Zalazeće sunce je na nebu iznad Liverpoola, po tamno plavoj plohi ostavljalo ružičaste, narančaste i crvene šare. Teški, sivi oblaci, načinjeni kao od metala su se razišli, no kapljice kiše i dalje su tekle niz prašnjave ulice dok se negdje u daljini, na sjeverozapadnoj strani svijeta čulo rominjanje kiše. Pjesmu s Anfielda , koja je utihnula, zamijenili su hitovi Beatlesa, čije su note putovale zrakom dok je posljednji ribički brod isplovljavao iz luke.
Umorna od putovanja, posljednjim sam atomima snage vukla kovčeg uzbrdo ulicom koja je vodila do stana moje majke. Iz ljetnih haljina i sandala preodjenula sam se u crveni kaputić i udobne cipele na petu. Vjetar, koji je puhao kao gotovo i svakog dana, nosio je pramenove moje kose preko očiju, što mi je otežavalo vid. Prošavši niz kinesku četvrt, skrenula sam lijevo na posljednjem uglu i nastavila ravno prema ulici u kojoj su gotovo sve zgrade izgledale jednoliko; uske i visoke, načinjene od narančaste opeke izdizale su se iznad ostalih građevina.
Svjetlost lampe koja je prodirala kroz prozore jednog od stanova posebno sam zapazila. U potkrovlju zgrade broj 5, živjela je moja majka. Iako je stan bio malen i nije imao balkon, posjedovao je ulaz na krov zgrade koji je služio kao terasa.
Krov je bio poput vidikovca te se bez ikakvog dalekozora mogao vidjeti cijeli Liverpool. Kao djevojčica sam s majkom na vrhu naše zgrade uzgajala razne začine i ljekovito bilje, koje je unatoč vremenskim prilikama dobro uspijevalo.
Odložila sam kovčeg i objema rukama gurnula masivna vrata na ulasku u zgradu. Lijevo, uza zid su se nalazili poštanski sandučići s prezimenima stanovnika dok su se desno uzdizali deseci drvenih stepenica. Udahnula sam zrak, kako bih skupila snage za još malo puta koliko mi je ostalo. Stigavši do potkrovlja krenula sam ravno niz hodnik, unaprijed odabravši vrata u sredini, stana broj 20. Bakrena pločica, s ugraviranim imenom i prezimenom moje majke ; Amelie Evans , bila je čavlom pribijena na drvena vrata. Kažiprstom sam pritisnula okruglo dugme, ne bih li pozvonila. Pažljivo sam osluškivala korake s druge strane vrata.
Lik moje majke, koji je provirio iza vrata kao da se godinama nije mijenjao. Zelene, bademaste oči imale su isti sjaj, koža na licu bila je glatka i mliječne boje kao prije mnogo godina. Vidjevši me, usta je razvukla u širok osmjeh. U očima sam joj ugledala sve protekle godine, koje smo provele odvojene jedna od druge.
"Rebecca!", ciknula je oduševljeno, zagrlivši me. Iako joj u tom trenutku nisam mogla vidjeti lice, na ramenu sam osjetila suzu radosnicu.
"Kako mi je drago što te vidim! Nisi se nimalo promijenila, izgledaš kao da si moja starija sestra.", uhvatila sam je za ruke te se malo odmaknula ne bih li je bolje promotrila.
"Ne budali ludice, nisam više toliko mlada! Hajde uđi, nema smisla da stojiš na ulazu. Pomoći ću ti unijeti stvari, sigurno si umorna.", rekla je uzimajući kovčeg.
Zakoračivši u stan, uvidjela sam kako se zapravo malo stvari promijenilo.
Kao umjetnica, moja je majka cijenila kreativni kaos, stoga je i njezin životni prostor izgledao upravo tako. Kremasti zidovi bili su oslikani raznim motivima, građevinama iz cijeloga svijeta dok su police i dalje bile ispunjene knjigama i gramofonskim pločama. Uz kamin, u kojem je gorila vatra nalazile su se dvije fotelje i kauč boje viskija. Pomični zid odvajao je kuhinju i blagovaonicu od dnevnog boravka dok se malenim i uskim hodnikom moglo doći do spavaonica. U samom kutu dnevne sobe nalazile su se ljestve koje su vodile na krov zgrade.
