07.12.2016., srijeda

Godišnjica


Adolfovac, Sljeme, 25 godina
- 12:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.07.2016., četvrtak

Parafraza (2)

Ovo je nešto čime sam se kao idejom igrao još zimus, kad je bilo aktualno; strip sam napravio proljetos, jer sam ga mislio ubaciti kao šaljivi slajd u nekakvu prezentaciju, ali kako sam se predomislio – evo ga vama.

Disclaimer: Nemam veze s Ćaća se vrača ekipom, ovo samo koristi njihov format zajebancije.


- 14:32 - Komentari (4) - Isprintaj - #

27.07.2016., srijeda

Ko o čem...

Šatoraško – pravaški geniji došli su na originalnu ideju da 75. godišnjicu ustanka u Srbu spriječe pravovremenom blokadom ovog ličkog mjestašca, i time se već nekoliko tjedana aktivno bave. Spontano se okupljaju po lokalnim prometnicama, održavaju satove alternativne povijesti i izvikuju svima im drage planinarske pozdrave.

Točno vidim kako im se, pogonjeni mlakom Žujom, okreću mentalni kotačići:

– Vidi, da su vlasti NDH 1941. na vrijeme saznale da će u Srbu doći do oružanog otpora, mogle su dovlačenjem jakih snaga spriječiti izbijanje ustanka u Lici...

– Taktički gledano, da nije došlo do ustanka u Lici, ne bi došlo do povezivanja oslobođenih prostora Like, Korduna, Banije, Bosanske Krajine i Dalmacije u jednu cjelinu...

– Pazi sad, tako bi se izbjeglo organiziranje uspješnog partizanskog otpora na ovim prostorima, a time i kasnije formiranje partizanskih odreda (1941), brigada (1942) i divizija (1943)...

– Strateški, ovo bi posve onemogućilo da ove jedinice stupe u kontakt s Glavnom operativnom grupom i Vrhovnim štabom NOVJ, što bi značajno smanjilo izglede ovih u velikim ofanzivama na Neretvi i Sutjesci...

– Kako bi uostalom Stevo Opačić u noći 6/7.03.1943. na čelu Grom desetine 3. bataljona 2. dalmatinske brigade razbijao četnike na lijevoj obali Neretve, kad ne bi bilo ni Grom desetine, ni 3. bataljona, ni 2. dalmatinske, a vrlo vjerojatno ni Steve, he he he he...?

– E, a taman da se Tito i izvukao s Neretve i Sutjeske, ne bi bilo 6. ličke divizije da ga spašava kod Drvara...

– I ona dva pederčine Nazor i Goran Kovačić bi ukrasili vrbe još na ovoj strani Kupe...

S tom mutnom zamisli u glavi, jake snage hrvatskih pravaša i šatoraša okružile su ustanički Srb. Nakon što su se obavještajnim radom i lukavim planiranjem osigurali da negdje usput niti slučajno neće naletjeti na Marka Oreškovića, ni Radu Končara, ni Đoku Jovanića.

Ali nažalost, nije ih baš išlo, pa ni ove godine nisu uspjeli suzbiti činjenicu da se antifašistički ustanak u Srbu dogodio, i to još prije 75 godina. Kao što lani nisu uspjeli nadjačati činjenicu da se isti ustanak dogodio prije 74 godine. A preklani prije 73. I da se osvetnički razbuktao i u svom bijesu spržio i ustaše i četnike i njihove okupatorske pomagače.

I kod te činjenice ne pomažu ni vika ni dreka ni kukavičko vrijeđanje ono malo devedesetogodišnjih staraca što su došli na proslavu: di ste ustaška omladino bili dok NISU bili na štakama i hodalicama, nije vas nešto bilo za vidjeti?

Dragi ustašići, ako vam obračun s povijesnim faktima ne uspije ni dogodine, predlažem vam da lijepo podignete šator na lijevoj obali Neretve, i u noći 6/7.03.2018. pokušate hrabro iz zasjede dočekati Stevu Opačića i njegove proletere.

Jest da je 75 godina kasnije, ali šta znaš, možda vam se jednom i posreći...

Oznake: Dan ustanka, partizani, proleteri


- 18:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

24.06.2016., petak

Aktualnosti u visokom školstvu

Zadatak iz kombinatorike na ljetnom ispitnom roku:


- 19:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.06.2016., utorak

Prilog rubrici: "Krivo protumačeni tekstovi pjesama"

Oznake: Kolinda, orjunaši


- 12:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #

08.05.2016., nedjelja

Dan oslobođenja Zagreba



(Zagreb, 08.05.1979 – Zagreb, 07.12.1991)


Moj jučerašnji post je bio šala - doduše, gorka šala, jer je likove poput Tita i Tuđmana nemoguće ozbiljno uspoređivati. Tito je bio energičan, sposoban i odlučan čovjek koji je u okupiranoj zemlji, na čelu grupe heroja podigao ustanak protiv globalnog zla i nepravde - i protivno svim izgledima premoćno pobijedio - da bi potom svoju zemlju, jednu siromašnu, nazadnu, podijeljenu i nepismenu zemlju, uveo u napredak i blagostanje. Tuđman je s druge strane bio šlampavi sebeljubni sociopat, koji je vođen osobnim političkim tlapnjama u (ustavnom, legalnom i politički sasvim provedivom) osamostaljenju Hrvatske zabrljao sve što je mogao zabrljati. Koliki zapravo trebaš biti monstrum i luđak (ili idiot, kako hoćete) da bi jednu normalnu zemlju iz mira uveo u glupi i nepotrebni građanski rat, i to sve usred Evrope na pragu njenog zlatnog doba stabilnosti? I kako na kraju svega možeš živjeti sa svom tom krvi na savjesti?

Danas je 08.05.2016, 71. je godišnjica oslobođenja Zagreba. To je godišnjica koja se već 26 godina službeno ne slavi - pošteno govoreći, to je godišnjica koju Zagreb više i nema pravo slaviti. Zagreb je već 26 godina poražen i okupiran grad. Glavni grad poražene i okupirane zemlje - zemlje koja se više ničemu ne nada.

Također, danas je i 37. rođendan Aleksandre Zec, djevojčice s kojom je 07.12.1991. ubijena i savjest njenog rodnog grada.

Jednoga dana, uvjeren sam, Zagreb će opet slaviti 08.05, dan svog oslobođenja. To je neminovno, desilo se to 2036, 2056 ili 2100, i ponovo će to biti dan Pobjede nad Zlom. U ime dvanaestogodišnje djevojčice svezanih ruku, ubijene u snijegu na smetištu, u ime svih nevinih života žrtvovanih za domovinske pizdarije, ali i u ime svih hrabrih i časnih ljudi Zagreba koji održavaju vatre nade i slobode.

U parku iza starih Rudolfovih kasarni na travi će se kao i danas igrati djeca. Ne znam kako će se park i trg zvati, ali znam kako neće. Neće tu biti impozantnih osmometarskih korodiranih spomenika, ni pompoznih staza što simboliziraju put k državnosti, po kojima kroče brončani krivousti divovi. Ako i bude kakav spomenik, bit će mali i neugledan, djevojčice širokog osmijeha, sa nadom i životom u očima.

I tada će se proljeće ponovo vratiti u Zagreb.

Oznake: Dan oslobođenja Zagreba


- 00:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #

07.05.2016., subota

Vijesti iz 2036.




Građanska inicijativa Krug za Trg organizirala je deseti put javni skup na kojem je ponovila zahtjev za preimenovanjem Trga dr. Franje Tuđmana, čime se, kako su kazali, ispunjava rezolucija Hrvatskog sabora o uklanjanju tragova totalitarnih režima.

Brojni sljedbenici Udruge okupili su se danas u Zagrebu na Trgu dr. Franje Tuđmana noseći zastave i transparente poput "Tuđman, seronja i terorist", "Tuđman na vrhu liste svjetskih debila", "Zločinci i zatirači ljudskih prava nisu zaslužili imena trgova", te skandirali parole poput "Generali – Hrvatska se ne boji generala".

Koordinator Kruga za Trg Gordan Jandroković rekao je da iza takvog imena trga stoji tuđmanoidni totalitarizam, koji je u Hrvatskoj i danas na djelu.

