Veze i bezveze
Opsesija i kako je se riješiti
Zašto pisati blog? Recimo da provodim svojevrsnu terapiju nad samom sobom. Naime, ništa drugo ne uspijeva. Ni frendice, ni sestra, ni drugi frajeri, ni tulumarenja do jutra, ni beskonačni flertovi s bilo kim, tone egotripanja, putovanja, ma nema čega nema. Tu nema pomoći...
Da, zaljubljena sam preko ušiju. Već dvije godine. Dobro, nešto intenzivnije zadnjih godinu dana. Skroz beznadežno.. Dobro, nada se uvijek krije negdje kao neki mučitelj, ono malo sitno "možda" koje je već toliko puta popljuvano od svih koji me vole, koji me ne vole, pa i od mene same...
A on? Pa recimo da nije baš klasičan princ na bijelom konju. Fizički, prosječan - škemba, velik nos, dlakav na sve strane, trapav i gegav, smiješni zubi, smiješan osmijeh, podbradak.... Karakterno - ne zna šta hoće, lijenčina, bezobrazan... E baš sam ga popljuvala. Dakle, to je opis njega koji si konstantno vrtim u glavi da bi se uvjerila kako je totalno ispod mene u svakom smislu i kako ne zaslužuje niti jedan moj pogled, a kamoli pomisao na njega.
A istina je ta da ima pogled koje me pretvara u totalnu glupaču svaki put kad sam pored njega, sve što kaže me fascinira i izluđuje da razmišljam o tome još danima... U stanju smo pričati satima o svemu i nije mi dosadno, ništa što kaže nije besmisleno niti glupavo, jednom rječju, našla sam nekog ko me nadahnjuje. Netko ko mi je ravnopravan ili čak bi rekla, dominantniji... U isto vrijeme je i veliki gentelman i životinja, dobar dečko i najveća budala, inteligentni gad i kreten koji ništa ne razumije... Da, sjeban je.. i drugačiji. I igra se sa mnom. A ja sam totano pala.
Da li je uopće potrebno pisati kako je sve počelo? Pa možda i je, čisto radi razumijevanja priče i situacije.
Nova godina. Dva sata poslije ponoći, ja u svojoj ludoj, pijanoj, euforičnoj fazi. Sve ljude volim, svi smo si super, u jednoj prostoriji svira DJ, u drugoj razvaljuju tamburaši, život je ringišpil! Prolazim hodnikom i vidim stepenicama se penju 2 frajera, tek došli s nekog drugog tuluma, pozdravljaju se s domaćinom. Ja ko ja, upadnem u razgovor, spontano, s nekom forom, ko to više zna i produžim dalje. Sve što sam uspjela skužit su njegove oči, tople i vesele, očito iznenađene mojim komentarom, ali ugodno. DJ svirao, svi su plesali, ali mene su već noge rasturale pa sam odlučila sjest. Kad evo ti njega, dvije stolice do mene, ne gleda me, ali znam da je tu s razlogom. Ne upada, ma ništa. Gle dečko, ko te fućka idem ja po vodu. Ja u kuhinji naručujem i vidiš njega do mene. I on naručuje. Više ne znam tko je kome upao s onom starom: Jel se mi od nekud znamo?, al nakon 5 minuta smo sjedili i gledali se kao da ništa drugo ne postoji. Nije me htio poljubiti, uvijek to radi, izaziva... To je bilo to. Prvi frajer koji nije odmah navalio na mene i egomanijak u meni se probudio. Dok je frendica došla da me nađe, ja sam mu već sjedila u krilu kao prava dobra curica. Glupača...
Da li je zbog činjenice što mi se, i nakon toliko godina, mozak trenutno isključi kad se zacopam u frajera ili je to bilo od alkohola mada sam do tad već bila polutrijezna, ali primila sam ga za ruku i otišli smo s tuluma. Ljubili smo se ko manijaci, dok je vani padao prvi snijeg te zime, pokušavajući naći slobodan taxi. Gdje mi je pamet bila nemam pojma jer nikad do tad nisam nešto takvo napravila, al već oko 4h ujutro na novogodišnju noć, seksali smo se kod njega u kući. I nije bio najbolji seks u životu, skroz nespretan i lud, nježan i grub u isto vrijeme, a on se stvarno trudio da me zadovolji...Ali bilo je zanimljivo i drugačije. Otišla sam na taxi oko 8h, umorna ko pas. Da, bio mi je zanimljiv iako nisam bila nešto posebno ponosna na tu večer (seks i sve) jer nije nam to baš tako trebalo (barem meni), ali on mi se svidio, na neki drugačiji način. Taj dan se nije javio pa sam mu idući ja poslala poruku da bi mogli i ponoviti naš susret (sad tek shvaćam da je to bio tako očit poziv na reprizu seksa iako ja to nisam tako zamislila). Da skratim priču, dopisivali smo se još par puta kroz tih mjesec dana, trebali smo se i naći (on me htio oteti u 4 ujutro, što sam ja naravno odbila), al na kraju sve je prestalo nejavljanjem s njegove strane. Ok, to je bilo lako preboljeti jer stvarno, lika sam vidjela jedanput, htio me samo ševiti, što će mi takav frajer. Ok, spašena. Do sljedećeg puta, 6 mjeseci kasnije. Ista stvar. Susret u klubu, piće za šankom, mozak bye bye! Taxi, seks kod njega, krivnja, ovaj put me sam odvezao doma na drugi kraj grada. To je to rekla sam, nikad više! Ne biti glupa i slaba!
