Povratak životu u riječima ludim
wow, sjetila sam se i korisničkog imena i passworda!!! Ne vjerujem!
I haven't been around for years. What can I say I was on a vacation ;)
And so as you can see I am back again. Why on Earth sake I' writing in English. Have I lost my mind?
I hope not, but a women can dream ;) LOL
No da se vratimo dobrom, starom, hrvatskom jeziku i njegovim inačicama.
Nisam pisala dugu, jako dugo. Zanijemila sam. Strast i kreativnost je nestala. Humor pisanja je utekao niz ulicu i od onda ga tražim. Fuck, gdje je nestao? Ne znam točan odgovor na to pitanje,ali mislim da ga je dotukao život zvan svakodnevica. Posao, kuća i obrnuto...poznato, znam. Ali što da kažem, jednostavno sam zanijemila. Govor je nestao, ali misao je lebdjela negdje u bezdanu. Yes it happened to me too!!!
Zaboravila sam tko sam...na trenutak sam odustala od sebe. Odustala od snova. Odustala od sebe. Odustala od snage. Prepustila sam se struji...jer mi to ide najbolje. Prepuštanje poznatome. Linija manjeg otpora, hahaha...koliko puta sam čula tu frazu, koliko puta sam povjerovala u nju...o da, previše. I sada kada je pao snijeg, osjećam rađanje novog dana.
Osjećam hladnoću svježeg zraka na mojim obrazima. Veselim se šetnjama, veselim se miru. Dugo vremena nisam osjećala mir. Imam osjećaj da me život bacao svugdje po malo, čisto da vidi kako ću se dočekati na noge. Vjenčanje, operacija, jedna, druga, posao, traženje vlastitog glasa...pritisak očekivanja drugih. Uf, kako mi to ide na živce. Pa kad ćeš ovo, pa kad ćeš ovo....What the fuck? Mind your own business!!! Savjetodavci su na svakom koraku, hm, i oni dobri i oni još bolji...a ja sam nebitan faktor, samo se radi o mome životu, pih prava sitnica.
Mislila sam da ću u ovim godinama imati neke odgovore. A nekad mi se čini da je samo više pitanja! :) Zar nije to ironično. Ponekad moj život nije ni generalna proba, nego odlazak na sahranu. Nisam u depri, hahaha, možda ponekad, ali ništa tako ozbiljno. Previše analiziram, ubiše me vlastiti mozak. LOL
Imati dijete ili ne? Jedno od onih stotinu pitanja. Ja naginjem onom ne, ali svi ostali kažu da. Godine idu, ti postaješ zarobljenik svoga tijela. Ono se nadzire kao logično "rješenje" za sve probleme.
Dijete u mojim godinama je normalna i prirodna stvar. Žao mi je pričati o djetetu kao stvari. Mislim da je svaki život dragocjen. Bez pogovora. Ali ja ne osjećam želju za majčinstvom. Ni malo. Zašto? Jednostavno ne osjećam. Ništa, nula, prazno. Kao kad buljite u prazno. Prazne glave, bez emocija. Toliki je intenzitet moje želje. I zašto je to tako? Ne znam. Čak se ne osjećam loše. Zbog sebe bar ne....ali ja ipak nisam sama. Tu je on, moja ljubav. Moj oslonac, moja utjeha, moja snaga. Moj Hrvoje. Osoba izrazite snage i upornosti. Toliko jaka osoba, čvrsta, nepokolebljiva, a opet toliko nježna i emotivna. Predivan spoj osobina. Meni toliko blizak. Uz njega se osjećam prihvaćeno u potpunosti. Najljepše jest to, što on zna da ja buljim u točku u prazno. On zna što ja mislim...i želi da ja želim...ali mi stalno ponavlja: "Zaboravi što drugi misle, zaboravi što ja mislim. Ti si najvažnija. Ono što ti želiš je najvažnije!!!" I kako ga čovjek ne bi volio. Toliko povjerenje jednostavno ne možeš zanemariti. Obožavam se sklupčati u njegovom naručju. Obožavam dodirivati njegovo lice svojim obrazima. Obožavam taj osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti. I beskrajno sam zahvalna životu, što imam njega. No, dosta o njemu, idemo malo o meni....hahahahaha....no hard feelings...it was just a joke!
Moje prijateljice imaju djecu, više manje , sve, ako ne i mali vrtić...a one koje nemaju dijete...žude za jednim malim šmrkljavcem, da im trči po stanu. Hm, kakva romantična slika.
On, ja i bar jedan mali šmrkljavac....hm,kao iz neke sapunice. Čak kad stavim tu sliku ispred sebe osjećam se toliko lažno. Nikad nisam imala predstavu u glavi u kojoj sam ja majka. Jednostavno to ne postoji. Nekako mi ne ide. Voljela bih da je drugačije, ali nije. Bojim se ako se dogodi, što kažu, ups...desilo se...ako se desi da će se promijeniti sve iz temelja. Što hoće, ali da li ja to uistinu želim? Mislim da na to pitanje neću znati odgovor dok se ne dogodi.
