/*oglasi*/#FLASH_AD{display:none}[id^="banner"]{display:none} [id^="topl.inside"]{display:none}[id^="igre_toolbar"]{display:none}[id^="blog_slider_box_toolbar"]{display:none}/*kraj oglasa*/

morska osa

11.08.2012., subota

ČOVJEK ZVAN BRKO

Priče iz knjižnice

Gospodin u poznim godinama, u knjižničnim kuloarima zvan Brko redovito nas je posjećivao. Čitao je uglavnom novine ili knjige na stranim jezicima, mahom staru germansku literaturu, pritom bilježući grafitnom olovkom dijelove rečenica ili riječi u mali blok ručno istkan od trgovačkog papira. Ljudi u prolazu i knjižničari su ga mahom samilosno pogledavali svraćajući najčešće pogled na njegov brižljivo ispeglani rukav sakoa koji je potjecao otorilike s početka sedamdesetih godina. Bio je vrlo tih i neprimjetan, a ipak gotovo svatko od zaposlenika čuo je topot kožnih gležnjača kad bi Brko ulazio u knjižnicu. Gotovo ste mogli osjetiti jezu u zraku, iako vam nitko ne bi sad naglas priznao da se išta mijenjalo njegovim dolaskom. Ponekad bi nešto upitao ili tražio, knjižničari bi ljubazno odgovorili, ne zaustavljajući pogleda na njegovim očima. Da li su bile kao krijesnice, pa ih je bilo nemoguće uhvatiti ili je u pitanju nešto drugo, treće, ne znam. Valjalo bi naći svjedoka, što je, uvjerena sam, nemoguće. Zašto je izabrao baš ovaj grad, također, ne znam. Prijelomni događaji u životu nekog čovjeka, napor koji uloži u taj isti događaj, a možda i poneka zaostala ljubav, ako ste skloni vjerovati da ne postoje ljudi poput Brke, a da mu istovremeno ljubav nije infinitiv koji nije mogao ostati nesvršen ili ne daj bože tajna zakopana u prašnjavoj riznici knjižnice. Brko je znao za internet, ali internet nije znao za njega, kao ni za njegove posjete ovoj istoj knjižnici. Priznajem nisam ni sama ostala imuna na žmirkanje njegovih očiju, što me nije sprječilo da usnem najživopisniji, najmučniji i najdragocjeniji san, ako se iskustvo susreta sa tuđincima i istodobno s vlastitim demonima može smatrati dragocjenim. Naime, putovala sam vlakom Zagreb- Sarajevo. Imala sam dvije suputnice i suputnika, tj. Brku. Jedna od njih dve je izvadila sendvič od suhog peciva i komada izrezanog Gauda sira, spomenuvši da joj je strina ispekla sirnicu prije puta. Prije nego će izvaditi sendvič iz torbe rekla je da je strina, možda ne baš ta od sirnice, poginula zajedno s mnogim njenima dolje u Bosni. Putovala je na sahranu stricu. Valjda jednom od preživjelih, jer teško je reći tko je tu bio na nebu, a tko na Zemlji. Brko je zasigurno bio na Zemlji, a bilo mu je jasno da sam i ja negdje ondje, iako smo u snu, a oni su često nadrealni ili ih samo tako imenuju da bi se opisala budna stanja o kojima je bolje šutjeti. Htjedoh reći gospođi da sam i ja nekoć imala tetku, ali sam pretpostavila da je popis njezinih živućih tanak kao fitilj i da je bolje da prešutim tu smrt. I tako i bi. Iako oni putuju za Sarajevo i nadala sam se da ću na nekoj od ruta moći govoriti o tetki iz Sarajeva sa potpunim strancima, pa i sagledati konačno iz redovnog voznog puta nepravilnost u kojoj je nestajala iz godine u godinu. Htjela sam ih pitati: Da li i vi još uvijek plačete kao i ja za nekim koga ste poznavali tek svojih prvih 14 godina, i da li vaši mrtvi rastu s vama, pa primjetite da su bili slabije obrazovani nego vi, brzopletiji i naivniji, često neukusno odjeveni, a da ste sve to mogli iskonstruirati iz maloljetničkog sjećanja do 1991-e. Da, htjela sam ih pitati da li vaši mrtvi žive zajedno sa vama, kao ona sa mnom, unatoč gotovo nadljudskoj transparentnosti mojih suputnica. I da li vi uopće vjerujete u smrt i tko bi uopće bio tako lud da u nju povjeruje, pa nije religija masovna hipnoza, pobogu, radi se o milijardama ljudi koji bi se morali roditi neoglušeni na glupost.Tada primjetih Brkine oči. U polutami vagona činile su se tople i sveprožimajuće, i unatoč što sam godinama sanjala isti san, da se ona vraća i objašnjava mi zašto je nije bilo, i zašto su nam objasnili da je mrtva, Brko je ponudio konačno objašnjenje. U to ime sam ga morala upoznati. Naime, on i ja imamo tajnu i trajnu sklonost, strast, nazovite to kako hoćete prema hazardu. Čak i u smrtnom strahu, kad čovjek ne zna jeli na nebu ili na Zemlji još, znatiželja ga goni prema preživljavanju pod cijenu svih mogućih scenarija koji ga čekaju. Suputnica je i dalje žvakala suho pecivo s sirom, napominjući da je fina ta njena sirnica, a ja nisam imala razloga da joj ne vjerujem jer naposljetku nalazili smo se u snu. Da li je Brko imao kakve posebne namjere prema nama suputnicama, ne znam. Činjenica je da sam sama birala vagon i da su se njegove oči krijesnica vraćale u našu knjižnicu u potrazi za presudnim poglavljima svog života, makar ih on i dalje marljivo ispisuje. Na kraju krajeva možda baš mene bude tražio da mu preporučim knjigu po svom izboru, ili otkrijem tajnu riznice, kao što je on mene u vlaku u snu upozorio da je gotovo i da nema odgovora. Neće biti na internetu jer Brko zna za internet, ali internet ne zna za njega. Ja znam za Brku, a vi možete povjerovati u moj san i ne morate. U knjižnicama i snovima nikad ne kupuješ. Dolaziš po nadahnuće i informacije što je često eksponencijalna jednadžba hazarda. A vi možete u to povjerovati i ne morate. Za odgovore, reći će stari cinik, uvijek ima vremena, kao i za ljude koji se tek trebaju pojaviti da bi nam ih dali.

