Velma je grčevito prstima prebirala po drvenoj krunici što ju je držala u ruci. Izmolila je već nekoliko otajstava nadajući se pomoći Majke Božje. Joe joj je bio poput oca pošto nikada nije imala obitelj. Napuštena kao dijete i odrasla u sirotištu, naučila je na gubitke u životu, no Joeova smrti bi je posve dotukla.
Tristan i ja smo sjedili na drugom kraju hodnika besciljno zureći o pod. Joe je bio jedna od prvih osoba koje sam ovdje upoznala i bio mi je veoma drag pošto nikada nikome nije rekao ružnu riječ, uvijek me znao ohrabriti ponekim citatom iz omiljenih mi knjiga. Nevoljko sam podigla pogled i ispred bolničkog sam ulaza ugledala Bridgea koji je svojim staklenim očima pomno promatrao prolaznike ne bi li ga netko pustio u bolnicu, gdje je psima naravno bio zabranjen ulaz.
Vrata bolničke prostorije u kojoj je Joe ležao su se polako otvorila. Doktor guste, smeđe kose s naočalama na nosu je dozvao Velmu, koja je naglo poskočila sa stolice.
Nisam mogla čuti o čemu razgovaraju niti kakvo je Joeovo stanje, no sudeći po izrazu Velmina lica, ono se popravilo.
"Doktor je rekao kako će mu trebati neko vrijeme da se oporavi. Na sreću neće biti težih posljedica, no od sada će morati paziti na prehranu. Može primati posijete, no trenutno spava i samo jedna osoba može biti u prostoriji.",odahnula je.
"Joe je jak. Izvuči će se. Ti idi, mi ćemo te pričekati ovdje.", stisnula sam je za ruku kao znak ohrabrenja. Progutala je knedlu u grlu te se zaputila prema sobi br. 207.
Tristan se promeškoljio na stolici te se na trenutak lecnuo. Nosnice su mu se skupile, a oči suzile. Nije mu godio bolnički miris klora.
"Je li sve u redu?", upitala sam ga podbočivši se na zid, a on je duboko udahnuo.
"Da, samo ne volim bolnice. Niti išta povezano s njima.", rekao je pomalo mrzovoljno. Uočila sam grč na njegovom licu. Pogledom je prošao po prostoriji.
"Možemo li prošetati?", upitao je nakon nekoliko minuta tišine. Nisam mu odgovorila već sam ustala i krenula prema izlazu.
Noć je bila vedra, bez ijednog oblačka na nebu ukrašenom svjetlucavim zvjezdicama. Zavukao je ruke u džepove i zastao gledajući u more. Osjećala sam nelagodu u zraku koja se nije mogla prikriti. Sjeo je na rub stepenice trgovine ispred koje smo se nalazili. Ruke je položio na koljena te me duboko pogledao u oči.
"Nikada ti zapravo nisam rekao pravu istinu o sebi, no ti si unatoč tome, cijelo ovo vrijeme bila dobra prema meni, kao da se poznajemo godinama.", rekao je.
"Zar postoji nešto toliko važno, a da mi to nisi spomenuo?", radoznalo sam upitala, a on je potvrdno klimnuo glavom.
"Ljudi često steknu krivi dojam o meni. U njima se javi sažaljenje i slika koju stvore o meni nije najčešće onakva kakva bih ja želio da bude. I onda, najčešće samo nestanu. Pobjegnu što dalje od mene.", nastavio je prigušenim tonom. Gledala sam ga kako se bori sa svojom savješću. Nisam si mogla predočiti što bi moglo biti toliko odbojno da bez ikakvog glasa pobjegnem od njega.
"Kao dvogodišnjaku mi je dijagnosticiran autizam.", izustio je ostavivši me bez riječi. Blijedo sam gledala u asfalt ispod mojih nogu.
"Ali kako? Ti nisi…"
"Socijalno odsutan? Liječnici su mi dijagnosticirali poseban oblik, savantizam. Ljudi koji boluju od tog oblika obično su genijalci za jedno područje dok su za ostala na nižem nivou razvoja od prosječnih ljudi. Moj dar je bila glazba. Sa tri godine sam na klaviru, bez notnih zapisa mogao odsvirati i skladbu duljine od nekoliko desetaka minuta, a sa pet sam skladao svoju prvu sonatu.", započeo je sa pričanjem svoje životne priče. Nije mu bilo lako, no odlučio je da znam svaki detalj.
