nedjelja, 18.11.2007.

Gospođa Knjigovođa :)

Jel, još moram pričekati potvrdu koja će doći na kućnu adresu, a kako bih znala kako točno moja titula glasi, no, stvar je jasna - tečaj prošao, ispit položen party Weeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!

U petak smo imali pismeni, u subotu - jučer - usmeni. I, uspjelo mi je nešto što sam smatrala gotovo nemogućim - pohvalili su me za moje znanje.
Pismeni - nadala sam se dobrom rezultatu; smještaj iznosa na pojedina konta, uz malu pomoć podsjetnika pjeva nije trebao biti težak, a kalkulacije (dodavanje marže i poreza) sam ionako već znala.
Ali znam ja sebe - brzopleta ili spora; bojala sam se da ću se zeznuti na glupostima ili da neću stići riješit cijeli zadatak. Za prolaz na pismenom bilo je potrebno skupiti barem 50% bodova - s velikim zadatkom, koji vrijedi puuuno bodova, to i nije tako nemoguće - jesam zmotana, al ne baš toliko sretan
Samo, ja sam željela ipak bolji rezultat. Bolji rezultat na pismenom značio je i manje pitanja na usmenom.... naravno, sve ovo pišem tako da mogu kao slučajno spomenuti svoj rezultat od 92.8% i pohvaliti se smijeh
Eto, pismeni sam super riješila i za nagradu na usmenom dobila samo jedno pitanje, a tu sam imala više sreće neg pameti.
Teorija u knjigovodstvu je - dosadna. A, ono, stvaaaarno dosadna.
Iznimne su situacije kad se meni prispava tokom dana, toliko iznimne da sam u svojih skoro pa trideset, tokom dana legla tek možda desetak puta, i to sam previše rekla. No, ovih dana, sam pogled na skriptu bi me uspavao - u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.
Sve što sam i uspjela pročitati isti čas bi isparilo iz moje glave...
Prvo mi je cilj bio pročitati sve skripte, od početka do kraja. Vidjela sam da će to biti nemoguće - zato; pročitat ću samo naslove i odlučit što bi moglo biti bitno, pa naučiti samo to. Ni to nije išlo.
A ništa; pročitat ću samo ono za što su rekli da se češće pojavljuje na ispitu. Ajde, to sam uspjela pročitati - ali naučiti??? Jok.
Krenula sam na usmeni, želudac mi se grčio, utješena jedino saznanjem da ni moji kolege nisu učili ništa više od mene - ako ništa, barem se neću jedina zblamirati.
Došla sam na red za odgovaranje, dobila sam svoji ispit u ruke - da vidim gdje sam pogriješila, a na papiru su bila zabilježena tri pitanja koja me namjeravaju pitati.
Odgovorit na prva dva, priznajem, nisam znala - no, srećom, profesorica je, impresionirana mojim rezultatom na testu, odlučila pitati me samo jedno pitanje i to ono treće yes
Mjenice, ah mjenice rofl
Nagledala sam ih se na poslu, naispunjavala ih se, slala ih na naplatu... znam sve o njima yes

I tako, dragi moji, vaša Mo'šmislit na kraju je ispala čak i štreber rofl

Sretna sam do neba!
Tečaj je iza mene, uspješno završen i sad se mogu brinut o drugim stvarima; skorašnjem povratku na posao, problemom dal će Micek dobiti mjesto u jaslicama ili ne...
Pozdrav!

- 11:30 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (15) - Pali printer! - Permalink

subota, 27.10.2007.

Mom najdražem čudovištu na svijetu :)

Image Hosted by ImageShack.us

Tri godine, dva mjeseca i osam dana - toliko sam imala kad sam postala sekom po drugi put, odnosno srednjom i starijom sekom po prvi put.
S obzirom na moje tadašnje godine, nadam se da imate razumijevanja za to što se ne sjećam trenutka kada je taj mali smotuljak došao doma. Hmmmm... godine možda ipak nisu isprika?
Naime, kada se rodila - ja sam dobila slinavku - i bježanje od tate i odvratne plave tekućine kojom mi je mazao usta ostali su mi duboko urezani u pamćenje, ta je trauma vjerojatno potisnula sjećanje na rođenje sekice.
Sjećam se njenih kolica, plava su bila s bijelim cvjetićima (ili točkicama) - našla su mi se na putu dok sam bježala i bila uzrok tome da još jednom okusim odvratnu plavu tekućinu.
Sjećam se njene benkice - bijele - bila mi je prva pod rukom da njome obrišem to odvratno s jezika....
Moja seka "donijela" mi je slinavku i imala sam dobar razlog biti ljuta na nju, no... iz nekog, meni nepoznatog razloga, ipak mi je bila draga - jednom je prilikom od susjeda dobila naranču. Lijepo se zahvalila i ostala nešto čekati, kad su je pitali što čeka, rekla je "ja imam seku". Na to je dobila drugu naranču. Ponovo je pristojno zahvalila, ali i dalje ostala čekati. Tad su je pitali što sad čeka, pa je rekla "ja imam još jednu seku!" - ko ju ne bi volio?