10.8.2012.
- 18:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

MALO MAČE

Priče iz knjižnice


Ljudi su si često knjigama slali poruke. Tako su mnoge poruke stigle u ruke onih kojima nisu bile namjenjene, pa bi ih oni prisvojili kao misao vlastita srca. U knjižnicu je mogao svatko ući, nije bilo ograničenja u godinama, rasi, spolu, vjerskoj pripadnosti, a pogotovo ne u inteligenciji ili načinu na koji čovjek upija poruke iz knjiga ili načinu na koji ih ispljune. Svijet je uvijek muku mučio sa onima koji ne žele čitati, a gdje bi tek stigao kada bi na knjižnicu napisali obavijest velikim tiskanim slovima:- NIJE ZA ONE KOJI NE ZNAJU ČITATI. Možda bi se mnogi upitali, ne bi li bilo bolje da zaobiđu to mjesto. Možda bi se rodila pritajena sumnja prema znanju čitanja, a hrabrost odlazaka u knjižnicu, naočigled sigurne sramote, tj. pogleda od strane znalaca, postala jedna od vrlina. On je sad u našem u društvu, on je sad pametan. A ovaj hrabri bi stvarno pomislio. Ja sam sad u njihovom društvu. Ja sam sad pametan. A samo je bio dovoljno hrabar da se ponizi i prizna da ne zna čitati ili dovoljno hrabar da umisli da jako dobro čita. Tako je i moj susjed, slučajno i rođak kada bi mu se spustila razina alkohola u krvi govorio: Pišam vam se ja na Hoellbecka! Jel čujete? Sve je to malograđanska izmišljotina. Nikad nisam čitala Hoellbecka, pa nisam znala da li bi se vrijedilo na njega popišati, a sumnjam da je i on. Možda je rekao i: Pišam vam se ja na Coehla!, a ja sam krivo čula, ne bih dala ruku u vatru, ali to nije ni bilo važno za mog susjeda, slučajno i rođaka. Ono što je kod njega važilo kao pravilo jest da je malograđanština kriva za svako zlo na svijetu, kao i njena suprotnost- građanstvo, a kad bi mu ponestalo inspiracije onda bi uskliknuo: Treba živjeti, uživati, ne pripadat! Nazdravio bi potom svojim sugovornicima, iako mu je više od dvoje ljudi odjednom uvijek bilo previše, pa je višak građanstva u svom prisustvu ignorirao. Biti nomad u vrijeme SF- a zasigurno je bio ogroman poduhvat za jednog čovjeka od krvi i mesa. Potajno sam ga shvaćala, ali za razliku od njegovih povremenih kompanjona u kasnovečernjim kružocima, nikada mu nisam povjerovala ni riječ. Čak me žalostilo što ga gledaju često kao da govori velike i važne stvari i otkriva im špilje ljudske podsvijesti u kojima nikad nije nitko bio, iako ne postoji već neizrečeno, a pogotovo prihvatljivo pravilo u životu na svakog čovjeka. To bi bilo kao da vam je najdraža majica upravo ona tri broja manja i silno se pokušavate uvući u nju. Iako unikatna, vaše oči ju gledaju kao svoju. A nije za vas. Kao što ni malograđanština nije kriva za život baš svake budale kojoj se moj susjed, slučajno i rođak uvuče pod kožu. Iako ih je on spretno uvjerio u to. Pljujem ti ja na te budale!, i to bi govorio. Naglas i da ga čuju, pa je zato bio još uvjerljiviji. Mislili su da je mjerilo iskrenosti upravo ono što čovjek izrekne pred tobom o tebi. A nije i nikad nije bilo. Ono što prešuti je daleko bitnije.