Razmišljajući sada o tome, sjetila sam se svojih blic slika moje podsvijesti. Točno što je to bilo ne mogu vam objasniti . Uglavnom idem ja spavati i taman da ću zaspati ispred mene se otvori slika ili bolje rečeno prizor: "ja i muško dijete od kojih četiri ili pet godina". Mali plavi dečkić i ja sjedimo u nekoj sobi i smijemo se. Imala sam feeling kao da gledam u sebe u budućnosti. Imam osmjeh na licu...sretna sam...i u svjesnom mozgu se približavam tom prizoru jer znam da gledam svoje dijete. Realno, živo i prisutno, ovdje i sada. I želim ga vidjeti. Vidim ga i prepadnem se. Bolje rečeno userem se u gaće i progledam. Srce mi lupa, kao da će iskočiti iz prsnog koša. Dišem ubrzano, ali sam svjesna da Hrvoje leži pored mene. I ne mičem se ni milimetar. Ne znam da li bi skakala od sreće ili što???? Vidjela sam potencijalnu sliku budućnosti. Koliko god sam vesela toliko sam isprepadana od mogućnosti da ponekad stvarno vidim stvari prije vremena. Da li je to moguće? Sljedeće jutro sam rekla suprugu svoju sliku. Poslušao me i prihvati ju recimo kao jednu dobru anegdotu. Jer kako čovjek uopće može tako nešto shvatiti ozbiljno. No, da se vratim na temu.
Nisam se nikad vidjela kao majku, osim možda u ovoj milisekundi...čudnog susreta sa svojom potencijalnom budućnošću.
Ali neću duljiti u analizu, jer možda sutra dođem sa nekim drugačijim mislima o istome. HM, život zna tako iznenaditi i na istu stvar doživljavaš različite emocije od onih kakve si očekivao ili priželjkivao. Ali jebiga, to je život.
Promjena
....promjena je nužna i poželjna....kao što ste primijetili zadnji post nije bio baš inspirativan. :)
Došla sam do točke kad ne možeš furati isti film u glavi, on se mora promijeniti...zato sam odlučila početi pisati novi blog. Između ostalog ;)
Naravno da vam neću reći koji...ali svatko tko me zna može me naći vrlo lako.
Ova faza moga života je rekla doviđenja. I tako odlazi u nepovrat.
Neka povijest ostane povijest :)
Nisam pisala dugo, ali i to će se promijeniti. Sa promjenama koje dolaze i pisanje će se aktivirati. Ono je potrebno da bi ja bila ja. Pisanje je dio onoga što ja jesam, koliko god nisam doživljavala taj dio sebe kao nešto bitno.
A bitno je! Zadovoljstvo unutarnjeg djeteta je neprocjenjiva vrijednost.
Shvatila sam da sam ušla u kolotečinu i da stagniram fizički i intelektualno.
Nezadovoljstvo je prešlo i na moj intiman život, što me najviše pogodilo.
Nisam htjela takav život. Koliko god sam pričala o tome, nisam poduzimala ništa konkretno kako bih to promijenila.
Očekivala sam da ću dobiti peticu za dva plus dva, a nikako se nisam mogla odlučiti za dva plus tri.
Jer ja hoću izvrstan od života, a ne četvorku.
Uvijek me pratila misao da je moj život više od običnosti, prosječnosti i guranja glave u pijesak.
Moja intuicija je imala bljeskove budućnosti.
Ali sam zaboravila na tu sitnicu koja čini moj život velikim.
Međutim svaki dan me podsjećao da ne živim ono što želim.
I koliko god slušala glasove drugih nisam se mogla odmaknuti od stečenih obrazaca ponašanja prošlosti.
Volim učiti na vlastitoj koži,,,hahhaha....najbolja je škola koju prolaziš sam!
Gušenje u vlastitoj prosječnosti mi se gadio. Gledajući na sebe iz perspektive drugog bilo mi je jasno gdje sam.
Došla sam do zida. Pogled u nazad mi je bio mučan i nesnosan. Nazad više nije postojao kao opcija.
Zagrizla sam usnicu i viknula...Jebem ti sve...mogu ja to! I krenula sam...u nepoznato....Krenula sam stvarati namjerno isprovociran adrenalin. Krenula sam na put razvijanja svojih udova...par koraka više,,,,par brojeva više....sa poniznošću učenika i željom za učenjem od najboljih. Moja misija je učenje i razvijanje,,,,,buđenje svjesnosti svakog trenutka, želje i namjere.
Život me blagoslovio sa ljubavlju mog partnera. Moja primarna želja je ostvarena.
Pronašla sam partnera koji dijeli tu tankoćutnu narav koja razumije moju bit.
On je jedini koji u potpunosti osjeća moj svaki udisaj i izdisaj. On razumije moju svaku slabost i neodlučnost.
