monasticism

Sveti Pajsije Svetogorac jedan je od najznačajnijih i najuvaženijih svetogorskih staraca 20. stoljeća. Ovaj pravoslavni monah proteklih je desetljeća postao jedna od najsvetijih ličnosti u Grčkoj. Kanoniziran je od strane Grčke pravoslavne Crkve 13. siječnja 2015. godine.
– Nisu kriva djeca. Danas ih se drži zatvorene u stanovima gdje nemaju prostora da trče, da se igraju. Djeca bivaju prisiljena na nemirnost. Ne mogu se kretati, ne mogu se isprazniti. Da bi se djeca prirodno razvijala, potrebno im je dvorište. Kad uđem u neki stan s djecom i vidim da je tu sve do savršenstva uređeno, znaj da to nije dobro. Tu djeca žive pod vojničkom disciplinom i tako strah ulazi u njihove duše.
– Ne bojte se za djecu koja su od malena othranjena u poštovanju. I da malčice izmaknu s puta, zbog svog uzrasta, zbog iskušenja, vratit će se na pravi put. Ona su kao drvenarija koju smo premazali uljem, pa se na nju ne hvata trulež.
– Svoju djecu od najmanjih nogu trebate naučiti da se kale, da rade, da budu muževna. I dječake i djevojčice. I djevojčice trebaju biti plemenite, biti hrabre. Trebaju raditi kućanske poslove od malena, jer većina roditelja razmazi svoju djecu, pa ona kasnije u životu budu nesretna.
– Dobar učitelj je velika stvar, posebno u naše vrijeme! Djeca su prazne kasete: snimit će se na njih ili bezvrijedne pjesme (šund), ili duhovna glazba. Posao učitelja je sveti posao.
– Mlado drvo vezuje se labavo likom, a ne žicom, jer se žicom povređuje kora mladog drveta, pa ono vene i suši se. Mlado biće treba sapinjati s blagonaklonošću. Mladića prepunog živosti i egoizma ne treba smirivati odjednom, jer pušta mlade izdanke, baš kao i mlado drvo s mnogo sokova.
– Djeca još u kolijevci “snimaju” roditelje. “Kopiraju” sve što čine odrasli i snimaju na svoju praznu kasetu. Zato se roditelji moraju boriti da odsijeku svoje strasti.
– Roditelji se danas ne trude djecu nečim ispuniti, nego ih ostavljaju praznima. U obitelji, danas, jedan roditelj gleda na jednu stranu, a drugi na drugu; i kako će dijete naći ljubav pod takvim okolnostima? Potrebno je prvo pobrinuti se da se djeca ispune nekim dobrim sadržajem, a obrazovanje dolazi nakon toga.
– Danas se u civilizaciji dogodio jedan veliki skok, roditelji ne razumiju djecu, a djeca pak roditelje. Trebao bi se svatko postaviti na mjesto onog drugog i tako bi se razumjeli. Nisu kriva djeca. Bombardiraju ih sa svih strana raznim teorijama: ovo je pravo, a ono nije itd. Tako djeca, na kraju, ne znaju što da misle. Treba vezati djecu, ali pažljivo i nježno. Evo, ja sam svoju rajčicu vezao konopcem, a da sam je vezao žicom, što bi bilo? Zar je ne bih povrijedio?
– Smatram da će dijete koje je otišlo stranputicom surovi postupci učiniti još gorim. Govorite s njim o dobru i na dobar način, i ne dopustite da primijeti koliko vas žalosti što ide takvim putom. Neka se pokažu djela i samo djela, jer ni radost ni patnja neće ostati neprimijećene. Vi ispunite svoju obavezu i posavjetujte ga, a zatim svoje dijete povjerite Bogu.