"Ne moguće. Ti si inteligentniji od većine naših vršnjaka. Ti nisi tabula rasa*."
"Moja je bolest kroz godine mijenjala svoj tijek te se razvila u nadareni savantizam. Znanstvenici tvrde da su takav, ali lakši oblik imali Mozart i Einestein, no moj slučaj nikada nisu posve razriješili. Naravno, glazba je i dalje ostala moje najjače područje, no ni na ostalim nisam zaostajao. Prošao sam razna testiranja, programe, no bez rezultata. Moji su roditelji potrošili tisuće dolara sam kako bi saznali što se događa sa mnom, no svaki nam je liječnik rekao isto ; nisu željeli imati posla sa mnom te su u brojne medicinske kartone zapisivali kako nisam bolestan već da sam indigo."
Osjetila sam valove pitanja koja su navirala u mojoj glavi, no i dalje nisam znala koje izabrati. Sjedili smo u tišini, nekoliko minuta, možda čak i desetak.
"Ti si budala.", konačno sam prozborila. Ljuto sam ustala sa stepenice i obrisala prašinu kamenčiće koji su se nakupili na mojim hlačama.
"Ovakvu reakciju nisam očekivao.", širom je otvorio oči gledajući me sumnjičavo.
"Oprosti, ali budala si. Ne želim da me krivo shvatiš, no moram priznati da se osjećam pomalo uvrijeđeno jer sam to doznala tek sada. Zar si mislio da više nećemo biti prijatelji ako mi kažeš istinu?", prekrižila sam ruke na trbuhu.
"Možda.", odgovorio je kratko.
Uhvatila sam za čelo i maknula snop šišaka koje su mi padale preko očiju. Nisam bila ljuta, bila sam razočarana. Tristan, kojeg sam smatrala osobom od povjerenja odjednom je nestao. Tijekom ova dva mjeseca zbližili smo se, možda i previše za taj kratki period, no boljela me činjenica da iako samo pričali o svemu, on mi je prešutio najvažniju činjenicu. Nisam imala što reći, stoga sam brojala u sebi što je na mene djelovalo kao blaga psihoterapija. Okrenula sam se na peti i stala marširati u smjeru zapada dok me Tristan ubrzanim korakom pratio.
"Rebecca, čekaj!", viknuo je te me povukao za zapešče ruke. Poskočila sam na mjestu sudarivši se s njegovim tijelom. Košulja koju je nosio imala je miris ebanovine, čija je slatka nota bila opijum za moje nosnice.
" Ako želiš da budem posve iskren, onda ću to i biti, samo zato da i ti ne budeš jedna od onih koji su otišli. Želiš li još uvijek znati zašto sam došao na Floridu?", upitao je držeći me za ruku dok je mnome prolazilo tisuće trnova nemira i uzbuđenja.
Nisam bila u stanju išta izgovoriti, stoga sam klimnula glavom.
"Došao sam jer sam vjerovao da sam u tebi pronašao osobu na koju se mogu osloniti, kojoj mogu vjerovati. Danas, teško da mogu zamisliti i jedan dan bez tvog blistavog osmijeha ili sjaja očiju. Gadila mi se i sama pomisao što bi ti se sve moglo dogoditi ovdje, bez ičije zaštite. Molba tvog oca bilo je samo objašnjenje mog odlaska koje sam uputio ostalima. Znam da sam pogriješio i žao mi je, stoga vjerujem da bi bilo sebično od mene zatražiti te da me ne razočaraš kao što sam ja tebe. Mogu odgovoriti na svako tvoje pitanje, no treba mi vremena. Korak po korak.", dovršio je stavljajući topao dlan na moje lice. Zažmirila sam ne bi li mi to pomoglo da dođem do daha.
"Ti si jedna slatka budala.", prozborila sam tiho, što je na njegovu licu izmamilo širok osmijeh. Privukao me bliže sebi te me po prvi puta poljubio. Usne su mu bile tako glatke i tople, a savršeno su pristajale mojima. Rukama sam ga obgrlila oko vrata zaželjevši da ovaj trenutak nikada ne prestane.

