morska osa

Priče iz knjižnice

Koso iznad izbočenih jagodica Dunja je bila okriljena kožastim, ružičasto sivim podočnjacima, pa se doimala poput onih rijetkih uspavanih ljepotica koje se ne viđaju često u ovo new- age doba koje vrvi svakodnevnom brzinom u pokretima bez slike i tona. Ona se, naime, sporo i strogo kretala između polica knjižnice, mjerkajući milimetre ispred posloženih knjiga bez razloga osim razloga za red u inventaru. Pritom je njuškala nove omote kao da se radi o kubicima najkvalitetnije bukve koje priprema za preprodaju nekoj bliskoistočnoj zemlji koja će joj umjesto ugode pijeska uzvratiti oazom mirisnih novčanica. Knjige su bile pored nje poslušni statisti koji čekaju na mig režisera. Ja sam ju volio takvom gledati. Subotama ujutro pripitomio bih kakav časopis ili knjigu s tekućeg lagera koji uređuje Dunja i sjeo na zadnji stolac ispred knjižničnog pulta. Tuda je najčešće prolazila da bi došla do svog ureda. Moj način odnošenja u toj ustanovi nije se razlikovao od drugih odnošenja u javnim prostorima, pa sam se mogao mirno baviti čitanjem promjera Dunjinih kukova koja je klizila niz Povjest svjetske književnosti koju sam svjesno zanemarivao. Inače, imao sam zdrav apetit za sve žanrove. Čitanje je bilo moja jedina iskrena strast, doduše nedorečena dok nisam susreo Dunju. Tada je strast dobila svoje konačno ime i svrhu plus odredište. Stoga se više nisam ni zamarao pokušajima da čitam, osim ako buljenje u ljupke klobuke naslovnica i početna poglavlja stranica ne bi svrstali u bar, pasivno čitanje.
***
Moja narav nije bila predatorska, ali zabacivši udicu na treći red prve police australske književnosti u potrazi za Peterom Whiteom našao sam se u jezeru koje me povuklo i utopilo. Ona je vraćala tri knjige u red, pogledao sam u njene nemanikirane nokte, zatim u prste, a ostatak pogleda je povijest. Znao sam da više nikada neću biti isti kao što cugeri znaju da se nikada neće odreći alkohola unatoč mnogobrojnim obećanjima bližnjima. Ipak, Dunja je bila trofej svih mojih godina provedenih u prisnim snošajima s literaturom kojom sam često kompenzirao stvarni život i ljude koji su se vrmzali kao bezglave muhe u njemu. Subotama sam osobito osjećao nejasne vakume u trbuhu koji su me nagrizali do te mjere da ne bih znao odgovoriti otkuda sam i imam li ikoga bliskog osim subota provedenih u iščekivanju Dunjinih prolazaka kroz knjižnicu. Čak nisam mogao odrediti koliko je točno vremena prošlo i koliko već dugo potajno boravim na stolcu paralelno njenom uredu, s desne strane požude, u središtu slova D. Taj osjećaj mi nije smetao, dapače, volio sam ga kao majke prvorođenu djecu i pobuđivao je u meni sigurnost. Pripadnost, golotinju pripadanja, nešto kao nastranu vjeru u budućnost, u sljedeću subotu u kojoj Dunja kao kapetan Voyagera transplatira ljudsko srce robotu od Radnog dana kojeg se ovaj ne sjeća jer robotika još nije dosegnula zvijezde sjećanja.