On je iskren i prepun ljubavi. Za sebe i mene...Jednostavno ne mogu, a ne spomenuti njega....blagoslov takve veze je jednostavno dar s neba. Ako ste imalo religiozni, ne u smislu ideologije ili prakse, nego u smislu poimanja vrijednosti života,koji je toliko poseban u svojoj nutrini, onda razumijete moje riječi.
Ljubav je blago koje se čuva. Koje se njeguje...od nje se ne odustaje...ni pod cijenu vlastitog sebičnog zadovoljstva.
Svi koji imaju ljuibavnike/ce znaju o čemu pričam. Jer odustati je najlakša stvar. Odustati je najlakše...Predati se kratkotrajnom zadovoljstvu, avanturi je tako dobro...slatko...uzbudljivo...ali opasno...opasno po cijenu gubitka sebe.
Kad nađete partnera koji je vaša sudbina,,,koliko god patetično možda zvuči...svaka indiskrecija je šamar samom sebi!!!
A svi oni koji se šamaraju nisu spoznali ljubav...a spoznaja je vrhunac zadovoljstva.
I da se vratim na temu, on je bio pored mene svakim korakom unazad i nije odustajao od mene...on još uvijek vidi najbolju varijantu mene...koliko god ja možda bila nesigurna, uplašena i sl. Ali kad jednom odlučiš krenuti, stvari se samo otvaraju. Zadnjih par dana se samo otvaraju...vrata dobrodošlice koje ti daju početan impuls da je tvoja odluka ispravna. Vratari su različiti, novi ljudi, novi događaji, nove teme...Krenula sam na put...dala sam si pravo da kažem da i ne! Poklonila sam si viziju širokih pogleda i novih doživljaja. Dopustila sam sebi da budem učenik života.
To je ono što sam uvijek tražila u životu, ali sam željela ljubav drugog i tu sam uvijek kompenzirala sebe.
To je bila laž koja mi je bila potrebna, da odgodim sebe na neko vrijeme.
I koliko god dugo odgađali sebe, lice u ogledalu nijemo gleda odraz i pita se...zar sam to ja?
Ako ste dobar glumac...ni lice ne odaje nezadovoljstvo....ali trčanje prema zidu se ubrzava i srce više ne može izdražati napor Sizifova posla. Onda dođe spoznaja da ti nisi Sizif i da ovo nije mitologija. Život je neispisan, a ti odlučuješ u kojem smjeru želiš. Pokušaj, promašaj pa opet pokušaj....ali nikad ne zaboravi cilj!
Ja sam učitelj života...trenutno na praksi,,,učim kako bih mogla podučavati....
To je moj smisao i to je moja želja.
Ljubav je kao Hiroshima
...kaže Urban....
...u zadnje vrijeme nosim sivi oblak iznad glave, koji samo što nije puknu i rastopio se od siline grmljavine, koja ga trese.
Identitet mi je opet u krizi. Iako jako dobro znam tko sam. Ali pitam se još uvijek. Zadnja dva dana osjećam fizičku mučninu u želucu. Osjećam dijete koje plače, a ne vidi izlaz. Znam da je prolazna faza. Znam da je u pitanju zadnji stadij tuposti, inercije i čiste ljenosti. Treba mi dno. Trebam pasti u što dublji ponor. Ne zato što želim, nego zato jer mi je to potrebno da živim!
Svaki pokušaj da vratim vitalnost samo je brzi fiks. Definitivno nije krajnje rješenje, a ja još uvijek tražim dijagnozu.
Postala sam vreća bez emocija. Ne osjećam ništa. Tupost je moje drugo ime.
A ja samo želim život! Želim energiju, vitalnost i osmijeh.
Žao mi je jer ubijam jedinu svjetlost u mom životu. Svog zaručnika. Osjećam njegovu nemoć. Osjećam da više ne zna što da radi sa ovim intelektualnim snobom, diplomatom i konstantnim manjim otporom.
Vidim da mu se nikako ne sviđa moj lik koji gleda svaki dan.
A voli me...više nego što ja mogu zamisliti.
Naše emocije nisu za javnost ali moje pisanje je moja istina.
A istina je predivna u svojoj boli, gnjevu, bijesu, radosti i raznolikim spektrom emocija koje više ne osjećam.
Ne mogu živjeti u kalupu tuđih vizija.
Ne mogu živjeti po špranci.
Vraćam se na prva tri mjeseca veze.
Borba sa unutarnjim nemirom.
Jer iako ga ne pokazujem, on me stalno trese iznutra.
Organizam mi svaki dan daje naputke...ženo vrijeme je....ženo vrijeme je....ali ja nikako da otkrijem za što????
Bojim se pada isto tako kao i uspona.
Bojim se....postala je mantra koju drilam iz dana u dan.
Kao izlizana i loša ploča.
Rekli bi hormoni.
Ma jebeš tu i takvu priču.
Jebeš hormone.
Ne želim put na kojem trenutno živim.
Iako je suputnik jedino što želim. I znam da ga želim. Pored sebe. Zauvijek.
Žao mi je što me gleda sa glavom u wc školjci.