***
Jednom zgodom se malo crno mače prikralo u kuću i sjelo pored mog susjeda, slučajno i rođaka. Njegovi gosti su bili pomalo šutljivi, gotovo rezignirani tu večer. On je gledao u mačka, mačak u njega. Onda mu je u sebi počeo tepati: Malo mače, malo mače... Da bi razvedrio ili bar ugrijao već pomalo komornu i ustajalu atmosferu započeo je dijalog s gostima. Isprva je to bio monolog: Pljujem ti ja na bogove, na državu, na crkvu, na kraljeve, na feudalce, na poslodavce, na grad, na vijećnike, na trgovkinju i bivše žene. Odjednom su svi živnuli. Biće kao da su jedan drugome predavali štafetu jer i oni su počeli pljuvati na sve redom i u nizu kako je koja kuća slijedila drugu u ulici. Uglavnom smo svi bili susjedi, pa smo se i mogli tako često družiti okupljeni oko olimpijske baklje, umalo popljuvane. Onda se netko sjetio da je žedan i otišao po alkohol na benzisku. O da, sad je već bilo puno opuštenije. Bivše žene su postale ružne, državnici krivci, kraljevi neplemeniti, bogovi nepostojeći, a bivše žene u sljedećoj rundi još ružnije. To je činilo se bilo sasvim dovoljno za atmosferu, pa je moj susjed, slučajno i rođak požalio što je pljuvao po nekim kraljevima, osobito božanstvima koje je duboko cijenio. Začudo, nitko nije pljunuo na malo mače, a mačak je bio ružan, brat bratu, kao da je odnekud pobjegao sa svojom slinavom gubicom i kao da ga je strah da će ga itko više ikada igdje primiti. Ovdje je bio prihvaćen isprve. Moj susjed mu je opet počeo tepati: Malo mače, malo mače. To je sad već bila kao neka mantra. Mačak je uto izletio iz kuće, trčao kao bijesan, ušao kroz rupu u hodniku, naciljao spavaću sobu, popeo se na krevet, liznuo vlasnici nogu i pljunuo: Mijauuu!!! Njezin suprug se okrenuo na bok: - Rano je počeo, dobro da nismo nabavili mačku. – Da, idem ga nahraniti! Onda se digla i krenuo je za njom u kuhinju. – Malo mače, malo mače, tko će tebe nahraniti, je li, švaleru? Mačak ju je gledao kao u Olimpijsku boginju. A možda je bio samo dobro raspoložen, onako kako samo životinje znaju kad ulove prvi put, a doma ga čeka gospodarica. Tu noć je zaspao na knjigama. Kod njih je uvijek bilo puno knjiga, puno malih skloništa. Moj susjed, slučajno i rođak je nakon što je mačak otišao samo promrmljao: Ma nije važno, budale, glavno da vas sve volim. A i tko bi se sjetio sutra mu dat jest. Malo mače, malo mače..