"Oni sebe zovu branitelji, ali među njima su u dosta slučajeva objedinjeni uhljebi, ustaše, kriminalci i ratni profiteri", rekao je Jandroković i dodao da domoljubi neće dati hrvatsku državu koju su stvorili nakon 800 godina.

"Nećemo vas više plaćati i žalite se koliko god hoćete", kazao je Jandroković za braniteljske udruge te poručio: "Naša se generacija mora riješiti tereta naših mitologija, koje ne smijemo ostaviti djeci".

Oznake: Preimenovanje Trga dr. Franje Tuđmana


- 22:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.04.2016., utorak

Vrd - vrd

Upitan što misli o falsifikatu koji je korišten kao rekvizit u filmu Jakova Sedlara Hasanbegović je rekao: "Nisam autor filma ni kritičar. Jednom sam ga pogledao... Konačni pravorijek o povijesnoj istini mogu dati samo povjesničari."



Je li, šupku mutavi, kad već nisi ni režiser ni filmski kritičar, a koji si ti ono kurac po zvanju?

Oznake: šupci


- 15:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.04.2016., subota

Hm?


Pitanje: na koji se članak odnosi slika? Gornji ili donji?

- 18:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.04.2016., četvrtak

I tiho bez glasa







Oznake: Lola Novaković, jugoslavija


- 11:59 - Komentari (4) - Isprintaj - #

24.12.2015., četvrtak

Parafraza


- 03:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.10.2015., subota

Besplatna radionica

Vozeći na posao, slušam na radiju:

"Udruga Gea Viva iz Milne na Braču organizira novu besplatnu radionicu – ovaj put, riječ je o gradnji ljetne kuhinje. Radionica gradnje održat će se na lokaciji udruge Gea Viva u Milni od 26.9. do 3.10.2015. godine.

Prilika je to da naučite kako se radi i gradi sa ferocementom – tehnikom gradnje struktura slobodnog oblika. Na lokaciji je već postavljena čelična konstrukcija i prvi sloj cementa, te će se na radionici kreativno modelirati završni sloj ljetne kuhinje.

Besplatna hrana i smještaj u vlastitom šatoru za 4 sata rada na dan (od 8.30 do 12.30h). Ostatak dana prema željama; kupanje, istraživanje otoka, odmor i druženje."



Vozim dalje – i zabavljam se mislima:

"Ma vidi ti koji lukavi pristup: uzmimo da imaš obavit neki posal, meknimo reć – očistit onu zapuštenu didovu zemlju od drače, pribacit šleper bloketi, postavit ogradu ili nalit taracu – nešto di triba lipo zapet, ali nije nužan VKV rad – za ne platit radnike, ni sam se ne ubit od posla – organiziraj radionicu. Kupi gajbu kruva, važ paštete i pet litri soka za pravit ili skuvaj kazan fažola – i to ti je cijela investicija (usto minimalna, jer sama bi te piva meštrima došla skuplje, a triba bi in još nešto i ispeć). I da, sudionicima garantiraj besplatni smještaj u vlastitim šatorima, i slobodno popodne.

Bračani – legende ste.

Ako vam ovo prođe, šta je iduće? Vikend – seminari iz branja maslina, po cijeni od svega 1000 kn po sudioniku (10% popusta za jednokratne uplate)? Ljetni tečaj naprednog namještanja kreveta u turističkim objektima, sa dvotjednom stručnom praksom (noćenje u vlastitoj režiji, ili pod krovom nove ljetne kuhinje, uz minimalnu nadoplatu)?

E baš ću na tu temu s guštom zajebavat kolegu s posla Marija, koji je Bračanin..."

DISCLAIMER: Ovo nije pokušaj pakosnog crnjenja Bračana, kao ni te udruge Gea Viva. Naknadno sam na internetu otkrio link na njihove aktivnosti, uključujući i dosadašnji rad na gradnji kužine (i po slikama izgleda da se sudionici skroz dobro zabavljaju). A nije ni reklama za njih, pošto s njima i njihovim đirevima nemam nikakve veze.
- 06:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

30.05.2015., subota

Moj dide

Moj dide s očeve strane rođen je 1901. u Donjim Kaštelima. Neobični nominativ riječi djed – dide – karakterističan je za Kaštela. Po zanimanju je bio težak. Oženio se u kasnim dvadesetim, sin jedinac im se rodio 1931. Baba je umrla 1974. Dide je doživio 85 godina, a da je nije prežalio.

Nakon što su se moji razveli kad sam imao deset godina, više nisam često odlazio k njemu – tek po nekoliko puta godišnje, a to se još prorijedilo kad sam otišao studirati u Zagreb. On je međutim živio za moje posjete. Pamtim duga popodneva i večeri koja bismo proveli u razgovoru. Znao mi je pričati o ljudima i događajima kojima je prisustvovao: talijanskim gospođicama na splitskoj Rivi, pogibiji kapetana krstarice Puglia 1920, agrarnoj reformi, Sokolskim sletovima i političkim previranjima u Kaštelima i Splitu između dva rata, talijanskoj okupaciji i coprifuocu.

Međutim, pošto je interes jednog tinejdžera uglavnom vezan za suknje i muziku, ja sam tek mnogo kasnije postao svjestan važnosti onoga što sam tada pustio da mi na jedno uho uđe, a na drugo izađe i tek sada znam pitanja koja sam mogao i trebao postaviti. Ništa neobično.

Dio didovog pričanja koji sam najbolje zapamtio, prirodno, odnosio se na rat. Možda i zato što je odudarao od sveprisutnog herojskog narativa – bila je to priča običnog čovjeka koji se mimo svoje volje zatekao u ratnom klanju. Bio je mobiliziran u partizane po oslobođenju Dalmacije, najvjerojatnije početkom 1945, u svojoj 44. godini. Ukrcali su ih u kamione i odvezli mislim u Sinj, na gradski trg. Morate znati, nitko od nekoliko stotina ljudi, pretežno seljaka, sakupljenih na trgu nije bio oduševljen idejom odlaska u rat, a dijelu njih partizani vjerojatno ne bi ni predstavljali političku opciju prvog izbora. I tako, kad se pronio glas da će ići u popunu 1. dalmatinske brigade, opći stav je bio “Ajme – to su proleteri – oni idu di je najgore!” Pa su seljaci okupljeni na trgu izveli tipično seljačku lukavštinu: viši i mlađi pogrbili su se u sredini, a prema van su isturili slabe, kljaste i bolesne – i kada je komandant 1. dalmatinske stigao na trg i vidio neskladni skup, rekao je samo: “Ma šta ste mi ovo doveli – goni to ća doma!” Sad, jesu li ih vratili, pa ponovo poslali, ili su ih samo presložili, to se ne sjećam, tek znam da su nekoliko dana nakon toga dio sposobnih – a s njima i mog dida – rasporedili u popunu 12. dalmatinske brigade.

Ratni put 12. dalmatinske udarne brigade od siječnja do svibnja 1945. godine bio je dugačak i težak. Nakon oslobađanja Mostara i Širokog Brijega, probili su se po sniježnoj vijavici od Kijeva prema Kninu (ostavljajući za sobom pedesetak smrznutih suboraca), oslobodili Bihać, dobar dio Like i Senj, te sudjelovali u krvavim operacijama oslobađanja Rijeke i Trsta.

Sjećam se jezivog didovog opisa potpuno spaljenog Gračaca – u kome su ustaše poklali sve što su zatekli – partizani su našli samo jednu poluludu staricu koja se od svakog živog sakrivala u nekakvom trapu za krumpir i izlazila samo noću. Borbe su bile gadne, pogotovo novim borcima – stari su bili iskusni i pazili jedni druge – a prinove su najčešće bile topovsko meso. Pamtim priču – moglo je to biti na prilazima Sušaku – u jeku bitke, partizanski vodnik urla na vojnike, šćućurene u rovu, pokušavajući ih natjerati u samoubilački juriš na bunker iz kojeg puca teški mitraljez: “Naprid, naprid – pobiću vas ka pase!” – i nepažljivo izviri, da bi mu u slijedećem trenutku glavu raznio mitraljeski metak, spašavajući im život. I priču o njemačkoj koloni koju su naši zaustavili na cesti: partizanski oficir dolazi do čela kolone i preko prevodioca pita: “Tko je komandant? Predaj oružje i arhivu!” Njemački major – vojnički uspravan, plav, stisnutih usana – s hrpe dokumenata grabi jedan papir i prkosno ga cijepa. Zatim dohvaća drugi. “Stani! Predaj arhivu!” – major pocijepa i drugi papir. “Predaj arhivu!” – major uzima novi papir. Oficir vadi pištolj i puca Nijemcu u čelo. “Tko je zamjenik? Predaj arhivu!” Zamjenik predaje arhivu.

