11.03.2010., četvrtak

Heroji oko nas


Usprkos svim alarmantnim napisima u novinama, u lice svim televizijskim novinarskim dušebrižnicima koji u svoja Otvorena dovode Biglove azbesta i kojekakve druge besposličare, naš narod i dalje demonstrira nepokolebljivu vjeru u vlastitu pamet. Zimu za zimom, moji susjedi iz ulaza drva za ogrjev pred vrata donose u karakterističnim bijelim vrećama.



Eto, SSSR - a više nema, Jugoslavija je mrtva, jednog će dana i Hrvatska biti povijest, a kršni Dinarci će i tada svoja drva, pršute i alat umotavati u ovu tako praktičnu i izdržljivu ambalažu.



Stari postovi - 1. nastavak
Stari postovi - 2. nastavak
Stari postovi - 3. nastavak
Stari postovi - 4. nastavak
Stari postovi - 5. nastavak
Stari postovi - 6. nastavak
Stari postovi - 7. nastavak
Stari postovi - 8. nastavak

- 07:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.03.2010., ponedjeljak

Struka uzvraća udarac (2)




Mili moji i rođeni - nikako da sjednem i napišem nastavak posta o osebujnim prosvjetarima O.Š. Mertojak iz Splita.

Prvi je razlog što se ništa posebno nije desilo od zadnjeg puta. O da, sastala se neformalno skupina od desetak roditelja đaka 5.b i poslala delegaciju razrednici s molbom da se organizira roditeljski sastanak na kome bi se roditelje obavijestilo i situaciju razriješilo - odgovor v.d. razrednice je bio da je "to sada vrlo nezgodno, jer je u toku istraga, ali sastanak će se održati, vjerojatno prije Uskrsa". Na inzistiranje kako se "istragom" eventualno utvrđuje osobna odgovornost nastavnika, a problem je pedagoški i tiče se čitavog razreda, rekla je samo: "To je jedino što vam za sada mogu reći - a sad me ispričajte - moram ići". Uzgred, školska inspekcija (koja je predmet primila tek prošli tjedan), a ni policija ne smatraju kako je "istraga" prepreka održavanju roditeljskog sastanka - nego da, štoviše, situacija koja je nastala, po pravilima struke zahtijeva ozbiljan pedagoški angažman. Umjesto toga, ravnatelj škole svim silama se trudi sve pomesti pod tepih, a neki od nastavnika pred razredom istupaju na neprimjeren način: "Trebala bih srediti frizuru - da u novinama izgledam dobro ako me tuže zbog zlostavljanja". Nastavnik od kojega je sve krenulo od dana incidenta je na bolovanju (ne suspenziji) - prije nekoliko dana je iz zbornice plasirana informacija da se vraća na posao, ali je reakcija roditelja bila takva da je brže - bolje izjavljeno kako će do daljnjega ostati na bolovanju.

Drugi razlog moje šutnje je moje rastuće i sve izraženije uvjerenje kako se ništa posebnog i neće desiti, koliko god mi trubili o tome. Posebnog, u smislu isprike ravnatelja zbog laganja u medijima, te suočavanja svih aktera - škole, đaka i roditelja sa problemom discipline i prevencije nasilja. Kao što ništa neće natjerati Poreznu upravu u Kaštelima da konačno riješi (ne, još nije) moj banalni predmet koji prosljeđuje na više instance kako bi se steklo dojam kako nešto pametno radi. Kao što se ništa neće desiti što bi ubrzalo Općinski sud u Splitu koji (navodno zbog sporosti svojih arhivara i dostavljača) ni nakon tri godine požurivanja nije kadar dopuniti jedno jednostavno rješenje. Ili potaknuti firmu koja nam je prozore postavila tako kvalitetno da pri svakoj većoj kiši cure da svoj posao naprave ispravno, a da ne moramo prijetiti tužbama i novinarima. Ili navesti nekoga da dovede u red medicinske sestre iz Kinkynog članka. Ili... niz nastavite sami. Sve u svemu: smučilo mi se.

