/*oglasi*/#FLASH_AD{display:none}[id^="banner"]{display:none} [id^="topl.inside"]{display:none}[id^="igre_toolbar"]{display:none}[id^="blog_slider_box_toolbar"]{display:none}/*kraj oglasa*/
Ime mi je Da.
I hladnokrvno je moje Da.
Mislim na one koje su lijepe bez potrebe tijela. Nadahnuće, rasipanje vatre kada kažem Da. I nestanem u srcu povratka. Kao vapaj puta koji čeka. Kao pustinja bez početka. Takav je moj Da. Ničiji zavjet. Ničija pjesma. Ničiji blagoslov. Ime mi je Da. |
POSLJEDNJI LJUDI
Posljednji ljudi su ukrali željeznicu,
stajali nad kišom, kratili vrijeme dnevnim novinama, nadnevcima sretnih sati. Gledali u ruže, pisali poeziju bez metafore cvijeća. Odali ih neigovoreni epitafi. Podsjeti me zato da katkad treba zaplesati, otškrinuti lastavicama gnijezda. Posjesti u krilo sebe, se ranjenog. |
BIJEG
Nemaš te, nema ljubav visoko.
Kratica za okruglo. Eksperimentalni prozni okvir tvog lica, naprimjer. Stigme otišlih upisuju vjetar u njega. Otpuhani mogu dugo pričati. Pitaj me kako sam otkrila gdje je ljubav visoko, gdje jaše Sunce nad Andaluzijom prvog bijega. Brojimo se zato kao pokušaj. Pa pokušaj. |
To čudo nizašto
I opet me iz sna prene,
kočnice tramvaja, užurbani leševi Zagreba u hitnji prema svojim lešinarima. Zastadoh na tren pred mutnim nebom oltara, na trgu će šestica pokupiti moje kosti. Vrati mi kožu i krv, vrati mi moje lice, da ne bude ovaj budan tren To čudo nizašto. On. Zar je dvaneest godina prošlo. To čudo nizašto. Otkinem još jedan sloj s obraza. I baš kad pomislim da ga još uvijek imam, To čudo nizašto šamar, šutnja, i prolazne skitnje u svjetlost dana. Pa se vratim jastuku jer moj je način od svih načina gori. Ti, ja, to čudo nizašto. |
< | listopad, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |