spadam). Ako vas zanimaju krv i meso, gledajte Hamburger Hill.

01.07.2007. u 00:57 • 0 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2009 (12)
Prosinac 2008 (14)
Studeni 2008 (6)
Srpanj 2007 (30)
Lipanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Krvavi Manifest

Blog posvećen akcionom filmu (a i filmu uopšte), kao i vrhunskom Bogu akcije Charlesu Bronsonu. Tri puta nedeljno, ponedeljkom, sredom i petkom tačno u 18 časova, imaćete priliku da čitate nove tekstove sa osvrtima na neki film koji sam nedavno gledao. Termin u ponedeljak rezervisan je za Bronsonove filmove...barem dok zalihe traju.

Kontakt adresa : the.man.with.harmonica_at_gmail dot com ... ako ima neki film o kome vas slučajno zanima moje mišljenje, ili ako imate bilo kakav komentar, slobodno drop a line.