Moj dide je kraj rata dočekao u Škofjoj Loki. Na željezničkoj stanici čuvani su zarobljeni neprijateljski vojnici, čekajući divizijski sud. Da, bilo je suđenja, iako je u većini slučajeva presuđivano brzo. Ustaše i četnici su prošli loše, domobrani su se uglavnom izvukli. Jednog dana, dide je određen u streljački vod, ali nije imao želudac za tako nešto. “Ja ovo ne bi”, rekao je. “Kako ne bi!? Šta ne bi!? Polazi!”. “Ja ne bi. Ne mogu”. Srećom, tu se zatekao jedan stariji partizan, njegov poznanik i obratio se prvom: “Dobro je – pusti ga”. A didu je rekao: “Ajde ća! Biži!”

Zbog tršćanske krize, brigada je zadržana u okolici Trsta i na Soči još nekoliko mjeseci, a dide je demobiliziran do kraja godine.

Smotra Jugoslavenske armije u Trstu, 05.1945.

Da li zbog neherojske vojne karakteristike, odsustva ratnog entuzijazma ili posjedovanja viška poljoprivrednog zemljišta, didu nikad nije priznat njegov partizanski staž i nikakve beneficije. Doduše, mislim da za to i nije mnogo mario. O ratu je pričao realno, bez gorčine – znajući da je bilo svega, ali svjestan da je bio na pravoj strani.

Zašto sam pokrenuo ovu temu? Pa eto, gledam na televiziji performans sitnih i krupnijih ratnih profitera i wannabe državnih udarnika u Savskoj i na Markovu trgu, čitam bisere likova koji ih na ovaj ili onaj način uspoređuju s partizanima i razmišljam:


1. Drugi svjetski rat bio je bez pretjerivanja obrana civilizacije od mraka fašizma, možda jedini rat u povijesti čovječanstva koji je trebalo voditi. S druge strane, balkanski ratovi devedesetih bili su glupa, nepotrebna, infantilna epizoda, u kojoj bi vojnici bili najmanje pogriješili da su puške uperili u vlastite zapovjednike.

2. Samo u borbama u kojima je 1945. sudjelovala 12. dalmatinska brigada – i moj dide s njom – bilo je više poginulih i ranjenih nego u kompletnom tzv. Domovinskom ratu u Hrvatskoj.

3. Većina domoljubnih guzičara s Markova trga, Klemmova i Glogoških, imala je kraći ratni staž čak i od mog dida, i svi su ga vrlo dobro unovčili.

4. Moj dide je trideset godina radio u polju prije mobilizacije, i trideset godina nakon što se vratio kući. Svi bivši partizani što sam ih znao radili su sve do starosti. I didov brat što se iz partizana vratio bez stopala. Za razliku od ugojenih lezilebovića iz šatora što glume žrtve pred umornim konobaricama.

I još jedna bitna, ključna razlika: moj dide je bio tih, skroman, radišan, pošten i dobar čovjek. Čovjek koji nije zaslužio da ga stavljam ni u isti pasus, a kamoli u istu rečenicu sa šatoraškim ološem.

Oznake: šatoraši, partizani, oslobođenje


- 06:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #

26.01.2015., ponedjeljak

Hrvatska poštarska bajka



Jeste li kao klinci možda čitali Poštarsku bajku Karela Čapeka? Krasna je to priča o gospodinu Kolbabi, poštaru, koji se nekako zasitio svog poštarskog posla. Sticajem okolnosti, jedne je večeri tužan zaspao pokraj peći u poštanskom uredu i slučajno ostao zaključan do jutra. I tako je upoznao poštarske patuljke, koji preuzimaju posao kad njihovi ljudski kolege otiđu kućama. Sprijateljio se s patuljcima i vrijeme do jutra prikratio igrajući s njima marijaša.

Lako je zamisliti da poštarski patuljci ne igraju običnim kartama – njihove karte su neisporučena pisma. Jačina karte – pisma ovisi o tome što je u njemu napisano: najslabije karte su pisma u kojima ljudi lažu ili se pretvaraju, jače od njih su ona koja pišu zbog potrebe i obaveze, zatim ona koja pišu iz ljubaznosti, pa ona u kojima iznose nešto zanimljivo i novo, a nakon toga ona kojima žele nekoga razveseliti. Sljedeća po jačini su pisma koja si pišu dobri prijatelji, a još jača ona koja se pišu iz ljubavi. Najjače karte su pisma u kojima čovjek nekome daje čitavo svoje srce, a takvo pismo piše mama svom djetetu ili netko nekome koga voli više od sebe sama. Naravno da poštarski patuljci imaju sposobnost da dodirom kroz zatvorenu kuvertu razaberu o kakvom je pismu riječ, pošto je otvaranje pisama poštanskim propisima najstrože zabranjeno: oni vam ga štaviše mogu bez otvaranja čitavog pročitati.

Gospodina je Kolbabu ovaj događaj promijenio i učinio da na svoj posao gleda drugim očima. I tako kad je nekoliko dana kasnije u poštanski sandučić netko ubacio neadresirano pismo, odlučio je pobrinuti se da to pismo dostavi onome kome pripada. U tu svrhu je još jednu noć proveo zaključan u uredu i pridružio se patuljcima kad su sjeli da igraju karata. Kad je bio njegov red, odigrao je neadresirano pismo i pobijedio, jer se ispostavilo da se radi o najjačoj karti, pismu koje je neki mladić napisao voljenoj djevojci. Gospodin Kolbaba zamolio je patuljke da mu pismo bez otvaranja pročitaju i saznao da se mladić zove František, da je upravo dobio mjesto šofera i piše svojoj djevojci Marženki da se sada mogu vjenčati.

Gospodin se Kolbaba tada dao u potragu za gospođicom Marženkom, što nije bio lak zadatak, jer u pismu nije bilo ni prezimena, ni adrese. Nakon godinu i jedan dan uzaludnog špartanja po čitavoj Češkoj, razočaran i umoran je sjeo pokraj ceste, a u to je naišao tužan gospodin u novom sportskom autu i ponudio da ga poveze dio puta. Vi već slutite da je gospodin u autu bio tužan, jer je njegov šofer bio tužan, a šofer je bio tužan zato što je to bio upravo onaj smotani František što je poslao pismo bez adrese i ne dobivši odgovor zaključio kako ga njegova Marženka više ne voli. U finalu, svi su se odvezli do gospođice Marženke, kojoj je gospodin Kolbaba napokon predao njeno pismo, šofer František je dobio željeni odgovor i sve se sretno završilo.

Zašto vam sve ovo pričam? Pa eto, baš čitam u Slobodnoj Dalmaciji članak o nevoljama s kojima se hrvatski poštari susreću pri dostavljanju pošiljki adresiranih ćiriličnim pismom na adrese u Hrvatskoj. Jedna srbijanska nevladina organizacija poslala je nedavno u Hrvatsku više božićnih čestitki, ali su im se sve vratile, jer su adrese bile ispisane ćirilicom. Na vraćenim pismima kočila se naljepnica s natpisom “zabranjeno”. Prenosim iz Slobodne:

Hrvatska pošta poslala nam je odgovore na upit zašto su se čestitke vratile.

– U odredišnoj zemlji u koju je pošiljatelj slao pošiljku službeno pismo je latinica. U Pravilniku o pismovnim pošiljkama, koji je donijela Svjetska poštanska unija, među ostalim stoji da adresa primatelja mora biti točna i potpuna te da mora biti upisana vrlo čitljivo latinskim slovima i arapskim brojkama.