tabula rasa* (lat.)- prazna ploča

Dva mjeseca kasnije…

Osjećao sam umor na svojim leđima, no san kao da je bježao od mene. Dok su galebovi pravili pravilne krugove iznad površine mora koja se ljeskala na suncu, ja sam ležao na pješčanoj plaži. Rano jutro, kada je tišina poput remena stezala zrak
bilo je jedino doba dana kada sam mogao pronaći svoj unutarnji mir. Modro nebo bilo je posve čisto, a ja sam iz ruke ispuštao na tisuće zrnaca pijeska.
Pokušao sam shvatiti što mi daje nadu da vjerujem. Jesam li postao toliko očajan da postajem uvjeren kako će mi Ona pomoći? Možda sam posve na krivom putu, daleko od prave istine. Gubim li vrijeme? Možda. Ipak čak i da nije tako, volim vjerovati da je ona spas jer nikada mi prije nije toliko bio stalo.
Biti savant nije nimalo lako. Peklo me je saznanje kako mi nitko ne može ponuditi odgovor na pitanje od čega zapravo bolujem.
Dok sam bio dijete, moji su se roditelj pomirili s činjenicom kako nikada neću moći funkcionirati bez tuđe pomoći, no onda sam preko noći postao čudo. Iz socijalne otuđenosti razvio se talent kakvog nitko do tada nije poznavao. Božja kazna ili dar? Ne znam, no živjeti s time nije lako. Sažaljenje, koje je okolina pokazivala prema meni pretvorilo se u divljenje. Unatoč svemu nisu mi se povratili pravi osjećaji za vrijednost.
Sama činjenica da ljudi kao što sam ja na cijelome svijetu ima tek nekoliko, otežavala mi je situaciju. Njih dvoje, troje moglo je biti bilo gdje ; u prašumi Amazone, snježnom Sibiru ili suhoj Sahari. Imao sam namjeru potražiti ih, no pitanje je koliko je realno na takvom putovanju očekivati uspjeh.
Otvorio sam oči. Nebo je poprimilo kristalno modru boju , a sunce se sve brže uzdizalo prema obzoru. Udahnuo sam morski zrak i stao se poigravati valovima.
Poigravanje s prirodnim silama moglo mi se odbiti o glavu, no nisam previše mario za to. Volio bih da je sve ovo samo ružan san iz kojeg se mogu probuditi i nastaviti normalnim životom. Kako bi li bilo lijepo da je moj život samo san, a Ona dobra vila iz bajke.

* * *

Budilica je naglo poskočila na noćnom ormariću od hrastovine. Rukom sam je oborila na pod te se okrenula na bok ne bih li još malo odspavala. Plahtu, koja me ugodno hladila privukla sam bliže sebi. Znala sam kako moram ustati, no slatka želja za snom bila je jača. Osjetila sam strujanje povjetarca po koži i miris soli koji se širio prostorijom. Vrata terase bila su širom otvorena, a sunčeve zrake su se nesigurno probijale kroz modro plave zastore koji su vijorili na vjetru. Osjećala sam se kao da lebdim na pahuljastom oblaku, iznad svih nesreća na ovome svijetu. Šum valova dopirao je s plaže praćen dječjim smijehom. Prisjetila sam se prošlog ljeta i godišnjeg odmora u Grčkoj. Iako sam većinu vremena provodila sama, istražujući otok na kojem smo se nalazili, uživala sam u tome. Fotografiranje, kupanje na osamljenim plažama i penjanje na bijelim stijenama pružali su mi neopisiv užitak.
Florida je bila posve drugačiji svijet. Šarene reklame na svakom koraku, masovni turizam i skupi restorani bili su potpuna suprotnost malenom grčkom otočiću.
Srećom nisam bila na godišnjem odmoru jer u suprotnom nisam sigurna bih li pronašla odgovarajuću zabavu. Prenula sam se iz sna vrativši se u stvarnost.
Ustala sam iz kreveta sneno lelujajući po prostoriji. Izašla sam na terasu te se poput mačke protegnula. Jutros je more bilo valovitije i razigranije nego li prijašnjih dana.
U glavi sam prekrižila još jedan dan manje do odlaska u Liverpool. Kako moj radni vijek na Floridi neće biti dugog vijeka počela sam razmišljati o skoroj budućnosti.
Nisam znala kako vlastitoj majci reći da želim ostati živjeti s njom jer me moj otac ne tretira onako kako bih voljela. Bila sam svjesna da se mojoj baki i djedu ta odluka neće nimalo svidjeti pošto imaju mišljenje kako moja majka nije dovoljno sposobna osoba da se sama brine o odgoju djeteta.
