Nisam znala što mogu očekivati. Tata nikada nije govorio o svom poslu pred nama iako je bio veoma zaokupljen svim nacrtima koji su se nalazili u njegovoj sobi. Još je rjeđe pričao o svojim poslodavcima i novom šefu. Nismo znali ni kako mu je ime, koliko ima godina, a kamoli kako izgleda. Unatoč tome, moj se otac nije ustručavao pozvati njega i njegovu obitelj na večeru u naš skromni dom. Rekao je kako je to tradicija u firmi za koju trenutno radi i kako bi bilo veoma nepristojno od njega da je učinio suprotno. Allison se odmah prihvatila kuhače i proučavanja kuharica koje su do tog popodneva stajale na policama i skuhale prašinu. Pošto nije znala gurmanski izričaj naših gostiju brinula se oko jelovnika. Tata ju je smirivao činjenicom da su oni svjetski putnici baš kao i mi, stoga su zasigurno navikli na svakakva jela. Rachel je načula kako nam u goste dolaze i sinovi koji su otprilike naše dobi, stoga se veoma potrudila oko svog izgleda. Cijeli je dan isprobavala odjeću, sređivala kosu, birala nakit koji će joj pristajati dok sam ja sve tu sređivanje smatrala ludim. Istina, na kraju svega je izgledala prekrasno, no je li to bilo vrijedno obične večere? Allison mi je pokušala objasniti kako je to bitno za tatin napredak u poslu i što ja znam već te kako će s malo više ulizivanja uskoro dobiti bolje radno mjesto ( kao da i ovo nije bilo dovoljno dobro i plaćeno). Poanta svega je bila što bolje predstaviti našu malu zajednicu za dobrobit i napredak tatine funkcije u firmi. Napomenula je da ne budem takav mrgud, držim jezik i budem pristojna. Gosti su bili najavljeni u sedam sati navečer, a u točno deset do sedam Rachel i ja smo stajale ispred stubišta koja su se nalazila nekoliko metara od ulaznih vrata. Prekrižila sam ruke na trbuhu te se zagledala u strop. Odjenula sam običnu haljinu, boje noćnog neba dok sam na nogama imala crne cipele. Rachel je nervozno trljala ruku o ruku ispod glasa si govoreći kako izgleda lijepo i kako će sve proći u najboljem. Ona je kao i Allison proživljavala to veoma osobno i emotivno te je mislila ako upropasti večeru kako će uništiti tatinu karijeru, što je značilo manjak novca, nove dizajnerske odjeće i povratak u London. Uskoro nam se pridružila Allison koja je živčano promatrala kazaljke sata na zidu.
"Uskoro stižu.", tiho je promrmljala sebi u bradu, no dovoljno glasno da bi smo je čule. "Mama, koliko ih zapravo dolazi?", upitala je Rachel. "Četvero.", rekla joj je kratko. Sa prvog kata je sišao tata popravljajući kravatu. Stajali smo tako u tišini i u iščekivanju. Svijetla automobila koji se zaustavio na prilazu naše kuće naglo su se ugasila. Začuli smo četiri udarca vratima i lagane korake kako se približavaju ulazu.
Tata je bio taj koji ih je uveo u kuću. Žena u ranim četrdesetima prva je ušla u hodnik.
Kosa joj je bila povezana u malenu punđu na zatiljku dok su joj uši krasila sva okrugla i prozirna kamenčića. Cipele koje je nosila davale su joj visinu. Ispod smeđeg kaputa je odjenula crvenu haljinu V izreza . Prilikom ulaska nam je uputila širok osmijeh. Za njom je ušao njezin suprug, tatin šef koji je izgledao tek nekoliko godina stariji od nje. Gusta plava kosa bila je uredno počešljana, a odijelo koje je nosio izgledalo je kao tek kupljeno u nekom od skupih trgovina. Prvi sin je bio slika svog oca u mladim danima. Koža boje mlijeka isticala je njegove pepeljaste kovrče dok su se bademaste oči sjajile kao u malog djeteta. Za njim je ušao Tristan. Hod mu je bio kao usporen. Nosio je crne traperice i običnu bijelu košulju koja mu je unatoč svemu odlično pristajala. Rachel me je znakovito pogledala. "Imaš li ti ikakva saznanja o ovome?", upitala me, a ja sam negativno odmahnula glavom.
