mačka_u_martama
četvrtak, 31.07.2008.
..........LIPE i/ili PAMETNE..........
|
Sedam sekundi. Toliko malo vrimena potrebno je za ostavljanje onoga što se naziva «dojam». I pritom vanjština dominira. Za lipom osobom se automatski okrićemo, ona nas spontano privuče i osvaja naš interes. Možda se želimo bolje upoznati s tom osobom, možda i ne. Ali lipota nas je namamila. A kako je s knjigama?  Mami li nas njihov vanjski izgled, naslov, dizajn korica? Knjige uredno poslagane na policama, stišću se jedna uz drugu, svaka sa svojim prednostima i nedostacima, sličnostima i razlikama. Što je presudno za klik, trenutak u kojem uzimamo knjigu u ruke ne bi li je bolje proučili? Ne sudi knjigu po koricama – mudrolija koju i dica znaju, ali u knjižarama i knjižnicama je toliko lipih knjiga, a naš mozak automatski reagira na one što «vrište» svojim dizajnom. Privuče nas ono što je neobično. Otkačeno. Posebno i originalno. Kontroverzno. Ponekad ono što nas vrati djetinjstvu. Ali knjiga koja je lipa izvanka, ne mora bit takva iznutra. Što nam more biti «provjeren pokazatelj»? Poznat opus pisca, popularnost biblioteke u kojoj je knjiga objavljena, poznat izdavač koji drži do kvalitete u svom izdavačkom programu. Ali i njima se more zalomiti. Pisac je uglibio u stvaralačku krizu. Čitatelj je uglibio u kilometarskoj koloni na autoputu. Izdavač je uglibio u nekakvu zakulisnu igru ili su rodbinske i krvne veze imale svoj upliv zašto objaviti baš TO. Kod mene vridi pravilo, a to je da pravila nema. Moja stara ide u Interspar s listom namirnica, a ja u knjižnicu s listom knjiga. Newsletteri izdavačkih kuća su jedna strašna stvar! Uvik san u toku s najnovijim izdanjima. A kad vidin izložen svoj plijen, friško isporučen knjižnici, niko sritniji od mene. Ponekad besciljno prolazin labirintom polica u knjižnici. Zastanem. Poput trepavice, nešto mi upada u oko, a najčešće je to naslov. «Anđeli padaju», Tracy Chevalier. Dva mala anđela debeljuškastih obraščića smiješe se s korica. A onda dolazi do onoga što nazivam SKIDANJE. To van je kad pročitate jedan roman nekog pisca i onda ste toliko oduševljeni da «skinete» sve njegove romane koje nađete. «Skinete» ga s police.  Ponekad se uvalin u određeni tip romana. Pa tako iman faze medicinskih krimića, povijesnih ljubića, humorističnih romanića na tragu Kishona, religijskih/Dan Brownovskih ostvarenja… Iman i «ulete» - to van je kad uzmete neki roman, a nemate pojma zašto. I onda vas ugodno iznenadi. Mene je oduševio Kinkel s romanom «Lutkari». Ponekad me vata nostalgija, pa se opet družin s Adrianom Moleom i dicom s kolodvora Zoo. A iman i još jednu metodu. Kad uzmen OGULJENI ROMAN, knjigu koja nema dizajnerski ušminkanu naslovnicu, stranice su smrdljive i žute, a naslov i ime autora se totalno izliza. Tako san se navukla na Alberta Moraviu. I znate što stvarno ne razumin? One koji mi kažu: «Kako moš posudit tako debelu knjigu?» Ako mi se knjiga svidi, more bit deblja od Biblije. Još bolje – guštat ću duže! |
- 15:14 - Komentari (41) - Isprintaj - #
četvrtak, 24.07.2008.