Gledajući djevojčicu kako veselo trčkara po plaži sjetila sam se svojeg djetinjstva.
Mama me je često vodila na razne igrokaze, a kasnije bismo otišle u slastičarnicu na komad Sacher torte koja je bila moj omiljeni kolač. Prisjetila sam se kako je svake večeri prije spavanja izmišljala vlastite priče ne bi li me umirila. Nedjeljom popodne bismo obavezno odlazili u šetnju parkom. Dok su moji roditelji, još tada sretno zaljubljeni veselo čavrljali na klupici, ja sam se ljuljala na ljuljački ili igrala u pijesku.
To razdoblje mog života pamtit ću kao najljepše i najbezbrižnije.
Na nesreću, morala sam prebrzo odrasti. Izgubila sam svoju najdražu lutku Polly i medvjedića Bea, a time i djelić djetinjstva koji sam nosila uza se.
"Teta Becca pogledajte što smo pronašli!", veselo su uskliknula djeca koju sam čuvala na plaži dok su njihovi roditelji razgledavali okolicu ili uživali u wellnessu.
Prišao mi je omaleni dječak držeći u ruci kanticu s vodom u kojoj se nalazila morska zvijezda. Uplašeno je micala svoje krakove.
"Smijemo li je zadržati?", upitala je djevojčica kovrčave crvene kose.
"Nažalost ne. Morska zvijezda bi uginula kada je ne bi vratili u more. To je njezin dom.", objasnila sam im na najjednostavniji način.
"Oh, dobro onda. Dođi Timmy idemo je vratiti u more.", djevojčica je rekla dječaku.
Veselo su potrčali prema plićaku opraštajući se s morskom zvijezdom. Pogledala sam na ručni sat i uvidjela kako su roditelji ove djece zakasnili gotovo pola sata.
Mališani su me na odlasku zagrlili, a roditelji mi zahvalili.
"Tvoje radno vrijeme još uvijek traje?", Tristan se prikrao iza mojih leđa.
"Radim prekovremeno, no sumnjam da će mi i to platiti. Što si ti radio cijelog dana?
Nije te bilo kada sam se ujutro probudila", počela sam pospremati svoje stvari u torbu koje su se nalazile na plastičnoj ležaljci.
"Bio sam ovdje, na plaži kao spasilac. Otišao sam rano ujutro, stoga te nisam želio buditi.", rekao mi je. Ispod jedne ruke je nosio plastičnu plutaču sličnu onima iz Baywatch-a , a na bijeloj je majici imao znak crvenog križa.
"Iskreno se nadam da nije bilo žrtava.", našalila sam se na njegov račun. Tristan se samo nasmiješio ne djelujući nimalo uvrijeđeno.
"Želio bih te pitati nešto…", započeo je nesigurnim tonom.
"Tristan!", iz daleka se začuo glas plavokose djevojke koja je trčala u našem smjeru.
Nisam je poznavala, no pretpostavila sam kako i ona radi u odmaralištu zbog svoje bijele uniforme koju je nosila.
"Posvuda sam te tražila. Voljela bih kada bismo mogli razgovarati, nasamo.", rekla je zvonkim glasom gledajući me ispod obrva. Nisam znala koju je namjeru imala, no na meni je bilo da se "izgubim".
"Oh da, svakako. Vidimo se kasnije Tristane.", mahnula sam mu te se okrenula na peti. Hodajući prema odmaralištu skinula sam naočale koje sam zatakla o svoju kosu.
Osjetila sam glad i neugodan zvuk želuca koji je bio željan toplog obroka.
Velma je kao i obično radila u kuhinji koja je začudo zjapila prazna. Uzela sam plastičan pladanj, dohvatila tanjur te uzela porciju današnje večere.
"To si ti malena, nisam te očekivala.", rekla je nasmiješena Velma čisteći stolove.
"Ogladnjela sam., što zapravo i nije čudno nakon ovakvog dana.", sjela sam za prvi prazan stol te odložila pladanj na njega. Dohvatila sam vilicu i namotala nekoliko špageta u umaku od rajčice oko nje.
