more nade

Tamo sam bila ovaj vikend. Letjeli smo u priči misionarke koja je tamo provela 20 godina. Zmije, lavovi, slonovi, majmuni, nesnosne vrućine, komarci, malarija…. i uz to sve ljudi gladni i kruha i Riječi. Slušala sam o borbi za besmrtne duše. Slušala sam o gubavcima, o ljudima napuštenim od svih, o gladnoj djeci. Slušala sam o vodi koja se prokuhava i cijedi jer se u vodu nalegu crvi.

Ovih dana svi se žale kako je vruće… meni se čini nekako baš ugodno vruće. Što je to nasuprot Afrike? Zar je moguće da netko danas nema sapun? Što su naše zmije pored onih prašumskih? Što je onaj moj maleni miš koji me tako nasjekirao pored komarca koji prenosi malariju? Odjednom mi se uvjeti u kojima živimo i sve čega se inače bojim… čini tako smiješno jednostavnim i ugodnim za život.

Ideje se roje. I onda se sjetim još jedne Afrike, jednog susreta u Taizeu kada sam zagrlila djevojku iz Afrike i slikala se s njom. I tada su mi suze kapale. Nisam znala zašto. Kad sam je zagrlila osjetila sam kako grlim cijeli meni nepoznati kontinent.

Bože blagoslovi Afriku, sve njene ljude i one koji dolaze pomoći im.
Bože blagoslovi nas koji živimo u izobilju da ne zaboravimo podijeliti svoja dobra.