Na milosnoj strani ulice...

28.12.2009., ponedjeljak

Andre Rieu and Carmen Monarcha - "O Mio Babbino Caro"

Božićni koncert u Župi Sv. Jurja mučenika - K. Sućurac

26.12.2009., subota

Budi kao Božić!

Dijete se rodilo u jaslicama od Djevice s nakanom da pobjedi sve zlo svijeta! Golo i siromašno dijete bez oružja, vojske i novca u siromašnoj zemlji pokorenog malog naroda, u vrijeme najjačega carstva u povijesti svijeta, rođeno od nepoznate djevice, u svratištu za stoku. Ali, ono će pobijediti sve zlo svijeta svih vremena! Anđeli mu služili i pjevali, nebo u noći zasvijetlilo kao dan, pastiri mu se klanjali... Krajnje toplo i srcu milo. Romantičniju priču nitko nikada nije mogao smisliti. Štoviše, takvo što čovjek doista i nije bio kadar smisliti, nego jedino Bog. Od kad se to zbilo, svi sa simpatijama gledaju na priču o rođenju Bogočovjeka u jaslicama. U tom priprostom koritu iz kojeg stoka jede hranu, leži novorođeni Bog! Nezamislivo! Da, romantičniju, ali ni junačniju priču ni veću dramu nismo mogli zamisliti. O tome pišu književnici, slikaju taj prizor svi veliki umjetnici svih stilova u povijesti, glazbenici skladaju bezbroj pjesama... a sve ih nadvisuje pobožni narod sam, raznom pučkim božićnim popijevkama i narodnim običajima. Nema nitko tko ne pjeva nešto o Božiću, tko za taj dan ne gaji neki poseban običaj... Ali, zašto je to tako, i što je to „Božić“? Moglo bi se parafrazirati svetog Augustina, i reći: Ako me ne pitaš što je Božić, znam! Ali ako me pitaš, ne znam! Svi vidimo i osjećamo Božić, ali, nije ga lako izreći... Sjećam se da sam još kao mali zamijetio jedan fenomen vezan za Božić: svi ljudi su uvijek za taj veliki kršćanski blagdan postajali bolji! To me uvijek fasciniralo i jako sam se čudio. Nisu se oni tek prisiljavali na to da se na taj dan lijepo ophode, nego su naprosto postajali bolji. Uvijek sam se pitao: otkud to dolazi? Svuda oko nas se osjećalo da je neko posebno vrijeme. Božić je izvirao iz svakog krajolika, svakog ambijenta, svakog pogleda, lika i događaja. Nisu to bile samo priprave jela ili odjeće, niti utjecaj medija ni kićenja... Naime, kićenja su započinjala tek na sam Božić, a mediji za vrijeme komunizma nisu ni spominjali Božić. Pa ipak, on je svugdje mirisao i dalo se osjetiti kako dolazi, sve bliže i bliže. Djeca su to posebno osjećala, i oblijevala nas je neobjašnjiva radost pa i dobrota. Radost i veselje. Da, čudno je to! I ateisti imaju neki poseban osjećaj za Božić, i siguran sam, kad bi se provelo istraživanje, dalo bi se dokazati kako se svim ljudima srce pomalo mijenja tog dana. Da, čudno je to, gledajući iz zemaljske perspektive... Ali, sada kad to gledam iz drugoga kuta, moram reći: bilo bi čudno da nije tako! To je doista najveći dan od svih dana od stvaranja do rođenja Isusovoga. A i veći od samog dana stvaranja. Priča je to o sretnoj potrazi za izgubljenom radosti! A sve je počelo ovako: Stvori Bog, jednom davno, na početku vremena, čovjeka. Miljenika svoga, krunu svih stvorova! A on bijaše lijep i sretan, bogat i zadovoljan, veseo i radostan... svega je imao u izobilju, i sve je bilo baš, baš kao u Raju... Jedino što je čovjek radio jest: radovao se i uživao, i priznavao Bogu da je Bog, slavio ga radi tako čudesnog djela. Čovjek je silno volio svoga Boga, zahvaljivao mu što ga je stvorio i divio mu se. Jer je Bog bio divna osoba, pun radosti i kreativnosti, maštovit i srdačan, beskrajno dobar, nasmijan i darežljiv. Čovjek je, tako, imao svoga osobnoga Boga, tako osobnog i tako bliskog. A i Bog se je stalno radovao što je čovjeku tako dobro, i što je tako sretan. I Bog je imao svoga čovjeka. Kao u Raju! I trajalo bi to tako svu vječnost... Ali onda se dogodilo strašno zlo. I sve se promijenilo. Bila je povrijeđena ljubav bezuvjetna. I više ništa nije bilo isto. Posljedice su bile velike, te jadni čovjek više nije bio sretan. Postao je grešan, izgubljen i tužan, prestrašen i zbunjen. Svako malo nešto bi pogriješio. Počeo se i Boga bojati. A onda se počelo gomilati zlo na zlo. Zbog grijeha ljudi su se počeli svađati. Pojavila se krađa, sumnja, mržnja.. Grijehu nije bilo kraja ni konca. Sve su to bile nove pojave koje su čovjeku do tada bile nepoznate. A najgore je to što je čovjek postao tolika kukavica da više nije znao ni mogao vjerovati Bogu, i prepustiti mu se jer ga se bojao; pa više nije vjerovao ni u svoju perspektivu, više nije razumio Boga, i nikako nije znao ni mogao prestati griješiti, nikako, nikako. Čovjek je bio nesretan. Međutim, to je samo polovica priče. Ona je mogla krenuti i ovako: Stvori Bog čovjeka, i Bog bijaše sretan, jer čovjek je imao sve. Bog je sve drugo stvorio za njega, i dao mu sve za svu vječnost... ali onda se dogodilo zlo, i Bog je gledao kako ga čovjek sada više ne razumije, kako ga se sada boji, kako bježi od njega, kako u njega sumnja... Gledao je