"Gdje je mali Tristan? Danas nije bio ovdje, a on je soba sa velikim apetitom.",upitala me nakon kraće stanke. Slegnula sam ramenima praveći se da ne znam gdje je. Osjetila sam kako mi nije svejedno što je ostao sam na plaži s plavušom za kojom bi se svaki normalan dečko okrenuo. Opet, s druge strane nije imao nikakvu dužnost biti uvijek kraj mene iako ga je moj otac poslao da me "čuva".
"Oprosti što sam se zadržao, nisam znao da će me Nicol tražiti.", rekao je zatvarajući vrata blagovaonice za sobom. Ubrzao je korak i sjeo na slobodnu stolicu za mojim stolom. Uspuhao se, stoga je pokušavao umiriti disanje.
"Znala sam da ćeš doći. Podgrijat ću ti pileću juhicu.", iza kuhinjskih vrata je promigoljila Velma zadovoljno se smješkajući.
"Nema veze. Ionako sam planirala sama otići bez da me gospođica lijepo zamolila.", nesvjesno sam okrenula očima, a Tristan se poput malog djeteta zacerekao.
"Pozvala me na krijes, ovdje na plaži u subotu. Ako sam shvatio to bi bila kao neka zabava povodom kraja ljetne sezone.", rekao je kao da nije bio potpuno siguran u ono što misli dok sam ja potpuno smetnula s uma da u nedjelju putujem u Liverpool. Skamenila sam se na stolici jer nisam imala nikakav plan za budućnost. Upisi za koledž su odavno prošli, stoga ću morati pauzirati jednu godinu. Nisam znala kako reći mami svoju namjeru da planiram ostati živjeti kod nje. Bila sam uvjerena kako bi ona s veseljem podržala moju odluku, no znala sam kako moja baka i otac ne bi bili oduševljeni. Našla sam se pred nizom problema koje sam trebala riješiti u kratkom vremenu, no bez ičije pomoći.
"Ah da, pričala mi je Velma da je to tradicija. Posljednje subote u kolovozu, mladež koja radi u odmaralištu slavi kraj ljetnog rada.", prisjetila sam se priče koju mi je ispričala još na početku srpnja kada sam stigla ovdje.
"Jesi li pristao?", upitala sam ga nakon kraće stanke.
"Nisam. Rekao sam joj da imam već nešto u planu. Zapravo, mislio sam da nas dvoje odemo zajedno.", snizio je ton gasa pošto je u blagovaonicu ušlo nekoliko mladića i djevojaka koji su imali namjeru večerati.
"U redu.", pristala sam , a usta su mi se razvukla u širok osmijeh.
Trenutak kasnije, začuli smo zvuk čaše koja se razbila na podu. Velma je polako odškrinula vrata kuhinje u rukama držeći telefon.
"Zvali su iz bolnice. Jo je imao srčani udar.", rekla je tiho gledajući nas suznim očima.

Kazaljka zidnog sata zaustavila se na broju tri. Glazba koja je plesala zrakom lokala odavno je utihnula, a gosti su pošli prema svojim sobama. Brisala sam posljednju čašu prije odlaska na počinak. Lagano sam se njihala u ritmu koji su stvarali valovi udarajući o pješčanu obalu. Mjesec i zvijezde izgledali su sneno, a topli je povjetarac zibao mirisne grane palmi. Tristan je sjedio za stolom načinjenim od bambusova drveta. Omlet koji se nalazio na njegovu tanjuru polako je nestajao, a čaša sa sokom od ananasa bila je napola prazna. Dva dugmeta njegove bijele košulje bila su otkopčana, a rukavi podvinuti do laktova. Kosa boje kore drveta savršeno je pristajala uz maslinaste, keper bermude koje je nosio. Izgledom je odavao kako nije jedan od pripadnika "zlatne" mladeži Floride. Nakratko sam prestala s promatranjem kako bih vlažnom krpom prebrisala šank. Polako je ustao, napravio tek nekoliko koraka i sjeo na barsku stolicu. Tanjur je odložio tik do mojih ruku koje su i dalje neumorno radile. Koža mi je bila suha i ispucana, no to nije umanjivalo moju volju za poslom. I dalje sam šutjela, osluškujući more bojeći se išta ga pitati. Toliko me toga zanimalo, no riječi jednostavno nisu navirale. Znala sam da je došao s nekim razlogom, s nekom namjerom, no pitala sam se želim li to uistinu doznati. On je pak izgledao toliko smireno i samouvjereno kao nitko koga sam prije poznavala. Na mom se licu ipak mogla iščitati netrpeljivost. Napuštanje Charlestona nije bila mala stvar, no morala sam razgovarati s nekime unatoč tome što nisam znala mogu li mu posve vjerovati. Tristan je bio moj kolega iz klupe kojeg nisam poznavala najbolje, no u njegovim se očima vidjelo da nije zla osoba. Prekrižio je ruke na trbuhu i izdahnuo.
