Chapter 12. - Grad Anđela - Blog.hr
11.05.2009.

Chapter 12.

Zalazeće sunce je na nebu iznad Liverpoola, po tamno plavoj plohi ostavljalo ružičaste, narančaste i crvene šare. Teški, sivi oblaci, načinjeni kao od metala su se razišli, no kapljice kiše i dalje su tekle niz prašnjave ulice dok se negdje u daljini, na sjeverozapadnoj strani svijeta čulo rominjanje kiše. Pjesmu s Anfielda , koja je utihnula, zamijenili su hitovi Beatlesa, čije su note putovale zrakom dok je posljednji ribički brod isplovljavao iz luke.
Umorna od putovanja, posljednjim sam atomima snage vukla kovčeg uzbrdo ulicom koja je vodila do stana moje majke. Iz ljetnih haljina i sandala preodjenula sam se u crveni kaputić i udobne cipele na petu. Vjetar, koji je puhao kao gotovo i svakog dana, nosio je pramenove moje kose preko očiju, što mi je otežavalo vid. Prošavši niz kinesku četvrt, skrenula sam lijevo na posljednjem uglu i nastavila ravno prema ulici u kojoj su gotovo sve zgrade izgledale jednoliko; uske i visoke, načinjene od narančaste opeke izdizale su se iznad ostalih građevina.
Svjetlost lampe koja je prodirala kroz prozore jednog od stanova posebno sam zapazila. U potkrovlju zgrade broj 5, živjela je moja majka. Iako je stan bio malen i nije imao balkon, posjedovao je ulaz na krov zgrade koji je služio kao terasa.
Krov je bio poput vidikovca te se bez ikakvog dalekozora mogao vidjeti cijeli Liverpool. Kao djevojčica sam s majkom na vrhu naše zgrade uzgajala razne začine i ljekovito bilje, koje je unatoč vremenskim prilikama dobro uspijevalo.
Odložila sam kovčeg i objema rukama gurnula masivna vrata na ulasku u zgradu. Lijevo, uza zid su se nalazili poštanski sandučići s prezimenima stanovnika dok su se desno uzdizali deseci drvenih stepenica. Udahnula sam zrak, kako bih skupila snage za još malo puta koliko mi je ostalo. Stigavši do potkrovlja krenula sam ravno niz hodnik, unaprijed odabravši vrata u sredini, stana broj 20. Bakrena pločica, s ugraviranim imenom i prezimenom moje majke ; Amelie Evans , bila je čavlom pribijena na drvena vrata. Kažiprstom sam pritisnula okruglo dugme, ne bih li pozvonila. Pažljivo sam osluškivala korake s druge strane vrata.
Lik moje majke, koji je provirio iza vrata kao da se godinama nije mijenjao. Zelene, bademaste oči imale su isti sjaj, koža na licu bila je glatka i mliječne boje kao prije mnogo godina. Vidjevši me, usta je razvukla u širok osmjeh. U očima sam joj ugledala sve protekle godine, koje smo provele odvojene jedna od druge.
"Rebecca!", ciknula je oduševljeno, zagrlivši me. Iako joj u tom trenutku nisam mogla vidjeti lice, na ramenu sam osjetila suzu radosnicu.
"Kako mi je drago što te vidim! Nisi se nimalo promijenila, izgledaš kao da si moja starija sestra.", uhvatila sam je za ruke te se malo odmaknula ne bih li je bolje promotrila.
"Ne budali ludice, nisam više toliko mlada! Hajde uđi, nema smisla da stojiš na ulazu. Pomoći ću ti unijeti stvari, sigurno si umorna.", rekla je uzimajući kovčeg.
Zakoračivši u stan, uvidjela sam kako se zapravo malo stvari promijenilo.
Kao umjetnica, moja je majka cijenila kreativni kaos, stoga je i njezin životni prostor izgledao upravo tako. Kremasti zidovi bili su oslikani raznim motivima, građevinama iz cijeloga svijeta dok su police i dalje bile ispunjene knjigama i gramofonskim pločama. Uz kamin, u kojem je gorila vatra nalazile su se dvije fotelje i kauč boje viskija. Pomični zid odvajao je kuhinju i blagovaonicu od dnevnog boravka dok se malenim i uskim hodnikom moglo doći do spavaonica. U samom kutu dnevne sobe nalazile su se ljestve koje su vodile na krov zgrade.
Miris doma, koji sam sve rjeđe osjećala u osjetu njuha polako se vraćao, a slika obiteljske sreće navirala mi je na oči. Ipak, za potpunu sreću nedostajala mi je još samo jedna osoba ; Tristan. Na mom odlasku obećao je kako će doputovati u Liverpool čim obavi pretrage i riješi neke stvari na koledžu. Beskrajno sam mu vjerovala i nije mi uopće bilo važno kako će na to reagirati moja majka. Bili smo odvojeni tek nekoliko sati, a meni su već nedostajale njegove oči, osmijeh i zagrljaj.
Slušajući radio stanicu, mama mi je pripremala palačinke dok sam ja hodnikom produžila do moje stare sobe. Iako godinama nisam boravila u njoj bila je savršeno čista pošto je mama vodila brigu o njoj. Svaka je stvarčica bila na svom mjestu, baš onako kako sam je ostavila.
Veliki poster Beatlesa i natpis "You'll never walk alone" bili su zalijepljeni za zid dok su na ružičaste baldahine bile obješene lampice za Božićnu jelku. Božić je bio mjesecima daleko, no kao mala bojala sam se mraka, stoga mi je tata, kao zvjezdice iznad kreveta zakačio lampice za jelku. Tik uz krevet stajala je polica s knjigama i fotografije obitelji i prijatelja. Na jednoj od njih su se nalazile dvije zagrljene djevojčice, blistavih osmjeha kako sjede u travi, a na glavama su imale krune od cvijeća. Istog sam trena prepoznala prijateljicu iz djetinjstva, Taylor koju je krasila vatrena crvena kosa. Zahvaljujući selidbama, izgubile smo kontakt, no nadala sam se našem ponovno susretu. U kutu sobe nalazio se radni stol i računalo na njemu dok je posred sobe bio rasprostrt tepih boje lavande. Uza četvrti zid stajao je veliki ormar s velikim ogledalom, na koje su bile zalijepljene razne sličice.