Na nekom nivou, svatko se u ovoj državi susretne sa zidom, kojega se može preskočiti jedino vezama i poznanstvima, mitom ili golom silom. Već smo toliko oguglali, toliko se navikli, da smo to prestali i primjećivati. I dok puzimo pred svakim činovničkim laprdalom, pokorno privijamo kičmu ispred šaltera, zadnje kune prinosimo kao žrtvu gospodarima našeg života i zdravlja - i iz dana u dan gledamo kako bezobrazluk ostaje nekažnjen, a sila i moć postaju model uspjeha, molimo boga da se nađe neka veća zvjerka, neki viši pop, koji će ove naše bilmeze bar na trenutak svesti u razumne okvire. "Danas te tuče ovaj, sutra onaj, udri, dok najzad ne zaboraviš da si čovjek. U vola se pretvoriš." - napisao je Ćopić u knjizi "Orlovi rano lete".

Temu o pljusci pokrenuo sam smatrajući kako je ravnateljevo zataškavanje kuriozitet - nešto što će se brzo i zadovoljavajuće razriješiti. Sad mi se čini da sam bio u krivu - ali tek me je val reakcija običnih ljudi - što na blogu, što po forumima, što u običnom životu - uvjerio kako je naše društvo temeljito bolesno. To je društvo u kome vladaju konfuzija, nesigurnost i strah, nepovjerljivo društvo koje je izgubilo sposobnost empatije, društvo osuđeno na propast.

Inspekcije, policija, sudovi - kompletni državni represivni sustav - osim kao sredstvo samozaštite države - služe zato da prividom pravednosti funkcioniraju kao ventil, koji će spriječiti nagomilavanje tenzija. Ako taj ventil prestane funkcionirati, pa postane pravilo da kriminalci ostaju neosuđeni, mitomani neometani, a silnici nagrađeni, jednoga dana ćete vi ili vaš susjed "pravdu" uzeti u svoje ruke, pa ćete na pljusku odgovoriti šakom, na krivu dijagnozu šipkom, a na ružnu riječ metkom. Očajanje i nemoć rastu - slučajevi nasilja među djecom i mladima to pokazuju - i ne bi me začudilo da neki od naših moćnih političara neki od svojih starih grijehova uskoro plati guzicom - i to od ruke amatera, ne mafije. Evo, zašto ne bi neki nasmrt bolesni radnik Salonita, neki frustrirani branitelj, neki roditelj doktorski sfušanog djeteta sutra potegao pred Vladu i smjestio šaržer metaka u odgovarajućeg resornog ministra, ili bilo koga drugoga koga drži odgovornim? I najbolje osiguranje vas koliko - toliko može zaštititi od profesionalca, čovjeka koji procjenjuje rizik i nagradu, ali je nemoćno protiv očajnika koji je sebe pregorio. Scenario o kome pričam nije mi mio - jer u tom slučaju nitko i nigdje neće biti siguran - ali je nažalost realan, i ne vidim ozbiljnog faktora koji bi ga u dogledno vrijeme zaustavio.

Imam poznanika koji je pomorac, putuje svijetom, i pun je pesimističnih prognoza - već nekoliko godina za Hrvatsku najavljuje južnoameričke scenarije s pucanjem po ulicama - ovih dana sam po prvi put shvatio da možda i ne pretjeruje. Već dvadeset godina ovo se društvo zasniva na lažima i polulažima, apsurdnim svetim kravama koje se nitko relevantan ne usudi dovesti u pitanje, moralnim prazninama koje nas svih čine taocima, ucijenjeno je izmišljotinama zapravo nepostojećih autoriteta. A prosvjeta, po definiciji zadužena za indoktrinaciju u društvu (u pozitivnom i negativnom smislu), dovedena je u situaciju da širi nauk koji u sebi ima logičku falingu, ugrađenu kontradikciju koja onemogućava tome društvu uspostavljanje kritičkog odmaka, zdravorazumske distance, stvarne moralne vertikale - shvatljivo je a možda i pravedno da je sve počelo škripati prvo u tom segmentu. Ono što ovome društvu treba je priznanje, a potom i javno pokajanje za svaku glupost koja je u zadnjih dvadeset godina činjena u naše ime, i prije - ali prije svega u zadnjih dvadeset godina, jer smo svi mi punoljetni građani Hrvatske u tome na ovaj ili onaj način sudjelovali, i malo nas je ostalo čistih (iskreno, nisam ni ja). Jedna temeljita lustracija (katarza, deblesavizacija) od doba vladavine HDZ, ali i ove njihove pseudoopozicije.

