26.11.2014., srijeda

Lektira

ONI ŠTO NAPUŠTAJU OMELAS

Ursula K. Le Guin



Naglo su zazvonila zvona, lastavice su prhnule u zrak i u bučnom je gradu Omelasu, što se uzdiže svojim tornjevima iznad mora počela Svečanost ljeta. U luci su brodovi bili prepuni zastavica, u ulicama, između kuća crvenih krovova, obojenih zidova, između starih, mahovinom obraslih vrtova i avenija s drvoredom, pred parkovima i javnim zgradama koračale su povorke ljudi. Neki su bili svečano odjeveni, starci u dugoj, ljubičastoj ili sivoj odjeći, brigadiri ozbiljna lica, nasmiješene ali mirne žene, što su nosile djecu i razgovarale koračajući.

U drugim je ulicama odzvanjala brzo glazba, zveket gongova i bubnjeva. Ljudi su plesali, sve je bilo u plesnom ritmu. Djeca su skakutala sa svih strana, krici su im letjeli poput lastavica iznad glazbe i pjesme. Povorke su se uputile prema sjeveru grada, prema velikom travnjaku nazvanom Zelena livada, gdje su momci i djevojke, goli pod toplim suncem, gazeći blato do gležanja, vježbali svoje konje prije trke. Konji nisu nosili ormu, samo ular. Širili su nozdrve, kopkali nogama i kočoperili se. Bili su uzbuđeni jer su konji bili jedine životinje koje su sudjelovale u našim svečanostima.

U daljini uzdizale su se planine, na sjeveru i zapadu, okružujući napol Omelas. Jutarnji je zrak bio tako čist da je snijeg što je krasio Osamnaest planina blistao bjelkastom i zlaćanom vatrom pod suncem i plavim nebom. Bilo je dovoljno vjetra da bi zastave na trkalištu lepršale. U tišini prostranih ozelenjenih livada mogla se čuti glazba s gradskih ulica, sve bliža, ugodna i rasplinuta u zraku što bi ponekad zatreperio, uz radosnu zvonjavu.

Radosnu? Kako da se izrazi radost? Kako da se opišu građani Omelasa?

Nisu to bili obični, jednostavni ljudi, premda su bili sretni. No, izrazi veselja nisu se često iskazivali. Svi su osmijesi postajali ukočeni. Sve je navodilo na pomisao da bi se ubrzo imao pojaviti Kralj na sjajnom konju, okružen plemenitim vitezovima, ili možda na nosiljci koju nose mišićavi robovi. No, kralja nije bilo, nije bilo ni mačeva ni robova. Nisu oni bili barbari. Ne poznajem pravila ni zakone njihova društva, ali čini mi se da ih je bilo malo. Budući da nisu živjeli u monarhiji i nisu imali robove, nisu imali ni burze, ni oglašavanja, ni tajne policije, ni atomske bombe. A ipak, ponavljam, nisu to bili jednostavni ljudi, mirni stočari, grubi plemići, dobrodušni utopisti. Nisu bili ništa manje komplicirani nego mi. Nevolja je u tome što imamo lošu naviku, koju ohrabruju cjepidlake i mudrijaši, da sreću smatramo nečim glupavim. Samo je bol produhovljena, samo je zlo zanimljivo. U tome je izdaja umjetnika: on odbija prihvatiti otrcanost zla i jad boli. Ako je ne možete nadvladati poistovjetite se s njome. Ako zaboli, pokušajte opet. No, ako se slavi nevolja, to znači da se osuđuje radost, prihvati li se nasilje, gubi se ostalo. A mi smo gotovo sve i izgubili. Ne možemo više ni opisati kako izgleda radostan čovjek, ne možemo svetkovati radost.

Mogu li vam u nekoliko riječi opisati stanovnike Omelasa?

Nisu to prostodušna i sretna djeca - premda će njihova djeca, zapravo, biti sretna. To su zreli, odrasli ljudi, inteligentni i strasni, a ne žive jadno. Voljela bih ih bolje opisati. Omelas u mojim ušima odzvanja kao grad iz bajke: bila jednom, davno, jedna zemlja... Možda biste si uz malo napora i sami mogli zamisliti, jer ne bi vas sve mogla zadovoljiti opisom. Na primjer, kako stoje s tehnologijom?