Bog kako se ljudi međusobno svađaju i tuku, kradu i lažu... veliko zlo, svakovrsno, posijano je među njih... Ali, Bog je toliko poštovao čovjeka, da nipošto nije htio oduzeti mu ono što mu je dao, osobito ne slobodu, niti ugroziti njegov integritet. Drugačije zapravo nije ni mogao, jer je Bogu čovjekova sloboda i njegovo dostojanstveno bilo svetinja. Ali, Bog bez čovjeka nije htio i nije mogao odustati jer ga je beskrajno volio. I tako, Bog je gledao kako sada čovjek više nije bio kadar napraviti ni minimum potreban da se ponovno uspostavi red kakav je bio prije. I Bog je bio nesretan. Samo čovjek znade kako je čeznuti za tim da barem netko od nas bude pred Bogom sasvim pravedan; samo čovjek znade kako je čeznuti za mirom i pravdom, kako je čeznuti za vječnošću i smislom, za jasnoćom životnih načela i snagom da ih se slijedi... Samo čovjek znade kako je gorko i bljutavo biti daleko od Boga i davati srce ispraznostima... Samo čovjek, i Bog! Ali, Bog je bio s one strane, daleko... I onda se Bog sjetio: odlučio je prijeći na stranu čovjeka. Jer ga je toliko volio. Odlučio je naprosto stati na njegovu stranu. I tako se dogodio Božić: malo bespomoćno dijete, mali Bog u jaslicama. Bog po Djevici rođen postade čovjekom da čovjek više ne bude kriv i da se zaustavi lanac zla i da čovjek ponovno ima svoju budućnost kakvu je njegov Bog to htio i zamislio. Odjeknule su pjesme koje su anđeli prišaptali ljudima: „radujte se narodi“, „veselje ti navješćujem“, „Isus se rodi“, i druge.. i od tada one odjekuju svake godine. I svi ih ljudi vole, pjevaju i razumiju. Bog prema kojem smo zgriješili, došao je s ove strane prijepora. Ako želiš imati Božić, moraš ga darivati drugome! To pravilo sam naslućivao još kao dijete. Nije to kao s drugim stvarima: ako ih želiš imati, moraš ih držati daleko od drugih, prisvojiti, oteti, sakriti, ograditi... S Božićem je suprotno: da bi ga našao, moraš ga drugome davati – davati u zagrljaju, ljubavi, miru, praštanju, solidarnosti, posjetu, stisku ruke, pomoći, toploj riječi i smiješku... bilo kako, snađi se, samo: da bi ga našao, moraš ga dijeliti, dijeliti... i što ga više dijeliš, to ga više susrećeš. Zapravo, tako ga i nalaziš. Kao da je netko već rekao: "onaj tko Božić svoj sačuva za sebe, izgubit će ga, a onaj tko ga izgubi i dadne drugome, sačuvat će ga"? On sam – maleni Isus koji se ovih dana kao neka opća dobrohotnost rađa u našim srcima, nuka nas na to davanje Božića – njega samog - drugima. Nikad kao na Božić! Kao da nam hoće reći: Slavi, slavi svoju pobjedu, slavi, slavi ponovno rođenje čovječanstva, podaj, slavi, dijeli... Rekoh, sjećam se da sam još kao mali zamijetio jedan fenomen vezan za Božić: svi ljudi su uvijek za taj veliki kršćanski blagdan postajali bolji, i kako sada kad to gledam iz drugoga kuta, moram reći - bilo bi čudno da nije tako! Tako je jer, siguran sam, na taj dan ponovno silaze anđeli s neba, svi oni koji su i onda sišli, i svima nama ponovno navještaju rođenje našega Spasitelja – ponovno rođenje čovječanstva. Baš onako kako su to učinili prije kojih 20 stoljeća. Zar misliš da, na dan kada su s neba sišli na zemlju navijestiti Blagovijest, mogu ostati mirno sjediti na nebu? Ne, nikako! Doista, siguran sam: čovjek je na sam Božić drugačiji. I Zemlja je drugačija: svuda se, potiho i tajanstveno razglašuje radosna vijest. Uostalom, zar bi Bog mogao drugačije na rođendan njegovog Jedinorođenca? Zato treba pustiti srce neka viče: čestitam ti Božić. To je dan kad čovjek ponovno smije zagrliti čovjeka vičući: Sretan Božić! Ovo je dan kada čovjek ponovno ima budućnost i nebesku perspektivu: sretan ti Božić! Ovo je dan kada čovjek smije zaboraviti sve nepravde koje su mu nanesene – jer odlaze u ništavilo: sretan ti Božić! Ovo je dan kad si kao bogataš jednak siromasima, i kad si, kao siromah jednak bogatašima: sretan ti Božić! Ovo je dan kad Bog od tebe više nego ikada traži da se raduješ: sretan ti Božić! Ovo je dan kad je bogovski biti čovjek: sretan ti Božić! Ovo je dan kad je dijete veće od odraslih, pa i ti smiješ biti malen: sretan ti Božić! Ovo je dan kad smiješ do beskraja vikati: „Sretan ti Božić, sretan ti Božić!“ Sretan Božić brate, sretan Božić sestro, sretan Božić stranče, sretan Božić grješniče, sretan Božić prostitutko, sretan Božić razbojniče, sretan Božić nevjerniče, sretan Božić muslimani, sretan Božić budisti, sretan Božić djeco, sretan Božić veliki i mali, sretan Božić bogati i siromasi, sretan Božić, sretan Božić, sretan Božić... Tko god da si, čovječe: tvoj pobjednik se rodio, tebi sretan Božić! Svim ljudima do na kraj svemira... otvori svoje srce, poslušaj ga, i ti sam ga drugima zaželi. Jer, opet je divno biti čovjek: Zajedno sretan čovjek i sretan Božić! Sretan Božić, ma gdje da si, i ma tko da si, dragi prijatelju! Budi kao Božić, sretan kao Božić! Ivan Mandurić SJ

