morfinini experimenti
19.12.2006., utorak
Božić u našem domu
   Evo i zadnje pripreme za Božić su gotove… dragi i ja već okitili bor jer za Božić nismo skupa pa da bar malo zajednički osjetimo taj duh.  U našem malom podstanarskom stančiću smo napravili pravu ( pred) Božićnu atmosferu- kupili mali bor, taman kakav stane, ukrase koji nam pašu uz zidove i namještaj, lampice da nam blješči i mali Betlehem pod bor. Trebalo je tu dodati još par sitnica u vidu stolnjaka, svjećica i raznoraznih sitnica koje su smislili da lijepo izgledaju i da nam uzmu pare. Sad navečer sjednemo i uživamo u mirisima i svjetlosti bora… Još samo kad bi pao snijeg imali bismo kompletnu atmosferu. Sad je taman pravo vrijeme za odmor i uživanje u tim trenucima jer kad dođe Božić počet će kolektivno prežderavanje i onda smo već nekako umorni od gostiju, hrane, gužve i sladunjavih pjesmica. Poslije Nove godine, kad opet budemo skupa u našem stanu taman ćemo se poželjeti malo mira i još ćemo kratko uživati u našem malom boru a onda u nove radne pobjede…  Znam da je još rano ali mi smo već nekako u toj atmosferi pa vam svima, koji slavite, želim Sretan Božić!  |
07.12.2006., četvrtak
MOJ ADVENT
 Hodam ovih dana gradom u potrazi za sitnicama koje čine Božić ljepšim, oku ugodnijim i nepcu ukusnijim i svugdje vidim posvemašnju amerikanizaciju, konzumerizaciju ovog tako lijepog blagdana koji sve više gubi pravi smisao i postaje samo forma koju isprazno zadovoljavamo.  Sve se svodi na silnu rastrošnost i onih koji imaju a, nažalost, i onih koji jedva da imaju, sve u cilju ispunjavanja nekakvih normi koje potrošačko društvo nameće. Što skuplje, što više, što blještavije… Blagdan sv. Nikole me je vratio u djetinjstvo i prisjetih se običaja mog rodnog kraja gdje se Božić još uvijek, a ipak sve manje, slavi kao radostan blagdan rođenja Isusova i cijeli Advent je ispunjen tim radosnim iščekivanjem. U mom djetinjstvu nije bilo skupih poklona ali je bilo puno uzbuđenja već od Mikulaša (sv. Nikole) koji je darove ostavljao u ulaštene čizmice na prozoru. Nije bilo Krampusa ni šiba, samo pokoji slatkiš kao uvertira u par sljedećih nedjelja koje se kod nas posebno obilježavaju. Na 3. nedjelju Došašća su kod nas Materice ili majčin dan. Blagdan je to majki i svih nas koji im taj dan poklanjamo posebnu pažnju i zahvalnost a one svakome spreme mali dar: orahe, jabuke u koje su zabodeni novčići- nekad je to bio srebrnjak ili čak zlatnik, danas je to samo simbolika- više je na cijeni šuškava moneta. Djeca su se darivala kapom, rukavicama i sl., muški članovi u obitelji bi dobili platnene maramice a žene maramu, šal. Najveći poklon bi dobili friški zet ili snaha, obično košulju ili neki odjevni predmet te vrste. Materice se odlazi čestitati mami i(li) baki, a na stolu se pored svečanog ručka  uvijek nađe i obavezna pogača s makom i orovima ( orehnjača i makovnjača), mlado vino… Tjedan dana kasnije su Oce, one se čestitaju tatama i didama i obično su popraćeni „samo“ financijskom zahvalom. Za Božić mali Isus ostavi poklone u vidu igračaka i slatkiša pod bor a mi svi sretni i zadovoljni i bez (pre)skupih darova koji današnjoj djeci predstavljaju smisao Božića. Ovaj moj opis nema nikakvu etnografsku težinu ali ima sentimentalnu, jer uspomene koje nosimo iz djetinjstva i običaje koje (i) danas njegujemo ne mogu se, niti mi je to cilj, znanstveno opisati, bitno je da vam mogu bar djelomično prenijeti- nažalost ne i dočarati, čaroliju (pred) Božićnih blagdana na bunjevački način. |
05.12.2006., utorak
LJUBOMORA I SLIČNE STVARI