– Koliko god možete, potrudite se da dijete ne odgurnete od sebe, kao što sam vam već rekao, jer bi ono moglo pokidati veze i pobjeći iz obitelji. Zatim se može dogoditi da se ono zbog egoizma neće htjeti vama približiti i vi ćete ga onda sasvim izgubiti.
– Roditelji ponekad iz prevelike ljubavi čine zlo djeci. Guše ih pretjeranom pažnjom. To je bolesna stvar. Vidiš, i ljubav želi neku kočnicu, neku mjeru.
– Starče, treba li tući djecu kad su nemirna?
– Da ih bijete? Malo ili mnogo? (smijeh). Gledajte, i strah je neka kočnica i kad dijete ne razumije izbavlja ga od mnogo čega. Recimo, dijete se penje na stolicu ne znajući što će biti ako padne. Ako dobije malo batina od majke, drugi put će razmisliti. Međutim, kad djeca počnu razumijevati, treba im s blagošću i strpljenjem objašnjavati ono što mogu shvatiti.
– Neki roditelji mnogo prekoravaju svoju djecu i to pred drugima! Kao da imaju nekakvu mazgu, pa je zauzdanu vode da ide ravno naprijed. Drže uzicu u ruci i kažu: “Samo ti koračaj slobodno!” Ne trebamo previše navijati sat… Danas i mladi i stari na ovome svijetu žive kao u ludnici. Zato je neophodno mnogo strpljivosti i mnogo molitve. Mnoga djeca danas dobivaju moždani udar. Sat je malčice pokvaren, a i roditelji ga navijaju malo previše, pa opruga puca. Potrebno je rasuđivanje. Jednom djetetu treba više “navijanja”, a drugom manje…
– Učitelji ne trebaju gledati samo znaju li učenici dobro lekciju, nego trebaju uzimati u obzir i druge dobre osobine koje posjeduju djeca, kao što su poniznost, dobrota, usrdnost. Božje ocjene nisu uvijek u skladu s učiteljevim ocjenama. Može biti da učiteljeva jedinica koju dobije dijete vrijedi kao petica kod Boga, a učiteljeva petica koju dobije drugo dijete vrijedi kao jedinica kod Boga…
– Svijet je postao ludnica. Mala djeca odlaze na spavanje u ponoć, iako bi trebali leći sa zalaskom sunca. Zatvorena su u višekatnim zgradama u betonu i uklapaju se u dnevni raspored odraslih. Što da rade ta djeca, što da rade njihovi roditelji? Djeca dolaze i kažu mi: “Roditelji nas ne razumiju.” Dolaze roditelji i kažu mi: “Djeca nas ne razumiju.” Stvorio se jaz između djece i roditelja. Da bi se to prevladalo, potrebno je da roditelji sagledaju stvari iz ugla djece i djeca iz ugla roditelja. I ako sada djeca ne poštuju roditelje, i njihova djeca kasnije neće njih poštivati. Jer ako oni danas ne slušaju i ne poštuju svoje roditelje, i njih će kasnije mučiti njihova vlastita djeca, jer će djelovati duhovni zakoni.
– Roditelji koji ne razumiju značaj discipline ostavljaju djeci na volju, i na kraju od njih stvaraju propalice. Ti kažeš jednu riječ, a oni tebi pet bezobraznih! Takvi mogu postati kriminalci. Današnja mladež je sasvim raspuštena. Sloboda! “Ne dirajte djecu!” A djeca kažu: “Gdje još postoji ovakav režim?” Nastoje stoga da se bune, da ne slušaju roditelje, da ne slušaju učitelje, da ne slušaju ništa, da ne čuju nikoga. Ovo im olakšava njihov cilj. Ako od djece ne stvaraju buntovnike, kako će ta djeca kasnije uništiti sve sisteme vrijednosti?
– “Sad kad su vaša djeca još mala, dužni ste im pomoći da shvate što je dobro. To i jest najdublji smisao života.”
Starac Pajsije Svetogorac, “Pouke božanstvene ljubavi” i “Čuvajte dušu”