Miris doma, koji sam sve rjeđe osjećala u osjetu njuha polako se vraćao, a slika obiteljske sreće navirala mi je na oči. Ipak, za potpunu sreću nedostajala mi je još samo jedna osoba ; Tristan. Na mom odlasku obećao je kako će doputovati u Liverpool čim obavi pretrage i riješi neke stvari na koledžu. Beskrajno sam mu vjerovala i nije mi uopće bilo važno kako će na to reagirati moja majka. Bili smo odvojeni tek nekoliko sati, a meni su već nedostajale njegove oči, osmijeh i zagrljaj.
Slušajući radio stanicu, mama mi je pripremala palačinke dok sam ja hodnikom produžila do moje stare sobe. Iako godinama nisam boravila u njoj bila je savršeno čista pošto je mama vodila brigu o njoj. Svaka je stvarčica bila na svom mjestu, baš onako kako sam je ostavila.
Veliki poster Beatlesa i natpis "You'll never walk alone" bili su zalijepljeni za zid dok su na ružičaste baldahine bile obješene lampice za Božićnu jelku. Božić je bio mjesecima daleko, no kao mala bojala sam se mraka, stoga mi je tata, kao zvjezdice iznad kreveta zakačio lampice za jelku. Tik uz krevet stajala je polica s knjigama i fotografije obitelji i prijatelja. Na jednoj od njih su se nalazile dvije zagrljene djevojčice, blistavih osmjeha kako sjede u travi, a na glavama su imale krune od cvijeća. Istog sam trena prepoznala prijateljicu iz djetinjstva, Taylor koju je krasila vatrena crvena kosa. Zahvaljujući selidbama, izgubile smo kontakt, no nadala sam se našem ponovno susretu. U kutu sobe nalazio se radni stol i računalo na njemu dok je posred sobe bio rasprostrt tepih boje lavande. Uza četvrti zid stajao je veliki ormar s velikim ogledalom, na koje su bile zalijepljene razne sličice.

* * *

Ležala sam u krevetu, okružena mnoštvom jastučića i plišanih medvjedića. Listala sam svoje stare bilježnice, spomenare i knjige. Iako većinu njih nisam čitala godinama, prisjetila sam se svake napisane riječi
Na vratima sobe se pojavila mama. Nosila je nostalgiju u očima, a osmijeh joj nije silazio s usana. U rukama je držala pladanj na kojem su se nalazile palačinke s čokoladnim preljevom i šalica toplog čaja. U ovih nekoliko sati od mog dolaska, trudila se toliko mnogo, kao da je željela nadoknaditi sve izgubljene godine.
"Imam osjećaj kao da gledam odraslu ženu, a ne svoju djevojčicu.", rekla je nakon kraćeg promatranja dok sam ja večerala.
"Ja ću uvijek biti tvoja djevojčica, imala 25 ili 65 godina.", stavila sam posljednji zalogaj palačinke u usta.
"To je lijepo čuti.", potapšala me po koljenu. Znala sam da me želi pitati toliko toga, no kao da nije znala odakle početi.
"Kako si provela ljeto? Pretpostavljam da je Edward čuvši za tvoj bijeg ostao i bez oo malo kose što ima na glavi.", upitala je nakon čega samo se obje nasmijale.
"Bilo je lijepo maknuti se od svakodnevne monotonije. Na Floridi sam barem znala da me svakog dana čeka nova avantura. Iako i sama znaš da nisam ljetni tip, brzo sam se prilagodila.", odgovorila sam joj prstima se igrajući po pokrivaču.
"Ma što ne bi, malo mora i sunca nikome ne škodi. Imala si valjda i slobodnog vremena, nisi stalno radila? Zasigurno si upoznala neke vršnjake, stekla prijatelje?"
"Zapravo i nisam. Sumnjam da bi se itko od lokalne mladeži mogao nositi sa mojom kišnom osobnošću." , slegnula sam ramenima.