"Gospodine Averill, hvala vam na vašem dolasku. Moja žena i ja smo veoma počašćeni.", tata mu je pružio ruku. "Molim vas zovite me Gregory. Ma nije to ništa, hvala vama što ste nas pozvali. Ovo je zasigurno vaša žena Allison.", skrenuo je pogled prema Allison koja je do tada gledala u pod. "Nadam se da ste ugodno putovali.", rekla je "Štoviše vrlo ugodno. Nasreću nema gužve na cesti. Ja sam Lily.", predstavila se žena gospodina Averilla
"Djevojke, pozdravite naše goste.", rukom nas je pogurnula Allison, a mi smo napravile korak unaprijed, pomalo nespretan.
"Moje ime je Rachel.", prva je prišla te se rukovala sa svima prisutnima.
"A ova mlada dama zasigurno je Rebecca. Edwarde, kći vam je prekrasna. Imate slične crte lica i identičan nos.", oglasila se Lily.
"Zapravo, više ličim majci, no imam i neke sličnosti s tatom. Drago mi je, ja sam Rebecca.", nisam mogla zadržati jezik za zubima što je kod Allison izazvalo pogled koji ubija. "Ne znam da li poznajete naše sinove; Simona i Tristana?", upitao je tatin šef. "Rebecca i Rachel zajedno sa mnom slušaju geografiju. Zapravo, Rebecca je moja kolegica iz klupe.", progovorio je Tristan, blago se osmjehnuvši.
"Izvrsno! Barem ćete imati zajedničkih tema. Mislim da bi bilo najbolje da pođemo za stol pošto je večera poslužena. Molim vas ovim putem.", prema blagovaonici je rukom pokazala Allison. Na čelo stola je sjeo tata, a s njegove desne strane obitelj Averill. Allison, Rachel i ja sjedile smo nasuprot njih. Za predjelo je bila juha od gljiva koju je Lily posebno nahvalila. Glavno jelo je bila purica sa vjerojatno deset umaka koje je pripremila Allison, a za desert čokoladna torta s jagodama. Tata i gospodin Averill su uglavnom razgovarali o budućnosti tvrtke i poslovnom proračunu dok su Allison i Lily razmjenjivale recepte za kolače. Mi, djeca smo uglavnom šutjeli i gledali u svoje tanjure. Rachel je svako malo popravljala kosu i namještala haljinu sve dok je Allison nije poslala u kuhinju po još jedan vrč vode.
"Rebecca, kako ti se sviđa u našem malom gradu? Vjerujem da je to bila velika promjena; selidba iz Londona u ovako malu sredinu.", upitao me gospodin Averill ispijajući čašu skupog talijanskog vina.
"Da, to je točno. Ipak, planiram se vratiti u London na studij.", napomenula sam.
"Veoma ambiciozno. Oxford ili Cambridge?", nagađao je. "Oxford.", pošto je cijela moja obitelj studirala tamo. Rachel je izašla iz kuhinje noseći vrč s vodom. Svakome je napunila čašu do vrha. Kako je nosila visoke pete spotaknula se o nogu stola, pala i razlila vodu koja se našla u Tristanovom krilu. On je naglo poskočio, preplašivši sve prisutne. Uhvatio se za desnu ruku koja je pocrvenila. Rachel se na rubu suza ispričavala dok je Allison sakupljala komadiće razbijenog vrča.
"Žao mi je, zaista. Jednostavno nisam vidjela, zavrtjelo mi se i…", mucala je od nelagode. "U redu je. Nije mi ništa, ali mislim da mi se komadić stakla zabio u ruku.", rekao je Tristan. "Rebecca je završila tečaj prve pomoći", pobjeglo je šokiranoj Rachel, a ja sam je udarila nogom. Tristan mi je uputio molećiv pogled. "Dođi, vidjet ću što mogu učiniti.", pozvala sam ga da dođe za mnom u dnevnu sobu. Sjeo je na trosjed dok sam ja otvarala komodu u kojoj se nalazio kovčežić s prvom pomoći. Uzela sam čistu vatu i natopila je alkoholom. "Ovo bi moglo malo boljeti.", upozorila sam ga, no nije davao nikakve znakove boli. Zatim sam izvadila pincetu kako bih uklonila komadić stakla. Začudo nije bilo krvi dok je ostatak kože još uvijek bio crven.
"Zašto je Rachel tako nervozna. Mislim, zašto joj toliko znači ova večera?", upitao me Tristan dok sam kopala po kovčežiću.
"Misli da ova večera utječe na tatin položaj u tvrtci tvoga oca, stoga ne želi svojim postupcima u pitanje dovesti tatin status.", objasnila sam mu kratko, a on se ponovo podsmjehnuo. "Gregory, hoću reći moj otac govori sve najbolje o Edwardu. On je njegov najbolji arhitekt i zato je želio upoznati ostatak obitelji.", rekao je. Prstima samo prošla preko ostatka kože koja je bila crvena i začudo veoma vruća.