- 07:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dječja Polnočka u župi Sv. Jurja mučenika u K. Sućurcu

25.12.2009., petak

Urbi et orbi - Blagoslov Svetog Oca Pape

20.12.2009., nedjelja

Snježna radost

Sve je započelo u kapeli Sv. Josipa, sa mojim prijateljem Don Tomislavom i mojim dragima Danijelom i Vesnom. Na našu i njenu žalost, Danijela nije mogla poći sa nama, morala se skrbiti o staroj i bespomoćnoj svekrvi. Ali Gospodin rado gleda takvu žrtvu ljubavi, te se našoj Danijeli sigurno uračunalo u zasluge. Nakon Svete Mise, zaputili smo se u Trogirsku zagoru, na jedan mali duhovno rekreativni izlet. Putem je padao takav pljusak, da se an momente uopće nije moglo voziti. Što bi se ono reklo, spustilo se nebo na zemlju. I tako, ugodno čavrljajući i vozeći se po kišnoj cesti, penjemo se iznad Trogira vijugavom cestom. Kad negdje na pola puta, uz kišu je počeo padati i sve gušći snjeg. Što smo bili bliže odredištu, sve manje je bilo kiše, a sve više snjega. U nama se počela pojačavati radost. Kad smo došli tamo, kiša je sasvim prestala, padao je samo lijepi, tihi i šuškavi snjeg... Snjega je bilo sve više, prekrivao je tiho i kupus i drva, cijelo dvorište... Nakon početne dječje radosti i par fotografija, lijepo smo naložili vatricu na kominu i uživali u mirisu pravog drva i ugođaju seoskog ambijenta, daleko od "civilizacije", od modernog užurbanog života, briga i strke... Grijali smo snjegom navlaženu odjeću i hladne ruke, ali još više smo grijali duše i srca... I tako dok je vatra pucketala, stavili smo onkraj lonac vode i u nj natrpali sušenog lipovog cvijeta, kadulje, trave ive, ružina šipka i još nekih čajnih trava. Ugodan se miris poćeo širiti i draškati nozdrve, nagovješćujući zdravu okrijepu nakon popodnevne šetnje. Dok je vatra gorjela da pripremi žeravu za gradele, mi smo naravno, a gdje drugo engo ponovo na snjeg... E, ali nakon silne radosti, uživanja na snjegu i oštrom zimskom seoskom zraku, već nam se otvorio i apetit, te je valjalo poć pripremit štogod za jelo. Rasporedili smo poslove, jedni su pekli piletinu i domaće kobasice na žaru, drugi su čistili pravi domaći luk češnjak, pa pravili salatu od domaćeg žutog kiselog kupusa. Prethodno svježe pečeni kruh ispod peke već se ohladio i tamanje mamio svojim mirisom da se slasno zagrize u njegovu bjelinu i svu hrskavost rumeno pećene korice. Još malo dima i vatre i skoro će ručak biti gotov... Snjeg je i dalje tiho padao, kao kakav nečujan bijeli prekrivač. Prekrivao je sve više krajobraz i mijenjao poznate pejsaže, dajući im jednu novu veselu i bijelu draž... Za to vrijeme, jedna je maca bez ikakvog straha spremno pozirala za čitatelje ovog bloga, očekujući valjda kakvu mesnu nagradu za svoj trud. Pogled kroz prozor, još je jednom naglasio ljepotu seoske jednostavnosti i mirnoće. Gledajući vlastite stope, dobio sam sliku tragova u beskraju, tragova koji uvijek nekuda vode... Nakon ručka začinjena šalom i ugodnim razgovorom, sa puno osmjeha i razdraganih trenutaka, krenuli smo u šetnju po snjegu. Nisam mogao odoljeti, a ne ovjekovječiti ovu bijelu ljepotu, premda ograničen na samo 2 mpx, fotoaparata na mobitelu. I tako je počela snježna bajka, u kojoj svaki kamen, svako stablo, svaka travka ili suhozid, tvore jednu novu bajkovitu sliku... Ovdje mi je, dok sam bez uspjeha pokušavao pogledom uloviti kakvog malog zeku za sliku, pala na pamet i pjesma "Zeko i potočić"... A da vam ne bude dosadno, evo i malo animacije... Znam ja da biste vi radije vidjeli pravog snješka, ali premda je pisac ove reportaže svim srcem htio to uraditi, ipak je morao biti poslušna ovčica te svoje dječje želje zamjeniti kreposnijim razgovorima sa don Tomislavom. A moram vam priznati, ma da mi ga je samo bilo dva put pogoditi grudom mekog prhkog snjega, tek onako za dječju radost, ali on je ostao strog, nije se dao. A poslušnost je poslušnost. Između ostalog i po poslušnosti se mjeri duhovni rast. Ali, zato i dalje imam mogućnost zastajkivati i činiti bijele fotografije, koje rado dijelim sa vama... E, evo našeg lipog smriča... A dobija je lipi kaput, bijeli! Pa sad onako zimzelen u bjelom kaputu, pravi je jedan kicoš. Gospodičić mali... A čak je i sikavica dobila umjetnički izgled, te je postal lijepa z aoko i fotoaparat... Tako i obična mala hrastova ograda (vrt) dobiva jedan čudesan izgled... Ma tko će uopće krenuti kući s ovakvim snježnim pokrovom, a što će tek biti dok pođemo... I kapela Sv. Ante je dobila jedan izgled Božićne razglednice... A tragovi u snjegu su sve dublji.... Za svo to vrijeme i jelka se baš onako damski obukla u svečano bijelo damsko ruho... Pa tko ne bi odolio napraviti još po koju fotku, baš onako za sjećanje, a i za dane kad ne bude snjega... E, a kad su se počeli stvarat masurci, tad je stvarno već bilo vrime za poć doma... Valja za vidila, a i dok je još cesta prohodna doć do svoje kuće... I kako je zimsko sunce polako zalazilo, a svijetla u domovima se počela paliti, tako smo i mi sretno stigli svojim kućama, te uz vrući čaj i toplinu doma, nastavili uživati u radosti pohranjenoj u našim srcima. Do sljedećeg puta...