Ako se u odredišnoj zemlji upotrebljava drugo pismo i brojke, preporučuje se adresu upisati slovima i brojkama ovog pisma. Ime odredišne zemlje upisuje se ponajprije na jeziku zemlje porijekla.

U skladu s time, Opći uvjeti za obavljanje univerzalne usluge Hrvatske pošte, među ostalim, nalažu da pošiljka za inozemstvo može biti adresirana i pismom države odredišta, uz uvjet da su latinicom upisani naziv mjesta i naziv odredišne države – pojašnjava nam Jo Kempen, voditeljica Odjela za odnose s javnošću Hrvatske pošte. Dodaje također kako je činjenica da dobar dio djelatnika Hrvatske pošte ne poznaje ćirilično pismo.

– Ovdje nije riječ ni o kakvoj lošoj namjeri. Iako smo svjesni toga da su pravila Svjetske poštanske unije o pravilnom adresiranju jasna, izuzetno nam je žao što se to dogodilo i razumljivo nam je da je ovakav tijek događaja kod pošiljatelja prouzročio razočaranje zbog nedostavljene čestitke. Što se tiče oznake “zabranjeno”, prema internim Uputama za obavljanje poštanskih usluga za djelatnike, oni su dužni označiti razlog vraćanja pošiljaka. Oznaka “zabranjeno” bila je najbliža tumačenju djelatnika, u smislu da takav način adresiranja nije u skladu s Pravilnikom o pismovnim pošiljkama te Općim uvjetima – zaključuje Kempen.


Eto, mili moji, kako se desi da jezik, pismo i Hrvatska pošta neki put ljude ne spajaju, nego baš razdvajaju. I sve u skladu sa striktnim, štaviše, međunarodnim poštanskim propisima. Što, pa nisu hrvatski poštari krivi što ih nitko nije učio tim čudnim zavijucima, kako rekoste da se zovu, kamilica? A da, ćirilica. Nepoznato pismo, koje se valjda koristi u vrletima Tibeta, ili u amazonskoj prašumi. (Što je sljedeće, ta zar bi u Hrvatskoj pošti možda trebali znati i kineski?) Zamislite nevolju hrvatskog poštara koji bi trebao isporučiti pismo nekom Jobahu, što živi na nepostojećoj adresi, na primjer, Cabcka 32, u nekom čudnom gradu 10000 3aiped. Recimo da siroti djelatnik u naletu nadahnuća po poštanskom broju i pogodi o kojem se gradu radi, te da nakon višetjednog kombiniranja i ubode tu nesretnu ulicu. Sasvim je vjerojatno da na toj adresi nažalost stanuje nekakav recimo Jovan koji nikakvog Jobaha (pronounced like Jonah) ne poznaje. Velim vam, nemoguća misija. Nevolje gospodina Kolbabe su prema tome obična ćirilica. Htjedoh reći, kamilica.

Nudim vam alternativni završetak Poštarske bajke, kad bi se ona odvijala u našem podneblju, i u režiji poštara Hrvatske pošte.

Sportski auto susretljivog gospodina sa vozačem Francekom i gospodinom poštarom konačno se zaustavi u dvorištu neke zgrade. Pokraj ulaza je stajao izlupan natpis: “Srpsko kulturno društvo Prosvjeta”. “Gdje smo to došli?”, štrecnu se gospodin poštar. “K mojoj Marici”, reče veselo vozač Francek, “ona ovdje radi”. “Za ime svijeta”, začudi se dobri gospodin poštar, “zašto bi jedna Hrvatica radila u srpskom kulturnom društvu?” “A zašto ne bi?” zapita Francek. “Uostalom, moja Marica i je Srpkinja”. Gospodin poštar zastenje, a lice mu naglo obli tamno rumenilo. “Jeste li dobro?”, brižno zapita Francek. “Molim Vas, vratite mi to pismo”, teško kroz zube protisnu gospodin poštar. Iz svoje torbe s natpisom Hrvatska pošta izvadi povelik službeni pečat, huknu na njega i posred bijele omotnice otisnu jedno veliko: “ZABRANJENO”.

Oznake: Poštarska bajka, Karel Čapek, gospodin Kolbaba, Hrvatska pošta, ćirilica


- 07:53 - Komentari (17) - Isprintaj - #

12.12.2014., petak

The fine art of trolling

Obitelj obično držim podalje od mojih internetskih dangubljenja. No, juče sam moju 16 – godišnju gimnazijalku zamolio da pročita moj zadnji post, komentare na nj – i njihov neočekivani nastavak na blogu Lion Queen. Njen zaključak – a ona ni inače ne pati od dlake na jeziku: "WTF? Koje to uopće veze ima s temom tvog posta? S bilo čim?". Tu sam podigao kažiprst i poučno rekao: "Mala, ovo ti je bio školski primjer trolovanja topika."



Po definiciji – internetski trol je osoba koja sije razdor na internetu zamećući svađe ili uznemirujući ljude slanjem provocirajućih, irelevantnih, ili s temom nepovezanih postova u internetskoj zajednici poput foruma ili bloga, s namjerom izazivanja emocionalnog odgovora u čitatelja, ili remećenja normalnog toka rasprave. Radi se ukratko o osobi koja sabotira raspravu kako bi sprdala sudionike ili na neiskren i podmukao način ostvarivala druge vlastite skrivene ciljeve. Političke stranke, vlade, velike firme i druge interesne skupine katkada koriste usluge profesionalnih trolova koji na internetskim društvenim mrežama propagiraju njihove ciljeve, guše opoziciju i na druge načine oblikuju javno mnijenje.

Iako postoje vrlo agresivni trolovi, zločesta osoba koja izravno vrijeđa druge korisnike ne mora biti trol. Bit djelovanja trola je nepoštenje – uvijek i iznova igra na kartu vaše dobrote i povjerenja kako bi vas izradio. Kako razlikovati trola od osobe koja nije u stanju pratiti raspravu, individue deficitarne inteligencije, obdarene tvrdoglavošću (skraćeno: idiota)? To katkad i nije lako: treba obratiti pažnju na fine detalje – netko tko se doima pametnim, a onda naprosto ne kuži najjednostavnije činjenice vjerojatno vas vuče za nos. Netko tko se pravi idiotom radi manipulacije potajno povlači pametne poteze. Vjerujte instinktu.

Moj instinkt mi kaže da je spomenuta internetska prepirka otprije par dana spretno i ne po prvi put odrađena rutina u režiji sposobnih ljudi, vještih u improvizaciji.

Operacija je tekla ovako:

1. Bloger (mosor2) postavlja temu Muzički blizanci vezanu za sličnost popularnih pjesama poznatih autora.
2. Tema u mirnoj i lijenoj diskusiji (semper contra, blogdogg, SPIG, mosor2) odlazi u lagani fade out.
3. Nailazi trol – insider (Lion Queen) i, kao na nizu drugih tema, baca mamac (komentar nevezan za temu, reklamirajući jednog od kandidata na idućim predsjedničkim izborima).
4. Blog.hr na naslovnici ističe komentar Lion Queen.
5. Lion Queen koristi situaciju začinjavajući svoju propagandu evidentno netočnim podacima.
6. S naslovnice pristiže nekoliko dobronamjernih ispravljača (Dante, neverin) koji relativiziraju krive navode Lion Queen.
7. Na ješku se konačno upeca pero u šaci, radosno hvatajući Lion Queen u kontradikciji s njenim postom otprije pet godina.
8. Počinje frka: Lion Queen optužuje peru za prikupljanje informacija o njoj. Mosor2 pokušava moderiranjem spustiti tenzije.
9. Pero, nedvojbeno vrlo inteligentan, ali također i dozlaboga logorejičan logičar – didaktičar pada u zamku svoje taštine i uživa, nadmoćno i dokumentirano rasturajući apsurdnu tvrdnju Lion Queen. Koji naivac.
10. Lion Queen odigra majstorski trol – potez: ignorirajući perino objašnjenje otvara kod sebe temu o špijunaži na blogu gdje dramatizira o svojoj ugroženosti i sumraku demokracije. Tema, očekivano, stiže na naslovnicu.
11. Nakon što je Lion Queen diskusiju mudro premjestila na domaći teren, pušta da se uz pređašnje, priključi više novih dobronamjernih komentatora (Annaboni, Sjedokosi, Lou Salome, Gorkić Taradi, Plastik, Mela, Sklodowska,...), pa igra na sigurno i povlači se. Njen nick neće sudjelovati u diskusiji gotovo čitav dan. Doduše, budno prati što se zbiva ostavljajući komentare na trećim blogovima.
12. U međuvremenu na scenu stupaju trolovi – agresivci (bocjacciozg, tignarius) i trolovi – apologeti (Mekon, stefanio), kao i nekoliko autentično zbunjenih likova (kalorijski restoran minus40kg ... dražen, Fotografi svih zemalja naoružajte se, odmak) koji podižu tenzije pedesetak prisutnih. Pero u šaci i neverin dobivaju pojačanje od racionalnih (Alžbete Bathory, missillusion, DOBAR, LOŠ, ZAO,...). SarahBernardht izražava zabrinutost za hipersenzibilnu Lion Queen, koja u bekstejdžu vjerojatno piša od smijeha.
13. Pojavljuju se mega – trolovi blenderica i Mirče. Lion Queen u jednom trenutku procjenjuje da će Mirče biti kontraproduktivan, pa mu briše prve postove, ali uskoro shvaća da je dobrodošao kako bi sentimente dodatno udesnio. Kad vidiš Mirčeta, i bocjacciozg ti izgleda skoro normalan.
14. Pero u šaci iscrpljuje se beskrajnim objašnjavanjem očiglednog u čarkama s odmak i kalorijskim, postižući samo to da svima postane dosadan. Nekolicina drugih rikošetira se od blenderičine napasne mahnitosti.
15. Naposlijetku stiže i gazdarica Lion Queen, in her own write; netaknuta logikom ponavlja svoje i zaključuje meč u svoju korist, dok se društvo razilazi, a rezignirani protivnici omamljeno bauljaju ringom, ne shvaćajući o čemu se uopće radilo.

Rezime: parole su lansirane, Lion Queen je neokrznuta, protivnici su obeshrabreni i izvrgnuti ruglu, a površna većina rezonira da mora da je pobjednik bio u pravu, kad mu toliki pametnjakovići nisu mogli ništa. Nitko ne voli pametnjakoviće. Djeco, gledajte i učite od profesionalaca.

Neki od vas će me vjerojatno optužiti za paranoju. Lion Queen je naposlijetku uvažena blogerica, a i većina drugih koje sam proglasio trolovima su godinama dio zajednice. Priznajem, ne pišem često kao prije i nikad se nisam trudio da odnose među blogerima upoznam detaljno, no možda me baš to čini kvalificiranim da nepristrano procijenim situaciju.

A što vi mislite?

Oznake: blog, trolovi


- 01:45 - Komentari (145) - Isprintaj - #

07.12.2014., nedjelja

Muzički blizanci

Istekao je rok za prikupljanje potpisa predsjedničkih kandidata i vi s dosadom očekujete da vam ja sad nešto pilim o žaljenja vrijednim likovima koji su se domogli šanse da nam za dobru lovu uskoro sjednu na grbaču.

Međutim, jok. Banana, sinko. Umjesto toga, otvaram beskrajno zanimljiviju temu muzičkih blizanaca.

Vjerojatno vam se kao i meni s vremena na vrijeme desi da slušajući s pola uha radio u autu, naletite na pjesmu koja toliko sliči na neku drugu pjesmu da ih u prvi mah pobrkate. Ne govorim o prepjevima, pa ni o doslovnim plagijatima. Naprosto, dio muzičke fraze neke stvari strašno vas podsjeti na neku drugu stvar.

Nije rijetkost da domaće stvari podsjete na strane - čak ako naši autori i nisu svjesno skidali stranu stvar, moguće je da su oponašali stilove svojih stranih uzora. U ovu se kategoriju ubraja recimo stvar "Stine", kojoj je muziku i stihove još 1987. za Splitski festival potpisao Zdenko Runjić.



Pažljivijem uhu ne izmiče sličnost sa pjesmom "Sassi" Gina Paolija iz 1960. Aranžman je drugačiji, refreni se razlikuju, ali tekst, atmosfera i melodija nepogrešivo ukazuju da se radi o najvjerojatnije nehotičnom Runjićevom hommageu talijanskoj pop klasici.



No, kako objasniti obrnutu situaciju: što ako je starija stvar naša, a novija stvar strana? I još ako je strana stvar veliki hit renomiranog izvođača? Pozivam vas da poslušate poznatu stvar Pet Shop Boysa i Dusty Springfield "What Have I Done To Deserve This?" iz 1987.



Obratite pažnju na frazu koja traje od 0:12 do 0:30 i ponavlja se više puta tokom cijele pjesme.

Poslušajte sad refren stvari "Čuvaj se" Denis i Denis iz 1984. (od 1:00).



Što kažete? Možda je slučajnost, a možda su autori imali sličnu inspiraciju. Možda je netko iz britanskog tima ljetovao kod nas, pa čuo Denise na radiju. Možda je netko iz riječkog tima otišao raditi u bijeli svijet. Ponovo, ne radi se o plagijatu - samo o podudarnosti jednog odlomka.

E, kad ste ovo apsolvirali, evo nečeg stvarno neobičnog. Sjetite se stvari "Pala Tute" američkog banda Gogol Bordello objavljene 2010. Radi se o obradi istoimenog tradicionalnog istočnoevropskog romskog napjeva.



Stvar je bila dosta po radiju, posebno zbog prethodne koncertne suradnje banda s Madonnom:



OK, a sad poslušajte pjesmu Zdravka Čolića "Bez lumbrele" sa Splitskog festivala iz 1972. /kliknite na sliku ispod/



Muziku je potpisao Vilibald Čaklec, a bilo bi zanimljivo čuti kako bi on i tekstopisac Tomislav Zuppa objasnili kako je romski refren "lela lela lela" prešao u ovo neopisivo simpatično "lila lila lila".
- 02:15 - Komentari (24) - Isprintaj - #

02.12.2014., utorak

TV kalendar

Ne običavam gledati TV kalendar, pa ga nisam gledao ni u nedjelju, 30.11.2014. Zadesio sam se međutim nedaleko od upaljenog televizora i s rastućom nevjericom slušao prilog o Winstonu Churchillu, koji se rodio na taj dan prije 140 godina. Prilažem klip i citiram:





"Obećajem vam samo krv, znoj i suze", ne baš optimistički se obratio britanskom narodu Winston Churchill kada je od Nevillea Chamberlaina preuzeo premijersku poziciju uoči 2. svjetskog rata. Povijest je pokazala da nije lagao. Winston Churchill rodio se 30. studenoga 1874. u Blenheim Palaceu u obitelji vojvode od Marlborougha. Nakon redanja neuspjeha u prestižnim školama, Churchill je svoje sposobnosti iskazao tek na vojnoj akademiji. Sudjeluje u nizu gušenja ustanaka protiv Britanskog Imperija u Indiji i Sudanu, a kako mu časnička plaća nije dovoljna za luksuzni život na koji je navikao, prihvatio se novinarskog posla. Kao novinar, izvještava iz Burskog rata, gdje je nakon zarobljavanja spektakularno pobjegao, što mu je donijelu veliku popularnost, te kao liberalni zastupnik ulazi u Parlament. Zahvaljujući poznanstvima i podrijetlu, ubrzo postaje ministar unutarnjih poslova, pa Prvi lord Admiraliteta. U 1. svjetskom ratu organizira iskrcavanje na Galipolju koje završava katastrofalnim porazom, pa je smijenjen i nekoliko mjeseci provodi na Zapadnoj fronti. Ponovno je uključen u vladu kao ministar naoružanja, a poslije rata kao ministar za kolonije gdje se suprotstavlja autonomiji Indije. Nakon poraza na izborima priklanja se konzervativnoj stranci. Zarana uviđa opasnost od Hitlera i zalaže se za preventivni rat protiv Njemačke. Nakon poraza u Francuskoj, Churchill preuzima premijersku poziciju i ogorčeno nastupa protiv sklapanja mira s Trećim Reichom, kojemu su skloni mnogi Britanci. Iako otvoreni antikomunist, postaje saveznikom Sovjetskog Saveza. Iako pobjednik, poslije rata izgubio je izbore. Churchill je otišao, ostavivši prezaduženu i razrušenu Britaniju, koja je u rat ušla kao svjetska sila, a izašla praktički kao američka kolonija. Nakratko se vratio na vlast 1950, gdje je mogao samo posvjedočiti kraj Britanskog Imperija.