preuzeto sa stranice www.bitno.net

Praksa samovanja i svakodnevni ritam molitve ključni su elementi posta bez kojih on ne će polučiti željene učinke. Samo u molitvi možemo, u razgovoru s Bogom, doći do jasnoće o tome koji su naši životni prioriteti. Da bi to postigao, sveti se Antun povukao u jedno pustinjačko boravište, ali isprva se držeći u blizini kuće. Možda bi za nas pustinjačko boravište mogao biti neki prostor unutar našega doma, omiljeni stolac s kojega se pruža pogled na naš omiljeni prizor, možda na prirodu koja je ispred našega prozora. Kad čvrsto zauzmemo to povoljno mjesto u svemiru, možemo svakodnevno promatrati mijenu godišnjih doba i vremenskih prilika, na primjer, ili ptice kako jedu iz svoje hranilice, imajući tako tračak uvida u Božju ljepotu.

Origenu se, kao što smo već rekli, pripisuje zasluga za nastanak onoga oblika molitve koji se naziva lectio divina, doslovno: "božansko čitanje". U sljedećim se stoljećima ovaj osebujni način molitve pokazao vrlo podesnim za otkrivanje bogatstva Svetoga pisma i za crpljenje duhovne okrjepe koju tražimo u samovanju. To je, kao što se nadam da ću pokazati u onome što slijedi, oblik molitve koji se izravno temelji na ljudskoj psihologiji. Sastoji se od pet koraka: (1) priprave; (2) razmatranja odabranoga teksta koji može biti neki redak iz Svetoga pisma ili pojedini molitveni zaziv ili čak samo jedna jedina riječ; (3) zamišljanja da nam se u tom trenutku Bog osobno obraća; (4) donošenja odluka kojima ćemo poruku koju smo primili od Boga primijeniti u svom životu i, konačno, (5) počivanja u božanskoj prisutnosti.

Prije započinjanja lectio divina potrebna je priprava zato što naš um, naravno, mora biti ispražnjen od svega ostalog pri ulaženju u tihi ritam kontemplacije. Važno je zauzeti ugodan položaj, paziti na udisaje i izdisaje te koristiti, ako vam to pomaže, omiljeni zaziv. Na primjer, omiljeni zaziv koji su monasi rado molili jest: "Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku." Koncentriranje na riječi poput ovih može nam pomoći smiriti svoj um tako da se možemo uistinu usredotočiti na molitvu.

Sada smo spremni pristupiti tekstu. Svoj um najprije usmjeravamo na njegovo doslovno značenje. Ponavljamo tekst u sebi više puta, povremeno zastajkujući kako bismo dopustili riječima da izvrše utjecaj na nas. Razmišljamo što nam one kažu, pri čemu se možemo služiti i biblijskim komentarima ako to želimo. Gledamo kakav je njihov kontekst unutar Biblije i na što se tamo odnosi taj događaj ili opomena. Na ovome mjestu spremni smo za uzlijetanje. Uzdižemo se u svojoj mašti iznad doslovnoga značenja teksta. Sada to više nije nešto što pripada prošlosti, nešto što je bilo upućeno ondašnjim ljudima, već živa riječ koja nije nadahnjivala samo onda, već koja nadahnjuje i mene sada. Ja sam u tom biblijskom prizoru. Isus meni govori. Što mi on to govori i u kakvoj je to vezi sa situacijom u kojoj se nalazim, s odgovorima koje tražim?

U četvrtom koraku pokreće se naša volja: Što sada trebam činiti u svjetlu onoga što mi se u molitvi otkrilo? Koje promjene, koje korake moram poduzeti u poslušnosti prema Božjoj poruci? Treba shvatiti da molitva nikada nije tek "provođenje vremena s Isusom". Postoji neka dublja potka u svemu tome. Radi se tu o mojem dubljem, neprekidnom obraćenju.

Ovo je mjesto na kojem se lectio divina obično završavala sve dok nedavno nije bio ponovno otkriven njezin peti i završni korak. Katkada se to naziva "molitvom sabranosti". Radi se o poniranju bez riječi i misli do samoga središta našega bića gdje Bog obitava i počivanju na tom mjestu u njegovoj prisutnosti. Nalazim se u stanju milosnoga blaženstva i zastajem kako bih uživao u njegovu miru.

Naše bi pustinjačko samovanje valjalo katkada produžiti izvan uobičajenog vremena za dnevnu molitvu i protegnuti ga na čitav dan. Na ovomu je mjestu i te kako važno strogo pridržavanje Božje zapovijedi o danu počinka. Oslobađajući se svojih takozvanih "žurnih" poslova, možemo se učiti poniznosti pred Bogom i njegovati zahvalnost za Božje darove.

Charles M. Murphy, Duhovnost posta

Molitva, post i djela ljubavi zajedno predstavljaju temelje našega duhovnog života. Oni to jesu zato što uključuju čitavo naše biće -dušu, tijelo i duh - i pomažu nam u ispunjavanju najviše zapovijedi da ljubimo Boga iznad svega, a naše bližnje kao same sebe. U njima imamo ispravno shvaćanje ljudske naravi u svom njezinom dostojanstvu i veličanstvenoj sudbini, i ujedno vjernu sliku njezina palog stanja i njezine potrebe za otkupljenjem.