"Imaš li možda temperaturu?", zbunjeno sam ga pogledala. "Ne, zašto?".
"Tvoja ruka je vruća,nije mi jasno kako je to moguće?", i dalje sam u bunilu gledala njegovu ruku.
"Nije to ništa. Zaboravio sam ti napomenuti kako mi koža loše reagira na alkohol.", privukao je ruku bliže sebi. Nisam ništa više pitala iako sam osjetila nelagodu na njegovom licu. Nije bio više opušten kao prije, a puls mu je naglo podivljao.
Iz blagovaonice je dopirao žamor svih koji su u njoj boravili dok sam u pozadini začula zvuk klasične glazbe. "Mora da ti je teško.", progovorio je nakon duže stanke.
"Kako to misliš?", podigla sam obrvu. "Cijeli život ti je jedno veliko putovanje, polusestra te ne tretira baš najbolje iako joj ti to ne zamjeraš , a otac ti zbog posla ne vidi dalje od vlastitog nosa. Zašto trpiš sve to?".
" Imaš pravo, no naučila sam nositi svoj teret. Čak i da želim otići ne mogu tatu ostaviti samoga s one dvije koze. Iako bih voljela živjeti s mamom ovdje imam obavezu ; odgojiti dijete koje živi u mom ocu.", objasnila sam mu.
"Pepeljuga.", nasmiješio se tiho. "Da, Pepeljuga bez princa na bijelom konju.", nadopunila sam ga i zatvorila kovčežić sa zavojima. Elegantno je ustao, krenuo prema blagovaonici, gdje su se obije obitelji opustile.

Sjedila sam za svojim radnim stolom rješavajući domaću zadaću iz fizike. Kosa mi je neuredno padala niz lice, dok je nekoliko pramenova ispalo iz pletenice koju sam isplela prije sat vremena. Glavu sam podbočila na desnu ruku i duboko uzdahnula.
Bila sam toliko živčana i umorna u isto vrijeme da sam prilikom pisanja umalo poderala papir, a trojke su mi postajale jednake osmicama i obrnuto. Iako nisam vidjela smisao u računanju brzine satelita koji se kreće po određenoj krivulji oko Jupitera, morala sam prihvatiti činjenicu da bez obzira koliko je dosadna i naporna fizika utječe na moj prosjek ocjena. Rachel je poput klade ležala na svom krevetu i listala novi broj Vouga. U sobi je vladala potpuna tišina, ako izuzmemo zvuk okretanja stranica časopisa i moje škrabanje po papiru.
Prošlo je tek nekoliko dana otkako smo došli ovamo. Rachel se izvrsno uklopila u ovdašnju zlatnu madež, dok sam ja i dalje bila ravnodušna prema otvaranju svoje duše i uma ljudima koje poznajem tek nekoliko dana. Zapravo, kada bolje razmislim, svi su se trudili biti što ljubazniji, no mene je to veoma živciralo.
"Kako bi bilo da pokušaš nagovoriti Edwarda i mamu da me ove subote puste na otvaranje novog disco kluba?", odjednom se meni iza leđa stvorila Rachel. Ona je u ovih nekoliko dana zaradila već dvije jedinice, stoga su joj tata i Allison zabranili bilo kakve društveno-socijalne aktivnosti izvan kuće.
"Zar ne misliš kako je vrijeme da se primiš knjige i ispraviš ocjene? Umjesto da te ja izvlačim iz svakog sranja u koje se uvališ?", zataknula sam olovku za uho.
"Ti to ozbiljno? Zar misliš da ću svoj mladenački entuzijazam potratiti na učenje i čitanje nekih tamo Shakespora i Čuškina? Nisu svi usidjelice kao ti", zločesto mi se nasmijala, i bacila Vouge na policu.
"Prvo, pisci se zovu Shakespeare i Puškin, a kao drugo što god ti rekla nećeš me uvjeriti da idem lobirati za tebe kod tate i Allison.", rekla sam joj te se okrenula i nastavila s pisanjem domaće zadaće. Ona je ljutito uzdahnula, odmarširala o kreveta i frustrirano zabila glavu u pernati jastuk. Odjednom je zazvonio Rachelin mobitel što je kod nje izazvalo gromoglasni smijeh. Smirila se te podigla slušalicu. Jedino što sam uspjela čuti bio je svježe izmutiran muški glas dok se ona ponašala poput zatelebane školarke. Nakon što je završila razgovor, poskočila je i pljesnula rukama.
"Moraš mi pomoći.", ponovo se oglasila zvonkim glasom. Okrenula sam očima te joj glavom dala do znanja neka sa mnom podijeli svoj plan.
"Michael Wolt me pozvao da izađemo, sutra poslije škole, a treba mi netko da me pokriva pred fosilima.", molećivo je sklopila ruke.