"Vjerojatno očekuješ da ću ti reći razlog svog dolaska, no to će morati pričekati.", prvi je progovorio nimalo oklijevajući. Pogledala sam ga i zbunjeno odmahnula glavom.
Ispod ladice s novcem sam izvukla snop ključeva. Zajedno smo krenuli prema izlazu nakon što sam ugasila sva svijetla i provjerila ostale brave. Zaključala sam glavni ulaz koji je dijelio lokal od ljetne terase. Niz pjeskovitu smo plažu krenuli prema hotelu. Stopala sam snažno utirala u pijesak što me dodatno usporavalo.
"Kako je Rachel?", nisam odoljela, a da ga ne upitam to pitanje. Podigao je desni kutak usana i blago se nasmiješio.
"Recimo da ples po stolu nije ostavio trajne posljedice na njezino zdravlje. Ipak još uvijek ne može preboljeti to što si joj uništila kreditnu karticu.", rekao mi je na rubu smijeha. Prije odlaska bila sam toliko ljuta da sam podigla sav iznos sa njezine kartice koju sam kasnije prerezala škarama. Znala sam da to možda i nije bilo lijepo od mene, no imala sam potrebu iskaliti svoju ljutnju.
"To je ionako samo 3000 dolara tj. jedan par Versache cipela iz ljetne kolekcije.", pokušala sam umanjiti svoju krivnju. Tristan je prstima prošao po vrhovima kratke kose te odmahnuo glavom kao da ne vjeruje mojoj priči.
"Znaš u školi kruži trač da si otišla u Texas s grupom kamiondžija te da radiš kao konobarica jednom Saloonu.", dodao je.
"Ljudi zaista imaju lijepo mišljenje o meni.", nesvjesno sam okrenula očima. Bila sam svjesna činjenice da moj ugled u školi nikada neće biti na razini Racheline popularnosti, no nisam mislila da me ljudi smatraju takvom osobom.
Svjetla hotela kojem smo se približili mogla su se s pravom natjecati protiv onih kockarnica iz Las Vegasa. Fontana ispred glavnog ulaza slijevala je snopove šarenih kapljica vode koje su činile dugu. U dvorištu hotela, daleko od blještavila i glamura koje je odmaralište nudilo nalazila su se tri dvokatna objekta poslagana u polukrug.
Umjetno posađena zelena trava bila je ista kao i na golf igralištima dok su se ležaljke za sunčane našle uz bazen čija se površina vode bljeskala na mjesečini. Kamenom popločenim stepenicama smo se popeli do drugog kata, zgrade broj dva.
"Moram ti nešto priznati.", rekao je pomalo neugodnim tonom nakon što smo zastali ispred ulaza mog stana.
"Od sutra počinjem s radom ovdje. Znam da misliš kako nemam razloga za to pošto je moja financijska situacija čista , no jednostavno ne mogu podnijeti pomisao što ti se sve može dogoditi ovdje.", odahnuo je.
"Bojim se da ne živimo u Srednjem vijeku, niti sam ja ucviljena dama koja treba viteza koji će je spasiti iz ralja krilatog zmaja. Cijenim tvoju brigu i drago mi je što ću konačno imati društvo, no ne moraš biti toliko zbrinut za mene."
"Zapravo, to nije moj problem. Tek sutra dobivam stan na korištenje tako da nemam gdje prenoćiti.", usporeno je govorio nervozno trljajući dlanovima. Pogledala sam u nebo, stisnula oči u postavila se u pozu antičkog mislioca.
"Pa…Ležaljke uz bazen uvijek su slobodne.", nacerila sam se. Iz džepa sam izvukla ključeve dok je on još uvijek čekao moj odgovor. Prstom sam u kazala da krene za mnom. Zatvorila sam vrata i upalila svijetlo.
