/*oglasi*/#FLASH_AD{display:none}[id^="banner"]{display:none} [id^="topl.inside"]{display:none}[id^="igre_toolbar"]{display:none}[id^="blog_slider_box_toolbar"]{display:none}/*kraj oglasa*/

morska osa

30.06.2012., subota

....

Bog je prokockao cijeli svijet,
pa i dalje živi u milijardama ljudi.
Kažem vam, zapalio je cigaretu,
otpio gutljaj vina i zapitao se kud ću sa svima njima
kad ne znam ni kud bi sa sobom sada.
Vjerujem da je bio očajan,
toliko očajan da je odlučio da ćemo se moliti da ga izbavimo od očaja
u stoljećima koje slijede.
Ili je to bio trenutak kao ovaj i možda je tražio minutu milosti za sebe.
Jer, jebiga puno nas je, a on jedan.
I treba mu biti u koži, u koži toliko ljudi odjednom.
Garantiram vam da je odustao.
Naišla je jedna ptica koja ga je voljela znajući za njegovo hazarderstvo koje nismo ni slutili.
Odlučio je.
Ako mogu slušati njen pjev, dati ću im da traju, da pronađu svoju pjesmu.
Da izvuku posljednji jocker kad je prepoznaju. A onda nastavio s ajncom.
Krupje mu je dobacio: Mora da si moćan čovjek!
On je odgovorio da pojačaju jukebox jer se poneki ritam ne propušta ni zaboga,
kažem vam, ni za boga.



- 19:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

28.06.2012., četvrtak

DVA LICA ISTE MEDALJE, Golden age- u i Eduardu Prangeru koje veže moja nit

Dođe tako neki trenutak u životu kad umreš, pa se moraš sam othraniti nakon sahrane. Zatim shvatiš koliko vrijediš. Sve postane kristalno čisto. Svaka enigma pretvori se u igračku. Kupiš kartu za Nepoznato koje predobro poznaješ da bi te iznenadilo. Vratiš se početku koji je bio sve samo ne trnovit. Slijep lutaš do njega. Napipaš ljuljačku. I onda mjeriš ljude, pojave i situacije prema njemu. Trauma je tu najmanje važna. Potpuno benigna. Važan je onaj razlog zbog kojeg si odlučio graditi, iako je nebo sasvim legitimna granica za prosto oko. A tvoje oko, naizgled uvenulo, zapaža svaka vrata koja se otvore srcem. Srcem kojeg više nemaš, ali imaš spoznaju o njemu. Možeš je izreći naglas ili u sebi šutjeti.Važno je da si je sazidao kao besmrtni hram u čijim odajama se ne spava spokojno bez ključeva otrgnutog jutra. Ti si tu stranicu otrgnuo kao moćnu medalju svoje osobnosti.
Sasvim lagano ploviš niz stoljeća u knjigama, pitajući se kako ljudi dosada nisu prepoznali raspoznavanje.
Mimoilaženje među istima. Zato hodaš bojama duge da ih što više sretneš. Ptice, oluke, kišu, graju, nemir i razumijevanje onih koji su ljepoti zapečatili ime.
Kad posustaneš, shvatiš da si bio suviše njezin, njegov, njihov da bi ih olako ispustio s dlana. Kad ustukneš pred Mi, Oni i Vi, znaš da si nepobjediv. Umro, pa pogazio sve smrti koje su vodile tvoje puteve prema konačnosti.
Ovog puta oslobođen, pjevaš;
Krstite me u svojim krletkama!
Slobodan si u krilu mog versa, u mojoj službenoj molbi koja vrijedi više od molitve jer sam molila divljinu nepresušnog gejzira, poljubcem rečenice otkupila grijeh koji nisam bilježila kao grijeh, niti pamtila kao prolaz.
Na trapezu koji golica pete, odsjekla kičmu tvojim srušenim suparnicima.
Budi blag prema ljudima!- rekla sam snagom posljednjih kanibala. I znala da me nećeš iznevjeriti kao što život nikad nije iznevjerio repriznu smrt kojoj smo odmotali krila, pa se sad u haljama na tronu ne snalazi. A ti si se mrtav i živ u isti mah pitao: Koji to živi u tijelu ove žene?
- 19:43 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.06.2012., nedjelja

....

