Odmori se,zaslužio si....
Gdje završava jedan , a počinje drugi radni dan?......
Ponedjeljak 25.Veljače. oka nisam sklopio cijeli dan , a idem u noćnu. Diglo nas je prvo na požar na Siču dopodne pa na ispomoć u Latin iza podna. Malo vremena provedem s kćerkicom Magdalenom i eto već noći. Moram na posao.
Na poslu samo gnjavaža. Ovaj prije mene mi ostavio loše alate pa se cijelu noć mučim. U jutro napokon idem kući. Čim otpeljam ženu i malu do punice idem ravno u krevet.
U jutro najviše paše tuš poslje treće smijene. Malo opusti mišiće i lakše zaspem.
Legnem u krevet i mislim kako trebam ugasiti zvuk na mobitelu. Ma ne treba. Ko će zvati u jutro.
Taman mislim da me hvatao prvi san kad eto zove Stipa. Gori u Delancu, a nema koga zvati jer svi rade. Obilazimo lokaciju i utvrdimo da nema opasnosti jer je jedna osoba prisutna i drži vatru pod kontrolom. Upozoravam ga da nam javi ukoliko izmakne kontroli i vraćamo se u bazu. Tu i tamo uslikam Musu koji ide s nama jer mu je mislim ovo prvi izlazak na intervenciju.
Dobro je prošlo ovaj put pomislim kad sam se vratio kući i prvo objavim na netu o intervenciji. Ponovo se skinem, legnem i taman kad povučem poplun da se pokrijem, ono zove Mirko iz spremišta. Ajde požuri se, gori Gradina. Odmah se sjetim svih svetaca. Usput budim Matiju i već sam obučen u spremištu. Ma sve je već rutina nakon svih silnih požara u ovih desetak dana.
Sjedim u kamionu, lagano se truckam i ni ne slutim što me tamo čeka.......
Letimičan pogled na ljepotu Modruške Gradine sablažnjava. Gori skoro cijela Modruška strana. Nikica pokušava slikati, ali Matija vozi žestoko pa ništza od slike. U modrušu se penjemo desno i nakon koju minutu imamo što vidit.
Vatra se proširila i na južnu stranu (prema moru). Stipa daje upute Matiji kuda da vozi da priđemo čim bliže. Stanemo na nekakvom uskom putu i uzimamo opremu. Istrčim sa fotoaparatom, uslikam tek dvije-tri slike i nema vremena.
Natočim vodu u naprtnjaču i krenem. Gledam gore.
Dečki su već dosta odmakli uzbrdo. Nisam ni došao još na punu strminu, a već osijećam napor u nogama.
Veseli tuče metlanicom,a ja posipavam za njim vodu. Vjetar stalno mijenja smjer. I ono što pogasim, za par trenutaka opet plane kad jače puše. Zapovijednik viče da moram bolje pogasiti.
Vraćam se pa popravljam. Opet grabim gore. Stopala su mi toliko nakrenuta na padini da već peču. Razdvojili smo se. Stipa je sa Matijom, Nikicom i Robertom otišao napred i pokušavaju sustići vatru da ne ode u šumu. Ja, Veseljko i Musa mlatimo ispod njih. Svima nam već fali vode. Sad tek kužim zašto stalno viču da štedimo vodu. Okrećem se i pogledom tražim kamion. Nije ni 400 metara niže, a koda je 4 kilometra. na 300 metara vidim izvor i spuštam se. Ajme , koda idem sa himalaje. Nabio sam palce u cipelama.
Dok točim vodu i hvatam zraka stižu i Matija i Nikica. Samo Robert ima malo vode. Treba se požuriti nazad.
Matiji zvoni mobitel. Zove natalija da sa istočne strane vatra ide prema groblju i crkvi Svetoga Trojstva.
Zovem Stipu na vezu da nas pusti da odemo na drugu stranu. Gledam gore. Oni su već na zapadnoj (zagorskoj) strani.Vatra brzo napreduje oko Gradine.
Stipa kaže da su uspijeli zaustaviti s te strane i da odemo s kamionom pred Crkvu. Oni će doći preko brda.
Matija i Nikica krenu kamionom, a ja vidim da tamo gdje smo počeli ponovo gori.
Sad kad opet moram uzbrdo shvaćam Veseljka kad kaže da moram bolje pogasiti. Sad mlatim sve dok se ne prestane ni dimiti više.
Taman sam završio i krenem bokom prema crkvi. Stignu me Robert i Veseljko.
Veseli ode po strmini okružiti, a ja i Robert idemo prma cesti. Kao brže ćemo pa uvidimo da se nemamo kuda spustiti. Možemo se samo skoturati ljudima kroz krov na kući. Jedva se nekako kroz trnje dočepamo ceste. Već nas zovu preko veze da se požurimo. Kod kamiona sam se prvo napio soka. Grlo mi se osušilo da je prijetilo da se zapali. Robert je uto natočio sebi vodu i već hita gore. Natočim i ja, stavim naprtnjaču na leđa i idem na ljevu frontu do Matije. Ova naprtnjača je svaki put sve teža. Taman kad sam s ceste htio krenuti uzbrdo vidim da mi klapa desna cipela. Odvezala se. Nakrenem se da ju svežem i.....
Fljassss.............
Prolom oblaka.
Ovo đubre od naprtnjače se prebacilo kad sam se nagnuo pa me cijeloga zaljalo. Ne uzbuđujem se previše.
Otresem mobitel, otresem Motorolu (valjda je vodootporna)...
Penjem se do Matije ravno kroz nekakvu kupinu. Da nije ove strmine vratio bih se pa drugim putem. Nekako manje boli trnje nego stopala.
Kad smo pogasili ljevu frontu spustili smo se opet po vodu do kamiona.
Opet pijem sok. Pogledam gore. Ajme, još veća strmina. Matija se već penje.
Idem za njim. Dva koraka napred, tri nazad. Malo se kližem. Malo klečim, a najviše ležim dok odmaram. Prisjećam se dokumentaraca o Himalaji i kako sam uvijek mislio da to ni toliko teško. Ma ni na televiziji je neću više gledat. Tamo barem nema požara.
Krenem dalje. Vidim, Matija se isto izležava. Veseljko mu uzme naprtnjaču s leđa i ode sam ko' divokoza. Jebote, pa ima skoro 60 godina a ide duplo bolje nego mi mladi Jarci. Samo da se ne istroši previše da uzme i moju sa leđa.
Ova strana je najnapornija. Osim vatre, uspona i vjetra tu je i kamenje koje svako malo otpada sa stare Gradine i juri nizbrdo ko metak. Za sada nas promašuje. Odmah vraćam kacigu na glavu. Rasut će mi pamet uokolo ako me drapne.
Malo se sabirem pa idem još malo gasiti. Čini mi se da smo sad pritjerali vatru pod sam vrh. Ima još 4-5 metara vatre, ali noge ne slušaju. Biram lakši put preko opožarenog. Popnem se još malo i.....
Vjetar mjenja smjer. Dišem ko buldog. Dim mi nosi u lice. Nije mi dobro.
Nije šala. Stvarno nemam kisika.
Odmah bliziu vidim šktrapu i doslovno se bacam plivačkim skokom u nju.
Dobra odluka. Dim je iznad i dobro dišem.
Kad sam se pribrao ,izađem i pogasimo ostatak.
......................Nastavlja se.......moram, na posao............
...........Na vezi čujemo DVD-Barilović...
|