Prvi dio: Uspostavljanje veze između posta i ljubavi

Provođenje ljubavi u djelo odmah se na početku mora shvatiti ne samo kao važan prateći element našega posta nego kao sam njegov cilj. Posteći nastojimo doći do većega suosjećanja, do mekšega srca. To je u potpunoj suprotnosti sa srcem koje može još više otvrdnuti strogom dijetom zasnovanom na pukom jačanju snage volje i samokontrole. Sveti nam Antun pruža osobno svjedočanstvo ljubavi time što je doslovno uzeo Gospodinovu zapovijed da proda sve što ima i poda prihod siromasima. I dok to možda ne može biti moguće za većinu ljudi, sigurno da veća jednostavnost življenja i svjesno odbijanje kupovanja u ovoj potrošačkoj kulturi koja nas okružuje mora biti značajka naše pobožnosti. Navedimo samo jedan primjer: u našoj je zemlji iznajmljivanje prostora za skladištenje u velikom porastu jer smo se opskrbili s toliko stvari da čak ni u našim prenatrpanim garažama više nema mjesta za sve njih. Uzmognemo li na korizmu gledati iz pustinjačke perspektive, moći ćemo prepoznati i odbaciti pohlepu, lakomost i sebično eksploatiranje, što sve prolazi pod "normalno" u kapitalističkom društvu koje se zasniva na stvaranju profita i gomilanju dobara kao jedinih mjerila osobnoga uspjeha.

Rastrošno razbacivanje, tako prisutno u našem životu, ne samo da pokazuje neznanje o ograničenim resursima Zemlje nego i to da smo slijepi za životne uvjete brojnih populacija koje zarađuju svoj kruh na globaliziranom tržištu. Siromaštvo u duhu danas je važnije nego ikada kao sredstvo za socijalnu ljubav. U ovom kontekstu trebali bismo se sjetiti opominjanja američkih biskupa da okrijepimo našu asketsku praksu tako što ćemo odrediti svaki petak ne samo kao dan pokore nego i kao posebnu priliku za djela milosrđa učinjena u Kristovo ime. To povezivanje pokore i ljubavi pomaže nam stalno imati na umu da je božanska ljubav ono savršenstvo kojemu težimo kroz našu uzdržljivost. Možda se čini da je božansku ljubav teško provoditi, ali jedna tako jednostavna praksa kao što je već opisani program preskakanja obroka može nam omogućiti da svakog tjedna dajemo milodare tako što ćemo trošiti manje na hranu za sebe. Razmislimo li, možemo pronaći i neke druge jednako prikladne načine za to, koje možemo uklopiti u svoj život.
Tu vezu između uzdržljivosti i ljubavi zatičemo i u primjeru ranih pustinjačkih asketa. Iako je monasima samovanje bilo važno, bilo bi pogrješno reći da su asketi svoj život živjeli u potpunoj izolaciji. Takvo bi što bilo u suprotnosti s apsolutnim primatom ljubavi u asketskom životu. Njihova pustinjačka boravišta često su bila smještena u blizini sela čiji su mještani bili oduševljeni pustinjacima. Na toj je relaciji znalo biti vrlo prometno: ljudi bi, uslijed raznih problema koje su imali, tražili pomoć i okrjepu u duhovnoj snazi svetoga čovjeka, uzdajući se u njegovu objektivnost i mudrost pri rješavanju zapletenih ljudskih odnosa. U ondašnjem izrazito patrijarhalnom društvu biološki su očevi, vršeći ulogu strogih čuvara društvenih norma, bili udaljeni od svoje djece. Sveti bi ljudi preuzimali na sebe funkciju toplih i srdačnih odgojitelja mladeži koja se oko njih okupljala radi duhovnoga vodstva.

Charles M. Murphy, Duhovnost posta, Verbum, 2012.