10.8.2012.

- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

PRIČA O DUNJI

Priče iz knjižnice

Koso iznad izbočenih jagodica Dunja je bila okriljena kožastim, ružičasto sivim podočnjacima, pa se doimala poput onih rijetkih uspavanih ljepotica koje se ne viđaju često u ovo new- age doba koje vrvi svakodnevnom brzinom u pokretima bez slike i tona. Ona se, naime, sporo i strogo kretala između polica knjižnice, mjerkajući milimetre ispred posloženih knjiga bez razloga osim razloga za red u inventaru. Pritom je njuškala nove omote kao da se radi o kubicima najkvalitetnije bukve koje priprema za preprodaju nekoj bliskoistočnoj zemlji koja će joj umjesto ugode pijeska uzvratiti oazom mirisnih novčanica. Knjige su bile pored nje poslušni statisti koji čekaju na mig režisera. Ja sam ju volio takvom gledati. Subotama ujutro pripitomio bih kakav časopis ili knjigu s tekućeg lagera koji uređuje Dunja i sjeo na zadnji stolac ispred knjižničnog pulta. Tuda je najčešće prolazila da bi došla do svog ureda. Moj način odnošenja u toj ustanovi nije se razlikovao od drugih odnošenja u javnim prostorima, pa sam se mogao mirno baviti čitanjem promjera Dunjinih kukova koja je klizila niz Povjest svjetske književnosti koju sam svjesno zanemarivao. Inače, imao sam zdrav apetit za sve žanrove. Čitanje je bilo moja jedina iskrena strast, doduše nedorečena dok nisam susreo Dunju. Tada je strast dobila svoje konačno ime i svrhu plus odredište. Stoga se više nisam ni zamarao pokušajima da čitam, osim ako buljenje u ljupke klobuke naslovnica i početna poglavlja stranica ne bi svrstali u bar, pasivno čitanje.
***
Moja narav nije bila predatorska, ali zabacivši udicu na treći red prve police australske književnosti u potrazi za Peterom Whiteom našao sam se u jezeru koje me povuklo i utopilo. Ona je vraćala tri knjige u red, pogledao sam u njene nemanikirane nokte, zatim u prste, a ostatak pogleda je povijest. Znao sam da više nikada neću biti isti kao što cugeri znaju da se nikada neće odreći alkohola unatoč mnogobrojnim obećanjima bližnjima. Ipak, Dunja je bila trofej svih mojih godina provedenih u prisnim snošajima s literaturom kojom sam često kompenzirao stvarni život i ljude koji su se vrmzali kao bezglave muhe u njemu. Subotama sam osobito osjećao nejasne vakume u trbuhu koji su me nagrizali do te mjere da ne bih znao odgovoriti otkuda sam i imam li ikoga bliskog osim subota provedenih u iščekivanju Dunjinih prolazaka kroz knjižnicu. Čak nisam mogao odrediti koliko je točno vremena prošlo i koliko već dugo potajno boravim na stolcu paralelno njenom uredu, s desne strane požude, u središtu slova D. Taj osjećaj mi nije smetao, dapače, volio sam ga kao majke prvorođenu djecu i pobuđivao je u meni sigurnost. Pripadnost, golotinju pripadanja, nešto kao nastranu vjeru u budućnost, u sljedeću subotu u kojoj Dunja kao kapetan Voyagera transplatira ljudsko srce robotu od Radnog dana kojeg se ovaj ne sjeća jer robotika još nije dosegnula zvijezde sjećanja.