BRAVEHEARTS – MUŠKARCI U SUKNJAMA
|
Jahve: « Žena neće nositi mušku odjeću, a muškarac neće odjenuti žensko ruho.» (Ponovljeni zakon) Odjeća ima višestruku namjenu: štiti od vremenskih (ne)prilika, pokazuje godine i položaj u društvu, ali i osigurava red među spolovima. Žene su kroz stoljeća pomalo preuzimale elemente muške odjeće - od šešira u 16. stoljeću, sakoa u 18. stoljeću, pa sve do revolucionarnog uvlačenja u hlače početkom 20. stoljeća. George Sand govorila je kako nosi muško odijelo zbog udobnosti i štednje, a ne bunta. (No, istodobno je pušila i vodila buran ljubavni život – poput muškaraca.) Muškarci su se s vrimenom prilično ograničili u odijevanju, što je osobito izraženo kroz tabu koji predstavlja «muškarac u suknji». Pri tom ne mislim na one koji odijevaju ženske krpice zbog seksualnog trenutka, već na obične pripadnike jačeg spola koji bi se usudili prodefilirati ulicom u suknji. Svi znamo da su još u daaalekoj prošlosti muškarci nosili suknje. Prave su hlače u Europi nastale trajnim povezivanjem nogavica od oko 1660. Zapravo, suknje su bez beda nosili muškarci u Egiptu, Grčkoj, Rimu, a sitimo se i škotskih kiltova - suknji rađenih isključivo za muškarce kao nacionalna nošnja, a nosili su ih još i strašni Vikinzi. Zbog čega u modernom Zapadnom svitu muškarci nikad nisu prihvatili suknju? Najčešći argument onih koji se protive muškom nošenju suknje glasi: «izgledat će ženskasto». Khm, khm! Neki muškarci izgledaju ženskasto i u najmuževnijem odijelu. Nitko ne može poreći da je Gibson u suknjici u Hrabrom srcu izgledao jako muževno i neodoljivo. A Brad Pitt u Troji. A kompletna filmska ekipa iz LOTR-a. Mmm.  Kilt dobro stoji i Seanu Conneryu, škotskoj filmskoj legendi kojeg je proslavila uloga Jamesa Bonda.  Modni dizajneri uhvatili su se ovog tabua kako bi mu pokušali povratiti aspekt muškosti. Jedan od njih je Jean-Paul Gaultier sa svojom prvom suknjom iz '84. koji tvrdi: »Muškarac ne nosi svoju muškost u odjeći, muževnost je u njegovoj glavi«. Na istu foru kreirali su i Moschino, Galliano, Armani, Prada, Yamamoto… Njihov glavni izvor inspiracije je antika i gladijatori koji su svoje mišićave noge pokazivali ka najmoćniji pokazatelj snage. Trend je prihvatio i modno najosvišteniji nogometaš na svitu – David Beckham. Danas se suknja ipak nosi u svitu umjetnika i subkulturnjaka koji odbijaju društvene konvencije, od punkera, grungera, do glam-rockera. Mislim da je Axl Rose u kožnoj suknji nešto najseksi što su Gunsi pokazali na stageu.  2003. Metropolitan muzej otvorio je izložbu pod nazivom Bravehearts – men in skirts i predstavio muško nošenje suknje kao kulturni fenomen kroz povijest. Posebno misto imaju suknje koje nose dečki sa scene metal glazbe – obično kožne, pomalo fetiš, s dodatkom lanaca i zakovica, a folkeri i pagan-metalci s oduševljenjem nose suknjice svojih predaka.    Čak smo i neke Hrvate mogli vidit u suknjama - Massima, Urbana, Davora Gopca, Kristijana Ugrinu i Hrvoja Rupčića. Ne vidim razlog zbog kojeg suknje ne mogu zauzeti misto i u muškoj svakodnevnoj/uličnoj modi. Ako tip ima dobre noge i hrabrost ponosno ih pokazati, samo naprid. Da, da, bilo bi buljenja i šaputanja, predrasuda i osuda… Društvo konformizma uvik će imati negativne komentare na one koji se na bilo koji način protive društvenoj ustaljenosti. Pogledajmo samo oznake na toaletima – ženski je obilježen siluetom u suknji. Granice su tu da bi se prelazile. I zbog toga muškarac u suknji za mene ne predstavlja provokaciju, neurotičnu crtu ili seksualnu devijaciju, nego slobodu, samopouzdanje i individualnost. |
- 12:41 - Komentari (49) - Isprintaj - #
četvrtak, 17.07.2008.