- 17:51 - Komentari (12) - Isprintaj - #

18.12.2009., petak

Plač anđela

Čudotvorna molitva

Poklon od Boga

U ovo vrijeme Božića, u ovo vrijeme kada svi negdje žure, neki u kupovinu, neki po božićnicu, neki zaradit koju šoldu više … Neki idu ovih dana na veliku Božićnu ispovijed, neki su već proglasili da njima ne treba, samo što nisu u Nebo otišli, dok opet drugi neki idu da „i to obave“… Na Božić bi htjeli svi na Misu, jer je tako red, običaj, jer idu i drugi, da se vide, da se zadovolji savijest… Mnogi poslije Mise jedva čekaju popiti koje piće, a neki počnu i psovati. Jeli to Božić, jeli Božić komercijalizacija vjere, jesu li Božić jelo i piće, provod, zabava? Ne, ne i ne! I po tisuću puta ne! Sve malo prije nabrojeno je grijeh i čisto bogohuljenje, te nije ništa drugo osim toga. Božić, pa što je to onda? Što će mi Božić ako nema tuke, jela, vina...? Što će meni takvi Božić ako nema božićnice? Što će meni Božić bez velebno nakićenog bora, najbolje svjetlom dekorirane kuće i dvorišta? Što će meni Božić ako se neću dobro najest bakalara i ostalih ribljih bokuna i poslije fritula, jer, Bože moj, pa na Badnjak je običajni post i treba jesti ribu… A to što me poslije boli drob od prejedenosti, ma hajde Bože Ti malo stisni jedno oko, a na drugo zažmiri… Dragi moji čitatelji, Božić je nešto više od toga, Božić je dan kada se sjećamo da je Isus Krist došao na ovaj svijet, napustio je Nebo, napustio je svu tu udobnost Neba i došao u ovaj mračni svijet. "Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet" Iv 1,9 "I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze." Iv 1,5 Isus je to svjetlo istinsko koje je došlo radi nas ljudi i radi našega spasenja - da mi u Njemu imamo život vječni. Da, došao je i to nezaštićen. Došao je malen, bespomoćan, u intimu jedne štale, u neimaštinu siromašnih roditelja i nesigurne budućnosti. Rođen u štali, a u svakoj štali ima životinja. Ondje su bili i magare i vol, uokolo ovce… Štala ne miriše lijepo. Štala nije udobna. Štala nije mjesto za rođenje jednog novorođenčeta, a kamoli Kralja nad kraljevima, Mesije i Spasitelja. A tu, u intimi štale, u punini ljubavi Josipa i Marije, u potpunoj poniznosti i malenosti, rađa se Bog. Isus Krist. Obećani. Pomazanik. Ljubljeni Sin Očev. Potpuno slobodan od svega, potpuno slobodan od sve materije, potpuno slobodan od svijeta. Jer Bogu ništa ne treba. Nije Marija imala pelena, nije imala ni benkice ni bočicu ni dudicu… Nije imala nikoga i ničega. Za njih nigdje nije bilo mjesta, a kucali su na mnoga vrata. Svuda odbijeni, odbačeni, prezreni… O koje li slike kasnijeg ponavljanja povijesti, samo što je ovaj put Isus odrastao tridesetrogodišnjak. Bazilika Kristova rođenja - Betlehem Vjerovali su i očekivali Židovi da će Mesija doći sa silom, kao Kralj koji će ojačati Izrael i osloboditi ga. Ali ne, Mesija - Isus Krist je došao učiniti i više od toga: došao je spasiti, donijeti mir. Biblija Ga naziva Knezom Mironosnim. Isus se rodio ne u dvorima nego u štalici, došao je skromno i ponizno u ovaj svijet uzevši naličje sluge. " I Riječ (ISUS koji je Bog- LOGOS) tijelom postade i nastani se među nama (Ivan 1:14a) Mnogi tvrde da je to nemoguće, ali zaboravljaju da je Bog svemoguć, da Mu je sve moguće. To je učinio za nas, došao je umrijeti za nas na križu i uskrsnuti radi našega opravdanja, radi našega spasenja . Bog Otac nam nudi poklon, nudi dar: nudi život vječni u Isusu Kristu. To je najveći dar nad svim darovima, jer "uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." ( Ivan 3:16) Isus je bio predan za tebe, ponio je na sebi sve tvoje grijehe. Uskrsli Krist stoji i pred tvojim vratima, kuca i čeka da mu otvoriš, da se nanovo rodi u štalici tvoga srca i da ti dadne dar. On želi ući u tvoj život, na vratima On stoji i kuca. Učini to sada, primi taj dar ako ga dosada nisi primio. Mjesto Kristova rođenja unutar bazilike Jer kako čitamo u Evanđelju po Ivanu, "A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime. " Iv 1,12 " U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego - on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. " 1Iv 4,9-10 Kad ne bismo imali tog dara koji nam nudi Bog, mi ne bismo mogli biti spašeni. To je milost, Bog nam je besplatno nudi, dariva nam spasenje u Isusu Kristu. Bog u svojoj Riječi još kaže: "Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života." 1Iv 5,12 Svi smo pozvani primiti taj poklon, dobri Otac ga svima daruje. Isus kuca na vrata svačijeg srca. Ako pripravljen sakramentom pomirenja primiš najljepši poklon, poklon nad svim poklonima, otajstveno rođenje Isusa Krista u čistoj i uređenoj štalici vlastitog srca, tada ti Božić neće biti samo 25. prosinca, niti povod za šopingiranje, trošenje, jelo i piće, varavi sjaj ovoga svijeta… Tada će ti Božić biti istinski blagdan svjetla, blagdan mira i pomirenja. Sa Bogom, sa svojim bratom i sa samim sobom. Tada će ti svaki dan biti i Božić i Uskrs te ćeš se sa Isusom kretati ka Očevu domu. Pokaj se stoga u molitvi i sakramentalnoj ispovijedi za tvoj život bez Njega, a zatim možeš moliti: "Gospodine Isuse trebam Te,hvala Ti što si došao na ovaj svijet zbog mene, hvala Ti što si umro zbog mene i mojih opačina, hvala Ti što si uskrsnuo za mene. Otvaram Ti sada, ovoga trenutka vrata svojega života. Molim Te, uđi u moj život i učini ga onakvim kako Ti želiš. Rodi se iznova u mome srcu. Hvala Ti što kucaš na vrata mojeg srca. Isuse, rado Ti otvaram, rado Te primam. Dođi Gospodine Isuse! AMEN" Uvijek iznova kada u očišćeno srce, u uređenu štalicu svoga srca primiš dar, primiš Malog Isusa, djete si Božje, krećeš se ka Nebu. Nastavi ići za Njim i neka Njegova živa vjera u tebi urodi rodom velikim na slavu Božjeg imena. Svima vama želim ČESTIT I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ, ne samo 25. prosinca, nego svaki dan vašeg života. Kao što stoji uklesano na zidu crkve u engleskom gradiću Upwalthamu: “Neću ti poželjeti ni bogatstva ni sjaj veličine, nego, kuda god ideš, da se umorno neko srce razvedri na tvoj osmijeh, da neki život u sjeni obasja svjetlost sunca bar na tren. I tako će tvoj put biti trak svjetla, poput tragova anđela što prolaze kroz noć.“ Milost i mir Božji! Il pensiero

