just keep walking....and breathe.
30.09.2007., nedjelja
Mene je užasno sram zbog pisanja bloga. Ali stvarno. Ovaj naslov nije šala. Pomozite mi da prestanem jer se više neću imati s kime družiti. Jedino bi bilo okej kada više nikada niti jednu rečenicu ovdje ne bih započela sa ˝ja˝.
JA nemam problema sa time da sam sama i tužna. Ako mi se dogodi samoća u dvoje srce mi puca od žalosti.U noći sa subote na petak se neka djevojka koja mi je fizički identična rasplakala kod pekare u Radićevoj. Jedna baka prodaje ocvale suncokrete za 30 kuna dok se isti mogu naći u cvjećarnama za 20 kuna i još imaju dugu stabljiku i u boljem su stanju. Djevojka koja mi je fizički identična pada na dojam. Dojam starosti i samoće. Jednom je sjedila u ZUSP-u i promatrala nekog čovjeka sat vremena. Ono što joj je zalijepilo srce bila je njegova dernjava da mu smeta. Joakim je bio dvadeset godina u braku sa Anom a da nije imao djece; zato ga je svećenik istjerao iz hrama. Postiđen, Joakim se nije vratio kući već se sklonio u polje pored svojih pastira. Giotto je izabrao kao prizor susret Joakima sa pastirima. Pod teretom poniženja zbog izgona, Joakim je tužan. Oborio je glavu i objema rukama drži zatvoren ogrtač, kao da se u njemu želi skloniti; želi da bude sam. Mali ga pas prepoznaje i veseli mu se. Dva pastira shvaćaju da se dogodilo nešto žalosno; zastali su i gledaju jedan u drugoga. Eto pripovijesti koja je tako jasna, tako elementarna kao i one klisure. Prijateljica je grlila onu djevojku koja mi je fizički identična dok je ona u jednoj ruci držala burek a u drugoj pivo. Volta je bio Talijan i nije se prezivao Volt i bio Englez. Mislim da mu je Alessandro bilo ime. Dan poslije dana koji je bio prije djevojci koja mi je fizički identična se javilo dvoje ljudi za koje je mislila da ih više nikada neće čuti. Mora da joj je bilo čudno čuti nečiji glas nakon mjeseci ili godina. Ta ista djevojka koja mi je fizički identična je bila na izložbi skandinavskog dizajna i sada planira pljačku. Uočila je par stolica, lampi i vaza koje bi voljela posjedovati. Jedan telefon. Vuneni ogrtač a la hobiti. Prekrasno izdizajniran pejsmejker. Pojavila sa ta neka rasprava oko bitnosti dizajna nečega što je u nama a jedino je zapravo bitno radi li. Djevojka koja mi je fizički identična se ispričala i onda joj je bilo žao i željela je da može ispriku povući. I zapamtite ovo. |
12.09.2007., srijeda
Ja znam ali ne umijem.
 of P1010012.jpg)
Što više iskustva imam na leđima to je moje ponašanje više retardirano. Bez pretjerivanja. Isto tako, ja ne znam htjeti bez da budem nasilna.Zašto te ne mogu otjerati? Ne znam. Kupila sam na Hreliću ˝Gospodina Tadiju˝. Ono zbog čega mi je knjiga zapela za oko (da li se to tako kaže?) je njena likovna oprema. Piše tamo: ˝Likovno opremio Edo Murtić˝. Pokušala sam sinoć pripita čitati malo ali nikako mi trenutačno ne leži plemićka pripovijest iz godine 1811. - 1812. u dvanaest knjiga u stihovima. Sa Vonnegutom je već išlo glatko ali mi je uzrokovalo čudne snove. Ja gotovo uvijek moram nešto čitati prije spavanja. Stvar navike. Uglavnom su to stripovi. Prije ljeta sam se zaklela da godinu dana neću pročitati niti jedan roman. Mene sve uvlači, ako me razumijete. Jučer sam se osjećala napušteno. Nešto kasnije i glupo. Zadnjih tjedan dana imam osjećaj kao da neki narator prepričava moj život a ja ništa ne osjećam i ne snalazim se. U svom životu se tada osjećam kao muž kojeg je žena natjerala u kazalište i sada on tamo zbunjeno sjedi, ne zna kada pljeskati i razmišlja o masturbaciji prije spavanja i činovničkoj stolici. Evo, ovo je bilo za sve vas koji mislite da sam depresivna djevojka a k tome još i pankerica. |
10.09.2007., ponedjeljak
Imam grčeve od sve više vrsta hrane. O ne!
Kada si zadnji put vidio ovaj prizor?Ovo mi je uljepšalo tmurno jutro. Po preporuci iz Praga. |
08.09.2007., subota
Ja ću svojoj Mandi zagrabiti vrč jer ja sam Roko Prč!
Krenula sam pisati negdje oko 4 sata ujutro i najednom je sve nestalo. Riječi, ekran i soba oko mene. Ti nevjerojatni događaji uvijek uskaču u pravi trenutak. Ne samo u filmovima.Između ostalog, ogledala su smatrana magičnima jer otkrivaju. Kada se pogledamo u oči sve znamo. Mislim da sam se znatno poružnila. p.s. Upravo sam se vratila iz saune u kojoj sam bila sa dvije prelijepe dame. Bile su u toplessu a jedna je i imala gaćice u boji kože. |
03.09.2007., ponedjeljak
Noćas sam se sanjala. Izgledala sam kao nekada, kao na ovoj fotografiji gore lijevo. I san je bio crno-bijeli. Čitala sam o tome da dosta djece misli da je svijet bio crno-bijeli u vrijeme crno-bijelih fotografija. Sviđa mi se to. Podsjeća me na neki esej od Benjamina u kojem on tvrdi da je fotografija vrhunac dokumentarizma i da je nemoguće manipulirati njome. Da sada tako mislimo bili bi kao djeca u pješčaniku. Što uopće nije loše.Napravila sam salatu sa mozzarelom nadajući se da ju neću morati jesti sama. Ako je netko privezan uz neko mjesto, on ga iskušava, istražuje njegove geološke i povijesne slojeve, jer, naposljetku putovanje poništava iskustva, a u čekanju se ona skupljaju. Također, Vera kaže da se od čovjeka ne može očekivati da će se zatvoren u sobu ponašati poput Samuela Becketa ili njegovih protagonista. Cijelo to poglavlje istražuje pojam homo melancholicusa. Durerova ˝Melankolija˝ je najtjeskobniji izraz odsutnosti nade i straha, emocija koje su tako duboko ljudske. Već mi je desetak ženskih osoba reklo da su oduševljene sa izgledom i šarmom Tadića. Meni je recimo bio šarmantan Nadan Vidošević dok ga prvi put nisam čula kako priča. Igra film o Edith Piaf a njena biografija izgleda kao da ju je pisao Lars von Trier. I da li sam ja glupa ako mislim da je akcija ˝Treba vjerovati muškarcima˝ zaista nije bila u redu prema nekim ženama? Ili svim ženama. Ili prema društvu. Jesam li? Naravno da da. Dio ovoga je bio jednom ovdje ali je nestao. Ne znam što je to ali evo ga opet! |
