|
Od rana jutra učenici 8.b razreda kvarili su Bruni veselje.
Od prve minute nastave nadalje imala je osijećaj da neprestano zure u nju I da se znalački cere.
Bilo kako bilo, urotnički su šaputali.Bruna je znala tko je predmet ogovaranja.
Jedini koji je uopće nije gledao bio je Petar. Mister Cool.
Bruna ga je u potpunosti shvaćala.Kako je samo mogla biti tako glupa I pasti na prijateljičinu provokaciju.
Kako je samo mogla glasno povikati da između nje I Petra nema ničega!
To je cijelu stvar samo pogoršalo.Kao prvo,zato što su svi tek sada bili uvjereni u suprotno.
A kao drugo,što je sada vjerojatno zauvijek pokvarila odnos s Petrom.
Nikada joj više neće poslati SMS, a pogotovo je više neće zvati u “Calipso”.
Tome se već unaprijed veselila iako to nikada nebi priznala.
Naravno da nebi!
Konačno, nikoga se nije ticalo što joj je Petar bio super.
Čak I sladak!
Nakon nastave više nije imala apetita.Nije uopće osijećala glad što Marina
nikako, naravno,nije mogla shvatiti.
Bruna je odmah odbila njenu molbu da s njom ode u kantinu.
Osjećala je užasnu potrebu da bude sama.
Kad je punašna njena prijateljica izašla iz sobe s uobičajenim;
-Želudac mi je tako prazan da mi se čini da već tjednima nisam ništa jela.-
Bruna se spusti na krevet, nasloni se leđima na zid, skupi noge I u krilo uzme Mici.
Izgubljena u svojim mislima, zurila je preda se I milovala svilenkastu dlaku mačkice koja je glasno prela.
-Tebi je dobro Mici.-Djevojčica uzdahne.
-Ti nemaš nikoga na koga bi se morala ljutiti.
Ne uzrujava te glupa prijateljica I ne moraš trpjeti provokacije svojega još glupljeg brata!-
Mici uzdigne glavu I vlažnim očima pogleda Brunu.
Tiho zamijauče kao da je u potpunosti shvaćala što je njenu gazdaricu mučilo.
Barem netko suosjeća sa mnom.-pomisli..
Odjednom joj postane teško oko srca.
Nije mogla suzbiti suze koje su joj navrle na oči I potekle obrazima.
Zašto ju nitko nije razumio?
Zašto nije imala nikoga s kim je mogla podijeliti brige?
Zašto je bila tako sama na svijetu?
Obrisi sobe zamaglili su joj se od suza, a cvrkutanje ptica koje je dopiralo kroz otvoren prozor kao da se udaljavalo dok nije nestalo iza zida brige I tuge.
Kad je Bruna začula majčin glas, najprije je pomislila da se prevarila.
-Što je malena moja?-upitala ju je nježno.
Djevojčica se smeteno lecne, okrene I pogleda portret na svom radnom stoliću.
Slika je bila snimljena nedugo prije nesreće koja je odnjela život njene majke.Ana je sa svojom dugom plavom kosom, plavim očima I rupicom na bradi izgledala poput starije kopije svoje kćeri.Samo je djelovala mnogo ozbiljnije.
-Ne tamo Bruna.-glas joj je odjeknuo iza leđa.
Oklijevajući okrene glavu I nije mogla povjerovati vlastitim očima:na zid pored vrata bila je naslonjena jedna žena.
Ana Tomić, njena majka, koja je već godinama bila s onu stranu duuge.
Brunino je srce lupalo tako jako.Činilo joj se da će iskočiti iz grudi.
Nutrinom joj se širila oluja osjećaja.Istodobno je osjećala I sreću I strah, veselje I tugu.
Širom otvorenih usta zurila je u majku I nije znala što bi trebala reći.
-A-ali….ali , mama, promuca ona.-Kako si dospjela ovamo?
-Jednostavno.-Lijepa, mlada žena se nježno nasmiješi I pokaže na vrata.
-Bila su otvorena.-
-Ne razumijem, pa ti si…-
Prekine se usred rečenice, jer tu užasnu riječ nije mogla izgovoriti.
-Da , i? - Ana je pogledala svojim plavim očima.
Zašto bi to nešto promijenilo između nas?
Zar ti nisam obećala da ću uvijek biti uz tebe kad me budeš trebala?
-Jesi .-Bruna proguta pljuvačku.-No bez obzira na to, kako je moguće da si…?
Molim te Bruna!-prekine je majka.
Zašto uvijek činiš istu pogrešku? Zašto misliš da je tvoja ograničena ljudska svijest mjerilo svih stvari?
Zašto konačno ne prihvatiš činjenicu da postoji svijet koji se nalazi s one strane ljudskog znanja?
Bruna ne odgovori.
Dok je šutke promatrala majku, osjeti kako su joj se otkucaji srca I uzburkani osjećaji polako smirivali.
-Znači došla si da me utješiš?-upita ona napokon.
-Da ti pomognem.Čini mi se da ti je u ovom trenutku svaka pomoć dobro došla!-
Bruna je tek tada primjetila da je Mici skočila s kreveta I dotrčala do njene majke.