***
Knjige koje su okruživale Dunju bile su osim statista i odani vojnici. Sebe sam smatrao jednim od njih, sklanjajući se od šanžera koji bi mogla ispaliti. Naime, nikada se nisam obratio Dunji, ali sam često načuo, točnije, prisluškivao razgovore ili djeliće razgovora s kolegicama, kako me sreća služila s obzirom da su subotom ljudi nešto češće defilirali kroz knjižnicu. Naprimjer jedne sam subote doznao da je Vodenjak u horoskopu i to mi isprva ništa nije značilo osim što sam znao da mi kao Biku ne odgovara. Ipak, otada više nisam pročitao niti jednu horoskopsku prognozu. Okretao sam stranicu s horoskopom u novinama kao da je otrovna. Poželio bih nakon te stranice još i oprati ruke, ali to bi izgledalo uvrnuto, pa sam odustao od te želje. Žmirio sam kroz zrak kao kroz nevidljivi dalekozor, a Dunja je slagala Eliotovu poemu Četri kvarteta i glasno uzdahnula: Kakav gnjavež!Pod palicom njezine ruke Eliot je bio bespomoćan da bi joj dostojno uzvratio. Zato sam se ja zajapurio i poveo žustru raspravu u mislima s Dunjom. Trajala je oko dva sata. Često sam polemizirao s njom, ali bi također svako neslaganje pripisao prokletoj kombinaciji Vodenjak- Bik. Ono što je bilo čudnovato jest da sam se nakon svake diskusije osjećao tonu lakše. Lišen svake napetosti. Kao da je krv iz srca prošla kroz sva mjesta u tijelu, pa me umirila. Želio sam produžiti taj užitak, ali zbog duboke privrženosti Dunji uvijek sam prvi popuštao. U 12.00 h, kada se subotom zatvaraju vrata knjižnice. Kada prolazim kroz njih ne znajući kuda, ni kome idem, osim da ću već sljedeće subote biti opet tu.
***
Ono što me posebno veselilo bile su promjene godišnjih doba kada Dunja mijenja garderobu. Zima joj je bolje pristajala nego ljeto ili recimo proljeće. Zima je bila kao stvorena za Dunjinu put i fizionomiju. Nije postojalo ništa ljepše od uske dolčevita veste koja se nadograđivala na njen torzo kao na svjetionik obasjan mojim pogledima vedre hijene. Iz praktičnih razloga, ako bih pretpostavio da će obući dolčevitu oblačio bih košulje ležerno izvučene iz traperica. Nikada je nisam vidio u suknji i sumnjam da bi joj stajala. Sumnjao sam jer mi je bilo drago. Naime, ne bih volio da ju neki drugi muškarac gleda kao ja, iako nije bilo razloga za bojazan u knjižnici. Kako god, u knjižnici ili ne, čuvao sam njene noge samo za sebe. Nisam bio posesivan, nikako. Knjižničarke su bile mahom žene, pa sam u njihovom društvu subotama ujutro ja bio nešto više muškarac. Ne znam što bih na to rekla Dunja. Nisam ju mogao pitati. Nisam je zapravo mogao ni pogledati. Kada bi prolazila, spustio bih pogled na vrh njene cipele, ali sam osjećao prisustvo. Tako je bilo i taj put, ali mi se cipela opasno približavala. Da, definitivno mi se primicala. Čuo sam Dunjin glas: Ajde, stari, idemo! A zatim je bacila ključeve od auta na stol. Skamenio sam se. Tako kriptiranom je još dodala: -Šta je bilo, kao da me vidiš prvi put u životu! Kolegica s pulta je dobacila: -Gleda te već 15 godina, ne bi škodilo da te opet pogleda kao prvi put. Njezin krepki smijeh me dignuo sa stolice, pokupio sam ključeve i šutke krenuo za Dunjom. Izašli smo kroz vrata knjižnice i prvi put me obuzeo osjećaj da se možda više neću vratiti. Ipak sam došao sebi znajući da je to samo još jedno od onih lažnih sjećanja. Dunja me uto poljubila i rekla: Sljedeće subote ćeš me opet morat čekati. Jebat ga, takav ti je horoskop! Podignuo sam prste prema ustima, opipao ih i odjednom se sjetio šta radim subotom nakon 12.00 h. Ušli smo u auto i krenuli prema Starom mostu. Ovo je posljednji dan da promet ide kroz Rimsku, saopćila mi je Dunja i posramljeno štucnula.