KAKO JE BILO POD ZVIZDAMA
|
Riječke ljetne noći - pisci pod zvijezdama Katapult - Književna opsada 15. srpnja 2008. Trg Marka Marulića 21:30 Krenit na put 15. 07. točno u podne znači naći se tamo negdi prid 7. krugom pakla. Osobito kad ustanovite da bus koji vas triba vozit do Rijeke klimu NEMA. Al dobro, ajde. Uguzila san se u zadnji red, onaj sa najviše sidala. Čekali su me fornetti od vanilije i Karakašev roman. Tamo negdi kod Tribanj ??? u bus se ukrcao jedan stari, i sasvim ležerno lega priko 4 sidala. Glava mu se gotovo našla u mom krilu. Nabija se na moju narukvicu sa šiljcima. Al dobro. Računan, čovik umoran, znojan, nosi neku spizu, izuva šlape. Nabijen slušalice i raspalin glazbu. Kad ono, nakon par minuta ustanovin da stari jebeno HRČE. I to dovoljno glasno da nadjača scream i growl vokale s mog mp3-ića! Skuvana, stižen u šporki stari grad. Čeka me ekskluzivna limuzina u posjedu Vedraninog bratića. Vedrana me zna još od doba kada nismo nosile gornji dio kupaćeg. To van je jedno zacimentano prijateljstvo. Viđamo se jednom godišnje, al svaki put nastavimo ćakulu, točno tamo di smo stale. Pogledajte kako smo prekrasne kada žmirimo na suncu:  Napojena i uhranjena, stižem na misto zločina – Trg Marka Marulića. Tamo se u sklopu Riječkih ljetnih noći održava književna večer «Pisci pod zvijezdama». A ove godine, uz još nekoliko mladih nada, pisac pod zvizdama postala san i ja. Naša baza lansiranja naziva se Katapult, a to van je jedna udruga iz Rijeke koja se bavi «katapultiranjem» mladih, neafirmiranih autora. Sidili smo za crveno prekrivenin stolon, posluženi bočicama vode, Pagićima i Rafaellom. Da je bilo laptopa, skoro ka u Saboru! Reflektori su mi toliko blištili u oči, nisan vidila publiku. A to je uvik bolje za nervoznjakuše poput mene.  Puljanin Ivan Cvečić, slikar i autor poeme „Kraquire» probio je led. Čitao je polako i patnički, a publika ga je nagradila pljeskom. Pfffu! Prvi mačić uspješno bačen. Puljanin II, Nenad Stojković čitao je početak svog «Sjevernog sunca», epske priče na priko 1200 stranica. Sa mnom je podilija malu tajnu: kako pravilno držat mikrofon i obavezno - NE TRESTI NOGON. A onda girl power. Petra Čargonja, s Goranovim proljećem u biografiji i pismama iz zbirke «Ima boljih stvari od suhe odjeće». Publika je jako dobro reagirala na njene šporke riči u službi metafore. Pljesak, a onda mali predah uz dečke iz benda Marinada. To van je nešto savršeno za slušanje pod granama bora ili u kaiću, dok namačete palac u more. Laganini. Fjaka. Rekli bi ovi stručniji od mene chill, baby, chill. Vraga, meni je srce počelo grebati majicu. Sad ću. Alen Kapidžić/voditelj predstavlja moi i «Mačku u čizmama». A ja (tresen čizmon ispod stola) odgovaran na pitanje zašto sam napustila unosan modni svijet i posvetila se pisanju romana.  I počinjen čitat ulomke iz romana koji je još u nastajanju. Nervoza nestaje ka dodirom čarobnog štapića. Alen do mene piša od smija. Ne vidin nikoga, samo smo tekst i ja. Klap, klap, klap! Dižen pogled i kroz bolni bljesak vidin smajliće u publici. FALA BOGU. I na kraju, J-zlo, kafanska pjesnička duša, čita iz zbirke «Treš» i tradicionalno gužva papire s pismama. Stihove Bijeli nos, kejt mos već znaju i vrapci i komarci. Klap, klap, klap! Dame i gospodo! Bilo je to sve za večeras. |
- 21:51 - Komentari (43) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 14.07.2008.
B I T I B I V Š A
|
Natapirana blajhana punđa, preplanula faca, mnogo mlađi ljubavnik? Što god čuli o njoj i kakvo god mišljenje imali, Ivanka već godinama nosi titulu «bivša žena Donalda Trumpa». Ali čini se kako gospođu to ne dira, sve dok ima para i uživa u krstarenju i aromaterapiji s blagim dodatkom botoxa. Ivana Kovač bivša nakormanka. Ana Magaš bivša zatvorenica. Sve neke bivše. A radi se o delikatnim stvarima. Onima koje nisu tako lipe. Koje, što bi se reklo – ne služe na čast. Onim stvarima o kojima se i dalje jaaako voli šuškati. A voli se šuškati i o jednoj ženi koja je '99 proglašena Ženom godine, a bila je (i ostala) poznata ka sestra Bernardica. Danas joj mediji uglavnom nabadaju etiketu «bivša časna». I Bernardici to smeta. I Bernardica to javno ističe. Magistrica psihologije i osnivačica terapijske komune za ovisnike, karizmatična, hrabra, elokventna, ali nježna i suosjećajna. Kada je prije sedam godina Bernardica skinula svoj redovnički habit i zablistala u Gradskom poglavarstvu na dodjeli Plakete grada Splita u žutom kostimiću, bila je to bum-tras-tema svih hrvatskih medija. Tada je bilo sasvim jasno da osim inteligencije, Berni posjeduje lipotu i ženstveni šarm.  