Praksa samovanja i svakodnevni ritam molitve ključni su elementi posta bez koji on neće polučiti željene učinke. Samo u molitvi možemo, u razgovoru s Bogom, doći do jasnoće o tome koji su naši životni prioriteti. Da bi to postigao, sveti se Antun povukao u jedno pustinjačko boravište, ali isprva se držeći u blizini kuće. Možda bi za nas pustinjačko boravište mogao biti neki prostor unutar našega doma, omiljeni stolac s kojega se pruža pogled na naš omiljeni prizor, možda na prirodu koja je ispred našega prozora. Kad čvrsto zauzmemo to povoljno mjesto u svemiru, možemo svakodnevno promatrati mijenu godišnjih doba i vremenskih prilika, na primjer, ili ptice kako jedu iz svoje hranilice, imajući tako tračak uvida u Božju ljepotu.

Origenu se pripisuje zasluga za nastanak onoga oblika molitve koji se naziva lectio divina, doslovno: božansko čitanje. U sljedećim se stoljećima ovaj osebujni način molitve pokazao vrlo podesnim za otkrivanje bogatstva Svetoga pisma i za crpljenje duhovne okrjepe koju tražimo u samovanju. To je oblik molitve koji se izravno temelji na ljudskoj psihologiji. Sastoji se od 5 koraka: (1) priprave; (2) razmatranja odabranoga teksta koji može biti neki redak iz Svetoga pisma ili pojedini molitveni zaziv ili čak samo jedna jedina riječ; (3) zamišljanja da nam se u tom trenutku Bog osobno obraća; (4) donošenja odluka kojima ćemo poruku koju smo primili od Boga primijeniti u svom životu, i konačno, (5) počivanja u božanskoj prisutnosti.

Prije započinjanja lectio divina potrebna je priprava zato što naš um, naravno, mora biti ispražnjen od svega ostalog pri ulaženju u tihi ritam kontemplacije. Važno je zauzeti ugodan položaj, paziti na udisaje i uzdisaje te koristiti, ako vam to pomaže, omiljeni zaziv. Na primjer, omiljeni zaziv koji su monasi rado molili jest: „Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku.“ Koncentriranje na riječi popu ovih može na m pomoći smiriti um tako da se možemo uistinu usredotočiti na molitvu.

Sada smo spremni pristupiti tekstu. Svoj um najprije usmjeravamo na njegovo doslovno značenje. Ponavljamo tekst u sebi više puta, povremeno zastajkujući kako bismo dopustili riječima da izvrše utjecaj na nas. Razmišljamo što nam one kažu, pri čemu se možemo služiti i biblijskim komentarima ako to želimo. Gledamo kakav je njihov kontekst unutar Biblije i na što se tamo odnosi taj događaj ili opomena.

Na ovome mjestu spremni smo za uzlijetanje. Uzdižemo se u svojoj mašti iznad doslovnoga značenja teksta. Sada to više nije što pripada prošlosti, nešto što je bilo upućeno ondašnjim ljudima, već živa riječ koja nije nadahnjivala onda, već koja nadahnjuje i mene sada. Ja sam u tom biblijskom prizoru. Što mi on to govori i u kakvoj je to vezi sa situacijom u kojoj se nalazim, s odgovorima koje tražim?

U četvrtom koraku pokreće se naša volja: Što sada trebam činiti u svjetlu onoga što mi se u molitvi otkrilo? Koje promjene, koje korake moram poduzeti u poslušnosti prema Božjoj poruci? Treba shvatiti da molitva nikada nije tek „provođenje vremena s Isusom“. Postoji neka dublja potka u svemu tome. Radi se tu o mojem dubljem, neprekidnom obraćenju.

Ovo je mjesto na kojem se lectio divina obično završavala sve dok nedavno nije bio ponovno otkriven njezin peti i završni korak. Katkada se to naziva „molitvom sabranosti“. Radi se o poniranju bez riječi i misli do samoga središta našega bića gdje Bog obitava i počivanju na tom mjestu u njegovoj prisutnosti. Nalazim se u stanju milosnoga blaženstva i zastajem kako bih uživao u njegovu miru.

Naše bi pustinjačko samovanje valjalo katkada produžiti izvan uobičajenoga vremena za dnevnu molitvu i protegnuti ga na čitav dan. Na ovomu je mjestu i te kako važno strogo pridržavanje Božje zapovijedi o danu počinka. Oslobađajući se svojih takozvanih „žurnih“ poslova, možemo se učiti poniznosti pred Bogom i njegovati zahvalnost za Božje darove.