OK, ljudi iz TV kalendara, vi možete voljeti i ne voljeti neku povijesnu ličnost, ali činjenica da radite edukativnu emisiju na javnoj televiziji trebala bi implicirati bar minimum novinarskog profesionalizma. Napraviti prilog o Churchillu u stilu "Red carpeta" u najmanju ruku je glupasto i neozbiljno. Iz teksta ne doznajemo da se radi o jednom od najutjecajnijih državnika 20. stoljeća, vještom diplomatu i strategu, velikom oratoru, dobitniku Nobelove nagrade za književnost i po anketi BBC iz 2002. uvjerljivo najvećem Britancu svih vremena. Alternativna optika vaše informativno dokumentarne povijesne emisije prikazuje nam mlitavog i kolebljivog karijerista kojemu je od ambicije jača samo fatalna nesposobnost. Od mizernog uspjeha u školi preko očito nečasnog sudjelovanja u kolonijalističkim pohodima odmazde, sve do dardanelskog fijaska - pratimo uspon mekoputnog rasipnika, spektakularnog bjegunca, aristokratskog podobnika i prilivode. Za tu Crnu Guju nema lijepe riječi ni poslije: svaka je pozitivna činjenica iz njegove biografije u istoj rečenici priloga relativizirana i obezvrijeđena. Priklanja se konzervativcima, ali tek nakon poraza na izborima. Vraća se u politiku i tamo se suprotstavlja autonomiji Indije. Uviđa opasnost od Hitlera i zalaže se (skroz militaristički) za preventivni rat. Protivi se sklapanju mira s (tradicionalno miroljubivim) Trećim Reichom iako su mu skloni mnogi Britanci (miru, ili Trećem Reichu?). Antikomunist, a saveznik SSSR (Imperije Zla?). Pobjednik u ratu, a izgubio izbore.

A onda shvatiš: navlas jednak bi TV kalendar napravili Hitlerovi propagandisti da je ovaj kojim slučajem pobijedio u Bici za Britaniju. Ili preživjeli četnici, kivni što ih je nevirni Winston izdao i priklonio se Titu. Koliko je samo revizionizma, laži i zlobe u rečenici: "Churchill je otišao, ostavivši prezaduženu i razrušenu Britaniju, koja je u rat ušla kao svjetska sila, a izašla praktički kao američka kolonija." Je li Churchill bombardirao Britaniju, seronje, da nije možda digao kredite da si kupi viskija i cigara? Urednici TV kalendara su na mentalnoj razini hrvatske Wikipedije koja na temu Winstona Churchilla nudi samo tri literaturne reference:

1. M.F.Thurgood: "That Bastard Churchill"
2. http://www.telegraph.co.uk/news/worldnews/europe/germany/1413598/Germans-call-Churchill-a-war-criminal.html
3. Gideon Polya: "Churchill’s Crimes From Indian Holocaust To Palestinian Genocide"

I na kraju, posljednja dezinformacija: "Nakratko se vratio na vlast 1950, gdje je mogao samo posvjedočiti kraj Britanskog Imperija." Za informaciju, Winston Churchill ponovo je (po treći put) postao premijerom 1951. i na dužnosti ostao sve do srčanog udara 1955, nakon čega je zbog zdravstvenih razloga odstupio s dužnosti. Dakle, ne samo da ste jadni i pokvareni fašistoidi, nego još i lažete. Ua!

I za kraj: take it away, Winston:


Oznake: TV kalendar, Winston Churchill, laži, dezinformacije


- 07:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.11.2014., srijeda

Lektira

ONI ŠTO NAPUŠTAJU OMELAS

Ursula K. Le Guin



Naglo su zazvonila zvona, lastavice su prhnule u zrak i u bučnom je gradu Omelasu, što se uzdiže svojim tornjevima iznad mora počela Svečanost ljeta. U luci su brodovi bili prepuni zastavica, u ulicama, između kuća crvenih krovova, obojenih zidova, između starih, mahovinom obraslih vrtova i avenija s drvoredom, pred parkovima i javnim zgradama koračale su povorke ljudi. Neki su bili svečano odjeveni, starci u dugoj, ljubičastoj ili sivoj odjeći, brigadiri ozbiljna lica, nasmiješene ali mirne žene, što su nosile djecu i razgovarale koračajući.

U drugim je ulicama odzvanjala brzo glazba, zveket gongova i bubnjeva. Ljudi su plesali, sve je bilo u plesnom ritmu. Djeca su skakutala sa svih strana, krici su im letjeli poput lastavica iznad glazbe i pjesme. Povorke su se uputile prema sjeveru grada, prema velikom travnjaku nazvanom Zelena livada, gdje su momci i djevojke, goli pod toplim suncem, gazeći blato do gležanja, vježbali svoje konje prije trke. Konji nisu nosili ormu, samo ular. Širili su nozdrve, kopkali nogama i kočoperili se. Bili su uzbuđeni jer su konji bili jedine životinje koje su sudjelovale u našim svečanostima.

U daljini uzdizale su se planine, na sjeveru i zapadu, okružujući napol Omelas. Jutarnji je zrak bio tako čist da je snijeg što je krasio Osamnaest planina blistao bjelkastom i zlaćanom vatrom pod suncem i plavim nebom. Bilo je dovoljno vjetra da bi zastave na trkalištu lepršale. U tišini prostranih ozelenjenih livada mogla se čuti glazba s gradskih ulica, sve bliža, ugodna i rasplinuta u zraku što bi ponekad zatreperio, uz radosnu zvonjavu.

Radosnu? Kako da se izrazi radost? Kako da se opišu građani Omelasa?

Nisu to bili obični, jednostavni ljudi, premda su bili sretni. No, izrazi veselja nisu se često iskazivali. Svi su osmijesi postajali ukočeni. Sve je navodilo na pomisao da bi se ubrzo imao pojaviti Kralj na sjajnom konju, okružen plemenitim vitezovima, ili možda na nosiljci koju nose mišićavi robovi. No, kralja nije bilo, nije bilo ni mačeva ni robova. Nisu oni bili barbari. Ne poznajem pravila ni zakone njihova društva, ali čini mi se da ih je bilo malo. Budući da nisu živjeli u monarhiji i nisu imali robove, nisu imali ni burze, ni oglašavanja, ni tajne policije, ni atomske bombe. A ipak, ponavljam, nisu to bili jednostavni ljudi, mirni stočari, grubi plemići, dobrodušni utopisti. Nisu bili ništa manje komplicirani nego mi. Nevolja je u tome što imamo lošu naviku, koju ohrabruju cjepidlake i mudrijaši, da sreću smatramo nečim glupavim. Samo je bol produhovljena, samo je zlo zanimljivo. U tome je izdaja umjetnika: on odbija prihvatiti otrcanost zla i jad boli. Ako je ne možete nadvladati poistovjetite se s njome. Ako zaboli, pokušajte opet. No, ako se slavi nevolja, to znači da se osuđuje radost, prihvati li se nasilje, gubi se ostalo. A mi smo gotovo sve i izgubili. Ne možemo više ni opisati kako izgleda radostan čovjek, ne možemo svetkovati radost.

Mogu li vam u nekoliko riječi opisati stanovnike Omelasa?

Nisu to prostodušna i sretna djeca - premda će njihova djeca, zapravo, biti sretna. To su zreli, odrasli ljudi, inteligentni i strasni, a ne žive jadno. Voljela bih ih bolje opisati. Omelas u mojim ušima odzvanja kao grad iz bajke: bila jednom, davno, jedna zemlja... Možda biste si uz malo napora i sami mogli zamisliti, jer ne bi vas sve mogla zadovoljiti opisom. Na primjer, kako stoje s tehnologijom?

