˝Šta to radite?Zašto ste me doveli ovamo?˝vikala sam na sav glas.Uzalud niko me nije čuo.Šta su željeli,ni sama nisam znala...Sjela sam na pod i prstima iscrtavala neke znakove na podu.Začudo,uopšte se nisam bojala.Samo sam bila znatiželjna.Polako sam se osvrtala oko sebe...Kao da želim da izvidim situaciju.Gledala sam u predmete kao da će mi objasniti zašto sam ovdje.Stari krevet nije mnogo obećavao,pa ni dreveni sto i stolica... Činilo bi se kao u zatočeništvu da nije bio jedan ormar u sredini.Začudo bio je pun knjiga neobicno uvezanih,a na njemu su bile ispisane neke nerazumljive riječi:˝Sole Monsirra kun rahit litra Monde˝.Ustala sam i pokušala otvoriti ormar.Začudilo me,jer se nije mogao otvoriti iako nije bio potreban ključ.˝Previše si znatiželjna,draga moja˝rekao mi je glas iza mene.Okrenula sam se i pokušala shvatiti otkuda se to stvorenje pojavilo...Očito mi je izraz lica bio takav da ga je i to stvorenje prokužilo...˝Sve ćeš shvatiti u svoje vrijeme˝reklo je...˝A šta ako ja ne želim čekati?˝upitala sam odveć ratoborno.˝Ko ste uostalom vi?˝pokušala sam da budem malo ljubaznija,ali se u mojim očima idalje vidjela ratobornost.˝Ja sam Nuka...Ali ti me ne poznaješ u ovom obliku,zar ne?˝...Zbunjeno sam ga gledala...Zar ja poznajem to stvorenje?...˝Oh,oprostite gospodine,znate kroz moj život stalno prolaze osobe sa dugim ušima i šapama umjesto nogu˝rekla sam ironično.Nuka se nasmija...˝Eh,dijete drago...Ista si kao Aurora...˝To ime me preplašilo.Problijedila sam i jedva sam uspjela izmucati:˝Otkuda vi znate moju mamu?˝ Nuka se nasmija i sjede na onu prašnjavu stolicu:˝Znam ja mnogo o tebi...Kao i o Aurori i Liamu˝On zna sve o meni,mojim roditeljima...Kako je samo to uspio?˝Zelim da znam sve!˝...Nuka me opet pogledao sa smiješkom. Začudo,imao je veoma topao pogled i nije me strašio...˝Sve što trebaš znati je u tom ormaru.Ako ti je to sudbina,ti ćeš ga i otvoriti˝...A zatim je opet nestao,dok sam ja gledala u suprotnom smjeru.˝Ah,dakle opet sam sama?Bice to duga noć˝rekla sam i počela otvarati ormar.Svijeća je već bila dogorjela.Bio je mrkli mrak i jedini izvor svjetlosti bio je prozor.Prišla sam mu i pogledala u nebo.Nikada u životu nisam vidjela mjesec tako velik. Dok sam ga gledala,čula sam muziku...Uspavanku koju mi je mama nekad pjevala...˝Rihna si es un tjah la di˝...Ja sam nastavila tačno znajući šta govorim:˝Li Rihna rah kju tidra Mon˝...Brzo sam odjurila do ormara i pročitala riječi ispisane na njemu:˝Sole Monsirra kun rahit litra Monde...Samo Djeca Mjeseca mogu pronaći put do Mjeseceve zemlje˝nastavila sam pjevati melodiju koju sam upravo čula i dodirivati vrata ormara.To sam učinila tri puta.Nakon trećeg,vrata su se otvorila i iz njih je ispala debela knjiga uvezana u korice od jake koze.Uzela sam je u ruke i htjela da otvorim prvu stranicu...Nuka mi reče:˝Ne sada,princezo...Pođite za mnom.Knjiga će vas čekati˝Ostavila sam knjigu u ormar i zatvorila ga,a zatim posla za Nukom.Nakon što sam prošla kroz ogroman hodnik,shvatila sam da je ovo nesto poput palače.Iako sam željela da bolje promotrim svaki ugao te čudne građevine,još sam više željela da saznam zašto sam u tu.Oduvijek sam bila normalna cura.Ovo me nekako izbacilo iz kolotečine.Nešto čega sam se najviše bojala je da neću više nikad vidjeti prijatelje.Znala sam da će se moj život nakon ovoga promijeniti iz korijena.Toliko toga moram saznati,a jos nisam ni počela...
|
