Mentalni sklop i tijek misli i slične stvari
Zadnjih nekoliko mjeseci, kao posljedica prekida moje tzv. veze, intenzivnije analiziram sebe, svoje ponašanje, svoje reakcije na ponašanja drugih odnosno općenito svoju percepciju sebe i okoline. Pokušavam shvatiti koji vrag me nosio da se bacim u zagrljaj osobi koja je već odabrala glavne likove svojeg filma. Pokušavam shvatiti koji me je vrag nosio da svjesno prihvatim najsporedniju ulogu koja se prihvatiti može.
Ja sam prihvatila ulogu statiste a njemu sam dala vrlo važan i veliki zalogaj svog filma čisto iz tog razloga što sam zasljepljena osjećajima vidjela veliki potencijal u nama i mislila da su nam uzajamne uloge ravnopravne.
Srećom (Ili nesrećom?) nakon nekog vremena prevladavanja subjektivno vođenog dijela mozga opet se počela nazirati objektivnost razmišljanja. Objektivnost i razum pokušavaju potisnuti zasljepljenost a umjesto osjećaja oslobođenja i „prosvjetljenja“ stvaraju tjeskobu jer stvarnost nije takva kakvom se čini.
Nisam više mogla, izjedalo me, morala sam prekinuti ma koliko boljelo…
Mislila sam da ću osjetiti olakšanje, da ću se opet moći pogledati u ogledalu bez grižnje savjesti. Nije bilo tako.
Počela sam čitati forume, blogove, novinske članke, kolumne o „zabranjenim ljubavima“, preljubnicima, nevjernima, prevarenima i nailazila na različita gledišta i mišljenja što je i sasvim prirodno. Često se spominje pojam „mentalni sklop“ ( ne znam zašto me to podsjeća na strujni krug ) kao da je to nekome urođeno, neka DNA koja predodređuje da ćeš jednog dana upravo ti upasti u „začarani trokut“.Nemam ja tu DNA i ipak se dogodilo.
Puno ljudi je mišljenja da crno-bijeli svijet ima i sive nijanse ,da se ljudi ne dijele samo na dobre i loše odnosno da postoji puno podkategorija. Zahvaljujući takvima počela sam i ja sebe malo drugačije doživljavati i ne se smatrati zadnjim govnom jer sam se u jednom trenutku prepustila osjećajima i sve to dozvolila. Nisam loša osoba i nisam zločesta. Puno sam razmišljala o njegovoj zakonitoj i o razlozima koji su njega naveli na prijevaru. O razlozima (s njegovih usana) puno se može čitati i čuti. Zanimljivo je bilo to da sam čitajući iskustva svojih „supatnica“ u stvari čitala svoju priču- U to vrijeme naša veza se već bila okončala, no ja sam još uvijek bila uvjerena da je ona bila nešto posebno i da su sve njegove izgovorene riječi istinite. Valjda treba proći dosta vremena da ti neke stvari sjednu na svoje mjesto i da ti se oči i uši otvore a impulsi u mozgu počinju pretvarati i odašiljati u ispravnim razmjerima.
Razmišljanja o zakonitoj nisu bila nimalo laka- osjećaj krivnje, stavljanje na njezino mjesto, činjenica da svjesno nekoga koga ni ne poznajem povrjeđujem i obezvrjeđujem samo zato jer volim. Neki će reći da su ta moja razmišljanja licemjerna. I jesu- zato sam prekinula cijelu torturu. Nadam se da nikad nije sumnjala i da nikad neće saznati, nadam se da nikad neću nekome koga ni ne poznajem nanijeti bol.
Prošlo je više od godinu dana, još uvijek ne prođe dan a da ga se ne sjetim uz neku čudnu mješavinu osjećaja. Koliko dugo će to još trajati? Kad točno vrijeme počinje liječiti rane?
Dok sam završila u bolnici i dok se pročulo da je stanje ozbiljno, javljali su mi se ljudi koji mi se godinama nisu javljali a ja sam unatoč svemu očekivala samo neki mali znakić od njega iz dana u dan, iz dana u dan. Mislila sam da se barem malo zabrinuo i dalje čekala… ništa.
A nekad mi je govorio da nikad nikog nije toliko volio …
I na kraju:
Da ga danas netko pita da li se ikad dvoumio između nje i mene on bi kao i Ivanišević odgovorio
„Nikad nije postojala dilema“
P.S. Jaoooooo ovaj post je trebao biti pun života, entuzijazma i životne radosti jer sam živa i jer sam zdrava a ja se opet prepustim glupim osjećajima sjete i tuge i tjeskobe koji nisu nimalo preporučljivi za sretan život.
Još bih htjela napomenuti da u stvarnom životu nisam negativna i tužna osoba a blog koristim kao ispušni ventil, pa sad dok malo čitam svoje postove retrospektivno, postajem zabrinuta: "Jesam li ja stvarno puknuta???".
A nije li to u stvari jedan od ciljeva stavljanja tijeka misli na papir (sorry, mislim „na monitor“) - pokušati shvatiti što se u stvari događa u nama i onda pristupiti rješavanju zavrzlame.
|
, ali i za one koje to ne žele