morska osa

sam tako mala,

kao pahulja Sunca

koje ti grebe obraz

kad god pomisliš na prozirne princeze od žita

koje gojiš  u
paralelnim vrtovima.

Ja sam u tvom krilu oganj koji će produžiti vrstu onih koji
brzo umiru.

I ti tim saksofonskim žitnicama pripisuješ zahvalnost.

Prinosiš žrtvu putopisa od kojeg se bježi i tumara bez
početka, smisla i s jednom statističkom logičnošću:

Da ću te sresti.

Oteti ti ono malo, ono malo što je sijalo budućnost.

Sakriješ mi lice,

nek raste u tvom krilu.