"20 dolara ili nema pokrivanja.", prekrižila sam ruke na trbuhu i podigla obrvu.
"10 dolara, ni centa više. Rebecca, molim te, to je posljednje što ću tražiti od tebe, života mi.", gledala je u mene psećim pogledom.
"Pitam se koliko sam puta čula istu stvar i uvijek se ta rečenica pretvorila u jednu veliku debelu laž. Nema šanse, snađi se sama.", nisam popustila njezinim prohtjevima. Ispustila je zvuk sličan mišjem cijuku, postavila ruke uz tijelo i u znak protesta se zatvorila u kupaonicu. Nasmijala sam se sebi u bradu i nikako nisam mogla povjerovati koliko Rachel može biti djetinjasta. Nalazila se u istoj situaciji kao dok netko malom djetetu ukrade slatkiš. Možda će zvučati bezobrazno, no ja sam se osjećala pobjednički.

* * *
Zavukla sam se među najviše police s knjigama u školskoj knjižnici, no Noah je predobro poznavala labirint knjiga da me ne bi mogla pronaći. Kako smo se doselili sredinom drugog polugodišta, točnije krajem travnja, morala sam nadoknaditi mnogo lektira, stoga mi je bilo krajnje vrijeme da se primim čitanja. Noah je veselo hopsala za mnom, baš poput loptice hopsice. Svim se snagama trudila nagovoriti me da dođem na tulum povodom «Spring Breaka»
"Zar ti ja izgledam kao tip osobe koja može tulumariti od jutra do sutra uz potoke alkohola i mnogo glasne glazbe? Gledaj, drago mi je što sam pozvana, no ja sam nova u gradu. Ne misliš li da bi bilo malo prenapadno da se samo tako pojavim?", pokušavala sam je odgovoriti od njezinog nauma, no nije odustajala.
"Rebecca, molim te, tamo će biti svi učenici naše gimnazije. Dobro, ne uključujući štrebere i učenike na zamjeni. Imat ćeš priliku upoznati hrpu super ljudi i to sve na jednom mjestu!", naglo je stala te me protresla držeći svoje ruke na mojim ramenima.
"Zanimljiva teorija, možda i hoću upoznati nove ljude, no koja korist ako me se oni neće sjećati sljedećeg jutra?", osovila sam lijevu ruku na bok, dok sam u desnoj držala knjige koje sam planirala posuditi.
"Oh, vi Englezi ste baš teški karakteri. Barem razmisli o mojoj ponudi, hoćeš li?", molećivo me upitala kada smo stigle do pulta za kojim je sjedila knjižničarka.
"U redu, obećajem.", kratko sam joj odvratila. "Oprostite, imate li možda Anu Karenjinu, nisam je mogla pronaći na policama?, upitala sam knjižničarku koja je istog trena uključila računalo i počela tragati po podacima o posuđenim knjigama. Naočale je spustila nešto niže niz nos, a visoko joj se čelo naglo naboralo.
"Gospođica Gerard, je li tako? Nažalost, ne raspolažemo tom lektirom, sve su knjige već posuđene, mogu vam rezervirati pa kada jedan od učenika vrati mogu vas kontaktirati.", ponudila mi je knjižničarka, a ja sam spremno prihvatila pošto sam ionako sam već imala dovoljno knjiga za čitanje. Izašle smo iz knjižnice i krenule lijevo niz hodnik. Odmor je trebao svakoga časa završiti, stoga je svaka od nas trebala poći prema svojoj učionici.
"Sljedeći sat imam povijest, a nakon toga engleski. Nemoj zaboraviti razmisliti, bilo bi zaista lijepo kada bi došla.", napomenula je prije nego li se zaputila na prvi kat.
Ušla sam u učionicu i sjela na svoje mjesto. Iako je većina učenika bila na svojim mjestima, Tristana još uvijek nije bilo. Ušao je u učionicu zajedno sa zvukom zvona, samo nekoliko sekundi prije dolaska profesora Adamsa. Korak mu je bio veoma dugačak i brz. Jedan treptaj oka bio je dovoljan da se stvori na mjestu do mojeg. Nečujno je odložio knjige na stol te je uspravno sjeo. Sjaj u njegovim očima bio je jednak kao i prije nekoliko dana, baš kao i miris sivog džempera kojeg je danas nosio.
Bezvoljno sam otvorila udžbenik naslućujući da će profesor Adams uskoro početi svoje predavanje o ekonomiji zapadne Europe. Iako sam to područje već jednom slušala u Londonu, morala sam utvrditi gradivo.