Mislim da nije bilo vozila na njihovim ulicama ni helikoptera iznad grada. To proizilazi iz toga što su stanovnici Omelasa sretni. Sreća se temelji na razlikovanju onoga što je potrebno ili onoga što nije ni potrebno ni štetno, od onoga što je štetno. Što se tiče onoga što nije ni štetno ni potrebno, dakle komfora, luksuza, obilja - oni mogu imati centralno grijanje, podzemnu željeznicu, strojeve za pranje i sve one čudesne aparate koje još nismo izumjeli, viseće svjetiljke, neke druge izvore energije osim nafte, lijek protiv hunjavice. Možda i nemaju ništa od toga, nije važno. Kako hoćete. Uvjerena sam da su stanovnici obalnih gradova stigli u Omelas u danima prije svečanosti u brzim vlakovima i tramvajima na dva kata i da je stanica u Omelasu najljepša zgrada u gradu, premda je jednostavnija arhitekturom nego Poslovna zgrada. No, unatoč vlakovima, možda vam se Omelas neće činiti gradom punim vrlina. Osmijesi, zvonjava, parada, konji... dodajte i orgije. No, nemojte tražiti da dodam hramove iz kojih će izlaziti dostojanstveni i goli svećenici i svećenice, napol u zanosu i voljni da vode ljubav bilo s kim koji želi spajanje s božanskom krvi. Nećemo to opisivati, premda sam i na to pomišljala. Bolje je da u Omelasu nema hramova, bar ne materijalnih. Religije da, ali svećenstva ne. Te golišave osobe mogu se zadovoljiti time da koračaju gradom, nudeći se kao božanski nabujak za ogladnjele, slijedeći zov mesa. Neka se i oni pridruže povorci. Neka bubnjevi prate vođenje ljubavi, neka činele i gongovi slave požudu i (to nije zanemarivo) neka djeca što će se roditi iz tih obreda budu voljena i neka ih odgaja cijela zajednica. Jedina stvar koje nema u Omelasu, koliko ja znam, to je zločin. Ali bi ga moglo biti? Prije svega, mislim da nema droge, ali to je puritanska pomisao. Za one koji žele, neodoljiva i rasplinjavajuća blagost drooza mogla bi se širiti ulicama, drooza koji duhu i tijelu donosi bistrinu i lakoću, pa nakon nekoliko sati sanjarsku malaksalost i čudesne vizije zagonetki, potičući spolni užitak iznad svake mašte, a ne stvarajući ovisnost. Za one skromnijih ukusa mislim da mora biti piva. Što bi se drugo moglo naći u tome dražesnom gradu? Osjećaj pobjede, dakako, slavljenje hrabrosti. Ali kako nema svećenika, nema ni vojnika. Zadovoljstvo poslije pokolja nije zdravo zadovoljstvo. Ono ne pristaje ovamo. Ono je zastrašujuće i nekorisno. Plemenita i bezgranična radost, velikodušan trijumf ne protiv vanjskog neprijatelja nego u skladu sa svim onim što je pravedno i lijepo u duhu svih ljudi, što pristaje sjaju ljeta. Evo, to puni srce stanovnika Omelasa i oni slave pobjedu života. Mislim da većini i nije potreban drooz.

Veći dio povorke stigao je do Zelenih livada. Iz crvenih i plavih šatora širi se čaroban miris jela.

Djeca su se po licu umrljala poslasticama, a i u sivoj bradi nekog čovjeka blaga lica našle su se mrvice kolača. Mladići i djevojke zajahali su konje i počeli se skupljati oko startne linije trke. Neka niska stara žena, debela i nasmiješena, dijelila je cvijeće iz svoje košarice i mladi su ga zadijevali u blistavu kosu. Neko je dijete od devet, deset godina sjelo izvan skupine ljudi i počelo svirati na flauti. Ljudi su se zaustavljali da ga čuju, smiješili su mu se, ali nisu razgovarali s njim jer ono nije prestajalo svirati i nije ih vidjelo, jer su mu se tamne oči gubile u blagoj i razigranoj čaroliji melodije. Zatim je odjednom prestalo svirati i spustilo ruke.

Kao da je to bio znak, jer se odjednom začuo zvuk trube iz šatora kod startne linije: molećiv, melankoličan, prodoran. Konji su se propeli, neki su zarzali. Mladi su jahači smirena lica gladili konje po vratovima i tiho im govorili: "Polako, polako, lijepi moj..." Počeli su se svrstavati duž polazne crte. Ljetne svečanosti počinju.