10.8.2012.

- 16:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

...

NEPOZNATI

Uvijek jedan ide,

drugi ostaje.

I tako dogodine.

Kad sjena postane klopka,

ovaj prethodni joj umakne.

Znam taj dvojac.

Intimni red i mir. Prisni kao vukovi siti gradova.

Na predvorju kolovora smišljaju kako se sresti bez rastanka.

Istrgnula sam posljedice mimoilaženja.

Sve je ostalo na razgovoru.

Simbioza idiota, da.

Uostalom, dvojica su uvijek previše.

Dok je jedan, grije me kao životinja.
Ona jedina može dočekati jutro u naručju nepoznatog.
- 00:39 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.08.2012., srijeda

Wallu..

Vrijeme je da se povežemo. Ali prije toga moraš znati. Kad otvoriš prvi suglasnik na stranici, već znam odakle si, kuda ideš i koga tražiš. Ne bih da te razočaram. Naime, volim se voljeti sa onima koji pišu, piscima i inim. Nisam vještica, ali ih predosjetim, predmnijavam. Zaboga, čovjek koji je sa sobom dovoljno dugo govorio ne umije ne prepoznati tuđi glas. Nemoj da te to uplaši. Ne grizem. I neću pojesti taj tvoj desni dlan, tako vrijedan u naraštajnom lancu. Daleko od toga, daleko od vreve pisma statični i bijeli vise makovi. Da, mili moji, i o njima ću vam jednom pisati, ali sada me poezija povija na vrtuljku. I nažalost sada se ne možete sakriti. Ja sam čitač.
Srećom, umor me svladava na čistom ruskom književnom, ako takav postoji. Srećom, karikiram neshvaćeno.
I mili moji, pričaju o mržnji, a ne nadijevaju joj ženski rod, kao ni ljubavi. To me pomalo gubi. Gube me tada i ulice, trgovi i kože sobova koje kušam za predjelo. Ali: Ne bojte se! I najviši autoritet je rekao da se ne bojite, zato se ne bojim ni ja. Zato ne pišem. Zato zazirem od pera. Naime, kod mene će uvijek biti o ljubavi. Od toga sam satkana. Ako nisam, nek poginem hrabrom smrću odmah. Ali ja znam da jesam. U tome leži nepogrešivost sitne intuicije. Kao sitne kovanice. Stvore pogaču od mojih 90 kg, stvore bedra koja će vas sažvakati prije odluke.
Pokušala sam vas voljeti. Boga mi, jesam. Čudni ste. Nema boga većeg od Muškarca. Ne razumijem se u takva božanstva, priznajem. Moje tijelo bi se bacilo u gorući vulkan u tri sekunde bez razmišljanja, vaše mjeri temperaturu. I naposljetku me uvjeravaju- recesija, mafija, bolesti.
Kako im reći da su to odavno izgubljeni pojmovi. Da su potonuli s Atlantidom. I da je jedino ova muzika koja svira putokaz. Ne moram vas učiti. Jednostavnije je da poručim da se ne bojim misaonih, fizičkih, a kako vrijeme nalaže, niti grafičkih inkvizicija.
Nacrtala sam svoje ime u jednoj od tekućih snova. Snovi su vam ženskinje, vjerujte mi. Zato postoje ljubavi između istih spolova. I ništa im nisam dala. One ipak meni podaju slatku žensku onaniju. No ni to nije rješilo zagonetku Onog koji zabija.
Muškarac, taj vremenoplov je tek most do mojih kćeri. A ako ne budu u svom vremenu vještice, podarit ću im alkemiju tjelosnosti. U koju se uzdam, i šapućem im ne bojte se! Majka je na svim mjestima neuništiva koordinata.