"Oprosti, čuo sam od knjižničarke da si tražila Anu Karenjinu, ako želiš mogu ti posuditi svoju knjigu, ja sam je ionako pročitao. Oh, nisam se predstavio, moje ime je Tristan Averill.", lagano se nasmiješio podignuvši kutove usana. Pružio mi je knjigu koja je izgledala kao svježe kupljena, bez ijedne savinute stranice, bez ijedne mrlje.
"Ovaj, hvala ti. Rebecca Gerard.", pružila sam mu ruku, a on se ponovo podsmjehnuo. "Što?", upitala sam ga. "Tvoj naglasak, ništa više.", kratko je odgovorio. «Odlično», pomislila sam, on je još jedna u nizu osoba kojoj je moj govor smiješan. Ponovo sam počela udarati prstima o stol, što je bio znak moje nervoze.
Profesor Adams je došetao do nas i dao nam jednu tablicu i grafikon koji je prikazivao rast BDP-a u Švicarskoj tijekom 90-tih godina 20. stoljeća.
"Ja ću, ionako sam već jednom slušala ovo gradivo. Definicije i formule bih znala napamet kada bi me probudio u pola noći.", privukla sam gradivo bliže sebi.
Očekivala sam da će se buniti, no nije. Samo je tiho promatrao kako računam i prepisivao podatke iz moje i bilježnice. Prvi smo završili sa zadanim zadatkom, a pošto smo ga točno riješili dobili smo dvije zlatne zvjezdice u profesorove bilješke.
Zlatne zvjezdice su bile Adamsov način praćenja učenikove aktivnosti na satu i tko bi sakupio pet zvjezdica dobio bi odličan u imenik.
"Kako o da ste odlučili doseliti baš u Charleston? Hoću reći, London se čini kao mnogo zanimljivija destinacija?", upitao me kada smo izlazili iz školske zgrade
"Selimo se otkako znam za sebe. Živjela sam svugdje ; od Londona do Moskve tako da mi zapravo ništa nije strano. Moj je tata dobio posao ovdje, zato smo se preselili.", objasnila sam mu, pomalo zbunjeno pošto nisam znala da će ga takvo nešto zanimati.
"A Rachel i ti, niste prave sestre?", podigao je obrvu. "Nismo, moj se tata oženio za njezinu mamu samo godinu dana nakon rastave s mojom biološkom majkom. Ona živi u Liverpoolu i nažalost, veoma se rijetko čujemo.", rekla sam mu kada smo zastali na školskom parkiralištu. Iz teških i sivih oblaka koji su obasuli nebeski svod ponovo je počela sipiti kiša. Tristan se naglo lecnuo i zaorio ruke u džepove svojih crnih traperica dok je na glavu stavio kapuljaču. Ugledala sam Noin automobil nedaleko od mjesta na kojem smo stajali. Nakratko je blicnula svjetlima kako bi mi dala do znanja kako će me povesti kući. "Ondje je moj prijevoz pa bi bilo bolje da krenem. Noah nije baš najstrpljivija osoba na ovom svijetu.", rekoh mu prije odlaska.
"U redu, moj auto je tamo. Vidimo se Rebecca, najkasnije na sljedećem satu geografije.", zakopčao je jaknu i brže bolje krenuo prema srebrnom BMW-u dok se Noah polako dovezla do mene u svom crvenom Nissanu. Ušla sam u auto i snažnim udarcem zatvorila vrata.
"Ne želim ništa pretpostaviti niti pitati pošto ćeš reći da ste samo razgovarali.", nacerila se prije nego li smo napustile školsko parkiralište.

Miris svježe boje na zidovima sudarao se o moje nosnice. Blago sam spustila kovčeg na pod sobe. Rachel je stajala tik do mene, u svojim ljubičastim Prada cipelama.
Prstima je blago prošla kroz šiške svoje plave kose i o njih zataknula sunčane naočale koje su malo prije ležale na pjegavom nosu. Produžila sam korak i sjela na jedan od kreveta koji se nalazio nedaleko od prozora. Rachel je elegantnim korakom prišla prozoru i razmakla zastore. Kiša je lagano sipila nad ulicama Charlestona, gradića koji je trebao biti naš novi doma. Četvrt u koju smo doselili nije se razlikovala od bilo koje druge pošto su sve kuće bile novo izgrađene i lijepo uređeni. Travnjaci ispred kuća bili su posebno njegovani, a cvijeće koje je visjelo sa balkona pažljivo uzgajano.