"Onda je zasigurno neki dečko osvojio misli moje kćeri?", pogledala me ispod obrva pokušavši pogoditi kako sam provela ljeto.
"Pa…", nakratko sam zastala. "Zapravo i jest. Doduše, upoznali smo se u školi, no on je također radio u odmaralištu. Zove se Tristan, ima osamnaest godina i jedna je od najdivnijih osoba koje sam ikada upoznala. Vjerujem kako misliš da je ovo samo jedan teenagerski hir, no ja ne mislim tako.", priznala sam, a obrazi su mu postajali sve crveniji. Pozorno me slušala, pokazujući zanimanje za ono što joj želim reći.
"Ne brini, ne mislim ništa loše. Znam da si zrelija od većine svojih vršnjaka te da si možeš predočiti značenje ljubavi. Tristan mora biti zaista poseban mladić, ako je uspio osvojiti tvoje srce.", rekla je ne znajući koliko je zapravo bila u pravo.
Možda i više no što je mogla ikada pomisliti.

Kažiprstom sam odmaknula komadić ružičaste tkanine koja je služila kao zastor.Valovi su snažno udarali o pješčanu obalu dok se poluotokom širio zvuk plesne glazbe. Mnogo je mladih ljudi uz krijes, plesom i pjesmom pozdravljalo ljeto i Floridu do sljedeće godine. Više nitko nije nosio bijele uniforme pošto su one bile spaljene na početku proslave. Paljenje uniforme bio je neki praznovjeran ritual za koji se vjerovalo da tjera sva loša djela i pogreške, kako se one ne bi ponovile i sljedeće godine. Odmaknula sam se od ogledala i prišla zrcalu. Jednom sam rukom povukla zatvarač haljine boje šampanjca koja je isticala moju preplanulu put dok sam drugom pridržala slap kose koji se slijevao niz moja leđa.
Gledajući preko ramena , pogled mi je zastao na kožnom kovčegu koji je lijeno ležao na uredno složenom krevetu. Iako je bio pun do vrha još uvijek nisam završila s pakiranjem. Sutra ujutro, nakon doručka imala sam let za London, a potom bih vlakom doputovala do Liverpoola. Bojala sam se odlaska koji je ujedno značio i rastanak s Tristanom. On se trebao vratiti u Charleston, a zatim sredinom rujna otići na Columbiju gdje počinje prvi semestar. Krajem prošlog mjeseca mama mi je poslala prijavnicu za Fakultet prava u Liverpoolu. Ispunila sam je i poslala natrag, no sve do danas nisam dobila odgovor. Kakva god odluka bila, moja majka mi ju je odlučila saopćiti tek kada se vratim kući.
Iz sebe sam začula škripanje vrata, iza kojih je provirila Tristanova prilika. Približavajući se, uputio mi je širok osmijeh. Prišao mi je s leđa, rukama me grleći oko struka dok je usnama na moj vrat utisnuo poljubac.
"Prekrasna si.", prozborio je melodičnim glasom.
"Kasnimo.", nadodala sam tiho, prisjećajući se prizora plesa oko krijesa.
"Nije važno, najveće zvijezde uvijek dolaze posljednje.", nacerio se, a ja sam ga za nagradu poljubila. Posljednjih dana nismo se odvajali jedno od drugoga. Od jutro do večeri, savki slobodni trenutak provodili smo zajedno. Kako sam kroz razgovore zagrebla ispod Tristanove površine, zaključila sam kako unatoč mnogim razlikama imamo i podosta sličnosti, što me veoma obradovalo. Ova dva mjeseca na Floridi trebala su biti isključivo radna, no meni se dogodila ljubav, za koju nisam željela da nestane s prvim danom jeseni.
Izveo me iz stana snažno me držeći za ruku. Obožavala sam njegove ruke, koje su bile tako snažne i tople da bih se često znala utopiti u njima.
"Jesi li razmislila što želiš za rođendanski poklon?", iznenada me upitao dok smo zagrljeni hodali u smjeru plaže.
"Moj rođendan?", začudila sam se i na tren zastala. Moje su misli posljednjih dana lebdjele među oblacima, stoga nije ni čudo što sam zaboravila na vlastiti rođendan.