- 23:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.08.2012., subota

Tvoje lice je uvjet

Stvarno misliš da sunce ustaje zbog zavjeta onih lica koja traže sklonište pred množinom.
Da možemo biti Ti i Ja.
Da smo se poljubili ispred Palme s sladoledom, sa šest, sedam godina, sa zrakom Neodgodivog
i da nijedan rat ne može spriječiti putanju da se okreće kao objašnjenje.
Voljela bih vjerovati da sam mržnji pogledala u lice i rekla: Ne uzrujavaj se! I mi ćemo proći, i naša djeca, i preci pod nožem uime nas,
voljela bi razlog, voljela bih da definiraš Bezuvjetno.
Ovako ostaje tvoje lice.od kojeg mogu umrijeti bez kajanja.

Lice koje možeš uzeti bez budućnosti.
A sjaji kao Betlehemska pokora mog imena.
A u njemu se vole bez reda i razloga.
A tako i treba biti. Treba. Kažem ti. Svezali su nas pupčanom vrpcom, i sad nam vrijedi slijediti emociju koja priča:
Voljeti, vama je voljeti. Ne- Odustajati.
- 23:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Spretni zaborav

I sva vrata na koja sam kucao, a nisam usao, iznevjerio sam, a i ona na koja sam usao, a nisam ih pokucao, a i ona koja sam u ljutnji nogom razbio, jer su mi ih zatvorili pred nosom, iznevjerio sam...

by Sredovječni

Htjela bih napisati ljubavnu pjesmu.
Zareći se da ću biti više žena, da bi vi bili više muškarci.
Ali, ne ide.
Možete se nuditi kao šljokice na haljinama Ponte Rossa devedeset i neke.
Uvijek ću biti ispred.
Uvijek ću voditi opakije mliječne pomodne kvragu- ne pozlijeđene zvijezde.
Ne pitaj šta to znači, opipaj kosti.
Kad moja vrata razbiješ koja sam plaha i neizbježna kao stop- svjetla na auto cesti,
srne pale svijeće.
Zašto, otkud znam?
Meso se mesu priklanja,
kao snošaj,
kao kad čistokrvni svemir zakuca:
Boga ste tražili, boga vam vašeg?
I to me plaši.
Ali ne pretjerano.

- 22:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.08.2012., četvrtak

One me gledaju



One me gledaju kao da ih mogu spasiti. Donesite sjenilo i
ostalu kozmetiku. Osjenčat ću vam kanibale na kralješnici. Riznicu
samoljubivosti. Samo tako možete postati
mesožderke. Muškarci će cijeniti vaš trud ispod maskenbala.



One me gledaju kao da
ja znam što je potrebno za ljubav osim ljubavi. Male bobice, Kleopatrine bočice
mlijeka. Želja kao nakana provizornih zubiju. Katapult smijeha. Život nije
ruža, kako je tvrdila šansona, naučiti ću vas dok predem bodlje za vašu
budućnost.



One me gledaju kao da znam šta je predaja. Ispod krinoline
livade sanjaju o maslačcima i kamilici. Operite svoja lica u erektivnoj
ljutnji. U začetku sentimenta. U zigoti smiraja koji se ne raduje sebi, koji
osporava plišanu radost. Predaja je kip naoblačenih anđela za njih. Samo
pretpostavljam. To bi vam trebala biti dostojna utjeha u ime onih koje nikad neće biti, unatoč svemu što jesu.


- 23:49 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Sjeverni pol




Ti sviraš kao da je svejedno. Onaj galeb koji izdiše solju
zastranjenu krv. Oni labudovi što se smiješe na naslovnicama. Tuljani koji se maze u
koži čovjeka. I one deve koje nose kapitalnu vodu. Ti sviraš i veseliš se. To
mogu samo revolucionari pod ucjenom. Da će im krv pretvoriti u pijasak i
pijesak u pepeo od kojeg će se vinuti među crne oblake. Tad ćemo vjerojatno
biti slatki vragovi s rodovnicama, bežični kormilari, kastrirane ruže,
našminkane čahure koje su svijetu donijele luksuz. Na alfabetu filmske vrpce
dopisale nedovršeni romantični snošaj Sjevernog pola.