Mala, ćelava beba brzo je rasla i izrasla u ćelavu curicu. U vrijeme kad joj je kosa počela rasti, ona je postala i dobar partner u igri i pizdarijama koje smo izvodile - sve naše bebe bile su pošišane, one krpene imale su šavove od operacija koje smo izvodile na njima.
Dijelile smo sobu i do kasno u noć skakale po krevetima, tukle se jastucima i mamu dovodile do ludila, oblačile pesa u balerinsku haljinicu i jedna drugoj prepričavale priće i crtiće.

Bile smo zajedno u bolnici, vadile treću mandulu i mama mi je, kao starijoj seki povjerila da se brinem za nju - sjećam se da me je jednom probudila po noći, bile smo zajedno u sobi naravno, da joj se kaka - prošla sam cijeli odjel u bolnici (barem mislim da je bio cijeli - sve je bilo tako veliko, a ja tako mala) tražeći nekog odraslog da joj pomogne, no nikoga nisam našla.
Uspjela sam sama izvaditi seku iz kinderbeta i stavit ju na tutu.
Eh da, s kakanjem je imala problema i jedno ljeto kod bake - baka je kopala po vrtu, a nas dvije smo se igrale - njoj je kakica pobjegla u gaće :) Sama sam ju presvukla i otuširala - kakica mi se malo gadila pa sam joj guzu oprala bakinom spužvicom za pranje kade :)

U vrtiću smo, naravno, išle u različite grupe - ja sam već bila u vrtiću, ona još u jaslicama i morala je spavati više nego ja - no nije htjela... stalno je plakala, a ja kad sam mogla, došla sam uz njen prozor i stajala tamo dok ne bi zaspala.

Onda je došlo doba kad sam krenula u školu, koju godinu poslije krenula je i ona. Iako nam je starija seka bila dosta starija, time i puno pametnija, moja mala seka je uvjek mene tražila da joj objasnim ono što ne razumije - govorila je da joj ja bolje objašnjavam :)
U to smo vrijeme zajedno dobile želju harati po maminim i sekinim ormarima - kad smo doma bile same, jednom tjedno kad nam je škola bila popodne, doma smo imale modnu reviju, natrkeljale bih sve na sebe - prevelike haljine kombinirale smo s prevelikim štiklicama i brdo svakojakog nakita, šminkale jedna drugu, a jednom smo skoro takve otišle u školu. Bile smo si baš lijepe, no susjeda koju smo srele na cesti nije s nama dijelila mišljenje - umila nas je i natjerala da se presvučemo. Mislim da se baš zbog te traume ja ni dan danas ne šminkam.

Pa je mene ćopio pubertet - tu nam više nije bilo tako bajno; dijelile smo sobu i stalno mi je njuškala po stvarima, čitala moj dnevnik i svaku sitnicu cinkala mami; "Mamaaaaaaaaaaaaaaa, Mo'šmislit se zaljubila u Erikaaaaaaaaaaaaa" to joj ni do danas nisam oprostila, čudovište malo sam ju zvala.
A onda je i ona ušla u pubertet.
Ajme, kakvo nam je to razdoblje bilo; puno suza, a bome i krvi od razbijenih usnica, potrganih brava i razbijenih prozora... cccc... ali, seke ko seke; kad bi nam nešto zaprijetilo, kao mama na primjer, postale bi najbolje partnerice u borbi protiv zajedničkog nam "neprijatelja".
Kako su se hormoni počeli stišavati, tako su i naše svađe bivale rjeđe, a prijateljstvo dublje.
Počele smo ličiti jedna drugoj, pa su nas novoupoznati ljudi ispitivali jesmo li blizankinje, prihvatile smo tu foru i sam se počele predstavljati za blizanke - to je prolazilo sve dok ona nije otišla u visinu, a ja u širinu i prvi put ofarbala kosu u crveno... khm, boju mrkve, da budem precizna :(
No, barem su nam glasovi ostali slični pa smo to još dugo godina koristile da bi preko telefona zezale sve koje smo znale i predstavljale se kao da smo ona druga - jedini koji je kužio razliku bio je naš tata. To mi je i dan danas čudno s obzirom da se s njim nismo baš često čuli.

