monasticism

Praksa samovanja i svakodnevni ritam molitve ključni su elementi posta bez kojih on ne će polučiti željene učinke. Samo u molitvi možemo, u razgovoru s Bogom, doći do jasnoće o tome koji su naši životni prioriteti. Da bi to postigao, sveti se Antun povukao u jedno pustinjačko boravište, ali isprva se držeći u blizini kuće. Možda bi za nas pustinjačko boravište mogao biti neki prostor unutar našega doma, omiljeni stolac s kojega se pruža pogled na naš omiljeni prizor, možda na prirodu koja je ispred našega prozora. Kad čvrsto zauzmemo to povoljno mjesto u svemiru, možemo svakodnevno promatrati mijenu godišnjih doba i vremenskih prilika, na primjer, ili ptice kako jedu iz svoje hranilice, imajući tako tračak uvida u Božju ljepotu.

Origenu se, kao što smo već rekli, pripisuje zasluga za nastanak onoga oblika molitve koji se naziva lectio divina, doslovno: "božansko čitanje". U sljedećim se stoljećima ovaj osebujni način molitve pokazao vrlo podesnim za otkrivanje bogatstva Svetoga pisma i za crpljenje duhovne okrjepe koju tražimo u samovanju. To je, kao što se nadam da ću pokazati u onome što slijedi, oblik molitve koji se izravno temelji na ljudskoj psihologiji. Sastoji se od pet koraka: (1) priprave; (2) razmatranja odabranoga teksta koji može biti neki redak iz Svetoga pisma ili pojedini molitveni zaziv ili čak samo jedna jedina riječ; (3) zamišljanja da nam se u tom trenutku Bog osobno obraća; (4) donošenja odluka kojima ćemo poruku koju smo primili od Boga primijeniti u svom životu i, konačno, (5) počivanja u božanskoj prisutnosti.

Prije započinjanja lectio divina potrebna je priprava zato što naš um, naravno, mora biti ispražnjen od svega ostalog pri ulaženju u tihi ritam kontemplacije. Važno je zauzeti ugodan položaj, paziti na udisaje i izdisaje te koristiti, ako vam to pomaže, omiljeni zaziv. Na primjer, omiljeni zaziv koji su monasi rado molili jest: "Gospodine, Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grješniku." Koncentriranje na riječi poput ovih može nam pomoći smiriti svoj um tako da se možemo uistinu usredotočiti na molitvu.

Sada smo spremni pristupiti tekstu. Svoj um najprije usmjeravamo na njegovo doslovno značenje. Ponavljamo tekst u sebi više puta, povremeno zastajkujući kako bismo dopustili riječima da izvrše utjecaj na nas. Razmišljamo što nam one kažu, pri čemu se možemo služiti i biblijskim komentarima ako to želimo. Gledamo kakav je njihov kontekst unutar Biblije i na što se tamo odnosi taj događaj ili opomena. Na ovome mjestu spremni smo za uzlijetanje. Uzdižemo se u svojoj mašti iznad doslovnoga značenja teksta. Sada to više nije nešto što pripada prošlosti, nešto što je bilo upućeno ondašnjim ljudima, već živa riječ koja nije nadahnjivala samo onda, već koja nadahnjuje i mene sada. Ja sam u tom biblijskom prizoru. Isus meni govori. Što mi on to govori i u kakvoj je to vezi sa situacijom u kojoj se nalazim, s odgovorima koje tražim?

U četvrtom koraku pokreće se naša volja: Što sada trebam činiti u svjetlu onoga što mi se u molitvi otkrilo? Koje promjene, koje korake moram poduzeti u poslušnosti prema Božjoj poruci? Treba shvatiti da molitva nikada nije tek "provođenje vremena s Isusom". Postoji neka dublja potka u svemu tome. Radi se tu o mojem dubljem, neprekidnom obraćenju.

Ovo je mjesto na kojem se lectio divina obično završavala sve dok nedavno nije bio ponovno otkriven njezin peti i završni korak. Katkada se to naziva "molitvom sabranosti". Radi se o poniranju bez riječi i misli do samoga središta našega bića gdje Bog obitava i počivanju na tom mjestu u njegovoj prisutnosti. Nalazim se u stanju milosnoga blaženstva i zastajem kako bih uživao u njegovu miru.

Naše bi pustinjačko samovanje valjalo katkada produžiti izvan uobičajenog vremena za dnevnu molitvu i protegnuti ga na čitav dan. Na ovomu je mjestu i te kako važno strogo pridržavanje Božje zapovijedi o danu počinka. Oslobađajući se svojih takozvanih "žurnih" poslova, možemo se učiti poniznosti pred Bogom i njegovati zahvalnost za Božje darove.

Charles M. Murphy, Duhovnost posta