Vjerujete li vi u to? Prihvaćate li zbilju ove svečanosti, ovoga grada, ove radosti? Ne? Pa da vam opišem još nešto.

U podrumu jedne od sjajnih javnih zgrada Omelasa, ili jedne od prostranih privatnih zgrada, postoji jedna prostorija. Njena su vrata zaključana, prozora nema na vratima. Malo prašinasta svjetla prodire kroz otvore između dasaka, te kroz neki prozorčić pun paučine. U kutu prostorije dvije čvrste metle, prljave, smrdljive, kraj zarđanog kablića. Pod je prljav, vlažan, kao što su to obično podrumski podovi. Prostorija je dugačka tri koraka i široka dva. Jedva ima mjesta za ormarić s metlama i priborom.

U prostoriji sjedi dijete, možda je dječak, možda djevojčica. Izgleda kao da mu je šest godina ali ima gotovo deset. Slaboumno je. Možda se takvo rodilo, možda je postalo ludo od straha, zbog neishranjenosti ili nedostatka brige i njege. Kopka nos i češe katkada nožni prst, katkad splovilo, ostaje sjediti zgrčeno u kutu, dalje od metli, jer se boji. Zatvara oči, ali zna da su metle još ovdje. Vrata su zaključana, nitko ne dolazi, osim što - dijete nema pojam o vremenu - ponekad vrata zacvile i otvore se, neka osoba ili više njih pojavi se, jedna uđe i udari dijete kako bi ustalo. Ostali se ne približavaju već gledaju prestrašeno, s gađenjem. Zdjelica i vrč budu na brzinu napunjeni, vrata se zatvore, nestaje pogleda. Ljudi što ga dođu pogledati ne govore, ali dijete, koje nije oduvijek bilo ovdje i sjeća se sjaja sunca i majčina glasa, pokatkada zajeca: "Bit ću pametan, molim vas pustite me! Bit ću pametan!" No, nitko ne odgovara. Noću je dijete vikalo, zapomagalo, mnogo plakalo, ali sada sve rjeđe, ponekad zastenje i sve manje govori. Tako je mršavo da više i nema listova na nozi, trbuh mu je izbočen. Živi od pola zdjelice brašna i masnoće dnevno. Nema odjeće, a njegova bedra i noge sva su puna zaraznih čireva, jer sjedi u svojim izmetinama.

Svi znaju u Omelasu da je dijete ovdje. Neki shvaćaju zašto, neki ne shvaćaju, ali svi su svjesni da njihova sreća i ljepota njihova grada, nježnost njihovih veza i odnosa, zdravlje njihove djece, mudrost njihovih učenjaka, nadarenost njihovih stvaralaca, pa i obilje njihove žetve i plodova i blagost klime, ovise potpuno o jadu toga djeteta.

To se obično tumači djeci između osam i dvanaest godina, kada mogu shvatiti. Mladi većinom odu pogledati to dijete, premda i odrasli odlaze da ga vide. Nije važno kako se djeci objašnjava, ali mladi su obično šokirani i osjećaju gađenje kad vide to dijete. Spopadne ih mučnina, bijes, obuzme ih stid i nemoć unatoč svim objašnjenjima. Voljeli bi učiniti nešto za to dijete, ali ne može se ništa. Kad bi dijete bilo dovedeno na svjetlo sunca, daleko od toga groznog mjesta, kad bi bilo okupano i nahranjeno, njegovano, bila bi to nesumnjivo dobra stvar, ali ako bi to bilo učinjeno, sav napredak, ljepota i radost Omelasa bili bi srušeni. Takvi su uvjeti. To bi značilo zamijeniti dobrotu i radost svakog življenja u Omelasu za samo jedno poboljšanje. Odbaciti sreću tisuća ljudi da bi mogla biti sretna jedna osoba. To bi značilo pustiti maha zločinu.

Uvjeti su strogi i bezuvjetni. Ne smije se djetetu uputiti ni lijepa riječ.