Tiho mijaučući motala se oko njenih nogu.
Ana se sagne kako bi je pomilovala.-Izgleda da joj se sviđam.-Zadovoljno se nasmiješi I uspravi se.
-Kaži malena moja, što ti leži na srcu?
Djevojčicu nije trebalo puno nagovarati.Povjerila je majci svoju tugu I otkrila joj brige koje su joj uzrokovali brat, prijateljica I prijatelji iz razreda.
-Što te briga što oni pričaju o tebi? Neka brbljaju.Uskoro će im dosaditi I sami će prestati.
Važnije je da ne dopustiš da te to zaokupi I da ne smetneš s uma svoju veliku zadaću.
Moraš pokušati riješiti tajnu tog Grebena.
-Otkud znaš za Greben?-Bruna se začudi.
Ana se nasmiješi I odmahne glavom.-Bruna, Bruna.-reče ona.
-Zar zaista misliš da ja nemam pojma o tome što se u tvome svijetu događa?
-Imaš,ali…
-Uvijek znam što te muči malena.Stoga znam I da te tajna Grebena trenutačno prekomjerno zaokuplja.
Ono što ne razumijem je….Prekine se I zabrinuto uzdigne obrve.
-Što mama? –upita djevojčica.-Što ne razumiješ?
-Zašto se ne oslanjaš na svoje posebne sposobnosti?
Dodijeljene su ti kako bi ti pomogle u ostvarenju tvoje zadaće.Zašto ih ne upotrebljavaš?
Bruna se zbuni.-Koristim ih, zar ne?-
-Misliš?.-majka je čvrsto pogleda.-Nisam dobila takav dojam.
-Kako to misliš?-
-Zar nisi spomenula da baka Klara nije samo znala više o tom grebenu, nego da je ta svoja zapažanja I zapisala?
-Jesam, ali to mi ne pomaže.Te su njene bilježnice izgorjele I nitko….
No. tada preko Brunina lica preleti osmijeh jer joj je iznenada postalo jasno na što je njena majka mislila.
Naravno!To je bilo rješenje!
Skočila je s kreveta I pojurila prema majci kad ju je ona brzim pokretom ruke zaustavila.
-Trenutak! -reče ona I prisloni uho na vrata.
-Mislim da netko dolazi.Bolje da nestanem!
Hitro uhvati bravu. -Budi dobra Bruna.-dobaci još kćeri da bi trenutak poslije nestala.
Bruna se zagleda u prazan zid, a zatim se ponovno spusti na krevet.
-Nevjerojatno.-prođe joj kroz glavu.Sve je to jednostavno bilo nevjerojatno-mamu je ipak vidjela vlastitim očima.
Nakon nekoliko trenutaka u sobu uđe Marina.
Sudeći prema zelenkastim mrljama na njenom obrazu za ručak je bio špinat.
Ugledavši Brunu iznenađeno naprći nos.-Kako to izgledaš? Kao da si vidjela duha.
-Ne znam što se to tebe tiče.Bruna se namršti.-Radije se brini za svoje probleme.
-Što bi ti to opet trebalo značiti? Marina stisne oči.Ne znam zašto se tako ljutiš?
-Ah, doista? Bruna se ogorčeno nasmije.
-A što je bilo danas za doručkom?
-Ma daj Bruna! Marina ljutito napuše obraze.
-To je bila samo zezancija, ništa drugo!
Da se nisi razbjesnila, nitko za to nebi doznao.Za to si sama kriva.
Bruna od iznenađenja razjapi usta.
Znači, tako!
Sama je kriva što joj se cijeli razred rugao.
Nevjerojatno.
Nesvjesno odmahne glavom.To je jednostavno bilo neshvatljivo.
-Jesi li imala posjet?-prijateljičino je pitanje Brunu zateklo posve nespremnu.
-Posjet? Zašto?
-Jer.-Marina onjuši zrak.-Zato što je u zraku tako čudan miris.Kao ….kao u nekoj grobn….
Izmišlljaš! Brunin je odgovor bio oštriji nego što je namjeravala da bude.
-Ja ništa ne osijećam.-doda mekšim tonom.
-Ne?-Marina je ponovno ispitivački pogleda, a onda odmahne rukom.
-Onda se vjerojatno varam.-reče bezbrižno, otvori ladicu noćnog ormarića I izvuče čokoladu.
Na trenutak je Bruna poželjela da prijateljici ispriča o majčinu posjetu.
No, kao prvo, još je bila ljuta na nju, a kao drugo, nju se apsolutno nije ticalo da joj se ukazala njena majka.
Vjerojatno joj to ionako nebi vjerovala.
To je doista bilo čudno.
Ili nije?
Kako joj je mama rekla?-Zašto konačno ne prihvatiš činjenicu da postoji svijet koji se nalazi s one strane ljudskog znanja?-
Bila je u pravu. I tako je Bruna prestala sumnjati I razmišljala je o tome kad bi bio najbolji trenutak za poduzimanje tako važnog poduhvata….
|