Žao mi je što me gleda kako kopam po smeću svojih iznutrica.
Žao mi je što je moja sebičnost toliko jaka.
Žao mi je.
Moja želja za kontrolom je prejaka da pustim uzde.
Niti moj tekst ne zvuči kao ja.
Pisanje je moja terapija.
Psiholog je moj alter ego.
Psihijatrija je moj život.
Dijete koje je prerano odraslo zapelo je između djetinjstva i odrastanja.
Ono ne želi niti jedno.
Jbg moram na posao....
Varijabla...život
....promjenjiva varijabla...život....
kad god pomisliš da jesi uljuljkan u životne plahte mira, spokoja i sigurnosti....zapuše neki vjetar sa istoka, hladnoćom ošine glatko, uspavano lice i probudi te...naglo, grubo i neočekivano....šok i nevjerica te zaskoče...tvoj pogled, oči iskočiše iz nutrine duplji...lice poprimi neku čudnu grimasu polugrča i odjednom se pojavi tisuće pitanja...tko sam, što radim i pobogu gdje se ja nalazim?!?!
kakav je ovo san koji živim i da li je to san ili život?
da li sam to ja?
zašto sam u takvom šoku i nevjerici
zašto me taj vjetar propuhao do kosti....čemu sva ta pitanja?
čemu svi ti upitnici?
čemu taj osjećaj mira i sigurnosti, zar ne vidiš da ti se cijeli život promjenio...
tvoje biće je toliko promjenjeno...ti si netko drugi...promjena je cjelovita, zaokružena varijabla, ali još uvijek varijabla...jer hladnoća polako kruži....dolazi do smrzavanje...toliko da si paralizirana činjenicom da je život pisao roman koji nisi zabilježila niti jednim znakom upozorenja....upozorenja da male promjene znače velike stvari,,,znače velike životne odluke...znače nešto....ne samo tebi nego i cijeloj koloni ljudi koji pišu tvoj život s tobom ili u usporednom kolosjeku...i oni pišu svoju sudbinu...svjesno ili spavajući ne znam ali ja sam budna....radim inventuru života...
o Bože....toliko sam se promjenila, a nisam primjetila tako očiti iskorak naprijed....
više manje su ga prihvatili svi moji najdraži putnici, a mene je ulovila panika....moj identitet se promjenio...moja realnost je postala produkt moje uspavanosti....ne kažem da je ona loša, ali kad je zapuhao vjetar...moja inventura svakodnevice je počela....moja mikrosadašnjost je poprimila svjesnost....
da li se to zove progledati po prvi puta....ili je to stajanje pred ogledalom ogoljen svojom istinom...
koja vode do pitanja....Sviđa li ti se odraz????
paraliza me zablokirala....misli su počele obljetavati moje dugoročno pamćenje kao nalet osa....bojim se da me ne upikne...jaaaaaooooo.... što mi se to desilo....život je preuzeo glavnu ulogu...sudbina je uzela moj život tamo gdje sam joj ja prepustila prednost...to je bio moj izbor,,,,dobar ili loš, ali je bio moj...nema žaljenja,nema povratka sada....tu si gdje si,,,,sada imaš svijest, da jesi takav....stariji, mudriji, odgovorniji, umorniji, voljen, pun strahova od napuštanja mladenačkih ludosti,,,svijest da nisi više ono što si bila...iako je smijeh ostao isti,,,jer se neke stvari ne mijenjaju,,,one koje su tvoja istina od početka života....ali da je život konstantno mijenjenje,,,ne na bolje ili lošije,,,nego drugačije,,,,zar se toliko bojim mijenjati u očima vlastitog bivšeg identiteta...zar je on toliko preuzeo moje bivše misli i sadašnje da se golim rukama i nogama borim da opstane,,,,a u biti je već davno izgubljen i zaboravljen....F. je rekla da je to sazrijevanje te da nisam retardirana...hvala joj na tim rječima utjehe...oprosti mi prinče što nisi još postao kralj,,,ali u mom srcu ti si moj iskreni i pravi junak...oduvjek i zauvijek...i ti to znaš....i nikakav vjetar neće ohladiti vatru koju si upalio u mome srcu...jer to jest do svemira... i u rikverc:)
...ogledalo je potrebno...dapače nužno da shvatiš da unutarnji glas postoji i on te nikada neće napustiti....ono sada vrišti u meni...plaće, udara po zidovima,,,boli...što je znak da ono što jesi...nikada nećeš izubiti,,,koliko god se bojiš toga,,,Kyra će uvijek biti svoja,,,možda malo starija, sa većim konfekcijskim brojem,,,,ali unutarnji monolog nije varijabla...ono je beskonaćnost...uvijek konstantna i nezaustavljiva...sviđalo se to vama ili ne...iskreno zaboli me što vi mislite...jer da ja nisam sve to,,,ne bi se mi znali,,,jel tako:)
hallo, evo mene opet ...drago mi je čuti da sam čitana iako nema traga, bar ne zabilježenog:))))
ali svejedno moji dragi hvala što čitate moje misli, iako je poznato da je to najveći ljudski strah...čitati misli, pogotovo ako su skrivene...nedokučive...alarmantne...zbrčkane...misao je opasna...