Ponekad bi se mladi ljudi vraćali kući u suzama ili sa suzdržanom ljutnjom kad bi posjetili dijete i suočili se s tim groznim paradoksom. Mogli su o tome mozgati tjednima ili godinama. No, s vremenom bi shvatili da ne bi dobili nešto osobito ni kad bi dijete bilo slobodno. Sitna radost zbog topline i hrane, ali ništa više. Ono je i previše slaboumno da bi osjetilo istinsku radost življenja. Predugo je živjelo u strahu da bi ga se ikad moglo osloboditi. Navike su mu previše divlje da bi reagiralo na ljudski postupak. Možda bi, nakon toliko vremena, bilo i nesretno bez zidova koji ga štite, bez mraka za oči i bez izmetina u kojima bi sjedilo. Njihove se suze suše pred tako okrutnom nepravdom kad počnu poimati strašnu pravdu zbilje i prihvaćati je. A ipak, možda su baš te suze, taj bijes, velikodušnost i priznanje nemoći pravi izvor sjaja njihovih života. Nema u njih sreće s okusom bljutavosti i neodgovornosti. Oni znaju da ni oni kao ni dijete nisu slobodni. Poznaju oni sažaljenje. Baš postojanje tog djeteta i priznanje toga postojanja omogućuju plemenitost njihove arhitekture, daju snagu njihovoj glazbi i veličinu njihovoj znanosti. Znaju oni da bez toga djeteta, što je u onom podrumu tako jadno i cmizdri u mraku, ne bi ni flautist mogao izvlačiti iz instrumenta radosne zvuke dok se mladi jahači svrstavaju na startnoj crti u sunčano ljetno jutro.

Vjerujete li u njih sada? Zar vam se sada ne čine zbiljskijim? No, valja reći još nešto, gotovo nevjerovatno.

Ponekad se neki od mladih što odu pogledati dijete ne vraćaju kući u suzama ili u bijesu. Ne vraćaju se, zapravo, uopće. Ponekad i neki muškarac ili žena šute dan ili dva, zatim napuštaju svoj dom. Izlaze na ulicu, usamljeni, koračaju ulicom i napuštaju grad Omelas. Odlaze sami, momak ili djevojka, muškarac ili žena. Pada noć, putnik mora prijeći gradove, proći između kuća s osvijetljenim prozorima i zaputiti se dalje u tamu poljana. Svaki od tih usamljenika upućuje se prema sjeveru k planinama, ili na zapad. Idu, napuštaju Omelas, gube se u tami i ne vraćaju se. Za većinu nas je mjesto kamo oni idu još nevjerojatnije od sretnoga grada i ne mogu ga opisati. Ali ipak, čini se da znaju kamo idu oni što napuštaju Omelas.


- 07:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.11.2014., ponedjeljak

Zapisi iz 2044.



- Dida, oćeš mi pričat o ratu?
- Ma di si se rata sitila? Šta će ti to, dušo?
- Triba mi za skulu, dida. Učitejica je rekla da pitamo svoje starije doma kako je počeja rat.
- Čuj, pomalo se to kuvalo. Par godišć pri rata niko ne bi bija reka... Je bila kriza, je bilo grubo, ali živilo se nekako...
- Ja san čula na TV kalendar da su nas kreli i da su nan sve devize uzimali.
- Pa je, odnili su nan miljarde i ubili nas sa porezima...
- I da nismo smili pivat ni govorit...
- Je, bilo je i toga. Znalo je naše vatat i tuć po ulicama kad bi išli onamo. Ko bi zapiva „Marjane, Marjane“ – odma bi ga naprokidalo. A i kod nas, njijovi panduri su japsili i cipali. Najviše po utakmicama.
- Tako je, učili smo da je sve prvo izbilo na jednoj utakmici šta je prekinuta.
- Je, dušo, to ti je u Zagreb bilo. Ti se teror više nije moga trpit, i gori je prvi put puklo, sukob s pandurima, a posli neredi i sve. Ali naši su bili ka jedan, igrači i puplika. I posli je stanje bilo sve to gore, pa je naša Vlada odlučila da ćemo se odvojit od njih.
- Ali ja san čitala da je tada prijesenik od te njijove države bija naš, i da je premijer bija isto naš.
- Kako bi ti reka, ti premijer i nije bija naš, jer je bija čovik režima. A prijesenik ti je bija više ka figura, pa nije moga ništa.
- Ali zar nije prijesenik bija komadant od vojske?
- Ali su u vojski oni bili većina i vojska je bila za unitarizam i protiv da se mi odvojimo. Samo nisu mogli puno, jer je vojski oprema bila ruska i zastarila. Kad su najposli krenili, skinili smo in odma zadnja dva MIG-a.
- Je li to ono „Obadva su pala“?
- Je. A onda smo in minali tunel Sveti Rok i proglasili Nezavisnu Državu Dalmaciju.
- I prvi je naš prijesenik bija Tomislav Karamarko?
- Prijesenik Vlade, mišu. Prvi prijesenik Države je bija Ivo Sanader.
- Oli on nije tad bija u zatvor?
- Bija je, ali smo ga zaminili za njijove ratne zarobljenike. I reče se pržun, dušo. Zatvor je ervaskoslavonska rič.


