To be, or not to be …
Biti ili ne biti odnosno ići ili ne ići?
Danas sam odlučila, nazvat ću ga, mislim ne nazvati telefonom, nego dat ću mu ime :
Nenad (nenadano je ušao u moj život)?!?!?!
Ili
Don Quichotte (rijetki su koji lažu toliko uvjerljivo da sami sebi vjeruju)?!?!?!
Znam, iskombinirat ću ja to – NEDO (što znači : domaglio, lagao, odmaglio)
Dakle, nakon što sam nogirala NEDU (rimuje se na MEDO, hahaha) , što mi je sad retrospektivno najbolje što sam u svom „tako kratkom“ životu napravila, isključila sam se iz svih društvenih zbivanja. Prije nego sam počela vezu s NEDOM , imala sam problema s nekolicinom kolega na poslu koji su mi do tada bili ne samo kolege nego i dobri prijatelji. Nisam spomenula da NEDO radi u istoj firmi. Krasno, ne?
Ti moji „kolege-prijatelji“ okrenuli su mi leđa iz banalnih razloga koji su toliko smiješni da ih uopće neću spominjati a bili su i „Kolege-prijatelji“ mog dragog. Nakon što sam ga nogirala on i dalje „njeguje“ friend- relationship i uopće ne sumnjam da im je u trenutku slabosti otkrio našu vezu, jer glumi muškarčinu a dok mu se plače onda treba prikriveno rame za plakanje.
Da ne duljim, od tih „kolega-prijatelja“ samo je još jedan ostao u firmi i sad su on i NEDO nerazdvojni. Pošto za tog kolegu ja kao osoba više „ne postojim“ ,NEDO je naravno lojalan svom naj-frendu pa ni za njega više ne postojim. No, vjerujem da NEDO ima uz lojalnost i neke druge razloge, npr. sram što je nekome (meni) pokazao da nije pravi pravcati muškarac nego najobičnija plačljiva kukavica i slične stvari.
Dakle, nakon prekida za mene društvena događanja vezana za firmu više ne postoje. Naglo obolim, idem na službeni put ili nešto slično. Osim toga, zbog dragog NEDA ja sam izgubila volju za društvenim životom bilo na poslu ili privatno. Postala sam asocijalna. Hvala ti NEDO!
Ujutro se jedva dižem, navečer ne mogu zaspati i neprestano mislim na njega. Mislim na njega unatoč tome što je sa svojom zakonitom/nezakonitom bio na moru a ja sam trebala biti s njim (njegove riječi), unatoč tome što je sa svojom zakonitom/nezakonitom bio na Dočeku a ja sam trebala biti s njim (njegove riječi), unatoč svemu tome što mi je obećavao i lagao i na kraju povukao rep i nikad poslije mi se nije javio, unatoč tome što ga nekad čujem kako se smije a meni mjesecima do smijeha nije. Zašto još mislim na njega? Zar mi nije davao i daje dovoljno do znanja da me je ponizio, povrijedio i zgazio ko komad smeća?
Ne meni to nije dovoljno, jer JA još uvijek mislim na njega , ne svaki dan, ne svaki sat nego neprestano?!?!?!?! Ne mogu osjetiti sreću onako kako sam je nekad osjećala jer je uvijek neka težina u meni koja ne da da taj osjećaj bude potpun i bez sjene.
Joj, opet cmizdrim…
Htjela sam pisati o nečem drugom: Ići ili ne ići?
Za otprilike mjesec dana pozvana sam na vjenčanje kolege s posla. Naravno da je pozvan i onaj koji je svojevremeno htio dati život za mene-Nedo. Pošto sam odlučila konačno više stati na kraj svemu nisam odbila poziv. Svojim dosadašnjim nedolascima na raznorazne „Party-e“ u stvari sam mu podizala ego jer pretpostavljam da je dobro znao zbog čega odnosno koga nisam dolazila pa sam mu time valjda i dokazivala da još nešto osjećam prema njemu.
Idem, bojim se, sjedit ćemo za istim stolom..
Ne bojim se toga da bi me osjećaji mogli prevladati i da to pokažem pred njim, ne nikako. Bojim se da će me osjećaji prevladati i da ću na putu doma opet početi plakati i da će se to opet protezati danima, noćima, mjesecima…
Bojim se da opet neću vidjeti svijetlo na kraju dugog tunela da ću se opet vratiti kilometrima unatrag. A što onda?
Jel to ipak vrijedno toga?
Plakat ću opet za nekim tko mi je svojim djelima i ponašanjem pokazao da me ne cijeni ni ne poštuje , a kamoli voli?
A možda i ne idem...
|
blogiću bolesnih misli
, ali i za one koje to ne žele