niti sama ne znam koliko misli dnevno prođe kroz moju glavu, ali znam da ih ima previše...puno toga stuji u mozgu...od silne prebukiranosti, važno je imati papir i olovku...kako bi ulovili esenciju...onu glavnu misao vodilju,,,naš motiv koji nas pokreće...a sve ostalo su digresije na temu, a znate i sami da kod mene toga ima na pretek,,,,moderni izraz za to bi bio brain storming...i koliko god to bilo super stvar...toliko ima i onu down side tj. lošu stranu...ako nisi koncentiran na glavnu misao pogubiš se u najezdi onih sinih, nebitnih informacija i one vrlo često odvedu na krivi put :)
ali nije bitna dužina te staze, bitno je da dođeš do pravog cilja...bitno je pogoditi centar, središte...nedavno sam po ne znam koji put čula staru misao koja je toliko genijalna da jednostavno nemam komentara kad je čujem....a to je:
Life is what happens to you while you're busy making other plans
John Lennon
definitivno jedna od najjačih misli....koliko puta vam se desi da "živite" svoj svakodneni život i onda vas iznenada prekine neki susret, događaj ili sl. Mene je neki dan prekinula smrt mog dide. (djed)
Ništa toliko iznenađujuće, budući da je doživio 93 godine i bilo je pitanje vremena kada će nas sve napustiti.
Prvo što mi je palo napamet je činjenica da je naš zadnji susret bio kratak, iako on više nije bio svjestan ljudi oko sebe, poklonio mi je najljepši poklon koji mi je mogao dati. Jedan svjestan pogled i rečenicu: Oko moje lipo!
Sreća koja se rodila u meni tog trena je bila neizreciva. Pomislila sam si prepoznao me je, sjeća se tko sam. Bila sam uistinu presretna. No iza svega toga leži još veća istina a ta jest da ja njega nikad nisam uistinu poznavala. Njegove životne ciljeve, strahove, nadanja i želje. Nikad nisam bila upoznata sa njegovim životom...tu i tamo koje ljetovanje, branje i nizanje duhana, buđenje ranom zorom, vožnja na kolima s konjem, vođenje krava na pašu... i molitva na kraju dana. Njegova molitva je bila okupljanje porodice na kraju dana. Zahvala za dan, zahvala za život. Meni kao malom djetetu je to bilo dosadno,,,još jedan očenaš, još jedna zdravomarija,,,ali to je bio on. Pater familias u pravom smislu te riječi. Sada znam da je to radio zbog nas...i naravno da se s anđelima smije nama dole i gleda na nas...svoju obitelj...a ima nas...ko Rusa :)))))
Znam ga iz priča mojih rođaka, mojih bližiš...
znam njegovu psovku: Jebem ti muku!!!
A čovjek je cijeli život radio i nije se dao da ga muka svlada...
bio je čvrst, odrešit, imao je stav.....
nikad neću zaboraviti kad smo se jedno večer spremali van i ja sam obukla minicu...naravno da je to njemu bilo katastrofa, ipak je on odgajan drugačije...naravno da je imao svoj komentar...jel ti usfalilo materijala, hahahaha....
no isto tako znam da su s njim živjeli drugi ljudi koji su ga poznavali bolje nego ja...oni su ga voljeli više, drugačije, potpunije...sad kad gledam unazad, žao mi je što se nismo bolje upoznali...jer ja potječem od njegove krvi...i ta veza je neraskidiva...ona je vječna.
Dida moj gdje god ti bio sada ja te volim...hvala ti za sve...
Odricanje
Odricanje...kad kažemo da se nečega odričemo...zašto to radimo? Da li je motiv čisti altruizam ili to radimo iz sebičnih razloga....odricanje je stvar osobne odluke, ali i osobnih, sebičnih motiva,,,,uskraćujemo sebi da bi nama bilo bolje...ali zašto ljudi odricanje doživljavaju kao jedan ne sebičan motiv...hahaha...sad je razdoblje odricanja, korizma, 40 dana odricanja tijela svjetovnih užitaka....recimo ja sam se odrekla cigarete i slatkoga, ali sa malim presedanom,,,,,nedjeljom smijem okusiti griješni sastojak...naravno da je to moja umotvorina,,,da to po pravilima crkve ne stoji,,,ali ovdje se pojavljuje moj sebičan nedostatak karaktera i odlučnosti...jer zašto da si ne ostavim otvoren prozor,,,niti će me itko kontrolirati niti će zabadati nos u moju odluku...
ali zašto ostavljam otvoren prozor????
Pa zato što sam si zalupila vrata ravno ispred nosa...i zašto??? pitam se,,,zašto se odričem,,,zašto samoj sebi stavljam zabrane,,,crvena svijetla u glavi i sirene uzbune...pa što se tiče cigareta...u zadnje vrijeme sam počela pušiti, doduše dim ili dva, ali svejedno nekako prelazi u naviku,,,pa je sada idealno vrijeme stati na loptu...moji sinusi će ozbiljno stradati, a džep će isto tako početi zijevati više nego prije...a što se tiče slatkog nikad nisam bila preveliki obožavatelj, ali s druge strane, počela sam konzumirati slatkiše više nego ikada u životu...smeta me to što zbog zdravlja, što zbog one male nuspojave zvane debljanje :)
a kao što znate lakše ide gore, nego dole, LOL
i tako ja se odričem....moje tijelo se odriče...a moj mozak razgovara sam sa sobom...opasnost!
Pozor!
Crveno!
Ne!
Ne to!!!!
...ruka je krenula po navici prema zdijeli...ali mozak viče: NEEEEE!!!!!!
To je zabranjenoooooooo......
i tako u sve to ubaciš brain gym:))))))
Iako šalu na stranu, ponekad je dobro regulirati stvari u kojima pretjeruješ...ali tu je bitan faktor objektivnog promatrača.
sad ću vam ispričati kako jedna sitnica može ukazati na karakteni hendikep koji se kod mene povlači još iz djetinjstva.
Objektivni promatrač: moj zaručnik...
svako malo ga boli glava od moje šalice s kavom,,,,
"pa zar uvijek moraš ostaviti šalicu neispijenu da kraja...
...pa daj popij to do kraja...
...pa daj završi do kraja..."
i tako onaj dio rečenice koji govori do kraja, prvo mi je bilo nebitno, onda mi je postao dosadan, pa mi se popeo na vrh glave...ma odjebi ti i ta šalica kaveeeee...ja ako želim ću je piti, ako ne, NEĆU!!!
Isto jedna od krava u mojoj glavi (*krava- termin iz knjige Bila jednom jedna krava...)...ta mala i kratka riječica NE! Btw vrlo močna riječ:))))
Još uvijek se borim s njom, na svakodnevnoj bazi.
Ugl. da se vratim na neispijenu šalicu kave...netko sa strane mi je ukazao na jednu sitnicu...a to jest činjenica da stvari ostavljam nedovršenima....a toga, hvala Bogu, ima na tone...kako je jedna šalica pokrenula svijest o mome ponašanju koje je ukorjenjeno u moj modus, ali ga živim nesvjesno...jer nije samo šalica neispijena, tu je i sok i kućanski posao i posao i sve što postoji u mome život...sve je započeto, a ništa nije odrađeno do kraja....
pauza...idem po kavu...bez cigarete:((((
...ja sam tip koji kad započne nešto, to je čista euforija, zanimanje,,,ne znam gdje ću sa sobom koliko mi je sve suuuuper, i onda...nakon deset dana...interes pada, postaje dosadno, zamorno...ja bi dalje, ali nešto drugo...suma sumarum, nikad ne zaronim u more, nikad ne udahnem zrak punim plućima...živim na pola interesa :)))
ali trebalo je trideset i nešto godina i ne znam koliko neispijenih šalica kave, plus moj zaručnik, da ja dođem k svijesti, da priznam,
jebiga pa ja imam jednu osobinu koja me sprječava da dam sve od sebe i da napravim sve što se može napraviti,,,
...imam osobinu koja se zove raznim imenima....ali zbog nje nikad nisam saznala da li je moj hobi iz djetinjstva, pjevanje, ples i likovno izražavanje,,,iskoristiv talent duše ili ipak ostaje na razini osnovne škole, ne znam da li je ovo moje škrabanje po tastaturi, čisto ispucavanje ili sebično pokazivanje intime javnosti koja postoji, ali se ne vidi...puno je pitanja, ali odgovora nema...
baš smo neki dan čitali moju knjižicu iz osnovne škole...ugl. piše...uredna, mirna, pristojna, dobar kolega, ali...
ali...
ali...
fali joj upornosti....
....fali joj...fali joj...
i sad si ja samoj postavljam pitanje...a zašto ja tako brzo gubim interes i idem dalje...zašto ne zadržavam pažnju i ne ulazim dublje u problematiku ispred mene,,,zašto????
prvo je čista lijenost i nemar, ok...drugo je strah od spoznaje da si u nečemu dobar ili nisi, strah od pogrešaka,,,jer ne griješi onaj koji niti ne radi...nego upravo obrnuto...bijeg od odgovornosti...ako nešto zagrizeš onda uz to ide i odgovornost i kredibilitet tebe kao osobe...puno je malih pukotina koje puštaju mračnu sjetlost,....zašto kažem mračnu...zato jer se mi ljudi u principu bojimo svjetlosti, mi se bojimo onog dobrog,,,jer smo navikli na sranja i govna su ono što je dobrodošlo u današnjem društvu...kad si jadan, onda si mali, ljudi s tobom suosjećaju, oni te žale...ti si ok, ti nisi prijetnja, ti si onaj mali Ivica ili Perica,,,i ti nisi opasnost :)))
no da sada ne zabrazdim u pedesetu digresiju, kao i obično,,,,
zapamtite male sinice odaju tko ste, kakav je vaš karakter!!!
