just keep walking....and breathe.
03.09.2007., ponedjeljak
Noćas sam se sanjala. Izgledala sam kao nekada, kao na ovoj fotografiji gore lijevo. I san je bio crno-bijeli. Čitala sam o tome da dosta djece misli da je svijet bio crno-bijeli u vrijeme crno-bijelih fotografija. Sviđa mi se to. Podsjeća me na neki esej od Benjamina u kojem on tvrdi da je fotografija vrhunac dokumentarizma i da je nemoguće manipulirati njome. Da sada tako mislimo bili bi kao djeca u pješčaniku. Što uopće nije loše.Napravila sam salatu sa mozzarelom nadajući se da ju neću morati jesti sama. Ako je netko privezan uz neko mjesto, on ga iskušava, istražuje njegove geološke i povijesne slojeve, jer, naposljetku putovanje poništava iskustva, a u čekanju se ona skupljaju. Također, Vera kaže da se od čovjeka ne može očekivati da će se zatvoren u sobu ponašati poput Samuela Becketa ili njegovih protagonista. Cijelo to poglavlje istražuje pojam homo melancholicusa. Durerova ˝Melankolija˝ je najtjeskobniji izraz odsutnosti nade i straha, emocija koje su tako duboko ljudske. Već mi je desetak ženskih osoba reklo da su oduševljene sa izgledom i šarmom Tadića. Meni je recimo bio šarmantan Nadan Vidošević dok ga prvi put nisam čula kako priča. Igra film o Edith Piaf a njena biografija izgleda kao da ju je pisao Lars von Trier. I da li sam ja glupa ako mislim da je akcija ˝Treba vjerovati muškarcima˝ zaista nije bila u redu prema nekim ženama? Ili svim ženama. Ili prema društvu. Jesam li? Naravno da da. Dio ovoga je bio jednom ovdje ali je nestao. Ne znam što je to ali evo ga opet! |
