morska osa

I hladnokrvno je moje Da.
Mislim na one koje su lijepe bez potrebe tijela.
Nadahnuće,
rasipanje vatre
kada kažem Da.
I nestanem u srcu povratka.
Kao vapaj puta koji čeka.
Kao pustinja bez početka.
Takav je moj Da.
Ničiji zavjet.
Ničija pjesma.
Ničiji blagoslov.
Ime mi je Da.

Posljednji ljudi su ukrali željeznicu,
stajali nad kišom,
kratili vrijeme dnevnim novinama,
nadnevcima sretnih sati.
Gledali u ruže,
pisali poeziju bez metafore cvijeća.
Odali ih neigovoreni epitafi.
Podsjeti me zato da katkad treba zaplesati,
otškrinuti lastavicama gnijezda.
Posjesti u krilo sebe, se ranjenog.

Nemaš te, nema ljubav visoko.
Kratica za okruglo.
Eksperimentalni prozni okvir tvog lica, naprimjer.
Stigme otišlih upisuju vjetar u njega.
Otpuhani mogu dugo pričati.
Pitaj me kako sam otkrila
gdje je ljubav visoko,
gdje jaše Sunce nad Andaluzijom prvog bijega.
Brojimo se zato kao pokušaj.
Pa pokušaj.

I opet me iz sna prene,
kočnice tramvaja,
užurbani leševi Zagreba
u hitnji prema svojim lešinarima.
Zastadoh na tren pred mutnim nebom oltara,
na trgu će šestica pokupiti moje kosti.
Vrati mi kožu i krv,
vrati mi moje lice,
da ne bude ovaj budan tren
To čudo nizašto.
On.
Zar je dvaneest godina prošlo.
To čudo nizašto.
Otkinem još jedan sloj s obraza.
I baš kad pomislim da ga još uvijek imam,
To čudo nizašto
šamar, šutnja, i prolazne skitnje u svjetlost dana.
Pa se vratim jastuku
jer moj je način od svih načina gori.
Ti, ja, to čudo nizašto.