Jedan sasvim običan blog, protkan svakodnevnim promišljanjem i izričajem, ujedno duhovno - slikovni blog, koji predstavlja moj put ovom zemljom, način promišljanja, ono što vjerujem, kako stvaram i živim. Iskustvo radosti koju spoznaš kad ti ljudi zatvore vrata, a Bog ti otvara prozore... Blog u kom se isprepleću, molitve, moji stihovi, duhovni i svjetovni, te moja hobi fotografija. Pišem za svoju dušu. Pišem onako kako osjećam, mislim, ili ono što se meni sviđa. Izražavam svoj stav, ili dijelim nešto što me se dojmi. Raduje me ukoliko će netko uživati i pronaći nešto za sebe. Blog je imao jednu dužu pauzu iz objektivnih razloga. Nije lako, nailazi se na mnoge poteškoće, velike su kušnje ali je milost na kraju uvijek najveća! Zato, lijepo je hodati na milosnoj strani ulice!
Ps 20 (19)
Tko god zazove ime Gospodnje bit će spašen (Dj 2, 21).
Uslišio te Gospodin u dan nevolje, *
štitilo te ime Boga Jakovljeva!
Poslao ti pomoć iz Svetišta, *
branio te sa Siona!
Spomenuo se svih ti prinosnica, *
bila mu mila paljenica tvoja!
Udijelio ti što ti srce želi, *
ispunio sve namisli tvoje!
Radovali se tvojoj pobjedi, †
u ime Boga svoga dizali stjegove! *
Ispunio Gospodin svaku molbu tvoju!
Znam evo: Gospodin će pobjedu dati
svom Pomazaniku, †
uslišit ga iz svetih nebesa *
snagom pobjedne desnice svoje.
Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima, *
mi imenom Gospodina, Boga našega!
Oni posrću i padaju, *
mi se držimo i stojimo.
Gospodine, daruj pobjedu kralju, *
usliši nas u dan kad te zazovemo!
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Loading
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski
Moj svetac zaštitnik
Ljudevit Marija Grignion rodio se 31. sječnja 1673. godine u Montfortu La Cane u Francuskoj. Zaređen je za svećenika 1700. godine. Tražeći volju Božju za svoj život, privremeno napušta Francusku i odlazi u Rim gdje se susreće s Papom Klementom IX. Papa ga imenuje "apostolskim misionarom" kojemu je cilj obnoviti kršćanski duh obnovom krsnih zavjeta po Marijinim rukama.
Pri povratku osniva prvi samostan Kćeri Mudrosti, drži mnogobrojne misije, te piše raznolike duhovne spise, a između njih je i Rasprava o pravoj pobožnosti prema Djevici Mariji (1712).
Sv. Ljudevit Montfortski preminuo je u 43. godini.
Geslo njegova života bilo je "Samo Bog".
MOJI SVECI SUZAŠTITINICI
Sv. Padre Pio
Sv. Šarbel
Sv. Ante
O ISUSE KOJI ŽIVIŠ U MARIJI
"O Isuse koji živiš u Mariji, dođi i živi u meni duhom tvoje svetosti, puninom svoje snage, savršenstvom svojih putova, istinitošću svojih kreposti, zajedništvom svojih božanskih tajna, vladaj u meni nad svim moćnim neprijateljima, nad svijetom, đavlom i tijelom, silom svoga Duha na slavu svoga Nebeskog Oca".
19.04.2010., ponedjeljak
AKO......
Ako nečiji put mogu obasjati već i jednom jedinom zrakom svjetla, ako nekoj duši mogu pomoći da jasnije sagleda život i dužnosti tako blagosloviti brata svojega, ako s nekog obraza mogu otrti suzu, ovaj moj život neće biti uzaludan.
Ako čovjeka koji je zastranio mogu dovesti do istine, njegovo srce iznutra nadahnuti osjećajem dužnosti; ako u svoju dušu mogu usaditi osjećaj za pravdu, ljubav prema istini iljepoti, ako i jednog čovjeka mogu poučiti da su Bog i raj blizu, ovaj moj život nece biti uzaludan.
Ako iz misli istisnem sumnju i strah i ako mi život bude usklađen s ljubavlju i dobrotom; uspijem li širiti svjetlo, nadu i radost i pomognem li ukloniti prokletstvo mentalnog sljepila; budem li donosio novu radost, novu nadu, manje boli, ovaj moj život neće biti uzaludan.
Ako uz životni put posadim stablo u čijem će se hladu odmarati umorni putnici, i premda sam možda neću nikada uživati u njegovoj ljepoti, bit ću istinski sretan - iako mi nitko ne zna ime, niti mi ostavlja cvijeće na gobu, ovaj moj život neće biti uzaludan.
Dragi Isuse vjerujem da si Ti Sin Božji i moj Spasitelj.
Potrebna mi je Tvoja ljubav da me očisti od mojih grijeha i nedjela.
Potrebno mi je Tvoje svjetlo da odagna moju tamu.
Potreban mi je Tvoj mir da ispuni i zadovolji moje srce.
Otvaram sada vrata svoga srca i molim Te da uđeš u moj život i
udjeliš mi dar vječnoga života. Amen!
U šumama i spiljama,
kod afričkih šamana,
nigdje traga.
Tvoju su stopu tražili na Himalajama,
riječ života na papirusima faraonovih palača,
kamen mudraca u labirintima od smaragda,
ključ istine u ezoterijskim odajama.
Mislili su da boraviš na prijestolju careva.
A ti si, Bože,
među ljude prošao sa križem na rukama,
korakom tihim poput lahora,
raspet poput razbojnika.
Poput Lazara i ja sam nekada
u grobnici umirala.
Nisam te poznavala.
I ja sam nekad kao ptica vezanih krila
čekala i trpjela, mamurno sanjala.
Još bih lutala, malaksala,
da u moj grob nisi ušao,
iz smrti me u život pozvao
i tiho mi šapnuo:
- Ne boj se, ja sam s tobom zauvijek!
S Isusovim uskrsnućem u ljudskoj se povijesti dogodilo nešto korjenito novo iz čega će se roditi nova vjera i nova velika nada.
Isus Krist, "Prvorođenac od mrtvih", doista najavljuje novo čovječanstvo, oslobođeno vladavine smrti i njezina jarma: smrt više nema posljednje riječi u ljudskoj povijesti. Niti posljednje riječi u vremenu. Krug smrti je prekinut.
Počinje novo vrijeme. Učenici su toga bili nejasno svjesni. Na sam dan Uzašašća svoga Učitelja, upitali su ga: "Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?" (Dj 1,6).
Kroz četrdeset dana, prema Luki, uskrsli im je Isus govorio o Kraljevstvu Božjemu (Dj 1,3). Učenici su dakle vjerovali da je došlo vrijeme kada će se ispuniti mesijanska nada: Mesijino kraljevstvo na zemlji, s uspostavom izraelskoga kraljevstva.
Isus im odgovori: "Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1, 7-8).
Čuvajući tajnu vremena, čije različite trenutke jedino Bog zna, Isus dakle ne oklijeva priznati da njegovo uskrsnuće uistinu otvara novo vrijeme. To će biti vrijeme Duha Svetoga: vrijeme poslanja i svjedočenja. Vrijeme otvoreno univerzalnosti.
Učenici ne shvatiše odmah Isusovih riječi. I kad je on već nestao ispred njihovih očiju, ostali su tu, gledajući u nebo, kao da je vrijeme stalo. Kao da ih onaj koji im se objavio, zračeći životom poslije smrti, sada poziva da žive izvan vremena, promatrajući njegovu slavu.
Oni se vratiše na zemlju tek kad im dva nebeska glasnika rekoše: "Galilejci, što stojite i gledate u nebo..." (Dj 1, 11).
Tek će s dolaskom Duha Svetoga, na dan Pedesetnice, učenici shvatiti. Ulaskom u vrijeme poslanja i svjedočenja oni će otkriti da se proslavljeni Isus daje upoznati i razmatrati ne izvan vremena, nego u svojoj prisutnosti u ljudskoj povijesti. Tu će ga, uz moć uskrsnuća, ponovno naći.
Došavši na svijet, Sin se Božji sljubio s vremenom. Započeo je tako da je posvema prihvatio životne uvjete djeteta. Polako je odrastao "u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi" (Lk 2, 52). Susljedno je proveo doba djetinjstva, mladosti i odrasle dobi.
Tijekom svoje zemaljske službe Isus se trudio da u svijesti učenika probudi smisao za poštivanje vremena čija je tajna povezana s njegovim utjelovljenjem. Kad počinje naučavati, svoju riječ uspoređuje sa sjemenom što ga sijač baca u zemlju: ono treba proklijati, ukorijeniti se, rasti, dozrijevati, kako bi konačno proizvelo plod besmrtnosti. Isus se ne otkriva odjednom. S mnogo strpljivosti otvara duhove svome misteriju. Ne vlada se kao magičar koji djeluje s pomoću čarobnoga štapića, nego radije kao vrtlar koji poštuje rast života. U usporedbi o kukolju poučava da se taj korov ne smije prerano čupati iz žita kako se istodobno ne bi iščupalo i žito: "Pustite nek oboje rastu do žetve" (Mt 13, 24-30). Tako, kroz vrijeme, Isus poštuje nacrt Božji.
U evanđelju po svetome Ivanu Isus često govori o svome času. Njegov je čas trenutak kada se na njemu treba izvršiti Očev plan. To je također čas njegova objavljivanja. Na svadbi u Kani svojoj majci, koja ga je molila da se zauzme u korist mladenaca, dao je do znanja da još nije došao njegov čas (usp. Iv 2, 4). To poštivanje čovjeka poštivanje je Božjega vremena. Kad su ga jednoga dana njegova "braća" nagovarala da pođe u Jeruzalem za Blagdan sjenica i tamo se javno očituje, Isus im je odgovorio:
"Moje vrijeme (kairos) još nije došlo, a za vas je vrijeme svagda pogodno (...). Vi samo uziđite na blagdan. Ja još ne uzlazim na ovaj blagdan jer moje se vrijeme još nije ispunilo" (Iv 7, 6-8).
Ljudi se smatraju gospodarima vremena; sami si nameću mjeru vremena. Nastoje ga ubrzati ili usporiti po vlastitoj želji. Za Isusa vrijeme pripada Bogu. To je vrijeme njegova plana. Ne možemo ga požurivati niti ukinuti, preskačući razdoblja.
Ponovno našavši svoje učenike u Galileji i izjavivši im da će s njima biti do svršetka svijeta, uskrsli im je Isus naznačio da njegovo uskrsnuće i proslava nisu kraj vremena. Nego da započinje novo vrijeme. Ubuduće će vrijeme protjecati pod dahom života koji je jači od smrti. Velika novost koju je Isusovo uskrsnuće ostvarilo je proboj vječnoga života u vrijeme.
Kako se taj proboj očituje? Kakva se nova stvarnost pojavila u povijesti? Po Isusovim riječima u Djelima apostolskim, to vrijeme počinje slanjem Duha Svetoga na apostole: "Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas" (Dj 1,8). Taj izljev Duha stvara novu stvarnost, novu zajednicu - Crkvu. Temeljni je događaj novoga vremena postojanje Crkve kao mjesta gdje se susreću vrijeme i život vječni. To zavrjeđuje svu našu pozornost.
Da bismo dobro shvatili izvornost te nove zajednice, treba s lika Crkve obrisati prašinu, dopustiti da je prožme dah života što ga je Isus udahnuo svojim apostolima: moćan dah svojega uskrsnuća, stvaralački dah novoga čovjeka.
U evanđelju po svetome Ivanu čitamo ove značajne retke: "Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: "Mir vama! Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga..."" (Iv20;20b-22).
Isus je dahnuo u apostole kao što je Stvoritelj dahnuo u prvoga čovjeka: "Jahve, Bog", čitamo u Knjizi Postanka, "napravi čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša" (Post 2, 7). Isus je ponovno proizveo stvaralački čin. Udahnuvši u srca apostola svoj dah života, moću svojega uskrsnuća, on stvara novoga čovjeka ili točnije novu ljudsku zajednicu. Crkva je ta zajednica života, rođena iz daha uskrsloga Isusa.
Taj Gospodinov dah u apostolskoj sredini stvara između njih i njega zajedništvo života. To zajedništvo života je Crkva. Ona nije samo zajednica ljudi koji se udružuju da bi se bolje sjedinili s Bogom. Ona je prije svega samo božansko zajedništvo koje se otvara ljudima, velikodušno, besplatno, u ljubljenome Sinu. Trojstveni život, koji ide od Oca na Sina po Duhu, priopćuje se ljudima u dahu života što im ga Uskrsli nadahnjuje. Crkva je u biti to zajedništvo u životu Presvetoga Trojstva, u Kristu Isusu.
Iz toga slijedi da je to zajedništvo bremenito moćnim dinamizmom. Sudjelujući u stvaralačkome i pobožanstvenjujućem dahu Božjemu, ono se nastoji otvoriti razmjerima svijeta. Istini za volju, ono drukčije i ne postoji, nego kao otvorenost svijetu. Ako se u sebe zatvori, umire. Iz toga se vidi koliko je to zajedništvo povezano s poslanjem. "Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas", reče Isus (Iv 20, 21). Zajednica života koju stvara dah uskrsloga Isusa zajednica je poslana svijetu. Čim je stvorena, odmah je i poslana. Ona postoji samo kroz to poslanje.
Zajedništvo i poslanje tijesno su dakle povezani u misteriju Crkve, kao i u Isusovu misteriju. Kao što Otac priopćuje puninu svoga Duha i života Sinu šaljući ga na svijet, tako i uskrsli Isus priopćuje puninu svoga Duha i života skupini apostola šaljući ih k svim narodima.
I kao što Isus sudjeluje u životu Očevu priopćujući ga apostolima, isto tako apostoli sudjeluju u životu Isusovu priopćujući ga svijetu. Božanski je život bitno pokret prema drugome, zajedništvo i jedinstvo u ljubavi. U njemu to više sudjelujemo što ga više priopćujemo drugima. To nas vraća tekstu Prve poslanice svetoga Ivana: "Taj Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama... navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom. I to vam pišemo da radost naša bude potpuna" (1 Iv 1, 2-4).
U struji svoga daha ostavljam sve: svoje nedovršene priprave za USKRS, svoje misli, osjećaje, planove… Sada ne trebam ništa ostvarivati. Trebam jedino biti tu u Božjoj nazočnosti.
Pobude za razmišljanje i meditaciju
Kad je prezaposleni autor Henri Nouwen osjetio da mu život izmiče iz ruku kao pijesak, povukao se na više mjeseci u trapistički samostan. Ovo putovanje prema unutra dovelo ga je do novih spoznaja o njegovu dosadašnjem životu. On piše:
„Moja molitva nema nikakve veze s mojim predavanjima… Uvijek mi se činilo da se moram baviti zahtjevnim slušateljstvom koje nije zadovoljno nekim bijednim predavanjem… (Sad vidim) da sam svoj život raskomadao na mnogo dijelova." „Htio bih ljubiti Boga, ali i stvarati karijeru. Htio bih biti dobar kršćanin, ali želim imati i svojih uspjeha kao učitelj, propovjednik i govornik. Nikakvo čudo da život tada postane pothvat koji toliko uništava… Uistinu, kako je moje srce bilo podijeljeno i ono je to još uvijek!"
Gdje osjećam svoju nutarnju razdrtost?
Nije lako pri mnoštvu zadataka, obveza, zanimanja, briga i termina ujediniti život tako da bude kao izliven „iz jednoga komada". Nouwen nalazi rješenje u pogledu na Isusa Krista, koji je potpuno jedno sa svojim Ocem.
„Ako je Bog moja jedina briga, ako je Bog središte moga zanimanja, ako sva moja molitva, čitanje, studij, moje govorenje i pisanje služi jedino tomu da bolje upoznam Boga i da ga učinim što bolje poznatim, tada nema nikakva razloga za strah, ni za strah pred nastupom. Tada mogu u takvu stanju pripravljenosti i povjerenja živjeti, da je govorenje iz srca ujedno i govorenje srcu.
Karakteristično za jednoga sveca jest to, rabit ću Kierkegaardove riječi, 'da hoće samo jednu jedinu stvar'… Isus je u ovoj točki vrlo jasan. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu, ne možete biti za njega i protiv njega, ne možete ga nasljedovati samo malo."
"A vaše srce neka bude potpuno odano
Jahvi, Bogu našemu."
(1 Kr 8,61)
Molitva
Oče, nauči me
ljubiti tebe u svemu i sve u tebi.
Nauči me nasljedovati Isusa
i nalaziti ga u ljudima.
Nauči me da u djelima ne budem manje uza te,
nego u molitvi.
Tako će mi sve postati sveto
po Da bez pridržaja tebi, Bože moj.
Jer ti si središte svega.
Amen.
Pobuda dana
Danas htjeti samo jedno: nepodijeljenim srcem biti uz Gospodina!
Ponosan sam i sretan što sam mogao sudjelovati pjevajući Muku Gospodina našeg Isusa Krista po Ivanu, sa ambona i tako barem malo doprinijeti duhovnom doživljaju Muke u svojoj župskoj zajednici.