* * *

Ležala sam u krevetu, okružena mnoštvom jastučića i plišanih medvjedića. Listala sam svoje stare bilježnice, spomenare i knjige. Iako većinu njih nisam čitala godinama, prisjetila sam se svake napisane riječi
Na vratima sobe se pojavila mama. Nosila je nostalgiju u očima, a osmijeh joj nije silazio s usana. U rukama je držala pladanj na kojem su se nalazile palačinke s čokoladnim preljevom i šalica toplog čaja. U ovih nekoliko sati od mog dolaska, trudila se toliko mnogo, kao da je željela nadoknaditi sve izgubljene godine.
"Imam osjećaj kao da gledam odraslu ženu, a ne svoju djevojčicu.", rekla je nakon kraćeg promatranja dok sam ja večerala.
"Ja ću uvijek biti tvoja djevojčica, imala 25 ili 65 godina.", stavila sam posljednji zalogaj palačinke u usta.
"To je lijepo čuti.", potapšala me po koljenu. Znala sam da me želi pitati toliko toga, no kao da nije znala odakle početi.
"Kako si provela ljeto? Pretpostavljam da je Edward čuvši za tvoj bijeg ostao i bez oo malo kose što ima na glavi.", upitala je nakon čega samo se obje nasmijale.
"Bilo je lijepo maknuti se od svakodnevne monotonije. Na Floridi sam barem znala da me svakog dana čeka nova avantura. Iako i sama znaš da nisam ljetni tip, brzo sam se prilagodila.", odgovorila sam joj prstima se igrajući po pokrivaču.
"Ma što ne bi, malo mora i sunca nikome ne škodi. Imala si valjda i slobodnog vremena, nisi stalno radila? Zasigurno si upoznala neke vršnjake, stekla prijatelje?"
"Zapravo i nisam. Sumnjam da bi se itko od lokalne mladeži mogao nositi sa mojom kišnom osobnošću." , slegnula sam ramenima.
"Onda je zasigurno neki dečko osvojio misli moje kćeri?", pogledala me ispod obrva pokušavši pogoditi kako sam provela ljeto.
"Pa…", nakratko sam zastala. "Zapravo i jest. Doduše, upoznali smo se u školi, no on je također radio u odmaralištu. Zove se Tristan, ima osamnaest godina i jedna je od najdivnijih osoba koje sam ikada upoznala. Vjerujem kako misliš da je ovo samo jedan teenagerski hir, no ja ne mislim tako.", priznala sam, a obrazi su mu postajali sve crveniji. Pozorno me slušala, pokazujući zanimanje za ono što joj želim reći.
"Ne brini, ne mislim ništa loše. Znam da si zrelija od većine svojih vršnjaka te da si možeš predočiti značenje ljubavi. Tristan mora biti zaista poseban mladić, ako je uspio osvojiti tvoje srce.", rekla je ne znajući koliko je zapravo bila u pravo.
Možda i više no što je mogla ikada pomisliti.

16:57 , Komentiraj { 45 } Print

<< Arhiva >>

komentari da/ne
< svibanj, 2009 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

books Pictures, Images and Photos

Posveta
Za one koji putuju u nadi da će pronaći sebe...



You have a right to make a choice.

Image and video hosting by TinyPic

Rebecca Iulia Gerrard [18]

Image and video hosting by TinyPic

Tristan Averill [18]










Priča je nastala kao plod moje mašte.
Ipak ako želite nešto koristiti,
možemo postići kompromis.

Krađa je loša stvar.©





credits
duckdz. - x x x