Koliko nas je uopće toga svjesno i sposobno za promjene? Odgovor na to pitanje pokazao bi i našu sudbinu u slijedećim godinama. Iskreno, plašim se tog odgovora.

- 10:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.03.2010., nedjelja

Lektira (prigodno uz prošlu temu)


ORLOVI RANO LETE (ulomak)





Početkom te školske godine u selo Lipovo stigao je novi učitelj, zloćud stariji čovjek, koga su, po kazni, zbog pijanstva, premjestili u selo iz obližnje varošice. Čim su ga, prvog školskog dana, đaci ugledali onako neispavanog, mrkog i zlovoljnog, nastao je bojažljiv šapat:
— U-uh, s ovim neće biti lako. Bome ćemo se poželjeti naše dobre učiteljice Lane.
— Vidi mu samo nosa, kao paprika.
Dugački Stric, najviši đak u razredu, sjedeći u posljednjoj klupi, prosto nije povjerovao svojim rođenim očima: zar umjesto njihove Lane da dođe ovaj ovdje?
— Ne, ne, to nije istina!
Stric je čvrsto zažmurio očekujući da novi učitelj iščezne kao priviđenje, ali kad je ponovo otvorio oči, umjesto leptiraste plave Lane, za katedrom je stajao još uvijek podbuli stranac s crvenim nosom.
— Ih, nos mu, kao paprika. Gospodin Paprika!
Stric je ponovo zažmurio i počeo u sebi da čita nešto kao molitvu:
— Dragi bože, i sveti Nikola, i sveti Pankracije, i sveti Akakije, dovedite u razred našu staru učiteljicu, gospojicu Lanu, a ovoga Papriku nosite kud znate.
Iako je molitva bila iskrena i od srca, kad je Stric otvorio oči, za katedrom je i nadalje stajao natmureni crvenonosi.
— Hajde da još jednom oprobam.
Stric opet zažmuri, prisjeća se imena svih svetaca koje je čitao u nekom starom kalendaru, načetom od miševa, pa počinje da ređa:
— Sveti Petre, i sveti Luka, i svete Časne Verige, i sveta Petko, i sveta Suboto, i sveta Bogorodice Trojeručice, i sveta Stonogice, nosite ovoga svetog Papriku kud god znate, a vratite nam našu Lanu, makar bosu, amin!
Sve uzalud. Stric otvara oči, a novi učitelj, stoji li stoji, i mršti obrve.
Dječak ogorčeno pljucne.
— Phi, baš su mi i to neki kićeni sveci! Da oni mene nešto zamole, na primjer da se igramo »trule kobile« ili šta bilo drugo, ja bih odmah skočio.
— Ma šta ti to gunđaš? — upita ga Jovanče, njegov drug iz klupe.
— Ništa. Naš se učitelj zove »gospodin Paprika«. Javi dalje.
Jovanče stade da se smije krišom, u šaku, pa gurnu druga ispred sebe:
— Pero, ovaj se učitelj zove gospodin Paprika. Javljaj dalje.
Kad je vijest o nadimku »Paprika« stigla negdje do sredine razreda, novi učitelj primijeti kako se đaci sašaptavaju, pa opruži noge i brzo dopade do njih.
— Šta vi tu šapćete, a?! — grmnu on tako strogo da najbliži đak šaptač i nehotice sunu naviše i ukoči se u mjestu kao ledenica.
— Šta šapćete?
Preplašenom đaku — škljoc-škljoc! — samo zazvoniše zubi i riječi same od sebe poletješe iz usta:
— Molim gospodine Paprika, kažu da se vi zovete gospodin Paprika.
— Paprika! Ko je to kazao?
— Molim, otuda, od zadnje klupe.
Dok je strašni učitelj prilazio posljednjoj klupi, Stric je osjećao kako mu se njegove duge noge sve više drvene od straha kao da se pretvaraju u dva obična bukova štapa. Da lav na nj jurne, čini mu se, on s mjesta ne bi mogao da makne. Da mu miš potrči uz nogavicu, ne bi ni onda. Eh, kud baš on izmisli onaj prokleti nadimak?!
— Ko je od vas dvojice ono kazao?
Odjednom, neočekivano, Jovanče ustade s mjesta i mirno, čvrstim glasom, odgovori:
