morska osa

Vrijeme je da se povežemo. Ali prije toga moraš znati. Kad otvoriš prvi suglasnik na stranici, već znam odakle si, kuda ideš i koga tražiš. Ne bih da te razočaram. Naime, volim se voljeti sa onima koji pišu, piscima i inim. Nisam vještica, ali ih predosjetim, predmnijavam. Zaboga, čovjek koji je sa sobom dovoljno dugo govorio ne umije ne prepoznati tuđi glas. Nemoj da te to uplaši. Ne grizem. I neću pojesti taj tvoj desni dlan, tako vrijedan u naraštajnom lancu. Daleko od toga, daleko od vreve pisma statični i bijeli vise makovi. Da, mili moji, i o njima ću vam jednom pisati, ali sada me poezija povija na vrtuljku. I nažalost sada se ne možete sakriti. Ja sam čitač.
Srećom, umor me svladava na čistom ruskom književnom, ako takav postoji. Srećom, karikiram neshvaćeno.
I mili moji, pričaju o mržnji, a ne nadijevaju joj ženski rod, kao ni ljubavi. To me pomalo gubi. Gube me tada i ulice, trgovi i kože sobova koje kušam za predjelo. Ali: Ne bojte se! I najviši autoritet je rekao da se ne bojite, zato se ne bojim ni ja. Zato ne pišem. Zato zazirem od pera. Naime, kod mene će uvijek biti o ljubavi. Od toga sam satkana. Ako nisam, nek poginem hrabrom smrću odmah. Ali ja znam da jesam. U tome leži nepogrešivost sitne intuicije. Kao sitne kovanice. Stvore pogaču od mojih 90 kg, stvore bedra koja će vas sažvakati prije odluke.
Pokušala sam vas voljeti. Boga mi, jesam. Čudni ste. Nema boga većeg od Muškarca. Ne razumijem se u takva božanstva, priznajem. Moje tijelo bi se bacilo u gorući vulkan u tri sekunde bez razmišljanja, vaše mjeri temperaturu. I naposljetku me uvjeravaju- recesija, mafija, bolesti.
Kako im reći da su to odavno izgubljeni pojmovi. Da su potonuli s Atlantidom. I da je jedino ova muzika koja svira putokaz. Ne moram vas učiti. Jednostavnije je da poručim da se ne bojim misaonih, fizičkih, a kako vrijeme nalaže, niti grafičkih inkvizicija.
Nacrtala sam svoje ime u jednoj od tekućih snova. Snovi su vam ženskinje, vjerujte mi. Zato postoje ljubavi između istih spolova. I ništa im nisam dala. One ipak meni podaju slatku žensku onaniju. No ni to nije rješilo zagonetku Onog koji zabija.
Muškarac, taj vremenoplov je tek most do mojih kćeri. A ako ne budu u svom vremenu vještice, podarit ću im alkemiju tjelosnosti. U koju se uzdam, i šapućem im ne bojte se! Majka je na svim mjestima neuništiva koordinata.