Svaki komadić zemlje, svaki list, latica, stablo ili pak poštanski sandučić bili su savršeni što je djelovalo pomalo bolesno. Dohvatila sam ruksak koji se nalazio u podnožju mog kreveta i iz njega izvadila dnevnik. Osjetila sam potrebu da zabilježim nekoliko smislenih rečenica koje su mi se motale po glavi. Osjećala sam umor, što zbog leta, što zbog vremenske razlike od pet sati. Rachel se bacila na svoj krevet, raširivši ruke i noge poput malog djeteta dok radi anđele u snijegu. Duboko je uzdahnula i zatvorila oči. Na trenutak sam zastala s pisanjem i još jednom promotrila prostoriju ; zidovi su imali boju zrelih trešanja, a dva je kreveta odvajao samo veliki prozor. Radni stolovi su se nalazili u kutovima sobe, za svaku posebno, a do njih su stajale prazne police za knjige. Na sredini su se nalazile dvije fotelje, prugastog uzorka i stolić za čaj. Tik uz vrata je stajao televizor i DVD, a pokraj veliki zvučnici.
"Još ne mogu vjerovati da moramo dijeliti sobu.", izustila je Rachel okrenuvši lice tako da me je mogla pogledati u oči. Djelovala je veoma razočarano.
"Preživjet ćemo, dijelile smo je kao djeca. Iako mi to nije najdraže razdoblje u životu.", zataknula sam penkalo o početnu stranicu dnevnika.
"Vjeruj mi, ja sam još manje oduševljena tom činjenicom. Da odmah raščistimo stvari; ti ne diraš moj ormar, niti ja tvoj. Svoje stvari ostavljaj na svome djelu sobe i molim te što dalje s onim debelim, beskorisnim knjižurinama koje čitaš.", zločesto se podsmjehnula i upalila lampicu na noćnom ormariću. "Također, ne želim da diraš bilo koji od mojih časopisa, jasno?", konačno je završila.
"Kristalno jasno.", klimnula sam glavom. Na sasvim drugoj strani prostorije koji je djelovao tako usamljeno, nalazila su se dva ormara, poprilično prostrana. Rachel je uveseljavala činjenica da će sva njezina odjeća konačno biti na jednom mjestu. Uzela je ručnik te se zaputila prema kupaonici. Odložila sam laptop na radni stol te se priključila na Internet. U e-mail spremniku nalazila se poruka moje majke . Željela je provjeriti da li sam stigla i smjestila se u novu kuću. Iako je bila nekoliko tisuća kilometara daleko, osjećala sam kao da je sasvim blizu, kao da sjedi do mene i prati svaki moj korak. Toliko mi je nedostajala.

* * *



Tata i Allison konačno su nam dopustili da pohađamo državnu školu iako Rachel nije bila presretna zbog toga. Voljela se družiti sa ljudina koji su dijelili njezino mišljenje, voljeli isti stil odijevanja kao i ona ili pak obožavali istog glumca. Prema njezinom mišljenju u državne škole idu samo oni koji nemaju novaca da plate bolje škole, a ona s takvima ne želi biti u bilo kakvom kontaktu. Na putu do škole nervozno je držala tamno plavi kišobran u ruci. Marširala je poput kakvog vojnika po pješačkoj stazi , a ja sam je jedvice uspjela pratiti.
"Možeš li malo usporiti? Krenule smo na vrijeme, stoga nema šanse da ćemo zakasniti", zamolila sam je najprijatnije što sam mogla iako sam znala da njezina reakcija neće biti blaga.
"Ne želim. Uzrujana sam i to jako. Zašto nas nisu poslali u još jednu od privatnih škola gdje se nose uniforme i gdje se školuju ljudi poput mene. Da sam znala da ću ovako završiti, ostala bih u Londonu.", podigla je nos do neba oglušivši se na moju molbu. Iako je djelovala kao veoma površna i plitka osoba, uvijek sam u njoj pokušavala gledati dobre stvari, no budimo realni, nisam ih mogla pronaći mnogo.
"Moraš znati da na svijetu postoje ljudi koji si ne mogu priuštiti najbolja sveučilišta i kupiti najbolje knjige ili odjeću. Mnogo njih zapravo nema ni za hranu, a kamoli za išta više. Možda tvoj život jest med i mlijeko, no svijet nije ružičast."
"Bla, bla, bla. Javila se svetica Rebecca. Nemaš pojima koliko tvoji filozofski govori znaju ići na živce. Nisam im ja kriva što im je sreća okrenula leđa. Ja sam rođena pod sretnom zvijezdom i tu nitko ništa ne može promijeniti, nasreću.", radila je razne grimase prilikom svog monologa. Naglo je zastala i zatvorila kišobran. Pogledala sam na raspored sati koji nam je bio dostavljen na kućnu adresu ne bih li provjerila ulicu u kojoj se nalazi škola. Podigla sam pogled i ugledala istu zgradu kao i na pečatu koji je bio priložen uz pismo. Školsko dvorište su od ceste dijelila dva kamena stupa i velika željezna vrata. Ulaz u školu čuvala su dvije skulpture lava, koji je očito bio zaštitna životinja škole. Put do ulaza bio je popločen kamenjem, a zidove škole obrastao je bršljan. Da nisam znala što se nalazi u ovoj zgradi rekla bih da je to muzej ili nekakva knjižnica, no ne i škola.