TRI NEROĐENA SINA
Pitao me zašto uopće želim djecu,
iako mi je posve svejedno kakav ću karakter roditi.
Na to sam mu hrabro rekla;
Znam, ni to što bih ti rado rodila troje djece zaredom javno,
ne može ublažiti činjenicu da su ovi tvoji ovdje žedni krvi.
I da moja djeca neće biti snježno bijela kao moja duša.
Iako sam sanjala da na Vlašiću sakupljaju jesenje lišće i govore:
Mama, tata, koliko boja postoji u svemiru!
A mi smo znali da postoje crna i bijela,
i mada sam ih htjela roditi,
ti si znao da postoji crno, bijelo i ljudi žedni krvi koji će ih ostaviti nerođene.
I da su naše suze dovoljno zrele za njihovo nepostojanje.
Da bi sve ostalo čisto, kao miris pod neraspremljenim dunjama,
kao naše nepoznavanje kraj svih umornih riječi koje si nećemo odati.
Zato sam u lovu na spretni zaborav svim ženama koje te žele otpjevala:
Pobjeda je nepristajanje na poraz.
I ako tu rundu odjašete daleko od istine,
znati ćete odgajati djecu i sudbinu.


- 00:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

....

POEZIJA
Ne reci mi dvaput,
gdje lastavice umiru,
kao ni to tko me dvaput traži dok pametno ne postojim u imeniku.
Ja sam čovjek koji sanja san.
Kap rijetke simbioze tvojih golih ruku na ljubavnici.
A ti si labud koji je prorekao zabranjene puteve.
Sakupljeni u neretvanskoj lubenici pitali smo Isusa na Marijanskom dnu:
Čiji mjehurić opet prodaješ pod vlastitu prazninu?
Noćas te kuća časti stihovima.
Budi gol kao neotkrivena geografija cvijeća,
kao krilo zlata koje vodi ravno do mjesta uličnih bubnjara.
Jer ja bih lako s tobom ratovala,
kako dan i noć ratuju u pokretu sile i osovine,
u kojoj sam ti sklona dokazati da će poezija uvijek biti jača ženka od politike.





- 00:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.06.2012., subota

Netko moj

Toniju Matošinu, Franji Nagulovu, Golden age- u, Eduardu Prangeru, Twirlu, Osjećaju za Feeling, Tihani Gambiraži, Romeu Mihaljeviću, Ini Mihanović, Marini Tomić,
svima vama zbog koje su dani i noći bile podnošljivije...

Noću kad zvijezde poljube prozor kao jedini prostor promatranja,
pomislim, zašto vas moja kičma može nositi i dok su riječi obično perje
i dok ste moji nesnosni suputnici u obrisu nadolazećih jeseni.
A jeseni su žilave, aduti kradom prešućenih rana koje si spretno prešućujemo.
Ja vam dolazim kao miris lipe, kao sunce ispod kišobrana.
Kao sve one nevažne stvari koje ne priznajemo.
Ne dolazite više,
ja osim vas ne poznajem drugih zemalja,
a moje su zemlje krvave.
I moje su ceste sve one izvan grada.
Pod olukom oblaka gdje vas često čekam.
Uzmite njihovu glupost ,
u stihovima je debeli hlad čiji zaklon ne želim dijeliti.
Ne zamjerajte na sebičnosti.
Jer ti, ti i ti si Netko moj kojeg mogu opjevati jedino uz zadnju aleluju
dok me brutalne runde nepoznatih mi ljudi pitaju kako prolazi još jedan dan.

- 23:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.06.2012., ponedjeljak

Ples iznad vatre

Mislim da nikada niste znali, mili moji,
što je ples iznad vatre,
što je ciganski izgorjeti golim stopalima iznad ljudskog.
Mislim da se prečesto vraćate počecima, majkama, djetinjstvu,
društvu s kraja drugog desetljeća.
Mislim da vi niste, mili moji,
hodali po rubu,
a ako se varam- gurnite me,
pa ćemo vidjeti koji od nas stoji i ne trepće,
komu je majka mila kao domovina,
a domovina daleka kao geografska širina u atlasu 7. c.
Probajte,
koštat će vas života i ničeg više,
kunem se,
ničeg izvan tog.
- 01:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ti... (Eduardu Prangeru)

Ti si onaj jedan koji je ponudio priču,
a ja sam životinja bajke.
Ti si onaj jedan koji nije preostao da ga kušam,
nego da ga dajem nevremenu i vremenu dobrih priča.
Ti si onaj jedan o kojem se ne govori dok se šuti,
dok sažimam jabuku u tri vedre stijene
s kojima noćas vodim ljubav na palubi Mediterana.
I zato mirišeš po životu,
i zato si više od mora čija sam bliska ljubavnica.

- 01:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2012 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Kolovoz 2012 (14)
Srpanj 2012 (11)
Lipanj 2012 (7)
Svibanj 2012 (3)
Ožujak 2012 (3)
Siječanj 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (4)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (7)
Svibanj 2011 (5)
Veljača 2011 (7)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (2)
Srpanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (3)
Kolovoz 2009 (4)
Srpanj 2009 (5)

Opis bloga

Linkovi