Preselit ću se u Marinu. Doktore, ona se smije kao začin od
voća, od nepresušne plavosti. Trebam samo stol, stolicu i zidove. Njene grudi
se smiju kao da me skraćuju leptiri, nose, bdiju nad letom, otkače pri skoku i
udare na Istok dalje. Volim odmarati dok se selim u Marinu. Iz nje cijedim
nektarinu i u njoj plivam kao riba na plimnim kotačima. Njene kiše nose kapicu.
Na stražnjem ulazu sidra zove se Gazela. Plavo smaknuće. Ponudila sam joj
kroasan i kofein, a ona mi reče: Nataša, ja sam za interpunkciju na važnim
mjestima raspela. – Ok, Marina! Možemo i plakati. To neće vratiti metafore pod
plahte, ni Sunce nagovoriti da nam pod stopala prosipa plaže. Požuri, srce je
preselilo ultra- marin pepeo. Popisala sam svu pjenu semantike koja čeka da ju
ubrizgamo u svijest ovog zapisa o reinkarnaciji na živo.