Charles M. Murphy, Duhovnost posta

Kad je opat Arsenije po drugi put zamolio: „Gospodine, pokaži mi put kako ću se spasiti“, tada je čuo glas koji nije rekao samo šuti, nego i moli bez prestanka!

Moliti bez prestanka- to je iskonski smisao pustinjačkoga života.

Samoća i šutnja nikako se ne mogu odijeliti od poziva na neprestanu molitvu. Kad bi samoća bila u prvom redu bijeg od poslovne vreve, a šutnja bijeg od bučne okoline, tada bi se to moglo vrlo lako izroditi u neke sebične askeze. No, samoća i šutnja su zbog molitve. Pustinjski oci nisu nikada pod samoćom razumijevali biti sam, nego biti s Bogom. Šutnju nisu shvaćali kao odsutnost riječi, nego kao osluškivanje Boga. U povezanosti samoće i šutnje rađa se molitva.

Doslovno prevedene riječi „moli bez prestanka“ znače: povuci se u mir. Grčka riječ za mir je hesychia, a hezihazam označava duhovnost pustinjaka. Hezihast je čovjek koji traži samoću i šutnju da bi u njoj dopro do trajne molitve. Molitva hezihasta je molitva smirenosti (mira), što ne znači slobodu od sukoba i trpljenja, nego je to mir u Bogu usred intenzivne dnevne borbe. Čak je i opat Antun rekao jednom monahu: „To je veliko djelo čovjeka…da računa s kušnjama sve do zadnjeg daha.“

Hezihija, spokoj koji struji iz neprestane molitve, mora se pod svaku cijenu postići, dapače i ako se tijelo ljuti, svijet mami, a demoni bjesne.

Majka Teodora, jedna od starih pustinjakinja, kaže to sasvim jasno:
„Znaj, čim se odlučiš za mir srca, odmah je tu Zli i pritisne dušu neraspoloženjem, malodušjem i brigama. Pritisne i tijelo slabošću, popuštanjem radne sposobnosti, drhtanjem koljena i svih udova, te krši snagu duše i tijela; a kad smo bolesni, teška nam je služba Božja. Međutim, ostanemo li budni, sve to nestaje.“

Iako drhtanje koljena za nas sigurno nije najveća teškoća, neće nam uzmanjkati izlika, često vrlo domišljatih, kako bismo propustili molitvu. A molitva je za nas danas jednako važna kao i za stare pustinjske oce.

Henri J. M. Nouwen, Put srca

U Pravilu svetoga Benedikta nalazi se u poglavlju o opatu srž umijeća vođenja ljudi: „Opat mora biti čist, trezven i milosrdan; neka mu uvijek milosrđe likuje nad sudom, da i on zadobije milosrđe. Neka mrzi mane, a ljubi braću. Kad mora opominjati, neka to čini mudro, ne pretjerano da previše stružući rđu ne razbije posudu. Neka stalno bude svjestan svoje slabosti i neka se podsjeća da napuknutu trsku ne smije slomiti. Time ne želimo reći da dopusti neka se šire mane, već neka ih iskorjenjuje razborito i s ljubavlju, prema svakome prikladno, kako već rekosmo. Neka se trudi da radije bude voljen nego da ga se boje. Ne smije biti nemiran, ni tjeskoban, ni neobuzdan, ni svojeglav, ni zavidan ni odveć sumnjičav jer inače neće nikad imati mira. U svojim će nalozima sve mudro predvidjeti, bilo da zapovijeda u Božjim bilo u svjetovnim stvarima; uvijek mora znati razlikovati i biti umjeren sjećajući se razboritosti svetoga Jakova koji je rekao: Ako bih svoje stado tjerao prebrzo, sve bi izginulo u jednome danu“ (Pravilo 64,9-18).
Ove se riječi odnose na svakoga predradnika, na svaku učiteljicu, na svakoga oca i svaku majku. Tko ove riječi uzme k srcu, razumije duh svetoga Benedikta. Samomu sebi čini dobro – i postaje blagoslovom za ljude s kojima živi.


Prema Anselmu Grünu
S njemačkoga preveo i priredio Pavao Madžarević