petak, 12.01.2007.
...kao nekad...
Došao je trenutak,
kada sam ponosno mogLa viknut
gotovo je!
zaboravih te!
..
I tako sam sretna živjeLa,
ponovo disaLa,
ponovo se osjećaLa sLobodnom...
bez onog tereta,
kojeg sam tako dugo nosiLa.,.
ALi,došao je dan
kada smo se igrom sudbine,
našLi u istoj prostoriji,
sa istim Ljudima,
istom gLazbom.,.
.,.
ZasviraLa je NAŠA PJESMA
i meni su se vratiLa..
sva on boLna sjećanja.,.
.,.tako prokLeto boLna.,.
PjevaLa sam riječi te pjesme,
naše pjesme.,.
i osvrnuLa se ,
da se uvjerim da te nema.
ALi bio si tamo,
stajao i gLedao me.,.
gLedao kako pjevam
naše riječi,
kako opet u sebi,
proživLjavam sve ono
što smo prošLi zajedno,
nekada.
Vidim suzu,
i tako mi je žao,
što sam je zamjetiLa.,.
jer si opet uspio
probudit u meni svaki osjećaj,
koji sam biLa potisnuLa,
duboko u sebe,
..
kojeg je biLo tako teško pronaći.
Zašto si opet vratio vrijeme?
Zašto si dopustio da moje srce,
ponovo onako
divLje zakuca.
..kao nekad..
Zašto si dopustio,
da se opet sjetim svega
i da opet
žudim za izgubLjenim.
da te opet voLim,
..kao nekad..
- 13:36 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