— Ja sam rekao.
Iznenađen, učitelj malčice ustuknu.
— Baš ti?
— Jeste.
Dječakov postojan glas i tvrd pogled odjednom razgoropadiše pijanca. On iznenada vreknu kao jare:
— A tako, ti, buntovniče, je li! Čekaj samo! Ej ti dugački — viknu on na ukočenog Strica — brzo donesi jednu dobru šibu!
Same od sebe pružiše se Stričeve noge-drvenlije i začas iznesoše dječaka napolje iz razreda. Prolazeći uzduž zida on se oglednu na prozorčiću od nužnika i sam udari sebi žestok šamar.
— Magarče, nijesi imao kuraži da se javiš, nego si ostavio druga da zbog tebe strada, je li! I još baš ti ideš da šibu doneseš kojom će da ga biju, a! Evo ti još jedna zaušnica.
Stric se još jednom prezrivo iskezi na svoj lik u prozorčiću i progunđa:
— Paprika! Ništa pametnije nijesi mogao da izmisliš.
U obližnjem ljeskaru, odakle je valjalo donijeti šibu. Stric se nađe u velikoj neprilici. Koji god bi prut odabrao, taj bi mu se činio isuviše opasan.
— Zar ovaj? A, ne, ne! Baš ovakvim tukao me je djed Todor. Boli kao vrag.
Mašio bi se za drugi i odmah trgao ruku.
— Ne, ne, ni taj neću! Nečim sličnim vijali su me oko crkve kad sam skidao vrapčija gnijezda. Sve su mi noge bile modre.
Odlučio se najzad za jednu potpuno suvu mladicu. Iz bogatog iskustva, isprobanog na rođenim leđima, znao je da se suvi prutovi najlakše lome, već od prvog udarca.
— Evo, ovo sam baš tražio.
Kad se vratio u razred, učitelj se nabusito otrese na nj:
— Jesi li bio na Sjevernom polu kad te tako dugo nema?
— Ne, bio sam u obližnjem ljeskaru — odvrati Stric tako ozbiljno da čitav razred, i pored svega straha, prasnu u smijeh.
Učitelj švićnu po vazduhu donesenom šibom da joj isproba vitkost, ali ona istog trenutka puče preko sredine. Gospodin Paprika sinu poput munje na dječaka podnoseći mu pod nos patrljak od pruta.
— Je li ovo ta tvoja šiba, a?
— Pa to je samo polovina moje šibe — zbunjeno dočeka Stric.
— Dobićeš polovinu i ti i onaj tvoj drug! — razgoropadi se učitelj, pa jurnu prema posljednjoj klupi, ali Jovanče istog trenutka trkom dopade do otvorenog prozora i poput lopte iskoči napolje.
— Opa! — ote se Stricu oduševljen uzvik.
Učitelj i sam pojuri prema prozoru, virnu napolje, pa se okrenu razredu i ljutito povika:
— Hvatajte ga! Svi za njim!
Čitav razred, kao da je jedva dočekao tu komandu, veselo jurnu napolje i prosu se niz dvorište u pravcu gusta ljeskara kud je umakao bjegunac.
— Drži ga! Drži gaaa!
— Aha, ne daj tamo!
Dok je namršteni Paprika sa školskog praga ljutito zurio za njima, gonioci se brzo izgubiše u lisnatu ljeskaru derući se koliko je ko više mogao. Jedan preplašen zec iskoči ispod niska žbuna i jurnu nekud udesno. Stric se nadade za njim.
— Eto ga tamo! Drž, ne daj!
Još uvijek larmajući kao da traže bjegunca, djeca se dadoše u berbu prezrelih lješnika, koji su već sami ispadali iz svojih požutjelih čašica. Preduzimljivi Stric već je čučao visoko u krošnji rodna oraha na drugoj strani šikare i dernjao se:
— Aha, drži ga, drži! Oho, evo ga! Evo još dvojica! Iha, brzo hvataj, u njedra trpaj!

- 10:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

< ožujak, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (19)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Rujan 2008 (2)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.

Free Counters
mosorov blog-brojač

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se