- 20:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.12.2009., subota

Tajna vedrine ljudi velike vjere

Najveća zapreka za svetost i kao posljedica za radost zajedništva je, bez sumnje, individualizam, solipsizam. Osoba koja je zatvorena u sebe, koja se brine da postigne samo svoje sebične interese, samu sebe onesposobljava za iskustvo ljepote i nježnosti bratstva i sestrinstva, iskustvo prijateljstva, iskustvo zajedničkih radosti i patnja, iskustvo biti "jedno srce i jedna duša" (Dj 4, 32) . Jedino goruća želja za Bogom i vječnim životom može dati hrabrost za podnošenje velikih kušnji koje se susreću na putu vjere. Želja za vječnim životom, za zajedništvom svetih, pojavljuje se danas u veoma nejasnom obliku kod eklezijalnih zajednica, koje su pretežno zauzete pastoralnim aktivnostima i najhitnijim problemima društvenog života. Zato je hitna potreba govoriti o konačnim stvarnostima - posljednjim stvarima -kako bi sve ono što se čini, imalo jasnu svrhu potpunog spasenja ljudskog bića i doprinijelo uistinu postizanju vječne sreće. Tjelesna smrt, za onoga koji vjeruje i živi u Crkvi, ne može biti ništa drugo nego vrhunski Čin ljubavi, samopredanje, kao mala kapljica koja se pridružuje velikom moru Života, ili - kako se običavala izražavati sveta Gertruda (redovnica iz XIII stoljeća) - kao slabi plamičak uvučen u vječni sjaj, nit srca pripojen harfi nebeskog zbora koji skladno i bez prestanka pjeva himan zahvalnosti Svetome (usp. Vježbe, VI) . Prekrasnu uputu za pripremanje na smrt u potpunoj svijesti i proživljavanju, već unaprijed, potpunog zajedništva sa svetima dao nam je papa Pavao VI. On je, promatrajući Isusa, koji je po smrti objavio puninu ljubavi prema "svojima", prema svima, napisao: "Molim, stoga, Gospodina da mi dadne milost da moja skorašnja smrt bude dar ljubavi Crkvi. Želim je prigrliti, pozdraviti, voljeti u svakom biću koje je sačinjava, u svakom biskupu i svećeniku koji joj služi i koji je vodi, uv svakoj duši koja u njoj živi i koja je predstavlja. Želim je blagosloviti. Ja je ne napuštam, ne izlazim iz nje, nego se još bolje s njom sjedinjujem i poistovjećujem s njom. Po smrti se događa porast zajedništva svetih." (Pomisao na smrt, izd. Vatikanska tiskara, 1979.) Evo tajne vedrine kojom ljudi velike vjere završavaju svoje zemaljsko putovanje: "smrt je Čin napredovanja zajedništva svetih"! Ispovijest naše vjere to izražava. Ona može i treba biti svjedočanstvo našeg života, otvorenog za ljubav bez granica. Svjesni da pripadamo božanskom rodu i da smo pozvani na sveto zajedništvo, ali još uvijek napastovani grijehom koji nas dijeli, povjerimo u ruke Djevice Marije nepodijeljenu tuniku Kristovog mističnog tijela. Ona, Majka jedinstva i mira, neka nas pouči kako ćemo obnoviti mnoge razderanosti zlatnim nitima cjelovite vjere i goruće ljubavi, da bi se Zaručnica mogla pojaviti u svojoj ljepoti pred onim koji ju je oduvijek želio i ljubio kao jednu. Pozdravljamo vas, predragi, u ime Isusa, koji je naša nada i naš mir. sestre benediktinke s Paga