I onda smo narasle - život kao život, malo nas je razdvojio. Ja sam se zaposlila i odselila, ona studirala...
Uz sve svoje brige i obaveze ipak nalazimo vremena jedna za drugu.
Vremena da se zajedno smijemo, ali i da plačemo, da tješimo jedna drugu i da si budemo potpora.

Iako smo se znale gadno svađati - danas, kad razmišljam - baš ništa ne bih mijenjala. Sve što smo zajedno prošle imalo je velikog utjecaja na to kakve smo danas, a nismo ispale loše, i od sveg srca sam zahvalna što je baš ona moja sestra.

Draga moja seko,
sretna sam što si moja,
sretna sam što si baš takva kakva jesi,
sretna sam što si mi baš ti došla prije 26 godina.

Za rođendan ti poklanjam sebe; svoju ljubav, svoje vrijeme, svoje prijateljstvo, uvijek i zauvijek bit ću tu za tebe, al ne brini, dobit ćeš i čokoladu!

Najdraža, sretan ti rođendan!
Image Hosted by ImageShack.us


- 08:00 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (13) - Pali printer! - Permalink

srijeda, 10.10.2007.

Dva psića traže vlasnika

Image Hosted by ImageShack.us

Ova su dva šećera neki dan nađena na cesti. Radi se o dva muška šteneta, mješanca, stara oko dva mjeseca. Veseli su, razigrani, ali i mazni.
O osobi koja ih je ostavila - neću. Sada mi je na prvom mjestu njihova budućnost.

Ako psiće ne udomimo, njima se, zapravo, neće dogoditi ništa ružno.
Obitelj, kod koje su trenutno smješteni, živi u kući i ima komad ograđenoga vrta, voli životinje i pazit će ih i hraniti će ih i neće ih dati uspavati, ali..
Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us Image Hosted by ImageShack.us

Ta ista obitelj već ima dva psa, ali i dvije mačke, pa psićima ne može pružiti pažnju koju oni trebaju. Ne mogu se svaki dan s njima igrati, ne mogu ih dovoljno paziti, ne mogu ih redovno šetati, a i kvaliteta ishrane bi se u neko vrijeme mogla pokvariti s obzirom na financijsku situaciju u toj obitelji.
Pas treba vlasnika koji će mu se posvetiti, a u domu u kojem psići trenutno borave to će biti teško izvedivo.
Molim vas, prihvatite jedno štene i budite mu najbolji prijatelj.

Zainteresirane lijepo molim da mi se jave mejlom na moshmislit123@gmal.com,
Također, ako mislite da bi ih rado uzeo netko od vaših prijatelja, znanaca, rodbine, proslijedite im ovu informaciju.

Životinja u kući je velika radost, osim, naravno, ako ste alergični ili patite od fobije. Ne volite životinje? Vjerujte, one znaju kako otopiti vaše srce.
Često sam čula izjavu "Pa, samo mi se on iskreno veseli kada dođem doma." Eto, to je pas.

Ali pas je i velika odgovornost - treba mu osigurati dovoljno hrane, vode, adekvatan smještaj, redovno ga šetati i igrati se s njim, treba ga odgajati i socijalizirati kako bi dobro funkcionirao u ovom društvu koje je ipak ljudsko. Veliki je problem i odlazak na godišnji kada priličan broj svoje ljubimce izbacuje na ulicu jer ih nemaju kome ostaviti na čuvanje, a hotel ne žele platiti.
I, životinja nije igračka - nemate pravo da vam dosadi. Prije nabave psa svakako treba dobro razmisliti, no, pas će vam svaki vaš trud višestruko vratiti.

I, svakako, za kraj, jedna prekrasna i tužna priča koju bi trebali pročitati svi vlasnici pasa ali i drugih životinja, a pogotovo oni koji životinju namjeravaju nabaviti.
Zbilja sam se pomučila tražeći ju, na kraju sam je dobila od Gaje, posredstvom moje drage, predrage Tedice. Veliko im hvala!

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te.
Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila 'zločesta', prijetio si mi prstom i pitao si me 'Kako si mogla?' - ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je 'sladoled štetan za pse', kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući. Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije bila 'ljubitelj pasa' - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam 'zatočenik ljubavi'.
Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir - jer je tvoj dodir postao tako rijedak - i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba.
Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni.
Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu. Od 'tvog psa' postala sam 'samo pas', a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju 'obitelj', ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao 'znam da ćete joj pronaći krasan dom'. Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima. Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo 'Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!' A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se 'Kako je mogao?' U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti - da si se predomislio - da je ovo sve samo ružan san... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala 'Kako možeš?' Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je 'Oprosti'. Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi - mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje 'Kako možeš?' nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti.
Napisao Jim Willis, 2001.