***
Knjige koje su okruživale Dunju bile su osim statista i odani vojnici. Sebe sam smatrao jednim od njih, sklanjajući se od šanžera koji bi mogla ispaliti. Naime, nikada se nisam obratio Dunji, ali sam često načuo, točnije, prisluškivao razgovore ili djeliće razgovora s kolegicama, kako me sreća služila s obzirom da su subotom ljudi nešto češće defilirali kroz knjižnicu. Naprimjer jedne sam subote doznao da je Vodenjak u horoskopu i to mi isprva ništa nije značilo osim što sam znao da mi kao Biku ne odgovara. Ipak, otada više nisam pročitao niti jednu horoskopsku prognozu. Okretao sam stranicu s horoskopom u novinama kao da je otrovna. Poželio bih nakon te stranice još i oprati ruke, ali to bi izgledalo uvrnuto, pa sam odustao od te želje. Žmirio sam kroz zrak kao kroz nevidljivi dalekozor, a Dunja je slagala Eliotovu poemu Četri kvarteta i glasno uzdahnula: Kakav gnjavež!Pod palicom njezine ruke Eliot je bio bespomoćan da bi joj dostojno uzvratio. Zato sam se ja zajapurio i poveo žustru raspravu u mislima s Dunjom. Trajala je oko dva sata. Često sam polemizirao s njom, ali bi također svako neslaganje pripisao prokletoj kombinaciji Vodenjak- Bik. Ono što je bilo čudnovato jest da sam se nakon svake diskusije osjećao tonu lakše. Lišen svake napetosti. Kao da je krv iz srca prošla kroz sva mjesta u tijelu, pa me umirila. Želio sam produžiti taj užitak, ali zbog duboke privrženosti Dunji uvijek sam prvi popuštao. U 12.00 h, kada se subotom zatvaraju vrata knjižnice. Kada prolazim kroz njih ne znajući kuda, ni kome idem, osim da ću već sljedeće subote biti opet tu.
***
Ono što me posebno veselilo bile su promjene godišnjih doba kada Dunja mijenja garderobu. Zima joj je bolje pristajala nego ljeto ili recimo proljeće. Zima je bila kao stvorena za Dunjinu put i fizionomiju. Nije postojalo ništa ljepše od uske dolčevita veste koja se nadograđivala na njen torzo kao na svjetionik obasjan mojim pogledima vedre hijene. Iz praktičnih razloga, ako bih pretpostavio da će obući dolčevitu oblačio bih košulje ležerno izvučene iz traperica. Nikada je nisam vidio u suknji i sumnjam da bi joj stajala. Sumnjao sam jer mi je bilo drago. Naime, ne bih volio da ju neki drugi muškarac gleda kao ja, iako nije bilo razloga za bojazan u knjižnici. Kako god, u knjižnici ili ne, čuvao sam njene noge samo za sebe. Nisam bio posesivan, nikako. Knjižničarke su bile mahom žene, pa sam u njihovom društvu subotama ujutro ja bio nešto više muškarac. Ne znam što bih na to rekla Dunja. Nisam ju mogao pitati. Nisam je zapravo mogao ni pogledati. Kada bi prolazila, spustio bih pogled na vrh njene cipele, ali sam osjećao prisustvo. Tako je bilo i taj put, ali mi se cipela opasno približavala. Da, definitivno mi se primicala. Čuo sam Dunjin glas: Ajde, stari, idemo! A zatim je bacila ključeve od auta na stol. Skamenio sam se. Tako kriptiranom je još dodala: -Šta je bilo, kao da me vidiš prvi put u životu! Kolegica s pulta je dobacila: -Gleda te već 15 godina, ne bi škodilo da te opet pogleda kao prvi put. Njezin krepki smijeh me dignuo sa stolice, pokupio sam ključeve i šutke krenuo za Dunjom. Izašli smo kroz vrata knjižnice i prvi put me obuzeo osjećaj da se možda više neću vratiti. Ipak sam došao sebi znajući da je to samo još jedno od onih lažnih sjećanja. Dunja me uto poljubila i rekla: Sljedeće subote ćeš me opet morat čekati. Jebat ga, takav ti je horoskop! Podignuo sam prste prema ustima, opipao ih i odjednom se sjetio šta radim subotom nakon 12.00 h. Ušli smo u auto i krenuli prema Starom mostu. Ovo je posljednji dan da promet ide kroz Rimsku, saopćila mi je Dunja i posramljeno štucnula.

10.8.2012.