Mislim da nije bilo vozila na njihovim ulicama ni helikoptera iznad grada. To proizilazi iz toga što su stanovnici Omelasa sretni. Sreća se temelji na razlikovanju onoga što je potrebno ili onoga što nije ni potrebno ni štetno, od onoga što je štetno. Što se tiče onoga što nije ni štetno ni potrebno, dakle komfora, luksuza, obilja - oni mogu imati centralno grijanje, podzemnu željeznicu, strojeve za pranje i sve one čudesne aparate koje još nismo izumjeli, viseće svjetiljke, neke druge izvore energije osim nafte, lijek protiv hunjavice. Možda i nemaju ništa od toga, nije važno. Kako hoćete. Uvjerena sam da su stanovnici obalnih gradova stigli u Omelas u danima prije svečanosti u brzim vlakovima i tramvajima na dva kata i da je stanica u Omelasu najljepša zgrada u gradu, premda je jednostavnija arhitekturom nego Poslovna zgrada. No, unatoč vlakovima, možda vam se Omelas neće činiti gradom punim vrlina. Osmijesi, zvonjava, parada, konji... dodajte i orgije. No, nemojte tražiti da dodam hramove iz kojih će izlaziti dostojanstveni i goli svećenici i svećenice, napol u zanosu i voljni da vode ljubav bilo s kim koji želi spajanje s božanskom krvi. Nećemo to opisivati, premda sam i na to pomišljala. Bolje je da u Omelasu nema hramova, bar ne materijalnih. Religije da, ali svećenstva ne. Te golišave osobe mogu se zadovoljiti time da koračaju gradom, nudeći se kao božanski nabujak za ogladnjele, slijedeći zov mesa. Neka se i oni pridruže povorci. Neka bubnjevi prate vođenje ljubavi, neka činele i gongovi slave požudu i (to nije zanemarivo) neka djeca što će se roditi iz tih obreda budu voljena i neka ih odgaja cijela zajednica. Jedina stvar koje nema u Omelasu, koliko ja znam, to je zločin. Ali bi ga moglo biti? Prije svega, mislim da nema droge, ali to je puritanska pomisao. Za one koji žele, neodoljiva i rasplinjavajuća blagost drooza mogla bi se širiti ulicama, drooza koji duhu i tijelu donosi bistrinu i lakoću, pa nakon nekoliko sati sanjarsku malaksalost i čudesne vizije zagonetki, potičući spolni užitak iznad svake mašte, a ne stvarajući ovisnost. Za one skromnijih ukusa mislim da mora biti piva. Što bi se drugo moglo naći u tome dražesnom gradu? Osjećaj pobjede, dakako, slavljenje hrabrosti. Ali kako nema svećenika, nema ni vojnika. Zadovoljstvo poslije pokolja nije zdravo zadovoljstvo. Ono ne pristaje ovamo. Ono je zastrašujuće i nekorisno. Plemenita i bezgranična radost, velikodušan trijumf ne protiv vanjskog neprijatelja nego u skladu sa svim onim što je pravedno i lijepo u duhu svih ljudi, što pristaje sjaju ljeta. Evo, to puni srce stanovnika Omelasa i oni slave pobjedu života. Mislim da većini i nije potreban drooz.

Veći dio povorke stigao je do Zelenih livada. Iz crvenih i plavih šatora širi se čaroban miris jela.

Djeca su se po licu umrljala poslasticama, a i u sivoj bradi nekog čovjeka blaga lica našle su se mrvice kolača. Mladići i djevojke zajahali su konje i počeli se skupljati oko startne linije trke. Neka niska stara žena, debela i nasmiješena, dijelila je cvijeće iz svoje košarice i mladi su ga zadijevali u blistavu kosu. Neko je dijete od devet, deset godina sjelo izvan skupine ljudi i počelo svirati na flauti. Ljudi su se zaustavljali da ga čuju, smiješili su mu se, ali nisu razgovarali s njim jer ono nije prestajalo svirati i nije ih vidjelo, jer su mu se tamne oči gubile u blagoj i razigranoj čaroliji melodije. Zatim je odjednom prestalo svirati i spustilo ruke.

Kao da je to bio znak, jer se odjednom začuo zvuk trube iz šatora kod startne linije: molećiv, melankoličan, prodoran. Konji su se propeli, neki su zarzali. Mladi su jahači smirena lica gladili konje po vratovima i tiho im govorili: "Polako, polako, lijepi moj..." Počeli su se svrstavati duž polazne crte. Ljetne svečanosti počinju.

Vjerujete li vi u to? Prihvaćate li zbilju ove svečanosti, ovoga grada, ove radosti? Ne? Pa da vam opišem još nešto.

U podrumu jedne od sjajnih javnih zgrada Omelasa, ili jedne od prostranih privatnih zgrada, postoji jedna prostorija. Njena su vrata zaključana, prozora nema na vratima. Malo prašinasta svjetla prodire kroz otvore između dasaka, te kroz neki prozorčić pun paučine. U kutu prostorije dvije čvrste metle, prljave, smrdljive, kraj zarđanog kablića. Pod je prljav, vlažan, kao što su to obično podrumski podovi. Prostorija je dugačka tri koraka i široka dva. Jedva ima mjesta za ormarić s metlama i priborom.

U prostoriji sjedi dijete, možda je dječak, možda djevojčica. Izgleda kao da mu je šest godina ali ima gotovo deset. Slaboumno je. Možda se takvo rodilo, možda je postalo ludo od straha, zbog neishranjenosti ili nedostatka brige i njege. Kopka nos i češe katkada nožni prst, katkad splovilo, ostaje sjediti zgrčeno u kutu, dalje od metli, jer se boji. Zatvara oči, ali zna da su metle još ovdje. Vrata su zaključana, nitko ne dolazi, osim što - dijete nema pojam o vremenu - ponekad vrata zacvile i otvore se, neka osoba ili više njih pojavi se, jedna uđe i udari dijete kako bi ustalo. Ostali se ne približavaju već gledaju prestrašeno, s gađenjem. Zdjelica i vrč budu na brzinu napunjeni, vrata se zatvore, nestaje pogleda. Ljudi što ga dođu pogledati ne govore, ali dijete, koje nije oduvijek bilo ovdje i sjeća se sjaja sunca i majčina glasa, pokatkada zajeca: "Bit ću pametan, molim vas pustite me! Bit ću pametan!" No, nitko ne odgovara. Noću je dijete vikalo, zapomagalo, mnogo plakalo, ali sada sve rjeđe, ponekad zastenje i sve manje govori. Tako je mršavo da više i nema listova na nozi, trbuh mu je izbočen. Živi od pola zdjelice brašna i masnoće dnevno. Nema odjeće, a njegova bedra i noge sva su puna zaraznih čireva, jer sjedi u svojim izmetinama.

Svi znaju u Omelasu da je dijete ovdje. Neki shvaćaju zašto, neki ne shvaćaju, ali svi su svjesni da njihova sreća i ljepota njihova grada, nježnost njihovih veza i odnosa, zdravlje njihove djece, mudrost njihovih učenjaka, nadarenost njihovih stvaralaca, pa i obilje njihove žetve i plodova i blagost klime, ovise potpuno o jadu toga djeteta.

To se obično tumači djeci između osam i dvanaest godina, kada mogu shvatiti. Mladi većinom odu pogledati to dijete, premda i odrasli odlaze da ga vide. Nije važno kako se djeci objašnjava, ali mladi su obično šokirani i osjećaju gađenje kad vide to dijete. Spopadne ih mučnina, bijes, obuzme ih stid i nemoć unatoč svim objašnjenjima. Voljeli bi učiniti nešto za to dijete, ali ne može se ništa. Kad bi dijete bilo dovedeno na svjetlo sunca, daleko od toga groznog mjesta, kad bi bilo okupano i nahranjeno, njegovano, bila bi to nesumnjivo dobra stvar, ali ako bi to bilo učinjeno, sav napredak, ljepota i radost Omelasa bili bi srušeni. Takvi su uvjeti. To bi značilo zamijeniti dobrotu i radost svakog življenja u Omelasu za samo jedno poboljšanje. Odbaciti sreću tisuća ljudi da bi mogla biti sretna jedna osoba. To bi značilo pustiti maha zločinu.

