Homo sapiens - što je pošlo po zlu?

petak , 14.07.2017.



U jeku suvremenog doba čovjek je orijentiran primarno na sebe i na svoju dobrobit. Kao vrsta napredovali smo puno – pojava agrikulture, metala, vatre, mača, kotača pa sve do današnjih pametnih telefona pokazuju da su ljudski limiti tamo gdje ih sam postavi. Čovjek kao čovjek, kako i u vlastitoj svakodnevnici, tako i tijekom tisućljetnog razvoja često propušta ili nije sposoban sagledati širu sliku i dobiti potpunu perspektivu određenog događaja i/ili problema.

Čovjek se brine za sebe tako što unaprjeđuje količinu proizvodnje, kvalitetu proizvoda, međuljudske odnose, zdravlje i sl., ali opet zaboravlja da nije ekskluzivni stanovnik ove planete – postoji tko zna koliko puta više jedinki drugih vrsta nego što ima nas ljudi. Stoga, po prirodi stvari, čovjek (lat. Homo sapiens  umni čovjek), odnosno ovozemaljska vrsta koja jedina posjeduje dovoljnu veliku svijest i inteligenciju da se razvija u smjeru u kojem se razvija, ima obvezu i zadaću brinuti se o ostalim vrstama koje tu svijest nemaju.

Odgovornost čovjeka postoji, ne može se negirati i jako je velika. Zamislimo na trenutak isključivo ljudsku društvenu zajednicu. Postoji određeni broj ljudskih jedinki koje odudaraju od ''normalnog''. To su osobe s duševnim smetnjama, psihozama, nedovoljno mentalno razvijene osobe i sl. Postavimo si pitanje, da li ih naše društvo ignorira? Odgovor je ne – tim osobama ustavno i zakonski zajamčena su potpuno jednaka prava kao i ''normalnima'' te dodatna prava na skrbnika, novčanu socijalnu pomoć i sl. Dakle – prema nama jednakima ponašamo se zadovoljavajuće, ne ostavljamo ih i ne napuštamo.

Proširimo sad sliku na cijeli planet. Da nema flore i faune, ne bi bilo ni čovjeka. Hrana, kisik i mnoge usluge koje nam ona pruža nedovoljno cijenimo – uništavamo! Doslovno rečeno, odbacujemo benefite, odbacujemo
i zagađujemo vlastiti dom i ono od čega zapravo živimo. Uviđate li paradoks?

Postoji određena pojava koja se u toku povijesti javljala pet puta (koliko znamo), a u tijeku je neslavni šesti krug (masovno izumiranje). Konkretno danas, holocensko masovno izumiranje je događaj izumiranja životinjskih vrsta koji započinje prije oko 11-12 000 godina pojavom modernog čovjeka i traje sve do danas. Zaključak je očigledan – to je nešto prirodno jer se javljalo i prije pojave modernog čovjeka (ledena doba, masovne suše, masovne vulkanske erupcije i sl.). Zbog čega je ovaj ''krug'' izumiranja poseban? Upravo zbog nas, zbog čovjeka, jer doslovno svakodnevno sudjelujemo u tome – zagađujemo.

Neumjerenost i masovna potrošnja

Naš život, naše preživljavanje bazirano je na prirodnim resursima. Prirodni resursi su materijali, voda, energija, zemlja – to je sama srž opstanka svih živih bića na ovoj planeti. Prateći moderne trendove (pohlepe!) vrlo lako dođemo do zaključka kako previše eksploatiramo zemlju te da nam prijeti mogući kolaps. Mnogi ljudi reći će da je problem u prenaseljenosti planete, ali mislim da to nije srž samog problema te da se ništa ne bi postiglo kada bi populacija bila tri puta manja od sadašnje. Problem je u prekomjernoj konzumaciji tih resursa. Danas na policama trgovina možete vidjeti puno više proizvoda nego što čovjeku zapravo treba. Postali smo bahati i pohlepni – najveći apsurd je pojava ambalaže koja nerijetko premašuje veličinu samog proizvoda. Zar stvarno sve te proizvode treba lijepo upakirati – da nama sebičnjacima izgledaju lijepo? Kupujemo li izgled ambalaže ili kvalitetu proizvoda – to je već stvar psihologije marketinga i prodaje (ljude je lako zavarati).

Tijekom ljudske povijesti, društva su neminovno bila osuđena na korištenje prirodnih resursa, no danas i prije nekoliko tisuća godina dogodila se promjena u kvantiteti. Naime, procjene su da su rana društva konzumirala (što hrane, što vode, što ostalih resursa) oko 3kg po osobi dnevno. Pojavom agrarnih društava potrošnja se povećala na 11kg po osobi dnevno, a danas je to zastrašujućih 40-50kg po osobi dnevno (procjenjuje se da prosječna osoba koristi oko 22kg prirodnih resursa dnevno, a ako u to uključimo neiskorištene brojka se penje i do 50kg).

Kako ljudska ekonomija raste, kako ljudske želje i prohtjevi rastu tako i eksploatacija resursa konstantno raste. Kao relevantnu statistiku uzeli smo istraživanje (Global extraction of natural resources, 1980 to 2005) koje je promatralo eksploataciju resursa tijekom perioda 1980. – 2005.g. tijekom 1980-te godine, u cijelom svijetu ''ubrano'' je oko 40 milijardi tona resursa (8 mlrd tona fosilnih goriva, 4 mlrd tona metala, preko 10 mlrd tona minerala te preko 10 mlrd tona biomase), dok je u 2005. godini eksploatacija resursa bila na 60 milijardi tona godišnje (12 mlrd tona fosilnih goriva, 6 mlrd tona metala, preko 20 mlrd tona minerala i oko 20 mlrd tona
biomase). Danas su zasigurno te vrijednosti veće (ako ne i duple) jer je od istraživanja prošlo 12 godina., a u 2030. godini očekuje se eksploatacija 100 milijardi tona resursa.

