mozgoBLUDstvo https://blog.dnevnik.hr/mozgobludstvo

četvrtak, 21.12.2006.

muški

Umorila sam se od muškaraca. Od njihove dvolične nazočnosti. Od njihovog opustošavajučeg odsustva. Od njihovih sebičnih, tvrdih, željeznih očiju, riječi, prstiju. Gledaju, pogledavaju, bulje, skidaju pogledom i njime proždiru. Laju, buče, pričaju pričice, melju, prepričavaju, uljepšavaju. Znojnim, hladnim, bezosjećajnim prstima diraju, glade, stišću, gužvaju, guraju.
Umorila sam se od njih, iako oni čine slasni komad mog života. I od te međuzavisnosti sam se umorila još više. Dosađuju, dočepavaju se, uguravaju, izmotavaju, dostižu. Obavijaju. Omotavaju. Obrađuju.
Umorila sam se sviđati im se. Umorila sam se igrati – po njihovim pravilima, po svojim, ma svejedno. Obilaze, očaravaju, odlaze.
Umorila sam se predviđati i pogađati reakcije. Opuštaju se, propadaju, izlažu se, ponavljaju se.
Umorila sam se miriti se, dijeliti, voljeti se i boriti se za vlast. Tim više – bezrazložno.
Umorila sam se od njihovog šovinizma, osnovanog na: jednom jedinom unikatnom organu i trima tisućama nježnih riječi, kojima ga slave; na umijeću pišati stoječki; na manijakalnom gigantizmu i… Umorila sam se praviti se, da vjerujem u to.
Umorila sam se obazrivo odnositi se prema njihovim navikama, poslićima, autićima i kućicama. Auta, nogomet, pivo i ženske – četiri zvijezde muškog života. Jer onu sam stvar već spomenula.
Umorila sam se od neophodnih, neodoljivih, nepogrješivih, neponovljivih i nepopravljivih muških. Oni gaze kroz život u tenku, dječji naglo prelaze preko svega što im smeta. Ponašaju se kao gadovi, glupo, ostavljaju, povrjeđuju.
Umorila sam se od njihove jednoličnosti i nezamislive veličine sličnosti u scenarijima. Oni su isti, ako ne na prvi pogled, onda na drugoj godini. Oni su predvidljivi, kao da su štampani u istoj tvornici. Govore iste fraze, daju iste poklone, gledaju iste emisije. Isto žvaču, vole, lažu, zavaravaju se, varaju.
Umorila sam se od muškaraca. Niškoristi, ljenčina, slabića, bespomoćnih, besposlenih, besramnih.
Umorila sam se od njih. Nesigurnih, nerednih, nerazumnih, nevjernih, nepodnošljivih.
Bježe, viču, guraju, kidaju, uče, diktiraju, padaju, ponovo bježe i zahtijevaju, zahtijevaju, zahtijevaju…


Umorila sam se od muškaraca.

A oni od mene – još više…

21.12.2006. u 00:56 • 1 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 11.12.2006.

Sve manje mi se priča…
I piše isto…

Sve je manje unutarnjih stimulansa da podržavam kontakt s „nepotrebnim“ ljudima, dalekim.

U meni se pojavljuje izravnost i jednostavnost. Oprostite mi, ako od nekoga odlazim prebrzo i bolno, ne mogu godinama daviti iz sebe bokkakosi. Vi ste dobri. Samo, tako se lakše i iskrenije diše.

Oprostite mi, ako kome ne govorim potrebnih riječi podrške i dežurnih riječi odobravanja. Nema potrebe, a vi čete uspjeti, sigurna sam.

Mene nešto ispunjava. Nešto kao kad sjediš sam na obali i gledaš na liniju horizonta. I dišeš vlagom i vremenom cool

11.12.2006. u 19:41 • 1 Komentara • Print • # • ^

petak, 08.12.2006.

gdje je ključ???

Kvragu, ja non-stop nešto gubim. Svako moje jutro počinje sa potragom za ključevima, mobiteli se redovito utapaju u torbi. Zato ja volim malecne. Jer dok ga pronađeš u velikoj, već su tu najmanje tri propuštena poziva. Gube se sve moje gumice za kosu. I ja svaki mjesec kupujem najmanje 10 novih. Gubim kišobrane. Ubiti ja ih mrzim, i nikad ne nosim sa sobom, ali ako sam ga već uzela, onda ga neminovno moram izgubiti. Rukavice… Ja čak gubim i čizme, moje najdraže, u vlastitoj kući. Neću ni pričati o CD-ima i drugim sitnicama… I pritom ja mrzim neurednost… i cijeli ovaj tekst je napisan zbog toga, što sam bila zaključala svoj najdraži kovčeg na mali ključić, a gdje je sad ključ – pojma nemam. A tako mi treeeeeba!!!! headbang

08.12.2006. u 14:03 • 2 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>