- 14:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.12.2009., petak

Vrijeme čekanja - Isus treba u nama rasti

„Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.“ Lk 3, 3b–6 (čitanje iz Evanđelja predstojeće 2. Nedjelje Došašća) Rođenjem dolazimo u svijet pun naslaga staroga, zatrpan tragovima života svih naraštaja. Na svijetu su debeli slojevi različitih uvjerenja, predrasuda, osjećaja, mišljenja, analiza i sinteza, zaključaka… Usvajamo znanje iz svijeta, cijelom površinom kože upijamo strahove i strepnje kojima je natopljen svijet, nosimo u sebi breme zadanosti naslijeđeno od svih svojih predaka. Pitam se gledamo li ikad svojim pogledom, mislimo li ikad vlastite misli, volimo li svojim srcem? Je li uopće moguće gledati bez mreže svega što već znamo o viđenom i prije nego što smo vidjeli? Uza sve poštovanje prema starom znanju i mudrosti, uza sve poštovanje i prema novom znanju i poletu, često smo umorni od i jednog i drugog. Potrebno je svakom čovjeku makar na trenutak ostaviti sve što je preuzeo, udahnuti svojim plućima, a pri izdisaju izdahnuti tuđe žurbe i tuđe mržnje. Dopustiti drugima da nose svoje brige, a prepoznati svoj teret u svemu tome. Sve za trenutak staviti na stranu. Pritom – ništa ne proglasiti lošim i nepotrebnim, ne odbaciti, ne popljuvati, nego samo na kratko odložiti. Na jedno mjesto. Onda se odmaknuti, pogledati sve tuđe i osjetiti sebe odvojena od svega. To je tuđe, a ovo sam ja. Možda ću se u životu brinuti zbog istoga, možda će me razočarati iste stvari, ali prihvaćam. Samo ne žalim živjeti s unaprijed stvorenim uvjerenjima. Ovo je vrijeme čekanja. Isuse, i inače mi uvijek nešto čekamo. To je naša stalna situacija. Čekamo bolji život, čekamo diplomu ili mirovinu, čekamo radno mjesto ili mjesečnu plaću, čekamo dolazak pisma ili glas prijatelja. Čekamo svršetak svjetskih nemira i prestanak strahota. Prestanak krize. Čekamo mir. Isuse, ovo je vrijeme čekanja. U ove dane imamo razloga da to čekanje još konkretnije izrazimo. Tako su hitne stvarnosti koje trebamo, kojima se nadamo. Ne vidimo ljudsko rješenje. Osjećamo sve više i više potrebu da zavapimo k Tebi. Gospodine! Jer samo nas Ti možeš spasiti, samo ti možeš učiniti da ljudi dođu k razumu. Od Tebe, Isuse, očekujemo spasenje. Zato, Isuse, želim da svoje iščekivanje usmjerim na Tebe. Osjećam da mi ne preostaje drugo nego čekati Tebe, ići ususret Tebi. Čekam toliko toga, nabrajam Ti toliko toga i nikad Ti neću moći sve reći, a Ti mi poručuješ da je dovoljno da dođem k Tebi, da se sjedinim s Tobom. Dovoljno je Tebe naći. Tebe dočekati. Tebe imati. Ti si sve, Ti si spasenje, Ti si život. Zato mi ne preostaje ništa drugo nego imati Tebe, dočekati Tebe. Zapravo osjećam da svi mi svoju energiju utrošimo u iščekivanje brojnih stvari, a ni ne mislimo da si Ti punina i da u Tebi kraljevstvo Božje ispunja sve druge želje. Ti Isuse, svojim dolaskom premašuješ i sve ono što se mi usuđujemo moliti. Ne bih htio zaboraviti, Gospodine Isuse, da je došašće i vrijeme Tvoga čekanja. Sjećam se Tvojih riječi: "Evo stojim na vratima i kucam... i čekam...!" I Ti čekaš. Ovo je i Tvoje vrijeme čekanja na moj, na naš dolazak. Ovo je vrijeme kada i Ti želiš dočekati trenutak kad će Ti svatko od nas otvoriti vrata, kad će Ti svako srce otvoriti svoje tajne, kad će Ti svatko od nas reći da si dobro došao i da možeš zakraljevati u tim tajnama moga ljudskog bića. Htio bih, Isuse, skratiti dane Tvoga čekanja, kako bih još jasnije osjetio da i Ti skraćuješ dane moga iščekivanja, mojih nadanja i mojih stradanja. Dobri Isuse, dođi, jer između Tebe i mene više ne postoji nikakva prepreka. Dođi, Gospodine Isuse, i neka se u ovim danima došašća dogodi istinski susret između Tebe i mene, Tebe i tvojeg sluge koji će tek tada osjetiti puninu spasenja što samo od Tebe može doći. Neću više gubiti vrijeme u tolikim čekanjima na različite vrednote života. Želim život u svojoj biti, život u svojim dubinama! Želim Tebe, Isuse! Želim susret s Tobom! To je onda i Božić i Tvoje rođenje i Tvoj ponovni dolazak! To je onda spasenje! Stalno nešto čekamo, a mnogo toga ne dočekamo. Često čekajući nešto nebitno, ne vidimo ono bitno, a to si Ti, moj Bog i moje sve. Kakav je moj Bog? Gledajući tuđim očima, kroz tuđe nepomirenosti, gubimo neposrednost, nismo više sposobni vidjeti , čuti, osjetiti prvi put. Sve već znamo, svega se već bojimo i gnušamo, mnogo toga već mrzimo ili preziremo. Nismo sposobni voljeti bez zadrške, premnogi su nam već rekli da je to naivno, razum koji sve zna već nam govori gdje griješimo. I prije nego pogriješimo. Bojimo se oduševiti jer već znamo da slijedi razočarenje, bojimo se nekog iskreno hvaliti jer će nas svi uz sažaljiv smiješak proglasiti naivnima – a to je u «ozbiljnu» svijetu «ozbiljnu» čovjeku najozbiljnija zamjerka. Nitko nas ne uči da je dobro biti naivan - s čistim pogledom na sve, sa spremnošću da ljude susreće bez pripremljena dosjea o njima: što od drugih čuje, njihovo je znanje; treba ga čuti, ali ga i odložiti te svakog čovjeka gledati iznova. Pristupajući mu bez unaprijed stvorena stava i očekivanja, izmamiti iz njega ono dobro, koje svatko ima u sebi. Ako treba dopustiti da me razočara. Mene, ne druge. Dopustiti da se oduševim, uzradujem i ožalostim. Neka moje oči gledaju nezastrt svijet. A, razmišljajući o zastoru kroz koji sve gledamo, pitam se: koliko kroz debele naslage uvjerenja, znanja i gotovih stavova možemo vidjeti ono konačno i temeljno što nas najviše zaokuplja – Boga? Kad nakratko odložimo sve što smo o Njemu čuli i čitali, što nam ostane? Kakav je moj Bog? Može li na trenutak ne biti samo i jedino Bog drugih, obitelji, zajednice, naslijeđa, znanja, teologa, Crkve? Tko je za mene? Ispod konvencija, ispod svega što je uobičajeno, tako odvajkada, ispod onog što je navika, predaja, vrijeme, strah – kakav je Bog? Ako to na trenutak mognemo vidjeti, možda nam taj pogled omogući prepoznati sebe i teret koji trebamo nositi – teret samo svojih briga. A ja više ne mogu tako, ne želim i neću. Djelim sudbinu sa tolikim neukim naraštajima. Ne znam Gospodine i ne znamo Gospodine. U ovom vremenu otuđenja, sebičnosti, hedonizma, egoizma, konzumizma , u ovom vremenu zastrtitih očiju i velikih maski, vapim k Tebi Gospodine i svoj vapaj združujem s mnogima… Sa mojim čitateljima… Sa svima onima kojima do ušiju dopire jedva čujan ali dovoljno jasan glas iz pustinje: Čekam, Isuse, Tebe! Ne želim gubiti vrijeme u svakojakim željama i u receptima kojima bih htio utjecati na Tvoju volju. Ti, Isuse, bolje znaš što meni treba nego ja. Ti, Isuse, bolje znaš što je za moje dobro nego ja! Zato, dođi, Gospodine Isuse, i ostvari svoje spasenje i svoj dolazak u ove moje dane. Neka Te i svi moji čitatelji dočekaju, upoznaju i priznaju! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Bog vas svih blagoslovio! il pensiero