"Zar misliš ovdje dovijeka stajati? Hajde idem unutra, ne želim zakasniti", Rachel je histerično mahala kišobranom što je kod mene izazvalo smijeh. Hodala je nekoliko metara ispred mene, blago uzdignute glave. Kosa joj je bila savršeno počešljana i veoma je pazila na svoje držanje. Potpetice njezinih cipela tiho su udarale o stazu dok je pazila da ne zagazi u lokvu vode. Ljutito je uhvatila kvaku ulaznih vrata i ušla u hodnik koji je vrvio učenicima. Osjećala sam se veoma čudno, kao da su sve oči uprte u nas. Vjerojatno su se svi poznavali te su s lakoćom uočili pridošlice. Nije mi bilo nimalo ugodno prolaziti hodnikom s mišlju da se svi okreću za nama. Na trenutak sam zatvorila oči s nadom da ćemo uskoro pronaći učionicu Geografije. Rachel je naglo skrenula lijevo. Za nastavničkom katedrom je sjedio mladi profesor koji je posve podsjećao na Petera Parkera iz Spidermana. Obije smo mu predale naše rasporede, a on nam je rekao neka sam izaberemo između slobodnih mjesta. Rachel je odmah pohitala u zadnju klupu gdje je sjela do djevojke gustih , plavih uvojaka.
Znala sam da će odabrati to mjesto pošto je imala mogućnost neometano ne pratiti nastavu, slušati iPod ili pak listati Cosmoplitain. Osvrnuvši se po učionici uvidjela sam da je samo jedno mjesto slobodno, u trećoj klupi do prozora. Za drvenom je klupom sjedio mladić mojih godina, razbarušene kose boje karamele i smeđih očiju koje su svjetlucale. Rukavi plave košulje bili su uvinuti do laktova dok je on užurbano pisao po svojoj bilježnici. Pažljivo sam prišla klupi i nečujno odložila knjige na stol. Sjela sam i objesila jaknu o naslonjač stolca. Ruke sam postavila ravno na stol, nervozno se igrajući prstima. Primijetila sam kako je mladić do mene nakratko prestao s pisanjem. Podigao je pogled, posve me odmjerio, a zatim nastavio pisati. Osjećala sam se kao najnoviji par traperica u izlogu trgovine s odjećom.
"Razrede, ovo su nam se godine pridružile dvoje nove učenice, Rachel i Rebecca Gerard, sestre koje su…", predstavio nas je profesor ostalim učenicima.
"Polusestre…", znakovito se nakašljala Rachel dajući do znanja kako je osobno vrijeđa da je netko stavlja u isti koš sa mnom.
"Da, ovaj, polusestre iz Londona. Nadam se da će te im pomoći da se što bolje uklope u našu malu sredinu. Mislim da bi bilo vrijeme da krenemo s gradivom. Današnja tema će biti gospodarstvo Sjedinjenih Američkih država.", zadovoljno je pljesnuo rukama prije nego li je počeo kredom pisati po ploči. Uzela sam olovku u ruke kako bih uhvatila sve potrebne bilješke. Nisam bila štreberica, niti mi je učenje bilo omiljeni hobi, jednostavno sam bila ambiciozna što se tiče moje budućnosti, za razliku od Rachel koja je vjerovala da novac otvara sva vrata. Profesor Adams je na ploči crtao razne tablice, dijagrame, proračune dok su svi žurno prepisivali, osim Rachel koja je u zadnjoj klupi rašpala nokte. Jedan školski sat prošao je kao u sekundi. Brže sam utrpala stvari u torbu ne bih li se što prije izgubila iz ove učionice. Moja je polusestra već pronašla novo društvo, dvije djevojke slične njoj. Zajedno su izgledale poput kompleta Barbie lutaka koje sam kao mala dobila za Božić iako se nikada nisam njima igrala. Čim sam ustala, prišla mi je nasmijana djevojke, duge kose i krupnih očiju. Djelovala je veoma ljubazno.
"Bok. Moje ime je Noah. Znam da će zvučati glupo, no osjetila sam potrebu da ti pomognem. Vjerujem da ti je teško boraviti u novo školi, među toliko nepoznatih lica. Bit će mi veoma drago, ako ti mogu bilo kako pomoći.", pružila mi je ruku.