 


- 22:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Zadnji izlaz




Iza tebe je trava. Na njoj vodim ljubav koja će dokrajčiti
starozavjete samoće. Apaši, naime, i dalje jašu prema mom izvoru. Drvo je
hladno i pregledno. Osmislit ću guzu za apokalipsu. Ona će vas njihati pod
sutonom koji se zakleo scenografiji emocije da ju neće dirati. Dok pod
ljuljačkom osjetim mreškanje. Ne stanem u nju koliko i stanem da kažem: Ne
diraj krv kojom sam promrzla godine. Volim biti ogladnjeli mit o koji vješate
šešire protiv nesanice. Iza trave, iza ogledala i iza igre, ozbiljna sam
prijetnja svima koji misle da je blagoslov zadnji izlaz.


- 22:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Reinkarnacija




Preselit ću se u Marinu. Doktore, ona se smije kao začin od
voća, od nepresušne plavosti. Trebam samo stol, stolicu i zidove. Njene grudi
se smiju kao da me skraćuju leptiri, nose, bdiju nad letom, otkače pri skoku i
udare na Istok dalje. Volim odmarati dok se selim u Marinu. Iz nje cijedim
nektarinu i u njoj plivam kao riba na plimnim kotačima. Njene kiše nose kapicu.
Na stražnjem ulazu sidra zove se Gazela. Plavo smaknuće. Ponudila sam joj
kroasan i kofein, a ona mi reče: Nataša, ja sam za interpunkciju na važnim
mjestima raspela. – Ok, Marina! Možemo i plakati. To neće vratiti metafore pod
plahte, ni Sunce nagovoriti da nam pod stopala prosipa plaže. Požuri, srce je
preselilo ultra- marin pepeo. Popisala sam svu pjenu semantike koja čeka da ju
ubrizgamo u svijest ovog zapisa o reinkarnaciji na živo.


- 22:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NEŠTO BLIŽE POEZIJI




Iznajmljujem prvi prozor prijatelja. Pokoje pismo koje se
zagubilo u sadržaju izmišljenog cvijeća. U kostima lutanja je moja kategorija.
Divne su pjesme, ali bi radije da ljubiš mjesec dok se giba ramenom u osi koju
zovu nepovrat, negdje, disati... Ponekad pogladiš stihom, radije bih da me
podereš slinom. Da ugasiš vjerne svijeće koje vode niz pomične ceste. Tamo
predu Eve vaginalne granate za svoje buduće žrtve. Zovu ih, ne čuješ? Zovu da
nadjenu rijekama tokove i licima narječja. Zatim slome klupko i zadrže vjeru
vode. Iznajme molitvene poklike. Nešto blizu poeziji koja je odavno utopila riječi kojima smo se trebali prepoznati.


- 22:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

NA POZORNICI




Tamo je trebala stajati publika.



A vi ste u krletkama pred njom trebali svjedočiti ljude pod
upitnikom.



Umjesto toga,



iznad toplog sjemena svjetlile su zidine kojima ne znate
ime.



Zato ignoriram rizik u kupci zrcala.



Pokušavam biti bliža monitoru.



Bliža krvnikovim krilima



dok savjest reanimira lutke koje tepaju posljedni drijemež
pozornice.



Da. To zadnje zbogom buđenja,



oklijevajući između ostavljenih i njihovih nanovo stvorenih
sjena.



 


- 21:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

KRAJ?







To što nisi znala umrijeti na vrijeme



neće mumificirati ptice koje me nisu dosegle.



Kažu da je sve viđeno, pa i prelistani, slamnati pakao koji
klizi niz prste.



Zato odobravam tvoje ideje u haljinama



nalik na gola ubojstva mora.



Tvoje lice limuna i kućnog nemara



prorokovalo je da ću još dugo ovdje stanovati,



oslobođen sreće i slobodan od odluka



odlomim koru mosta,



pa se i ja odlučim na nedostatak vremena za tišinu kraja. U
ustima ranjenih mogu  još dugo šutke
crvenjeti.





- 21:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2012  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2012 (14)
Srpanj 2012 (11)
Lipanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Siječanj 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (5)
Veljača 2011 (7)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (5)

Opis bloga

Linkovi