Bila sam ljuta na sebe, ali i ovaj put, nekako relativno ok, misleći na njega kao na samo još jednog ženskaroša, budalu, koji misli samo na seks. I onda se javio. On prvi. Na fejsu. Ne znam kako me našao jer nemamo niti jednog zajedničkog frenda, a prema imenu bi našao 10000 profila al ajde. Snalažljiv čovjek. I zove me na dejt. Piće.
I našli smo se, mali romantičan birc, 3 sata priče o svemu, bez kontakta, bez puse, ičega... Sljedeći dan, fora romantična poruka. Pa ponovni susret sljedeći tjedan, u mom kvartu, puse i maženje, priče o svemu. Pa opet, sljedeći put kod njega u kvartu, cuga i priča o svemu, prvi brzinski seks u autu, jako uzbudljiv i zanimljiv. Pa porukice, gledanje filmova kod njega (bez seksa)... Ja gotova, zatreskana skroz, sigurna u početak nečeg super, svijet je lijep, konačno netko u mom stilu, čovjek dovoljno dobar, zanimljiv, lud i pametan da samo o njemu razmišljam.
I odjednom ništa. Ali ništa. Ok, pošaljem ja poruku, on odgovori, ali to je to. Mislim, nisam ja neka naporna, napasna cura koja gnjavim ili očito pokazujem svoju zaljubljenost predmetu svog obožavanja. Sve u granicama, s oprezom, ali spontano i simpatično. Ništa što bi ga moglo uplašiti ili obeshrabriti. U glavi samo jedno pitanje - zašto? Nisam ga pitala, ponos je bio jači. Uglavnom, tada mi je prvi put slomio srce. Subota navečer, cure u klubu, ja u autu ispred kluba, plačem. Liječenje - vikend u Beogradu. I bilo je dobro i efikasno. Al ne kao prije...još uvijek kad bi ga negdje vidjela, srce mi je htjelo iskočit iz tijela.
I onda je došao Badnjak, susret u klubu, sreća što me vidi, sreća što ga vidim, ples, poljupci, isprike. Moraš se potrudit oko mene, rekao je. WTF?! Ja oko njega? Otišla sam doma, ali sam mu se ipak javila, opet, na godišnjicu poznanstva, na novu godinu. Pa opet taj mjesec susret kod njega, vino i seks, pa ništa. Pa nekoliko mjeseci kasnije, dopisivanja tjednima, pa samo cuga, 3 sata priče, nježni pogledi i dodiri, pa ništa. I tako stalno. Zove me na put sa sobom, nisam išla. Upoznaje me sa svim svojim frendovima, vani gleda samo mene. Ali ništa. Jo jedan, zadnji seks, kod njega, predivno, nježno i napaljujuće, pa ništa. I to je bilo to. Odluka je pala - nikad više. Došlo je ljeto, sreli smo se na moru, nekoliko puta, ludi razgovori, poljupci, sreća kad se vidimo. Ništa. Nedosljednost s moje strane, a i sa njegove kad je obećao da me više neće pozdravljat niti pričat sa mnom kad me vidi. I to se nastavlja do dana današnjeg. Kad god se vidimo, to je opsesija, i moja i njegova, ali ništa od toga. Moji frendovi ga već svi znaju, ja sam si dobra s njegovim frendovima. Uvijek popijemo piće, ne možemo se suzdržat ali ništa od toga. Koji apsurd. On je moj fatalni čovjek, moja Faca, moja budala. Onaj koji me želi, ali ne samo za sebe.
Ništa tako neuobičajeno, toga ima uvijek i svuda, uvijek je netko zatreskan, a netko to iskorištava. Činjenica je da ja jednostavno nisam ljubav njegovog života. Možda netko tko mu se sviđa i ko ga napaljuje, tko mu je zanimljiv i zabavan kao društvo, ali netko u koga on nije zaljubljen. I to je to. Jedna jedina istina. Brutalna.
I nema ništa neobično u ovoj priči, ali kad to doživljavaš po prvi put u životu, itekako boli. Jer kako živjeti sa spoznajom da je on savršen za tebe, tvoja srodna duša, a on to jednostavno ne vidi?
Kontemplirajući o ovome, pokušavam pokrpati svoje glupo, toliko puta slomljeno srce.