Uvjeti su strogi i bezuvjetni. Ne smije se djetetu uputiti ni lijepa riječ.



Ponekad bi se mladi ljudi vraćali kući u suzama ili sa suzdržanom ljutnjom kad bi posjetili dijete i suočili se s tim groznim paradoksom. Mogli su o tome mozgati tjednima ili godinama. No, s vremenom bi shvatili da ne bi dobili nešto osobito ni kad bi dijete bilo slobodno. Sitna radost zbog topline i hrane, ali ništa više. Ono je i previše slaboumno da bi osjetilo istinsku radost življenja. Predugo je živjelo u strahu da bi ga se ikad moglo osloboditi. Navike su mu previše divlje da bi reagiralo na ljudski postupak. Možda bi, nakon toliko vremena, bilo i nesretno bez zidova koji ga štite, bez mraka za oči i bez izmetina u kojima bi sjedilo. Njihove se suze suše pred tako okrutnom nepravdom kad počnu poimati strašnu pravdu zbilje i prihvaćati je. A ipak, možda su baš te suze, taj bijes, velikodušnost i priznanje nemoći pravi izvor sjaja njihovih života. Nema u njih sreće s okusom bljutavosti i neodgovornosti. Oni znaju da ni oni kao ni dijete nisu slobodni. Poznaju oni sažaljenje. Baš postojanje tog djeteta i priznanje toga postojanja omogućuju plemenitost njihove arhitekture, daju snagu njihovoj glazbi i veličinu njihovoj znanosti. Znaju oni da bez toga djeteta, što je u onom podrumu tako jadno i cmizdri u mraku, ne bi ni flautist mogao izvlačiti iz instrumenta radosne zvuke dok se mladi jahači svrstavaju na startnoj crti u sunčano ljetno jutro.

Vjerujete li u njih sada? Zar vam se sada ne čine zbiljskijim? No, valja reći još nešto, gotovo nevjerovatno.

Ponekad se neki od mladih što odu pogledati dijete ne vraćaju kući u suzama ili u bijesu. Ne vraćaju se, zapravo, uopće. Ponekad i neki muškarac ili žena šute dan ili dva, zatim napuštaju svoj dom. Izlaze na ulicu, usamljeni, koračaju ulicom i napuštaju grad Omelas. Odlaze sami, momak ili djevojka, muškarac ili žena. Pada noć, putnik mora prijeći gradove, proći između kuća s osvijetljenim prozorima i zaputiti se dalje u tamu poljana. Svaki od tih usamljenika upućuje se prema sjeveru k planinama, ili na zapad. Idu, napuštaju Omelas, gube se u tami i ne vraćaju se. Za većinu nas je mjesto kamo oni idu još nevjerojatnije od sretnoga grada i ne mogu ga opisati. Ali ipak, čini se da znaju kamo idu oni što napuštaju Omelas.


- 07:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.11.2014., ponedjeljak

Zapisi iz 2044.



- Dida, oćeš mi pričat o ratu?
- Ma di si se rata sitila? Šta će ti to, dušo?
- Triba mi za skulu, dida. Učitejica je rekla da pitamo svoje starije doma kako je počeja rat.
- Čuj, pomalo se to kuvalo. Par godišć pri rata niko ne bi bija reka... Je bila kriza, je bilo grubo, ali živilo se nekako...
- Ja san čula na TV kalendar da su nas kreli i da su nan sve devize uzimali.
- Pa je, odnili su nan miljarde i ubili nas sa porezima...
- I da nismo smili pivat ni govorit...
- Je, bilo je i toga. Znalo je naše vatat i tuć po ulicama kad bi išli onamo. Ko bi zapiva „Marjane, Marjane“ – odma bi ga naprokidalo. A i kod nas, njijovi panduri su japsili i cipali. Najviše po utakmicama.
- Tako je, učili smo da je sve prvo izbilo na jednoj utakmici šta je prekinuta.
- Je, dušo, to ti je u Zagreb bilo. Ti se teror više nije moga trpit, i gori je prvi put puklo, sukob s pandurima, a posli neredi i sve. Ali naši su bili ka jedan, igrači i puplika. I posli je stanje bilo sve to gore, pa je naša Vlada odlučila da ćemo se odvojit od njih.
- Ali ja san čitala da je tada prijesenik od te njijove države bija naš, i da je premijer bija isto naš.
- Kako bi ti reka, ti premijer i nije bija naš, jer je bija čovik režima. A prijesenik ti je bija više ka figura, pa nije moga ništa.
- Ali zar nije prijesenik bija komadant od vojske?
- Ali su u vojski oni bili većina i vojska je bila za unitarizam i protiv da se mi odvojimo. Samo nisu mogli puno, jer je vojski oprema bila ruska i zastarila. Kad su najposli krenili, skinili smo in odma zadnja dva MIG-a.
- Je li to ono „Obadva su pala“?
- Je. A onda smo in minali tunel Sveti Rok i proglasili Nezavisnu Državu Dalmaciju.
- I prvi je naš prijesenik bija Tomislav Karamarko?
- Prijesenik Vlade, mišu. Prvi prijesenik Države je bija Ivo Sanader.
- Oli on nije tad bija u zatvor?
- Bija je, ali smo ga zaminili za njijove ratne zarobljenike. I reče se pržun, dušo. Zatvor je ervaskoslavonska rič.


- 08:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.11.2014., subota

Pa zar ni kavu...?

Znate one situacije u kojima se nešto naoko divno i uzvišeno u trenu surva u kič i grotesku? Ganutljiva svečana ceremonija pretvara se u cirkus. Netko uzbudljiv i privlačan ispadne šonjo. U osnovi, sve je ostalo isto, samo ste vi izmijenili kut gledanja. U vašoj glavi se desio klik. Moguće je da se desi se i obrnuto, naravno. Postoje trenuci u kojima nešto naoko trivijalno postaje vrhunski duhovito. Današnji primjer, djeco, vezan je uz pornografiju - žanr često i neopravdano potcjenjivan kao prilično predvidljiv i repetitivan - pogledajte kako usputna replika situaciji daje sasvim drugi smisao. Meni je taj primjer to komičniji, jer ovaj desni čovo silno sliči na mog kvartovskog poštara, koji je i sam duhovit lik. Zapravo, toliko mu sliči, da se pitam radi li u fušu...











Oznake: Seks i partizani, kontekst, pornografija, kava, Hitachi Magic Wand


- 08:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

< prosinac, 2016  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Prosinac 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (2)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (3)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Lipanj 2014 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (3)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (3)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Rujan 2010 (5)
Kolovoz 2010 (3)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (6)
Prosinac 2009 (4)
Listopad 2009 (10)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (7)
Srpanj 2009 (19)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (2)
Rujan 2008 (2)

Komentari On/Off

Ako vam na vašem blogu smeta ono "Igrajte najbolje online igre i igrice", kao što je smetalo meni na mom, pronađite u HTML kodu predloška poruku: "Molimo da ne micete ovu varijablu jer ce se koristi za eventualne obavijesti. Hvala!" i odmah u slijedećem retku riječ Banner, omeđenu sa dva dolarska znaka, pa izbrišite riječ i dolare. Oni će meni reklame...

O meni i vama oko mene.

Free Counters
mosorov blog-brojač

1. Ja mrzim puno pisati, a posebno mrzim voditi dnevnik. Ali zato volim puno blebetati i vrzmati se s ljudima.
2. S druge strane, blog je neka perverzna vrsta egzibicionističkog dnevnika, u kome svoju intimu ne skrivaš, nego se njome hvališ pred nepoznatim ljudima.
3. Od prije nekog vremena imam potrebu reći neke stvari, motam se po nekim forumima, i treba mi baza na koju bih pohranio neke tekstove, slike, muziku koji mi nešto znače.
4. Što bi rekli matematičari, pokušavam odrediti svoje područje definicije (a potom možda i područje vrijednosti). Pa, hajdemo.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se