morfinini experimenti
22.01.2007., ponedjeljak
TIKA- TAKA...
 Da li i vi nekad imate osjećaj da vrijeme leti? Kao klinka sam to uvijek slušala od starijih i bilo mi je to pomalo čudno. Ma kako leti…?  Meni su onda dani bili aman- taman da odradim školske obaveze, malo zujim okolo, nađem se s prijateljima i laganini navečer na spavanje. A bilo je dana koji su tako spoooro prolazili. Nikako taj vikend da mogu van, pa niko dočekat nečiji rođendan na kojem će se pojaviti i onaj preslatki frajer iz 7.b, pa to ljeto- ma nikako da stigne a kupaći već spreman, losion za sunčanje još od proljeća kupljen- maltene i torba spakirana za more… E sad su se vremena promijenila (ili sam ja ostarila?! ), iako u se u svojoj 30. oj godini osjećam puna života ali vrijeme mi baš i nije prijatelj, što biološki što fizički. Obično se ljudima predstavljam kao osoba koja uživa u čitanju, kao netko ko voli otići u kino, naći se s prijateljima… Iako sam i sam svjesna da u zadnje vrijeme to baš i nije tako. Ne sjećam se kad sam pročitala knjigu- da, sram me je, osim one obimne stručne literature koju moram pročitati pa i naučiti za ispit i slične prigode.  Onda se tješim- ma zato i ne stižem. Ali nije tako, ranije sam imala vremena i za to i za film i za druženje. Sad i kad ga nađem uvijek imam osjećaj krivnje- kao da sama sebi uskraćujem nešto bitnije od puke razonode. Jednostavno su mi dani prekratki! Uhvatim sebe u razmišljanju kako ću ja napraviti sve zadatke i odraditi sve obaveze kad budem imala dijete? Uf… eto stvarno leti kad se ja već o tome brinem…Sad razumijem starije (koji su to nekad za mene bili) samo mi nije jasno da li je to osjećaj koji dođe s određenim godinama i odgovornostima ili je to nešto subjektivno ili jednostavno stvar loše organizacije? |
