mislim, dakle jesam li?

Bijaše ovo teška noć.Probudih se i na nekoliko sekundi nisam znao jesam li još u snu ili na javi.Pogledah oko sebe i svatih da sam u svojoj sobi,uh dobro je pomislih.Sa mene su klizile kapljice znoja od sparine koja se uvukla u sobu.Ugledah munju koja osvjetli sobu i svatih da se vani nešto događa.Prve krupne kapi kiše počeše ritmički udarati od lim na prozoru a nebo bijaše tamno i oblačno.Nisam znao koliko je sati pa me ta znatiželja natjera da pomaknem ruku prema noćnom ormariću.Uzeo sam sat u ruku i vidjeh da je 3 i 11.Ustao sam i laganim koracima odteturao do dnevnog boravka po cigarete i pepeljaru.Vrativši se u sobu pomislih kako nisam normalan gdje se ustajem u ova doba.Stao sam na prozor,vjetar se poigravao sa zavjesom iza mojih leđa i unosio dašak svježine u moju sobu.Mmmm miris kiše ljetnje,jako volim taj miris.Zapalih cigaretu i prepustih se pogledu na usnuli grad.Munje su osvjetljivale grad a kiša je prala njegove prašnjave uzavrele ulice.Vjetar se poigravao sa krošnjama drveća i pokušavao otrgnuti požutjelo,od sunca izgorjelo,lišće.Grmljavina je postajala sve glasnija kao da želi probuditi usnuli grad.Odjednom se sve utiša.Kiša postade sve slabija,munje se udaljiše prema sjeveru a i grmljavina se čula samo u daljini.Povukoh posljednji dim cigarete i vratih se u krevet.Vjetar je još unosio svježinu i lagano me milovao po tijelu (barem neko da me miluje pomislih u sebi) i lagano utonuh u san.
Kada se moj najveći neprijatelj (alarm na mobitelu) aktivirao jutros u 6 i 20 jedva otvorih oči. Izvukoh se lagano iz kreveta i onako kao robot napamet oteturah do kupaonice,spremih se i na posao.Vani je neka sparina i imao sam osjećaj kao da mi fali zraka teško dišući.Sad pijuckam kavicu i pišem vam ove retke i po prvi put me baš briga šta ćete misliti o ovim mojim mislima :)