Nisam se čak mogla ni sjetiti kada sam Tristanu spomenula datum svog rođenja.
"Ne mogu vjerovati da si zaboravila. Sutra je tvoj osamnaesti rođendan, postaješ punoljetna, no ti si to posve smetnula s uma?", podigao je lijevu obrvu.
"Ti si kriv za to!", uperila sam prstom u njega glasno se nasmijavši.
"Nadam se da ću se barem nekako iskupiti za to.", rekao je, rukom posegavši za maleni paketić u njegovom džepu. Izvadio je duguljastu kutijicu, omotanu crvenim ukrasnim papirom ukrašenim zlatnim zvjezdicama.
"Što je to?", upitala sam odmotavajući paketić.
"Nadam se da će ti se svidjeti. Znam da mi dečki često ne pogodimo ukus vas djevojaka, no moram priznati da sam se potrudio.", rekao je zaorivši ruke u džepove.
Maknuvši ukrasni papir, došla sam do tamno plave, baršunaste kutijice. Otvorila sam je i ugledala predivnu ogrlicu od bijelog zlata na kojoj je visio svjetlucavi kamenčić. Širom sam otvorila oči i primaknula kutijicu Tristanu.
"Predivna je, no ne mogu prihvatiti takav poklon.", rekla sam.
"Molim te da ne glumiš lažnu skromnost pošto u tvojim očima vidim da ti se sviđa. Cijena nikada nije bitna jer ti zaslužuješ mnogo više.", uzeo je ogrlicu u ruku te je stavio oko mog vrata.
"Mrzim te zbog ovog.", prošaptala sam.
"Tanka je granica između ljubavi i mržnje.", nasmiješio se poljubivši me u čelo.

***

Ruke sam omotala oko njegovog vrata, a glavu sam položila na njegovo lijevo rame. Bili smo jedan od posljednjih parova koji su plesali na podiju dok su ostali sjedili za stolovima ispijajući razne napitke. Uhvatio me oko struka kako me ne bi ispustio iz svog naručja dok smo plesali na još jednu baladu. Iznad nas je visjela spirala žica na kojima su se nalazili crveni lampioni.
Tristan je bio odličan plesač, stoga sam se prepustila njegovu vodstvu i naletu harmonije glazbe. Umor mi je dolazio na oči, no nisam posustajala. Ako je ovo bila jedna od naših posljednjih večeri, željela sam je iskoristiti do kraja.
Pomaknuo je glavu malo u stranu, ne bi li me pogledao u lice.
"Umorna si.", šapnuo mi je u uho.
"Dobro sam, ne brini.", odmahnula sam glavom.
"Rebecca, zar misliš da ne osjećam kako su ti noge teške?", sumnjičavo me pogledao.
"U redu, ali barem mi dopusti da se pozdravim s Velmom.", rekla sam.
"Čekat ću te za onim stolom.", pokazao je rukom te me poljubio.
Krenula sam niz pješčanu plažu prema kuhinji i kojoj su jeli zaposlenici odmarališta. Velma je bila kuharica i do sitnih je sati ostajala u kuhinji čisteći i pripremajući namjernice za sljedeći dan.
Približavajući se zgradi, u zraku sam osjetila miris dima i paljevine. Ubrzala sam korak te pedesetak koraka ispred ulaza naglo zastala. Skamenila sam se na mjestu ugledavši prizor koji me dočekao. Iz prozora kuhinje siktao je plamen vatre, dok je zid poprimao crnu boju. Plamenovi su se sve više izdizali i gutali svaki komadić zgrade koji im se našao na putu. Progutala sam knedlu i stala trčati prema mjestu gdje su nekada stajala vrata. Zapuhnuo me veliki nalet topline koji je opekao moju kožu dok mi je velika količina pline otežavala disanje.
"Velma?!", viknula sam, držeći ruku ispred lica kako bih ga zaštitila. Nije se oglasila, no nisam željela pomisliti na najgore. Nadala sam se kako uopće nije ovdje, da je na sigurnom, no čak i da jest željela sam je pronaći i pomoći joj.
