morska osa

Dođe tako neki trenutak u životu kad umreš, pa se moraš sam othraniti nakon sahrane. Zatim shvatiš koliko vrijediš. Sve postane kristalno čisto. Svaka enigma pretvori se u igračku. Kupiš kartu za Nepoznato koje predobro poznaješ da bi te iznenadilo. Vratiš se početku koji je bio sve samo ne trnovit. Slijep lutaš do njega. Napipaš ljuljačku. I onda mjeriš ljude, pojave i situacije prema njemu. Trauma je tu najmanje važna. Potpuno benigna. Važan je onaj razlog zbog kojeg si odlučio graditi, iako je nebo sasvim legitimna granica za prosto oko. A tvoje oko, naizgled uvenulo, zapaža svaka vrata koja se otvore srcem. Srcem kojeg više nemaš, ali imaš spoznaju o njemu. Možeš je izreći naglas ili u sebi šutjeti.Važno je da si je sazidao kao besmrtni hram u čijim odajama se ne spava spokojno bez ključeva otrgnutog jutra. Ti si tu stranicu otrgnuo kao moćnu medalju svoje osobnosti.
Sasvim lagano ploviš niz stoljeća u knjigama, pitajući se kako ljudi dosada nisu prepoznali raspoznavanje.
Mimoilaženje među istima. Zato hodaš bojama duge da ih što više sretneš. Ptice, oluke, kišu, graju, nemir i razumijevanje onih koji su ljepoti zapečatili ime.
Kad posustaneš, shvatiš da si bio suviše njezin, njegov, njihov da bi ih olako ispustio s dlana. Kad ustukneš pred Mi, Oni i Vi, znaš da si nepobjediv. Umro, pa pogazio sve smrti koje su vodile tvoje puteve prema konačnosti.
Ovog puta oslobođen, pjevaš;
Krstite me u svojim krletkama!
Slobodan si u krilu mog versa, u mojoj službenoj molbi koja vrijedi više od molitve jer sam molila divljinu nepresušnog gejzira, poljubcem rečenice otkupila grijeh koji nisam bilježila kao grijeh, niti pamtila kao prolaz.
Na trapezu koji golica pete, odsjekla kičmu tvojim srušenim suparnicima.
Budi blag prema ljudima!- rekla sam snagom posljednjih kanibala. I znala da me nećeš iznevjeriti kao što život nikad nije iznevjerio repriznu smrt kojoj smo odmotali krila, pa se sad u haljama na tronu ne snalazi. A ti si se mrtav i živ u isti mah pitao: Koji to živi u tijelu ove žene?