Kako je samo njena odluka bila postati časnom sestrom, tako je samo njena odluka bila i napuštanje reda – no dio javnosti obrušio se na Bernardičin povratak svjetovnom životu, jer ipak je naša država stegnuta u čvrst zagrljaj s «rajskom djevom, kraljicom Hrvata». Čvrsta i odmjerena, Berni je sve to nekako preživila uzdignute glave i širom otvorenih očiju (uokvirenih crnom maskarom). Prašina se slegla, a Bernardičin rad na čelu Vladinog ureda za suzbijanje zloporabe droga ostao je prilično nezapažen. Nije napravila ništa što bi se dalo razvlačiti po tabloidima, nije se udala na Karibima, rodila blizance, objavila knjigu o svom životnom putu tako nalik putu Sv. Augustina… Ka buduća pomoćnica Jure Radića u Institutu građevinarstva zaduženoj za ljudske potencijale, Bernardica nastavlja svoj život. Ide naprid, ne zaboravljajući svoju prošlost jer je još uvik kršćanka i ide nediljom na misu. I ide joj na živce to što se uvik ka jeka čuje «bivša časna». Smatra da su ljudi ono što jesu, a ne ono što su bili. Sigurna sam da nije trijumfalno palila sve članke i fotografije iz života dok je još to bila. Berni, svaka ti čast što si imala hrabrosti u ovoj Lipoj našoj tako drastično prominit životni smjer. Nije lako ostaviti dvadeset godina svoje slobode u borbi za vlastite ideale. Neka ti ne smeta što će te uvik zvati «bivša …». Znaš kako si odlična kao sadašnja. |
- 12:40 - Komentari (25) - Isprintaj - #
četvrtak, 10.07.2008.
Mačka opet navukla čizme
|
Zadarski list napokon je online. A što su me pitali saznajte ovdje: http://www.zadarskilist.hr/clanci/02072008/macka-u-cizmama-osvojila-ljubitelje-chick-lita  |
- 21:29 - Komentari (25) - Isprintaj - #
subota, 05.07.2008.
BAJKE ... "ZA PLAŽU"
|
Sritnem nekidan jednu curu s kojom sam 4 godine obitavala gimnazijom izgubljenih poznatijom kao Mioc na Boriku. Uvik je ista, krhka plavuša, samo više ne nosi aparatić za zube. I nakon uvodnih rečenica «za zagrijavanje» – Eeej, di si? Što ima kod tebe? – i obostranog uvida u akademski status, bacim oko na knjige koje je čvrsto držala uz bok. – Što si digla? – ležerno pitam, iznenada dovodeći curu u nekakvo nelagodno stanje meškoljenja. Jebate, možda joj se piša, a ja je pilam već deset minuta, pomislim. Sramežljivo mi pokaže uzrok svojih želučanih grčeva – posudila je dva ljubavna romana Danielle Steel. – To mi je za plažu – opravdava se. Meni ili sebi? Nisam sigurna. Mislin, ne znan što se to očekuje od nje, valjda cura koja je prid diplomom pravnog faksa na plažu mora teglit Prousta. Dostojevskog. Ili mac Narodnih novina? Sentimentalni romani, ljubavni romani, ljubići, «romani od ružine vodice»… kako god – štivo «namijenjeno ženama» (koje potajno čitaju i muškići) ubačeni su u koš lake književnosti, ali su postali predmet proučavanja i istraživanja, jer njihov uspjeh odgovara nekoj potrebi i dan danas. Kako to da su knjige koje kritičari etiketiraju ka komercijalni, trivijalni šund istovremeno omiljeno štivo toliko čitatelja? Kupovane na metre priko sindikata, djela Sheldona, Robbinsa, Cartland, Steel osvajala su vrhove ljestvica najčitanijih, Guinnessove rekorde, ali njihova se publika često sramila priznati što drži na škabelinu. Likovi takvih romana odražavaju društvene odnose svoga vrimena: tako je kod Delly junakinja siromašno siroče, lipa, čista, neokaljana, naivna i naravno - nesvjesna vlastite zavodljivosti. Susreće bogatog tipa, pripadnika višeg društvenog položaja, divljeg, raspuštenog, ali jako zgodnog. Unatoč spletkama raznih suparnica, sirotica ga osvaja, a on se, lud od velike ljubavi minja, a na kraju je i oženi. Sritan i potpuno predvidljiv kraj, ka u bajci. Svi žive sritno do kraja života. Sentimentalni roman prodaje san; poput povratka u raj u kojem je idealan ljubavnik snažan zaštitnik, osvojen ženskim tjelesnim i duhovnim vrednotama.  