Kakve su brojke?

Primarni cilj čovjekove eksploatacije resursa je njihova efikasnost i iskoristivost. Prema svim potonjim podacima dolazimo do zaključka kako je oko 50% dobivenih resursa neupotrebljivo ili ostane neupotrebljeno. Broj ekonomskih outputa (gotovih proizvoda) svake se godine povećava, ali zasigurno ne prati prirodni rast stanovništva – proizvodi se puno više nego što nam zapravo treba. Tu nailazimo na paradoks svjetskog siromaštva. Postoje određene zemlje, tzv. ''zemlje trećeg svijeta'' koje su karakterizirane izrazitim resursnim siromaštvom. Nedostaje im hrane, vode i ostalih resursa potrebnih za normalnu funkciju društva u cjelini (i pojedinca). Moramo se zapitati, kako je moguće da toliko proizvodimo (previše), a da nam dio stanovnika gladuje? Prema mojim zaključcima, jedino što s tim pokazujemo je koliko smo pohlepni, željni novaca i moći, a nismo spremni dijeliti i misliti na dobrobit potrebitih. Zar nije paradoksalno da konkretno mi, u RH, u svakom supermarketu imamo toliko hrane da bi mogli nahraniti 20 milijuna ljudi dnevno, a da djeca Čada, Somalije i sl. zemalja vode borbu za goli život tražeći hranu i pitku vodu? Kako možemo sebi pogledati u oči nakon čitanja podatka u kojem se navodi kako se najviše eksploatira upravo Afrika, kontinent s najviše siromaštva?

Sada ćemo malo dublje zaroniti i promotriti kako naše moderne igračke, smatrphonei, pridonose svjetskoj eksploataciji. Industrija mobilnih telefona iz godine u godinu sve je veća. Prvi mobilni telefon za komercijalnu upotrebu napravljen je davne 1983. godine te je težio 500 grama. Sedam godina kasnije, prosječni mobilni telefon težio je 200 grama, dok je 2005. godine to bilo svega 110 grama. Danas, mobilni telefoni su tanji, manji i jači – 2009. godine u uporabi je bilo oko dvije i pol milijarde komada mobitela (uključimo li u to računala i ostale gadgete, brojka je zastrašujuće velika). Uz ove, dodajmo i podatak kako prosječna osoba mijenja mobitel svakih godinu i pol dana, dakle u periodu od 10 godina imamo preko 10 milijardi uređaja (scary). Prosječni mobitel sastoji se od plastike (60%), metala (25%) i keramike (15%) – odnosno kad bi usporedili brojke iz istraživanja 2005. godine, 56 tisuća tona materijala godišnje (danas zasigurno duplo više). Dakle, tehnološki napredak mobilne tehnologije napravio je lakše uređaje koji se sastoje od puno manje materijala, ali je proizvodnju učinio masovnom te je zapravo došlo do višestrukog povećanja eksploatacije resursa.

Održivi razvoj

Važnost održivog razvoja globalnog sustava tema je koja mora dobiti visoku dozu medijske pažnje. Tema je toliko važna da bi se trebala izučavati od osnovne škole, preko srednje pa sve do fakulteta (kao obvezan predmet). Tema je toliko važna da bi trebala okupirati naše mozgove više nego utrka za profitom, jer ako zagadimo dom, zagadili smo i sebe.

Edukacija u tom smjeru najvažnija je stavka početka rješavanja problema. Nadalje, efektivni sistem korištenja resursa omogućio bi čisti pregled situacija u kojima ostaju znatni viškovi i omogućio njihovu preraspodjelu unutar drugih sustava kojima resursa fali i zbog kojih se mora proces eksploatacije ponoviti. Korištenje vode treba biti puno efikasnije kao što treba povećani nadzor države nad rijekama, jezerima i ostalim nacionalnim bogatstvima koje zakonom treba pretvoriti u stvari najveće vrijednosti za održivi razvoj i opstanak populacije.

Određeni broj znanstvenika i istraživača predlaže povećanje cijene sirovih materijala kako bi se povećala njihova iskoristivost. Povećanje cijene je možebitni nužni faktor u cijelom procesu – zamjena jeftinih materijala koji zagađuju i imaju nizak stupanj pogodnosti za reciklažu s materijalima koji su skuplji, ali imaju velike šanse da na kraju krajeva završe u reciklaži. Komunalna aktivnost svake države jedna je od osnova čiste i zdrave zemlje. U Republici Hrvatskoj često unutar samih gradova možemo vidjeti loš rad komunalnih službi (smeće po ulici, nedovoljan broj odvoza otpad mjesečno i sl.).

Na kraju krajeva, uvijek je presudan faktor mentalitet pojedinca koji će se efektivno prenijeti na mentalitet društva u cjelini. Bez podizanja razine znanja o štetnim procesima koji se trenutno događaju te s druge strane o metodama koji su prijateljski za naš planet teško je (uz sve moguće mjere) očekivati da će se zamišljeni plan provoditi u praksi. Čovjek je kovač svoje sudbine, kako je izgradio nebodere, automobile, rakete i suvremene pametne telefone, može i mora svoju snagu usmjeriti na očuvanje jedinog doma koji ova ljudska vrsta (i sve ovozemaljske vrste) ima.

FACEBOOK link bloga! Like and Share!

<< Arhiva >>