- 14:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.12.2009., četvrtak

Opet sam dobio poklon, nemam riječi ....

Hvala ti draga prijateljice!!! Bog te blagoslovio!!! .

- 08:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Svoj braći i sestrama za poklon

01.12.2009., utorak

PRONAĐI BOGA U SEBI

Započeo je ADVENT – DOŠAŠĆE – vrijeme nade, ne čekanja nego iščekivanja. Podrazumijeva našu budnu spremnost da uočimo Božje poticaje ali i djelotvornosti u prihvaćanju Božjih planova koje i danas želi izvesti s nama i uz našu suradnju. Bog i danas želi djelovati i hodati ovom našom zemljom, ali ne bez nas! Kako je rekao sv. Augustin: „Bog te je stvorio bez tebe, ali te neće spasiti bez tebe!“. Simbol došašća je, najveća među ženama – MARIJA! To je Žena velike vjere i velika srca za Boga i ljude – Ona koja neumorno djeluje, moli i šuti. Božjim naumima je otvorena, pa zato i žena velikog Božjeg povjerenja. „Upravo po poslušnosti Božjoj Riječi, ona je prihvatila svoj povlašteni poziv žene i majke u nazaretskoj obitelji, a koji nije bio nimalo lagan. Stavljajući se u službu Boga, ona se stavila i u službu ljudi: službu ljubavi... Pošto je bila svim svojim bićem dar za Sina, ona je postala darom za sinove i kćeri cijelog ljudskog roda...“ / Iz pisma Pape Ivana Pavla II. ženama / U liturgiji Crkve, svakog nam se dana, a posebno nedjeljom nude dijelovi iz Svetog Pisma kojima iz godine u godinu, uvijek iznova promatramo povijest spasenja. Dnevna čitanja i razmišljanja uz ta čitanja pomažu nam Riječ Božju čuti i otvoriti joj svoju dušu da se nastani među nama i u nama. To su procesi stalnog razgovora i sjedinjenja Boga i čovjeka. To je jedna od bitnih dimenzija našeg postojanja, svrhe i smisla našeg ovozemnog života. Čovjekov život ima svoj iskonski izvor i konačno ispunjenje u Bogu samom. Došašćem ulazimo u opet novi ciklus razmatranja i življenja u vlastitoj povijesti, povijest spasenja, put Božji i put naš. Taj put je usmjeren prema konačnom i vječnom sjedinjenju naše stvarnosti u stvarnosti Božjoj. Taj svake godine ponovni prolaz kroz tajne Objave Boga otkriva nam kakav je Bog i na koje se načine dariva svojem stvorenju - čovjeku. Spoznajemo i to kakav je čovjek, od Adama pa sve do svakog od nas. U čovjekovoj naravi, osim sklonosti dobru postoji isto i sklonost zlu i robavanju onomu koji svojim varavim bljeskom želi zavesti i vječno upropastiti čovjekov život u ljubavi Božjoj. Ta napetost čovjekove podjeljenosti, slabosti, nevjernosti i nedosljednosti prisutna je u svakom od nas. Isus sam suočen s tom stvarnošću čovjeka veli da se ovaj naraštaj, a to znači ljudi svih vremena i vjekova, na mogu ničim drugim obratiti nego pokorom i postom. Što nam to Gospodin poručuje u ove prve nedjelje Došašća? „Vama pak Gospodin dao te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama. Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete! Ta znate koje smo vam zapovijedi dali u Gospodinu Isusu.“ 1 Sol 3,12 - 4,2 Zadaća je to koja traje cijeli život, iz dana u dan: rasti i bogatiti se u ljubavi. «I bit će znaci na zemlji, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. ... Pazite na se, da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama, ta vas iznenada ne zatekne onaj Dan.» (Lk 21,25-28.34-36) Isus jednako snažno i danas kao i onda opominje. Riječ je to jaka, tvrda, čvrsta. Ne čini nikog ravnodušnim. Započinje Došašće. Palim prvu svijeću na adventskom vijencu. Svijeća je plamen mojeg iščekivanja. Plamen moga kajanja za sve ono u mojem prošlom postupanju zbog čega mi je žao. Za sve ono što me u savjesti tišti. Dođi, Gospodine Isuse, dođi s velikom moći i slavom! Dođi, Gospodine Isuse, dođi suditi žive i mrtve! Dođi, Gospodine Isuse, Ti, naše otkupljenje i naša pravednosti! Sunce i zvijezde, zemlja i more, čitavo stvorenje, naš život i naša smrt u Božjoj su ruci. Baš onako kako bijaše na početku. Kao svijeća koja uspravno stoji na vijencu i čovjek se mora uspraviti. Nek podigne pogled, poput plamena na vrh svijeće, da