Ali to nam isto tako daje uvid u nas same i pruža nam mogućnost promjene :))))))
Kako naučiti disati
....moram opet naučiti disati....
....moram disati....propuštati život kroz sebe bez zadržavanja....kako to postići....još uvijek ne znam....jučer sam shvatila da sam skoro pa na rubu...toliko sam se zakovitlala u mislima, u svojoj glavi,,,u svojoj paranoji, nesigurnosti i strahu...da sam dobila alergiju od stresa...i došla do spoznaje da ne želim takav život...želim opet naučiti disati...udah,,,,izdah,,,,udah,,,,izdah,,,,
....važan je trenutak kad dođeš do vrhunca svoje paranoje, a ipak ti se javi glas razuma koji ti govori: DOSTA JE!!!!!
Ne želim, ne želim, ne želim više ovo ludilo....trenutak kad spoznaš da imaš problem,,,,koji ignoriraš jer ga stavljaš pod masku odgovornost, zrelosti itd.....skok iz mašte u realnost...a mašta je dio tvojeg identiteta, nisam oblomov, nisam sanjar, ja sam mali zvrk, smijuljak, želim to nazad!!!! Želim vratit osmjeh u svoj život,,,želim voljeti čovjeka sa potpunom ljubavi kakvom on kao takav zaslužuje...ljube...ti si predivna osoba, moj oslonac, moj osmjeh, moja veliko ogledalo...voljeti tebe je toliko lagano,,,oprosti na mojoj zatvorenosti, hladnoći, krutosti,,,znaš da je u meni mali prestrašeni klinac i jedan veliki div ponosa, inata i čvrste volje, borac za istinu i pravdu...i jedna velika beba...i jedna velika žena,,,,i jedan predivan čovjek...koji te voli....u potpunosti....moja zatvorenost je moja slabost...to je strah od emocija...strah od nježnosti...strah od same sebe...strah od svega onoga što jesam i svega onoga što mogu biti :)
Ljubavi moja volim te....i to nisu samo rječi...to je osjećaj koji jest...koji je postao dio mene....dio nas,,,i koji je nedjeljiv....energija...
...moja lijepa digresijo...skrenuh s teme...kao i uvijek...znači vrati se u fokus....upravo je to pitanje...fokus...ja plivam u oluji nemira, nezadovoljstva,,,,treba mi centar, moram vratiti ravnotežu, trebam vratiti svoj centar....treba mi jedno dobro opuštanje...jedan dobar neopterečeni dan, jedna dobra neopterečena noć, miran san, opuštena buđenja....muzika u ušima, ples u bokovima, osmjeh na licu, poljubac bez misli, samo požuda...
...draga moja Ketušo...:) poznato...to mi je tako slatko....vratit ću se ja pa makar srušila sve...sve....srušit ću sve i krenuti ispočetka....i borit ću se svaki dan...svake sekunde....moram naučiti otpuštati, izdahnuti, prepustiti životu život,,,nije sve to za tebe,,,vrati životu što ti je dano, propusti, udagni ali ne zaboravi izdahnuti...ovo nije cilj...ovaj trenutak je samo dio puta,,,put koji još nema kraja,,,on je na samim počecima,,,,ali prepusti Velikoj majci da te vodi putevima,,,istine, ljubavi, smijeha, želje, lijepom i onom manje lijepom ali propuštaj svoja iskustva, ona nisu da ostaju, ona se mijenjaju, ona su tu da dođu i odu svojim putem, jedina konstanta si ti i tvoja svijest o tome što jesi i što želiš biti...