- 08:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.11.2014., subota

Pa zar ni kavu...?

Znate one situacije u kojima se nešto naoko divno i uzvišeno u trenu surva u kič i grotesku? Ganutljiva svečana ceremonija pretvara se u cirkus. Netko uzbudljiv i privlačan ispadne šonjo. U osnovi, sve je ostalo isto, samo ste vi izmijenili kut gledanja. U vašoj glavi se desio klik. Moguće je da se desi se i obrnuto, naravno. Postoje trenuci u kojima nešto naoko trivijalno postaje vrhunski duhovito. Današnji primjer, djeco, vezan je uz pornografiju - žanr često i neopravdano potcjenjivan kao prilično predvidljiv i repetitivan - pogledajte kako usputna replika situaciji daje sasvim drugi smisao. Meni je taj primjer to komičniji, jer ovaj desni čovo silno sliči na mog kvartovskog poštara, koji je i sam duhovit lik. Zapravo, toliko mu sliči, da se pitam radi li u fušu...











Oznake: Seks i partizani, kontekst, pornografija, kava, Hitachi Magic Wand


- 08:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.11.2014., utorak

Vukovar

Vukovar kao dokaz da se mala skupina motiviranih gerilaca može superiorno suprotstaviti višestruko snažnijoj vojnoj sili. Ujedno i potvrda mudrosti Titove vojne doktrine: armija koja je oslobodila Jugoslaviju od fašizma i stala na put Staljinovoj invaziji, moćna i impresivno naoružana JNA, urušila se u prašinu čim su je pokušali upotrijebiti za bratoubilački rat. (I u svojim samrtnim trzajima izrodila više do zuba naoružanih etničkih vojski - ali to je već sasvim druga priča.)

Nevažno.

Vukovar kao grad otet njegovim stanovnicima. Koji su većinski glasali protiv ratnog ludila samo da bi dobili srpske i hrvatske ekstremiste, sve te arkanovce, merčepovce i šešeljevce - što su pod okriljem noći izvlačili ljude iz kreveta i sprovodili ih u smrt. Zločince poslane da isprovociraju sukob od strane još gorih od sebe. Kolika zvijer moraš biti da bi mir pretvorio u rat? Koja pogrdna riječ postoji da bi opisala maligni, patološki um jednog Tuđmana ili Miloševića, njihovu bešćutnu, psihopatsku oholu nesposobnost? I sav moralni jad oficirskih plaćenika koji su naredili napad na grad?

Vukovar kao metafora nepotrebnog ljudskog bola, patnje, smrti i nesreće. Jedna nadrealna, sasvim iracionalna krvava epizoda u krivom kontekstu. Sav taj užas - bez ikakve svrhe i smisla. Osim za one koji broje koliko je od ubijenih vukovarskih mališana bilo Srba, a koliko Hrvata.

Vukovar kao živi simbol pogubnosti ljudske gluposti, kukavnosti i zloće.

Tko ide u Vukovar da bi se klanjao vojskama i zastavama još jednom ubija mrtvu vukovarsku djecu. Tko pristaje paliti svijeće po ulicama neka zna da samo sudjeluje u igrokazu - i da je ponovo iskorišten. Ulice su pune recikliranih ljudi.

Ne radite ono što vam političari kažu da radite. Ako već morate, svijeću za Vukovar upalite u svojim srcima.

I pomozite da se osvijetli ovaj jezivi mrak.