može dobro vidjeti Gospodina koji dolazi! Licem u lice, oči u oči. Gospodin želi da ne budem u zabuni. To je Riječ Gospodnja za me na početku Došašća. Daje mi potporu i pratnju da umaknem bezizlaznoj tjeskobi, da u slobodi izbjegnem tamnu moć grijeha. Ako u došašću iščekujemo Spasitelja, onda je Marija najveći i najpotpuniji znak tog iščekivanja. Ako je bit i uvjet događaja Božića - SUSRET, onda je Marija sam taj Susret. U njoj se nije dogodio samo vanjski, formalni susret s Mesijom, nego stvarni, utjelovljeni. Marija nije iščekivala nekog tko će tek dotaknuti njezin život, pa proći, nekog tko će zabljesnuti poput zapadnjačkih blještavih trgovačkih Božića i nestati ostavljajući prazninu, možda još veću nego je iščekivala Boga koji će postati njezin sin. To je susret koji mijenja život. Za takav se susret u došašću trebamo pripremiti, takvom se susretu trebamo otvoriti. Zastanimo sada na trenutak i usporedimo svoje susrete sa Marijinim susretom s Bogom. Kakvi su moji susreti s onima s kojima dijelim život u obitelji, u školi ili na poslu? Usrećujem li ih u susretu ili nanosim bol, darujem li ili uzimam? Oslobađam li ili zarobljujem one koje nazivam svojim prijateljima, mužem ili djetetom, ženom, dragom ili dragim, kolegom? Možda je i ljubav, kako nazivam svoj odnos naspram drugog, duboka sebičnost? Možda zaista žanjem gdje nisam sijao i uzimam gdje nisam darivao? Na kraju takvog susreta ostat će samo pljeva u duši nakon odlaska. Tko ne poklanja radost neće je ni primiti. Tko zatvara svoje srce pred bližnjim i sam će naići na zatvorena vrata. Ovih božićnih dana dogodit će se tisuće susreta. Božić je blagdan darivanja jer je čovječanstvo na taj dan dobilo najveći dar u povijesti, Boga samog, dostupnog svakom čovjeku. Možda ćemo podijeliti mnoštvo darova, a ipak nećemo usrećiti ni sebe ni one koji će primiti naš dar. Može li se to dogoditi? Može ako u tom susretu damo nešto od sebe a ne sebe. Želimo li za Božić koji je pred nama usrećiti nekoga, ne kupujmo ga nego mu darujmo sebe, pa ni Bog neće ostati daleko. Ići ususret Bogu koji dolazi znači priznati svoju grešnost. Čovjek koji se udaljio od Boga mora prihvatiti svoju stvarnost, ispitati svoju savjest, zašto je do toga došlo i ozbiljno surađivati s milošću obraćenja. Znači ispitati svoj život i čvrsto odlučiti promijeniti svoj način života. Svako vrijeme je pogodno za obraćenje. Osobito vrijeme posebne milosti kao što je Došašće. Bog je učinio golemi korak, preskočio bezdane i provalije, sišao s neba među nas, postao nam u svemu jednak osim u grijehu, postao nam tako blizak, i poziva nas da i mi učinimo mali korak da ga susretnemo te molimo oproštenje i milosrđe. Eto, opet smo dočekali jedan novi Advent, novi početak. Završili smo prošlogodišnje blagdanske cikluse, zavjesa je spuštena. Božanska drama Utjelovljenja, Otkupljenja i Posvećenja odigrana kroz jednogodišnju liturgiju je završena. I što sad slijedi? Počinjemo iznova, barem mi koji vjerujemo u dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Razlog našeg vjerovanja u njegov dolazak je Objava, njegova Riječ. Bog nam doista dolazi u susret. Još ga ne vidimo, ali čujemo njegov glas. Njegove riječi odzvanjaju u svim crkvama, čitaju se na svim jezicima. Zašto ga onda mnogi ne čuju, zašto ne osjećaju njegovu prisutnost? Možda zato što nisu spremni učiniti prvi korak prema njemu, što nisu spremni poći mu u susret. On kuca na naša vrata, ali poštujući našu slobodu ne ulazi, dok mu ih ne otvorimo. Budimo budni u ovo adventsko vrijeme da nas Isusovo kucanje ne zatekne na spavanju. Iskoristimo ovo vrijeme kako bi se dostojno pripravili na blagdan njegova dolaska, za blagdan Božića. Bilo vam vrijeme Došašća lijepo, blagoslovljeno, vrijeme unutarnjeg preporoda i susreta s Bogom koji se u čovjeku rađa da pobožanstveni sve čovjekovo, sve tvoje. Čekajući sa svima vama želim vam sve više svijetla i otkrivenja Ljubavi kojom nas Bog zamilova u Sinu! il pensiero

- 10:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.