- 10:46 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (10) - Pali printer! - Permalink

utorak, 02.10.2007.

Sretan rođendan!

Sretan rođendan Ti!
Sretan rođendan Tiiii!
Sretan rođendan, draga Gali!
Sada želimo miiiii;

- 00:01 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (6) - Pali printer! - Permalink

ponedjeljak, 24.09.2007.

Prvi dojmovi s tečaja

Evo, dragi moji, dva su tjedna tečaja osposobljavanja za knjigovođu iza mene.
Prvi dojmovi prilično su pozitivni i nevjerojatno mi je drago što sam taj tečaj upisala.
Škola koju pohađam dio je nakladničko-konzultantsko-obrazovnog trgovačkog društva, koje se bavi računovodstvom, revizijom i financijama, u Zagrebu je prilično poznato svima koji se bave poduzetništvom bilo koje vrste, tečaj je na nivou, u skladu s renomeom same firme.
Čine baš sve da se tamo osjećamo ugodno.
Prostorije su lijepe i moderno namještene, učionice su nebo i zemlja naspram onih kojih se još sjećam iz srednje škole.
Sporedno, ali nimalo nebitno, na raspolaganju su nam aparati s vodom i kafe aparati i nitko se ne buni ako na satu sjediš sa čašom kave na stolu :).
Profesorice (dvije, izmjenjuju se tjedno) drage i simpatične, a najbitnije - vrlo jasne u izlaganju gradiva i susretljive - na kraju tjedna podjele nam skriptice ispredavanog gradiva tako da možemo popuniti rupe ako nismo stigli (ili htjeli) sve sami prepisati.
Informacija vrijedna za znati; škola svoje najbolje učenike preporučuje zainteresiranim poslodavcima. Osim što je to baš lijepo od njih, također je i prilično dobra motivacija da na tečaju dam sve od sebe.

Dočekali su nas sa torbicama. Simpatičnim, plavim, četvrtastim - izgledaju kao poslovno, malo mi smeta logo škole na njima, a prilično je smiješno vidjeti 35 odraslih ljudi kako izlaze iz zgrade i hodaju prema tramvajskoj stanici, a svi sa istom torbom na ramenima :)
U torbi smo našli materijal koji će nam trebati (kopije tiskanica i obrazaca, zadaci i tome sl.), kontni plan u kojem su navedene šifre svih mogućih transakcija (isti će nam trebati jednog dana kad se zaposlimo kao knjigovođe - priličan broj firmi radi baš po njihovom kontnom planu), blokić i kemijska olovka. Baš lijepo od njih.

Ekipa na tečaju je šarolika, pretežno mlada, spremna na zezanciju - atmosfera me podsjeća na srednjoškolsku - veselo je.
Kao i u svakom "razredu"; ima onih koji malo zabušavaju (i pod satom kokodaču o šminki, robici i sl.), ima i štrebera koji osjećaju pretjeranu potrebu postavljati pitanja, pa makar bila stvarno glupa i ničim vezana uz samo gradivo (npr. "Profesorice, imate li informaciju koliko ljudi zapamte od tečaja nakon, recimo, godinu dana?" Mislim, WTF????) ...
Dva lika su mi posebno smiješna - izgledaju kao da su došli unaprijediti svoj biznis utjerivača dugova :)

Osim stjecanja konkretnog znanja o knjigovodstvu - pohađanje tečaja
mi dođe i kao svojevrsan trening za povratak na posao.
Prvenstveno, tu je navikavanje na fizičko i psihičko odvajanje od mog potomka i učenje povjerenju u ljude kojima ga ostavljam na čuvanje.
Već sad vidim da je zaposlenoj ženi-majci, koja bi rado tu i tamo pročitala koju knjigu, napisala koji post, pogledala CSI, družila se s blogeljicama i RL prijateljicama, brinula se i za svoje fizičko zdravlje... dan od 24 sata jednostavno prekratak. Strašno prekratak.
I divim se zaposlenim ženama-majkama koje sve to uspijevaju uskladiti, a posebice onim samohranim roditeljima, bez obzira na spol.