"Ja sam Rebecca, drago mi je. Hvala ti na ljubaznosti, nisam očekivala da će mi itko prići ovaj tjedan a kamoli odmah prvi dan.", uzvratila sam joj stiskom ruke prilikom izlaska iz učionice.
"Ako želiš mogu ti pokazati školu i bilo bi mi drago kada bi sjela u kantini za ručkom zajedno sa mnom i ostalim društvom. Vjerujem da im ne bi smetala.", široko se osmjehnula otkrivši dva reda blještavo bijelih zubi.
"Hvala. Ovaj…gdje se nalazi učionica njemačkog? Ne snalazim se baš najbolje, pošto mi je ovo tek prvi dan.", upitala sam je psećim pogledom nadajući se da će pomoći.
"Oh i ja imam njemački sljedeći sat, dođi pokazat ću ti gdje se nalazi učionica.", laganim je korakom krenula uza stepenice, a ja sam je slijedila.
* * *
Red u kantini je bio poprilično dugačak. Prstima sam lupala po bijeloj tacni čekajući u redu za hranu. Na kraju sam uzela samo šalicu kave i lisnato s višnjama.
"Zašto si uzela tako malo hrane, a tako smo dugo čekale u redu?", upitala me Noah.
"Nisam gladna. Inače ne jedem puno.", slegnula sam ramenima dok me Noah pažljivo promotrila. " Vidi se.", tiho se zahihotala. Slijedila sam je u stopu, pošto bih se sama vjerojatno izgubila među toliko nepoznatih lica. Noah je zastala za jedinim u nizu stolova i odložila pladanj s hranom. Rukom mi je pokazala na prazno mjesto dajući mi do znanja neka se opustim i da će sve biti u redu.
"Ti si zasigurno Rebecca, ona nova učenica koja je došla iz Londona zar ne? Ja sam Matt, a ovo su Julie, David i Emma.", sa druge strane stola se nagnuo jedan od dečkiju iz Noinog društva.
"Hajde Matthew, pusti novu curu na miru, ne moraš odmah svoju glupost prenositi na njezin mladi, neiskvareni mozak.", u trbuh ga je rukom probo mladić, za kojeg sam pretpostavila da je David.
"Drago mi je.", promrmljala sam rečenicu koju sam izgovorila barem stotinjak puta toga dana. Julie i Emma su me radoznalo ispitivale o mojoj obitelji, Engleskoj i prijašnjoj školi. Željele su znati sve.
"Ti uvijek govoriš tim čudnim britanskim naglaskom?", upitao je David, podbočivši glavu na lijevu ruku grickajući čips od paprike.
"Zašto ti uvijek postavljaš tako glupa pitanja? Cura će pomisliti da smo svi ovdje umno poremećeni.", po glavi ga je udarila Emma.
"Pusti ga, on je kreten.", šapnula mi je Julie, a ja sam slučajno zahihotala.
"Vidiš, ova škola je sve samo ne normalna. Kantina je pravi odraz njezinog društvenog stanja. Tamo, tik uz kuhinju sjede štreberi, odvojeni od ostatka svijeta. Kraj ulaza nalazi se stol za kojim sjede učenici sa razmjene. Uz prozor su se smjestili rockeri i punkeri koji se dosta dobro i podnose. Za onim stolom na sredini kantine, a ujedno i jedinim okruglim stolom sjede navijačice i članovi školske nogometne ekipe.", u detalje mi je pojasnila Julie. Pronašla sam Rachel kako sjedi za okruglim stolom razgovarajući sa navijačicama. Na trenutak sam ostala udubljena u vlastite misli ne razmišljajući o onome što sam danas saznala. Pokraj našeg stola je prošao dečko s kojim sam sjedila na geografiji. Djelovao je veoma tajanstveno i nikako nisam mogla pročitati osjećaje sa njegova lica. Ovoga je puta bio u društvu prijatelja.
"Tko je on? Znaš, onaj dečko s kojim sam sjedila na geografiji?", upitala sam Nou.
"To je Tristan Averill, sin najbogatijeg čovjeka u gradu. On i njegovi prijatelji spadaju u privilegirane klince, barem tako kažu. Nikada nisam imala prilike razgovarati s njime, no kažu da je nadaren. Ima odlične ocjene, svira nekoliko instrumenata i dobar je sportaš. Ipak, iako se čini savršen ima jednu veliku manu ; nedodirljiv je u svakom pogledu te riječi.", dovršila je i otpila gutljaj Coca-Cole.
Bila je upravu, jedna strana njega je bila toliko strašna i jeziva da me u isto vrijeme jednako privlačila i odbijala.