Teško sam se probijala, pošto je prostor nezahvaćen vatrom bio veoma malen, no tračak nade mi je dao zvuk kašlja koji sam začula iza kuhinjskog pulta.
Velma je ležala na podu obloženom pločicama, u polu svijesti držeći se za trbuh, vjerojatno u nadi da će tako obuzdati kašalj.
Kleknula sam na koljena i rukama podignula njezinu glavu na svoje krilo.
"Rebecca…", prostenjala je visokim tonom.
"Ovdje sam, ne brini izvući ću te. Pokušaj se smiriti i što duže zadržati dah.", savjetovala sam joj prije no što sam je uspjela postaviti na noge. Ruku sam joj postavila oko mojeg vrata, dok sam je objema rukama držala oko bokova.
Velma je bila visoka i mršava žena, stoga mi nije bilo teško pridržavati ju. Kretale smo se korak po korak, ali sigurno. Desetak metara prije izlaza sam začula škripanje.
Drvena greda, koju je pojeo plamen, pala je samo nekoliko koraka od nas te je podigla oblak prašine s poda. U naletu panike smo pale, a ja sam osjetila bol u ruci.
Bile smo posve bespomoćne u vatrenoj stihiji koja nas je zadesila. Molila sam nebo da nam pošalje spas pošto nisam željela umrijeti ovako mlada. Glava mi je bila puna crnih misli i nisam vidjela izlaz iz ove situacije. Zažmirila sam u nadi kako više neću osjećati bol u ruci i plućima koja me obuzela.
Začula sam korake i naglo otvorila oči. Greda je poletjela na drugu stranu prostorije, dok se kroz svijetlost vatre probijao Tristan. Zastao je i podigao ruku, a vatreni se plamen oko nas počeo povlačiti. Skupio je oči i pogledom dovukao pokrivač koji je ležao kraj izlaza. Prišao mi je te me uzeo u naručje i krenuo prema izlazu. Rukom me pogladio po čelu prije no što sam utonula u san.

***

Ležala je u snježno bijelom, bolničkom krevetu, priključena na aparate koji su mjerili njezine vitalne funkcije. U drugoj ruci je kroz plastičnu cjevčicu u njezine žile dopirala infuzija koja joj je trebala vratiti snagu. S nekoliko modrica i rana na koži ležala je poput uspavane ljepotice.
Zabrinuto sam sjedio uz krevet u iščekivanju da se probudi. Nisam ni želio pomisliti na to što bi se dogodilo da je nisam pronašao. Također, pokušao sam smisliti način kako ću joj reći još jedan dio istine o sebi, pošto sam previše vremena potrošio objašnjavajući vatrogascima, policiji i hitnoj pomoći kako je vatra naglo promijenila svoj tijek te kako sam ih obije izvukao odande.
Nesigurno je pomaknula kapke i svojim očima ponovo ugledala svjetlo dana, a ja sam naglo poskočio sa stolice primajući je za ruku. Okružena balonima i šarenim cvijećem, prvo je pogledala u mene tražeći za objašnjenje.
"Gdje je Velma?!", upitala je panično.
"Ona je dobro, leži nekoliko soba dalje. Srećom, nije zadobila teže ozljede.", rekao sam ljubeći je u ruku. Ponovo je zatvorila oči i s olakšanjem izdahnula.
"Oprosti.", rekao sam kratko žaleći za time što joj prije nisam rekao sve.
"A što to? Rekli smo; korak po korak.", polako se podignula u sjedeći položaj.
"Trebao sam ti reći ranije, no bojao sam se da ćeš me smatrati luđakom."
"Bio luđak koji pogledom i rukama diže stvari u zrak ili ne , meni ćeš uvijek biti najdraža osoba na ovome svijetu.", rekla mi je tiho.
Prišao sam joj i zagrlio je, a ona mi se nasmiješila.
"Otkako možeš upravljati gravitacijom?", upitala me.
"Od svoje desete godine. Moja bolest je mutirala i izazvala nagle promjene u mom genetskom zapisu. Od tada svake godine, četiri puta godišnje putujem u New York na pretrage liječniku koji bilježi sva događanja u mom organizmu. To je sve što znam i mogu ti reći o tome.", završio sam.