Manje od igre
Tomislav Marković

(Photo: Pascual Nuńez)


niko ne zna kako su klikeri
dospeli u tvrdu batajničku zemlju
tamo su sahranjeni u tišini, anonimno
bez počasti i bez obeležja
obični klikeri. staklenci. koji blistaju na suncu
sa raznobojnim perima u sredini
ni đulci ni malci. ništa posebno
mediokriteti među klikerima

niko nije prijavio nestanak

njihov slučaj ne postoji
u policijskim kartotekama

ašovi ih iskopali iz zemljice crnice
lopate ih vaskrsle

privatna istraga, pokrenuta za potrebe
pisanja ove pesme
utvrdila je da su klikeri
u beograd stigli hladnjačom sa kosova

dug put
navikli su na kraće relacije
od šake do rupe. od rupe do drugog klikera
od džepa do zemlje. iz ruke u ruku
nikada ranije nisu putovali tako daleko
mora da je za njih to bila prava avantura

šteta što usput nisu mogli
da razgledaju prirodne lepote

u kratkoj izjavi hladnjača je procedila
da se ničega ne seća
samo ponekad sanja ružne snove
i često ima zvučne halucinacije
u utrobi joj zveckaju višnje i maline

postoji osnovana sumnja
da su klikeri pripadali nekom dečaku
i da su bili nerazdvojni do smrti
i posle nje

trenutno čame u policijskom zamrzivaču
pretvoreni u dokazni materijal
njihova dalja sudbina je neizvesna

ni tri biserna zrna
ni oči srna
samo klikeri
u kojima više niko ne živi
suviše mali i beznačajni
da bi se za njih našlo mesto
u džinovskoj rupi srpske poezije



- 18:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.11.2014., ponedjeljak

Promjene

Posljednjih dana dosta se piše o protestima ratnih veterana u Zagrebu. Mišljenja su podijeljena - ima ovakvih i onakvih, kritičnih i solidarnih, ali većina se slaže kako se ulicama valja nešto opasno i nepredvidljivo, što vlasti ne mogu i ne znaju zaustaviti. Pogledajte recimo članak D. Butkovića iz Jutarnjeg. Prikrivena namjera novinara je da nas mobilizira uz Milanovićevu vlast kako bismo joj dali legitimitet i snagu da se odupre rušiteljima demokratski izabrane vlasti. Kao, nije trenutak da se propituju odluke Vlade, nije vrijeme za referendumska sitničarenja: treba pokazati snagu da izbjegnemo klizanje u nestabilnost i anarhiju. Ustvari, ništa nije manje točno od toga.

Činjenica je naime da se ovim ulicama već desetljećima ne valja ništa vrijedno pažnje. O da, protestiralo se već zbog uništenih poduzeća i prosvjetarskih plaća, imena trgova i gay prava, zaklinjalo se u zločince i bralo kestene, ali od svega toga ni jednoj vlasti nije pofalila ni vlas. Ma ni stidna dlačica. Zašto bismo se sada bojali nekoliko stotina bukača na ulicama, pogotovo kad je jasno da nemaju podršku većine veterana? Sjetite se, službeno ima gotovo 500000 sudionika rata, a prosvjednici iz Savske su sretni kad ih se skupi 1000. Njihova snaga slabi iz dana u dan - jedina im je nada da nekako uspiju dogurati do vukovarske komemoracije pa tamo podignu tenzije i isprovociraju kakav sukob ne bi li ispali žrtve. Zašto ih se onda plaši Zoran Milanović?

Osnovna falinga ove Vlade je što su njeni vodeći ljudi prihvatili diskurs kojim se već skoro 25 godina služi HDZ i kojim se ne mogu opisati ni razriješiti stvarni problemi. U tom jeziku veterani su branitelji, a branitelji su svetinja, rat je domovinski i on je temelj, težnje su vjekovne i plemenite, a dušmani poznati i zli. U njemu nema izraza za pljačku i zločine počinjene s naše strane fronta, samo za eskivaže i nevješta opravdavanja, bez iskrenog razumijevanja, empatije i pokajanja. To nije jezik morala i logike, već jezik sitnih trgovaca, prilagođen nadmudrivanju i malim transakcijama, bez kapaciteta za nijanse, mudrost, diplomaciju i državničku veličinu. Tim jezikom ne mogu se pisati ni objasniti velika djela, pa ljudi koji ga koriste ne mogu ni činiti velika djela.