Okrutno spuštanje na zemlju doživiš čitanjem ljubavnih romana s popisa lektire. Pa pročitaš Tolstoja, Flauberta, Krležu… Sritan kraj, zaboravi! Ovdje je prikazano ono drugo lice ljubavi, nimalo ružičast balončić sapunice, tu osjećaji izazivaju poniženja, patnju, ponekad i smrt. Osamdesetih su kioske preplavila izdanja edicije «Život». Tako si za svega nekoliko dinara moga uživati u primjeni frojdovskog principa Tko se tuče, taj se voli. Izrazito naglašena netrpeljivost i antipatija između muškarca i žene okretala je stranice, uvik završavajući eksplozijom strasti kada njih dvoje napokon skontaju koliko se vole. Obično u predzadnjem poglavlju. Čitanje ljubića lako je prelazilo u ovisnost. Oni koji su tribali neograničenu dozu utapali su se u Zagorkinim romanima biblijske debljine. Tako su bili sigurni – Gordana je imala 12 svezaka. Dugo vrimena ženama se zabranjivalo ljubavno štivo, smatrano opasanim oblikom bijega od stvarnosti. Sitite se Emme Bovary koja je gutala ljubiće onako ka što neki danas gutaju sapunice ili tabloide. Feministička kritika osudila je ljubiće jer zatvaraju žene u svit naglašenih osjećaja i potpomažu uspostavljanju konzervativnih odnosa među spolovima Čitali ih javno ili potajno, publika ljubiće univerzalno voli jer su pitki, odmaraju, opuštaju i zabavljaju, to su kriteriji odabira koji se ne minjaju. I u tome ne vidin ništa loše. Danas gotovo sve važne nakladničke kuće u SAD-u i Velikoj Britaniji koje se bave objavljivanjem ljubića, pokreću posebne edicije s erotskom literaturom. Vjerojatno tu neke veze ima i podatak iz britanskih knjižnica koji kaže da su nakon dominacije ljubića, krimići postali najtraženija roba. Zanimljivo je to kako starinska igra zavođenja po principu mačke i miša s toplo-hladnim epizodama više nije u modi. Ljubići postaju seksići. Žeđ koja se nekoć mogla nasititi tek u knjižnici ili u knjižari, danas se gasi romantičnim filmovima zablude o sasvim modernim Pepeljugama. I tako je Hollywood potpuno ubio dobre stare ljubiće. Odbjegle neviste, ambiciozne spisateljice, vlasnice starinskih knjižara, fensi Njujorčanke ili pristojne djevojke sa sela svoj su put do zainteresirane publike pronašle priko filma. A danas se takvih snima na tone. Što će ti ljubavni roman kad su tu filmovi koji traže samo da ih gledaš (i skužiš koliko malo veze imaju sa stvarnim životom, op.a.)? Televizija, DVD, kino – suvremeni eskapizam. Nema više zanesenog čitanja skrivenih romana pod slabašnim noćnom lampicom. Ljubiće se eventualno može naći na babinom tavanu ili sajmu antikviteta, u ekipi drugih relikvija: starih stripova i gramofonskih ploča… |
- 18:42 - Komentari (23) - Isprintaj - #
Listopad 2008 (1) Rujan 2008 (3) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (6) Lipanj 2008 (5) Svibanj 2008 (6) Travanj 2008 (2) Ožujak 2008 (1) Veljača 2008 (2) Siječanj 2008 (1) Prosinac 2007 (2) Studeni 2007 (1) Listopad 2007 (2) Rujan 2007 (3) Srpanj 2007 (3) Lipanj 2007 (2) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
ABOUT
- munjena - - perfekcionist - - tvrdoglava - - umjetnički opaljena - - bajkoljupka - - mali filozof - Pa sad ako vam se čita što ja piskaram... Poznajem samo jednu slobodu, a to je sloboda mišljenja. (A. De Saint-Exupery) Tko tu piskara?  MUSIC:   Korpiklaani Ensiferum Finntroll Sletchvalk Amon Amarth Holy Blood Arkona Eluveitie Turisas Cruachan Elexorien Rhapsody Epica Therion Haggard COF Dimmu Borgir Eternal Tears of sorrow SOAD Iced Earth ROĐENA: Zadar, 1984. HORORRSKOP: DJEVICA HOBI:crtanje pisanje kreiranje robice glazba knjige i stripovi proučavanje filozofije, misticizam, ezoterija šetnjice i kavice  NA PUSTI OTOK PONIJELA BI: knjige i zaštitni faktor 150  A R T W O R K       |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||