Nego, nakon dva tjedna, točnije osam dana tečaja - petak nam je slobodan - još uvijek ne znam dovoljno, a da bih pisala o knjigovodstvu. Što smo do sad učili vjerojatno je mačji kašalj naspram onog što nas tek čeka, malo me trta, no idem dan po dan, pa ćemo vidjeti.
Za sada mogu reći da sam osvijestila kako zapravo volim organizirati brojeve i upisivati ih po tablicama, ispisivati obrasce i tiskanice, prisjetila sam se kako sam i prije uživala u sličnim zadacima.
Bilo ručnom metodom, bilo korištenjem kompjutera, mislim da će se najdosadniji posao na svijetu na kraju pokazati kao mojim poslom iz snova, idealnim za mene :)

"Accountancy was in my blood" kako vele Montipajtonovci u svojoj Accountancy Shanty

- 10:23 -

Molim, bez stida, srama i ustručavanja (8) - Pali printer! - Permalink

<< Arhiva >>

Moj prvi blog je otvoren za razgledavanje svaki dan od 0-24h. Ulaznica - 5 kn. A onda tih 5 kuna fino zemite nazad i kupite si kuglu sladoleda :)

Iako više volim ona prava pisma u pravom poštanskom sandučiću, veselit ću se ja i svakom vašem e-pismu u e-sandučiću. Zato pišite. Adresa je moshmislit123@gmail.com, kod trećeg drva lijevo, pa samo ravno prema suncu do grma kupina. Ma, naći ćete me.

Nego, spameri, 'bem vam svu živu silu!
Prvo bum vas tužila, pa obrisala!
I ne, nebum posjetila vaš blog.


Expedia Travel Coupons
Free Hit Counter



online
Online Casinos


ARHIVA
1. Dvije, tri kao Uvod
2. Toplinski udar - kako se nosim s njime
3. Ne daju mi auto :(
4. Nije bilo kako smo planirale, al nije bilo ni loše...
5. Do novog posta
6. Prilika za novi post, al ne onaj koji već danima primremam...
7. Mome Eri
8. Time out
9. 29
10. Hvala lijepo!
11. Njegovo prvo ljetovanje
12. Još jedan zubić!
13. Vijest
14. Učinila sam nešto za sebe. Napokon.
15. Zubek
16. Čestitka
17. Priznajem; virnula sam!
18. Prvi dojmovi s tečaja
19. Sretan rođendan, Gali!
20. Dva psića traže vlasnika
21. Nekad izgubiš, nekad dobiješ
22. Mom najdražem čudovištu na svijetu
23. Gospođa Knjigovođa

Mo'šmislit

JE;
- nezrela žena u zrelim godinama
- rođena Zagrepčanka, slavonskih gena
- udana za Hercegovca
- mama
- sklona PMSu
- uglavnom flegma
- skužila da o sebi piše u trećem licu jednine
- odlučila nastavit pisati o sebi u trećem licu jednine
- uglavnom optimistična
- lijevo orijentirana
- tolerantna
- ponekad zatucana, al bori se protiv toga
- lijepih plavih očiju
- naivna
- krivog nosa
- spora na jeziku
NIJE;
- zločesta, osim ako...
- pametna
- elokventna
- crvenokosa, jer je shvatila da joj ne stoji
- prištava
- visoka
- mršava
VOLI;
- mir i tišinu
- kavu s hladnim mlijekom
- piti sok iz veeeeelike čaše (min. 3 deci)
- sladolednu mafiju iz Trakošč/ćana
- Rockabilly muziku i tako te stare stvari
- i neke nove stvari
- narančasto
- fair-play
- sok od bazge
- čitati
- crtati
- plesati
- fiš paprikaš s domaćim rezancima
- CSI, onaj originalni
- biti glasna
- šumu
- ravnicu
- gledat zvijezde
- rotkvice i papriku
- životinje
- prirodu
- svoju veliku kutnu kadu
- svoju pidžamu s likom iz crtića
- crtiće
NE VOLI;
- društvene igre
- susjeda koji vježba bubnjeve oko ponoći
- narodnjake
- baš sve što vole mladi
- zatucane idiote
- začepljene soljenke
- paukove
- vanzamaljce (istih se boji od kad su pokušali s njom uspostaviti kontakt)
- sasušene mrvice kruha i sjemenke paprika svud po podu
- susjede koji truju životinje
- depilirat noge vrućim voskom
- nosit tange
ŽELI;
- mir u svijetu, a nije missica
- riješit se dugova na karticama
- kupit si skuter i tako stvorit nove dugove na karticama
- vidjeti Auroru Borealis, i dodat još malo dugova
- naći bolji posao, i plaću s kojom dugovi neće dugo biti dugovi
NE ŽELI;
- zauvijek ostati živjeti tu gdje je

Mo'šmislit piše blog jer voli tipkat po tipkovnici.


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se