...not like me but true me, myself and I
...obožavam filmove based on the true story...pravi filmovi...drame...malo sporo, malo puno razmišljaš, hahaha, oksimoron,puno života, filozofije, pune dušu, pune život,,,rađa se život iznova...nada se javlja,,,sunce izlazi, mjesec zalazi...whatever....to te ja pitam....u zadnje vrijeme je malo takvih,,,, pitam se zašto...ljudi moji...život je najljepša priča ikad ispričana,,,malo jada, malo tuge, malo smijeha i veselja, malo cuge, malo pljuge, malo erotike, malo akcije, puno laži i muljanja i predivne oslobađajuće istine...toliko emocija toliko drame,,,,a sve je nekako laganini...naravno da su to priče sa happy endom, politički korektne priče,,,moraju biti inače vode u beznađe, depresiju, agresiju, ubojstvo, smrt,,,a ruku na srce meni je draži smijeh, valjanje po zelenoj travi, pjesma u pozadini, ples u bokovima, poljubac u prolazu, slučajan pogled i predivan zagrljaj pun ljubavi i topline :)))))
28.12.2009. u 20:13 | 1 Komentara | Print | # | ^...not like me but true me, myself and I
...obožavam filmove based on the true story...pravi filmovi...drame...malo sporo, malo puno razmišljaš, hahaha, oksimoron,puno života, filozofije, pune dušu, pune život,,,rađa se život iznova...nada se javlja,,,sunce izlazi, mjesec zalazi...whatever....to te ja pitam....u zadnje vrijeme je malo takvih,,,, pitam se zašto...ljudi moji...život je najljepša priča ikad ispričana,,,malo jada, malo tuge, malo smijeha i veselja, malo cuge, malo pljuge, malo erotike, malo akcije, puno laži i muljanja i predivne oslobađajuće istine...toliko emocija toliko drame,,,,a sve je nekako laganini...naravno da su to priče sa happy endom, politički korektne priče,,,moraju biti inače vode u beznađe, depresiju, agresiju, ubojstvo, smrt,,,a ruku na srce meni je draži smijeh, valjanje po zelenoj travi, pjesma u pozadini, ples u bokovima, poljubac u prolazu, slučajan pogled i predivan zagrljaj pun ljubavi i topline :)))))
28.12.2009. u 20:13 | 1 Komentara | Print | # | ^trenutno mi se užasno puši...cigareta....onaj opušajući dim...ali jbg nemam cigarete, a i ne ide mi se van po cigaretu....nisam se vratila u svoju ovisnost,,,iako tu i tamo zapalim cigaretu...shvatila sam da mogu bez nje a mogu i s njom, LOL...kao i s muškarcima...mogu s njima a i bez njih... ali kad nađeš onog pravog onda ne želiš biti bez njega,,,ali ipak znaš da možeš, ali jednostavno ne želiš,,,jer ne želiš...
...danas sam free...ne radim,,,aleluja, ne sjećam se subote kad sam bila slobodna...katastrofa...mislim kakav je to život,,,pitam se ja...kakav je to život,,,samo radiš i radiš.... a sve ostalo je margina,,, u želji da preživljavaš u današnjem kapitalizmu posao ti je prvi a tvoj pravi, iskreni, emocionalan život je tamo negdje,,,posjetiš ga nedjeljom za ručkom,,,ako nemaš neki date sa starcima ili prijateljima, koje nisi vidio mjesecima, i pričaš, djeliš priče,,,živiš u nekom polu svijetu polu životu i pitaš se čemu to?
zašto tako živim?
ako mijenjam da li ću ga uistinu promijeniti ili će biti inačica istog u drugom pakiranju, pitam se...kad stignem smanjiti tenzije proživljenog dana,,,pritisak je velik...tenzije ne popuštaju...a ja pravi i iskreni diplomata plivam kako voda teče,,,jer sam takva, jer mogu to, jer znam to...koliko je to umijeće, toliko je karakterna osobina,,, to jednostavno jest...dio tebe i tvog personalitija...hard words ali ipak istinite...
osjećam da su moje misli izgubile strah...osjećam da sam u stanju podnjeti sve,,iako znam da je to iluzija dana,,,jer ziherš u duši je uvijek ziheraš...ali i najveća zabluda ziheraša jest da imaš kontrolu...kontrolu nemaš i kad je imaš,,,kad si gore, vrlo lako možeš biti dole,,,ali se isto tako možeš dignuti iz pepela..i krenuti ponovno,,,od nule od početka...
zato je kažem,,,,budi čovjek prema sebi i prema drugima...ljudi osjete iskrenost,,,čovječnost,,,,dobrotu....ako to imate u sebi vi ste sretni ljudi...btw treba mi je jedaaaan duži godišnji,,,,odmak od svega...i povtratak sebi,,,moram priznati da od silnog stresa razmišljam o djetetu,,,o želji da budem majka,,,ali sam isto svjesna da bi to sada bio samo bjeg od posla,,,ali bio bi to pravi bijeg...ali i onaj pravi život,,, jednostavno ne mogu zamisliti sebe u toj ulozi...niti se zamišljam,,,jer bit će kako će biti,,,ali pitam se da li je vrijeme,,,iako osjećam da još nije, ali bi moglo biti,,,,ruku na srce biološki već kasnim ali mentalno sam se distancirala od pomisli na tako nešto,,,bojim se da ću izgubiti sebe u svemu tome,,,a moja ljube zna da je to moj najveći strah...izgubiti sebe...ne znam...pitam se...
,,,jedino što znam da sam umorna, već duže vrijeme, od posla, od nesreće, suda, selidbe tri puta, zaruka itd. ova godina mi je bila ful promjenjiva,,,stalo se mijenja, unutarnji doživljaji su jaki, stres je jak...i osjećam velik umor,,,strašno velik umor,,,ne znam na koji način da regeneriram sve to skupa u sebi,,,previše se nakupilo,,,previše toga....želim biti u fokusu, želim dati sve od sebe,,,ali jednostavno me obuzelo i ne vidim trenutno način kako bi povratila tu silnu energiju...a potrošila sam je više nego što mi se vraća...not good...
ako netko zna neki dobar savjet kako se napuniti energijom, a da ne iziskuje napor i previše energije neka mi javi,,,,ok :))))