" Možda nije zgodno, no kauč je najbolje što ti mogu ponuditi. Jedino ako ti smeta to što ćemo spavati u istoj prostoriji. U tom ti slučaju jedino preostaje ležaljka uz bazen.", osovila sam ruke na bokove željno iščekujući njegovu reakciju. Poput dječaka se zaletio prema kauču i sigurno sletio na ljubičaste jastučiće.
"Bit će i više nego udobno.", rekao je zadovoljno. Pogledom je proletio po prostoriji tražeći daljinski upravljač. Dohvatio ga je sa stolića na kojem se također nalazio i telefon te uključio televizor.
"Ako si gladan ili žedan slobodno se poslužiš frižiderom. Na trenutak ću te ostaviti samog, no ubrzo se vraćam.", rekla sam mu i krenula prema kupaonici. Otuširala sam se te odjenula kratke hlače i ružičastu majicu koja mi je bila za dva broja prevelika. Četkicom sam trljala o zube pritom stvarajući snježno bijelu pjenu.
Tek mi je tada prošlo kroz glavu da je Tristan u mom stanu, na kauču i gleda reprizu popodnevne emisije Larrya Kinga. Nacerila sam se na pomisao kako mi vjerojatno većina djevojaka Gimnazije Charleston zavidi dok se to baš i ne bi svidjelo mom ocu.
Ispljunula sam kalodont i isplahnula usta hladnom vodom. Lice sam namazala hidrantom kremom, počešljala kosu te izašla iz kupaonice.
Tristan se nije pomaknuo iz položaja u kojem sam ga posljednji put vidjela osim što je ovoga puta pažljivo pratio vijesti na CNN-u. Odmaknula sam pokrivač s madraca i sjela na krevet. Ugasio je televizor i odložio daljinski upravljač. Pogledao me i odmjerio od glave od pete baš kao i prvi puta kada smo se sreli.
"Što?", zbunjeno sam upitala odmahujući glavom.
"Ništa. Izgledaš umorno. Prirodno i umorno.", rekao je blago se osmjehnuvši.
"Imaš pravo, možda je vrijeme da krenemo na spavanje. Sutra je novi radni dan.", nastavila sam . Ugasila sam noćnu lampicu te se zavukla pod pokrivač. Nakratko sam osluškivala ritam njegova disanja, no umor me ubrzo dotukao, stoga sam zaklopivši oči veoma brzo zaspala.

* * *

Breskva, koja je malo prije ležala na ostalom voću u posudi, lebdjela je iznad stolića.
Pogledom sam je zadržavao u zraku ubijajući dosadu koja me obuzela. Iako sam osjećao umor, nisam mogao zaspati, što zbog tople klime i svjetlosti koja je navirala kroz poluotvoren prozor. Pogledom sam spustio breskvu u posudu te se nastavio igrati sjenkama koje su se pružale na stropu. Prstom sam crtao nejasne oblike pokušavajući nacrtati remek djelo koje ljudska ruka još nije stvorila. Rebecca je odavno utonula u san, no miris maline koji je donijela sa sobom nije jenjavao.
Spavala je mirno, kao da leži na pahuljastom oblaku. Nekoliko se puta okrenula na bok, a zatim ponovo na leđa. Disanje joj je bilo pravilno i skladno. Tiho sam ustao sa kauča ne bih li je izbliza promotrio. Koža koja je prije samo nekoliko tjedana bila poput mlijeka, sada je počela poprimati brončani ten. Kosa boje čokolade razlila se po bijelom jastuku, a njezino je lice bilo potpuno opušteno. Bila je posebna, posebnija nego bilo koja druga djevojka koju sam sreo. Često nije bila svjesna svojih vrlina koje su je krasile, no bila je poput mladog cvijeta. Poželio sam prstima proći kroz njezinu dugu kosu, ali volja samokontrole bila je jača. Možda sam u tom trenutku izgledao kao serijski ubojica ili provalnik koji želi ubiti nevinog svjedoka, no nije bilo tako.
Želio sam biti blizu nje jer mi je davala nadu. Vjerovao sam da ću uz pomoć nje konačno otkriti sebe i misao koja me vodi kroz život. Uspravio sam se i još je jednom nakratko pogledao. Zatim sam se okrenuo na peti i krenuo prema kauču. Legao sam postavivši ruke iza glave. Sunce je počelo izlaziti iznad obzora odvajajući se od mora.
Zatvorio sam oči i pokušao misliti ni na što.