 Danas sam, kao i puno puta do sad bila svjedok ljubomore, ne osobne (mada se i to događa) nego dečka koji je učio puno i TEK danas položio ispit, naspram njegove kolegice koja je učila manje i isto ga danas prošla. On je to zlobno prokomentirao kao sreću- ali ne svoju, jer mu ostaje 1 ispit do diplome i fucking teškog ispita nikad više, nego kao kolegičinu sreću… Zar je bitno što je netko drugi napravio, čak iako ja nisam- a kamoli da jesam?! Očito jeste, jer mi smo tako sklepani da nam naša sreća predstavlja vrlo malo ili ništa ako je netko drugi dobio (ne)zaslužen bod na gostujućem terenu. Ali jebat ga, Onaj gore miješa karte kako mu se ćefne i špil je uvijek drukčije složen…  Igrom slučaja bila sam par godina u društvu cure koja se zvala našom prijateljicom iako nikada to zapravo nije bila. Nije ti prijatelj onaj koji je zavidan na svaki tvoj uspjeh, koji likuje tvom neuspjehu, koji ti licemjerno pruža ruku s figom u džepu, koji želi tuđe- odnosno moje, koji te pored svega toga gleda u oči bez trunke srama. Navikneš se vremenom da je ta osoba tu a da ne postoji, da si s njom a u stvari pored nje, da joj pričaš a da ništa ne kažeš, da nazdravljaš s čašom a ne s njom,da ju gledaš a u stvari gledaš kroz nju jer zrak ne može zadržati tvoj pogled. Kažu da nije bitno što govori, nego tko govori. Ipak, neke riječi imaju zašiljen vrh pa su indijanske strelice Pepeljugine cipelice naspram njih. I godinama govorim- ništa me više od nje ne može razočarati, pa ipak- ona je nenadmašna i nekako to uvijek uspije, vjerojatno ima nekakav čarobni štapić koji izvuče taman kad si zrnce sretan pa ti mahne tim štapićem a zrnce odletiiiii. Sve mislim da je išla na nekakav tečaj kod Zle kraljice na kraju šume.  Nekad mi je stvarno žao da po svijetu hodaju tako frustrirani ljudi koji svoju inteligenciju koriste za strašno niske i prizemne ciljeve, jer valjda sami nemaju viših…Sudeći po svemu ne znamo uživati ni u svojoj sreći a kamoli tuđoj… Zapravo to ne znaju neki likovi iz ove priče gore a mi to znamo…  nama ipak malo treba… |
01.12.2006., petak
Kraj baš smušenog tjedna...
 Danas mi je cijeli dan ponedjeljak- a zapravo je petak. Možda zato što sam jučer bila u Grazu pa mi je to bio ko nekakav praznik, vikend, izlet- šta ti ja znam… Sva sreća da zapravo danas počinje vikend jer sam sva neka smušena, zbrda- zdola.  Bila eto jučer u shoppingu, kupila ono što uopće nisam planirala a ono što jesam na kraju ćopila u Zagrebu. Dragi stoički otrpio cjelodnevno hopsanje po šverc meki, uz naravno jednosatnu pauzu za ručak ( btw. ko još ruča u Grazu?) skroz jadničak nesvjestan kako sam bila tolerantna prema njemu, jer da sam išla s frendicama ne da ne bismo stigle jest nego bismo krepale od gladi i još skoro zakasnile na bus a ovako sve se stiglo… U jednom trenu obavijestio on mene da ide malo van na zrak dok ja ne završim s razgledavanjem i probanjem raznih okolomotača, rekoh o.k. Mislim si a TEK smo u prvoj trgovini (ko je jednom bio u Grazu, bilo kakvom shoppingu ili ima gay prijatelja zna šta to znači) a on VEĆ ide na zrak… I tako sam ja uvidjevši situaciju još u porođajnoj fazi, odlučila malo uživat s ljubijem na uštrb krpica (moram priznat djelomično i zbog toga što sam u našoj metropoli već imala rezerviran kaput). Nego, muči mene jedna druga stvar. Ne znam da li ste se vi sreli sa sličnim problemom ali ja svojim starcima (čitaj mami) redovito prije i poslije kupnje moram telefonski (jer ne živimo u istom gradu, čak niti državi) moram raportirat na šta sam, ili ću spiskat pare- sponzorirane od imenovanog izvora.  Dok ne kupim nešto- što obično mora bit 5 u 1 ( i za fax i za van i za najveće crkvene blagdane i za po gradu hodat upotrebljivo) moram na to dodat još i stavku hoće li to ispunit ISSO standarde moje mame. U te standarde ( EU je mala beba za moju mamu) spada: kvaliteta, kvantiteta (dovoljno veliko za moj big body), estetika, cjelokupni dojam i naravno cijena iliti financijska isplativost tog projekta. E ako ona načuje zrno sumnje u mom glasu u svezi nekog od ovih kriterija onda počinje tirada po istom ili izmjene i dopune- saborskim rječnikom rečeno. Uglavnom, kad sva istraumirana napokon kupim to nešto onda počinjem pripreme za suočavanje sa strogim ocjenjivačkim sudom moje obitelji, koja je naime ovih dana došla do zaključka da mi se bolje kupi nešto za mršavljenje da stanem u stari kaput nego investicija za novi. I tako sad ja s novim kaputom, 2 košulje (e da, i dragi dobio jednu) ,2 majice, nešto nakita i s prekrasnim novim (sada praznim) novčanikom čekam odlučujuće vijećanje porote na čelu s predsjedavajućom gđom Majkom. |