"To bi bilo dovoljno za danas.", zaustavila me. Olakšala mi je situaciju, pošto je nisam želio gnjaviti svojim problemima na njezin rođendan.
"Sretan rođendan", službeno sam joj čestitao poljubivši je.
"Oh, hvala. Početak punoljetnosti ću zasigurno pamtiti do kraja života.", nasmiješila se, spuštajući pogled na ogrlicu koju sam joj poklonio.


***

Sjedila sam na krevetu, odjevena u zelenu majicu na naramenice i smeđu keper suknu do koljena, pospremajući posljednje komade odjeće u kovčeg. Nije me mučilo Tristanovo priznanje već sam bila zbunjena. Pokušala sam shvatiti kako nešto takvo uopće može postojati. Kao djevojčica nisam mogla dokučiti što je dječacima toliko zanimljivo u super junacima poput Spidermana ili Batmana, no sada u dobi od skoro osamnaest godina žudjela sam za pogledom i dodirom jednog od njih.
Oduvijek sam negdje u podsvijesti znala da on nije običan čovjek, samo prolazna duša na ovom svijetu već nešto mnogo više.
Glavom su mi kružile zbunjenost i radoznalost, a bezbroj slika prolazilo mi je pred očima poput crno-bijelog filma. Nisam znala da li ću mu se ikada moći odužiti za to što mi je spasio život. Vjerojatno ću živjeti u nastojanju da to i učinim, no bez većeg uspjeha jer takav se dug rijetko kada vraća.
Ušao je u moj stan, za sobom vukući putnu torbu. Na Floridi smo se spletom okolnosti zadržali duže nego što smo planirali, no sada je bio vrijeme za odlazak.
Trebali smo krenuti svaki svojim putem, no to se činila kao nemoguća misija.
Voljela sam ga previše, iako mu to još nisam rekla, da bih samo tako otišla od njega.
Prišla sam mu bliže, zavlačeći prste i njegovu kratku kosu. Zagrlila sam ga jače no ikada uživajući u mirisu njegove kože.
"Sjećaš li se kada si me upitao što želim za rođendan?", oči su mi zaiskrile, a on se zločesto nasmiješio. Odmaknuo je moju dugu kosu tako da mi pada niz leđa te me stao ljubiti po vratu. Moji razigrani prsti polako su klizili niz njegovu košulju otkopčavajući duge po dugme dok je od spustio naramenicu s mog ramena.
"Jesi li sigurna?", zastao je te me upitao.
"Nikada nisam bila sigurnija.", rekla sam mu prije no što sam nastavila uživati u njegovim poljupcima. Preko moje glave je skinuo zelenu majicu koju sam nosila dok sam ja u drugi kut sobe bacila njegovu košulju. Rukama me uhvatio za bokove te smo nesvjesno započeli još jedan zajednički ples.
Nježno me spustio na uredno posložen krevet ne ispuštajući me iz svog zagrljaja.
Iako je njegova tjelesna masa bila gotovo dvostruko veća od moje, bio je toliko oprezan da nisam osjetila težinu njegova tijela. Njegov je ravan trbuh dotaknuo moje grudi i bili smo bliže jedno drugome nego ikada prije. Sklopila sam oči, a toplina koja se nalazila između nas postajala je sve veća.
(…)

Ležala sam u njegovom zagrljaju gledajući sunce kroz prozor kako izlazi. Bila sam budna već nekoliko trenutaka, no nisam željela ustajati. Jednom me rukom držao oko struka dok je drugom, prstima crtao po mojoj. Polako se nagnuo nada me te me poljubio.
"Dobro jutro.", prozborio je, a ja sam se slatko nasmiješila. Okrenula sam se na drugi bok ne bih li ga pogledala u lice. Oči su mu sjajile poput najskupljeg dijamanta dok mu je tijelo bilo toplo kao i prošle večeri. Uzvratila sam mu poljubac te se privukla bliže uz njega, ne bih li još malo uživala u osjećaju sreće koji me obuzeo.