Kad ste prvi put slušali ljude kako govore tim jezikom, bio je novost, zvučao je slatko i svidjele su vam se te fraze. Govorili su vam kako ste najbolji i najjači i kako ste samo njih čekali da budete sretni. Upinjali ste se da naučite tako govoriti, i ispravljali jedni druge: raskrižje, zadatci, postaja, gleede, pozornost, domjeenak, izvješće. Kupili ste od njih tu konzervu čistog hrvatskog zraka i tek kasnije shvatili da je zapravo prazna. Ali do tada ste već usavršili solidno govoriti i misliti na tom jeziku, nadareni ste vi. Ima jedna stvar vezana za jezik: ako nemaš mogućnost slobodnog korištenja jezika, nemaš ni mogućnost slobodnog razmišljanja. Zato u školi uče vašu djecu govoriti različito od vas, stoga dva različita pravopisa. Zato TV kalendar i jezični savjeti Smiljane Šunde: govori kao mi da bi i mislio kao mi. Pokušaj reći krivu riječ: lična karta. Pokušaj pomisliti krivu stvar. Komunjaro. Jugoslavenčino. Ali nakon 20 i koliko godina, vi osjećate da stvari nisu kako spada. Možda vam je već lagano dosta ponosnog lepeta stjegova i limene muzike. Možda vam je hrvatska lisnica u džepu otužno prazna. Možda gledate u svoje dijete i nije vam baš svejedno. Možda vam je pun kurac. Hoćete li i ove godine ić upalit feralić na Vukovarsku?

Jeste li primijetili zanimljiv fenomen ovih dana: čim Karamarko nešto izjavi, popularnost mu padne. Dok Milanović zine, HDZ skoči na ljestvici. A slično je sa pobunjenim veteranima: najuvjerljiviji su dok šute. Svi oni govore tim istim govorom i taj trohej zaglušljivi, taj zvučni teški jamb sve je teže slušati. Zato se Zoran Milanović ne snalazi: on je dovoljno pametan da ne vjeruje u diskurs kojim barata, a suviše mlak i neodlučan da bi ga promijenio. Zato ne može poduzeti ništa značajno, pridobiti nikog važnog, zato je zatočenik vlastite nemoći. To ga ljuti i plaši, ali džaba - strah u njemu neće probuditi velikog čovjeka. (A Karamarko nema ni toliko kapaciteta.)



Evo čemu nas uči prosvjed ratnih veterana:

1. Službena politika i mediji bi trebali prestati posljednji domaći rat zvati domovinskim, a njegove veterane braniteljima. Danas je jasno da se malo čime i malo kime u tom ratu možemo pohvaliti: pa ako već nemamo muda ispričati pravu istinu o toj neslavnoj epizodi bez mitomanije i lažnog patosa, ostavimo to barem povjesničarima.
2. Jasno je da će se prava i privilegije "branitelja" morati početi rezati. Nemamo više novaca za takav luksuz: uostalom, nemoralno je da mirovina sveučilišnog profesora s punim stažom bude manja od prosječne "braniteljske" mirovine. Jednako je nemoralno da civilni invalidi nisu u pravima izjednačeni s invalidima rata.
3. Trebalo bi napraviti reviziju mirovinskog statusa zdravih "branitelja" koji nisu invalidi, pa onima koji nemaju dobi ni radnog staža za mirovinu ponuditi da do ispunjenja uvjeta rade nešto korisno i od općeg interesa ako žele zadržati dio mirovine. To neće nažalost vratiti petnaest i više godina rasipana sredstva za već isplaćene mirovine, ali bi moglo smanjiti buduću štetu. U društvu u kome se očekuje da će radni vijek sadašnjeg pedesetogodišnjaka trajati do 67. godine ne može se dozvoliti da njegov vršnjak dobiva povlaštenu i ničim zasluženu mirovinu još 17 godina.
4. "Braniteljima" s PTSP treba prilagoditi zakonodavstvo u cilju njihove što bolje zaštite: ne bi se smjelo dogoditi da netko s dijagnosticiranim PTSP ima pristup oružju, da dobije oružani list ili npr. bude lovac. Ozbiljnijim slučajevima moglo bi se uskratiti vozačku dozvolu ili mogućnost usvajanja djece, a morali bi biti svjesni da bi u bilo kojoj brakorazvodnoj parnici bili prvi sumnjivi za obiteljsko nasilje i vjerojatno ne bi dobili skrbništvo nad djecom.

Ali prije svega, trebamo ponovo početi govoriti svojim vlastitim jezikom i misliti vlastitom glavom.


- 08:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

< studeni, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Prosinac 2018 (1)
Srpanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (19)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.

Free Counters
mosorov blog-brojač

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se