monasticism

Nepovjerenje se često poistovjećuje sa zdravim realizmom. U svakodnevici često polazimo otuda da se iza svega krije interes. Pritom upravo u našim odnosima često čeznemo za otvorenošću i ljudima koji žive ono što im zasja kao istina. Čeznemo za čistoćom srca.

Očistiti srce
Isus je u šestome Blaženstvu Besjede na gori načeo jednu duboku čežnju. „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati.“ Isus je na vlastitome tijelu iskusio ponore ljudske duše. Pa ipak se ne da smesti. Nazivajući blaženima ljude koji imaju čisto srce, on polazi otuda da i danas ima ljudi koji su iskreni. A s ovim nas blaženstvom poziva da vjerujemo svojoj čežnji za slobodom od svih potajnih namjera i da svoje srce očistimo od svega što ga pokušava smutiti.

Čišćenje kao zadaća
Isus polazi otuda da ovu čistoću srca u sebi nemamo tek tako. Ima doduše ljudi kod kojih se od djetinjstva susrećemo s nečim jasnim i čistim, iskrenim i pravim. Susret s takvim ljudima bistri nešto i u nama. Ali i naša je zadaća čistiti svoje emocije, koje se u svakodnevici miješaju uvijek iznova s emocijama naše okoline.
Za Isusa je čisto, „jednostavno“ oko oznaka čista srca: „Tvoje oko je svjetiljka tijelu. Ako ti je oko bistro (jednostavno, čisto), čitavo tvoje tijelo bit će zdravo“ (Lk 11,34). Isus nas dakle opominje da dopustimo da nam tijelo prožme svjetlo i iz nas odagna svu tamu.

Smućen sjaj
Židovska tradicija shvaćala je čišćenje kao iseljenje iz smućenosti. Ona tumači trostruki Abrahamov izlazak iz zemlje, iz zavičaja i iz očinskoga doma kao izlazak iz smućenosti koju nam je priredio otac, koju nam je ostavila majka, i iz smućenosti s kojima smo sami potamnili jasnu i izvornu Božju sliku u sebi. Čistoća srca dakle znači: Trebamo izići iz modela života naše prošlosti, iz svega što je nestalo po očekivanjima i projekcijama naše okoline.
Put čišćenja je stoga put u tišinu: Potrebna nam je tišina da bismo došli u dodir s nutarnjom čistoćom i jasnoćom. Tada se sve relativizira. I mi prestajemo sebe definirati sporednim vrijednostima. Tada dolazimo ponovno u dodir s izvornim sjajem naše duše.

Gledati Boga, postati jedno
Sreća koju Isus obećava ljudima čista srca jest gledanje Boga. Stoga su prije svega mistici voljeli i cijenili ovo blaženstvo. Uvjet za gledanje Boga jest čisto srce.
Čovjekov cilj je gledati Boga i u gledanju postati jedno s Bogom. Nekima to možda zvuči vrlo apstraktno. Ali mistici su svoj put uvijek shvaćali i kao put do najdublje sreće koja se daje čovjeku. Gledati Boga u skladu je s najdubljom čovjekovom čežnjom. Kad gledamo Boga, zaboravljamo sebe. Postajemo jedno s Bogom i istodobno jedno sa samima sobom. U jedinstvu s Bogom prepoznajemo tko smo u najnutarnjijoj nutrini. Ćutimo sebe u svjetlu, prosjani Božjim svjetlom. To je vrhunac očovječenja, ono najviše za čime jedan čovjek može težiti.

Cilj našega života
Gledati Boga cilj je našega života. Grgur Niški naglašuje u svome tumačenju ovoga blaženstva uvijek iznova da od svih grijeha i pogrješaka očišćen čovjek može u svojoj vlastitoj nutrini gledati Boga. On je uvjeren „da svi koji su svoje srce očistili od svakoga zla i od svake strastvenosti, gledaju u svojoj vlastitoj ljepoti odsjaj božanskoga bića.“ Tko je postigao čisto srce, vidi svoje vlastito biće kao otisak Boga. I u ovome otisku može kao u ogledalu vidjeti izvornu sliku: „Ako dakle tvoje osjetilo i težnja odbija svaku zloću, čuva se slobodnim od svake strastvenosti i drži se postrani od svake zaprljanosti, nazvan si blaženim radi svoje dalekosežne snage gledanja; jer slijedom svoga čišćenja možeš gledati ono što neočišćeni ne može gledati i što ti se nudi nakon što je gusta tama uzeta s očiju tvoje duše: blažen pogled na jasnome nebu tvoje duše. I što tu vidiš? Čistoću, svetost, jednostavnost – sva divna zračenja božanskoga bića u kojima dakle sam Bog smije biti gledan.“

Prosjaj božanske ljepote
Samo ako čovjek u gledanju Boga postane svjestan sama sebe, sama sebe prepozna u jasnoći i istodobno sebe u Bogu ostavi, naći će svoje najuzvišenije dostojanstvo. Gledanje Boga vodi i do gledanja vlastitoga bića i do prave spoznaje samoga sebe. Čisto srce se oslobodilo svakoga poistovjećivanja sa zemaljskim stvarima. Tako čovjek preko čista srca dolazi do samoga sebe, do svoga duhovnoga sebstva. I samo onaj tko dođe u dodir s ovim duhovnim sebstvom, uistinu je zdrav. I ozdravljenje svojih povreda neće više tražiti izvana. On svoje ozdravljenje više ne očekuje od naklonosti i pomoći drugih ljudi. Nalazi ga u samome sebi kad po čistoći postane on sam.
U blaženstvu onih koji su čista srca hoće Isus dakle probuditi smisao za ovu ozdravljujuću i usrećujuću ljepotu, koja je vrlo često potamnjena. Za onoga koji je čista srca sjaji božanska ljepota u njegovu srcu i on se smije uvijek tomu radovati. Najveća je sreća prema tome gledanje Boga u vlastitome srcu. Čisto oko vidi Boga u dubinama duše.

Prema Anselmu Grünu
S njemačkoga preveo i priredio Pavao Madžarević

Sebi

Budi odvažan unatoč svemu.
Ne gubi se unatoč svemu.
Ne uzmiči dobroj kobi.
Uzdigni se iznad zavisti,
zabavljaj se sobom,
i ne smatraj zlom
ako se protiv tebe urote sreća,
mjesto i vrijeme.
Što te žalosti i krijepi
smatraj izabranim,
prihvati svoju sudbinu.
Ostavi sve bez žaljenja.
Čini što se mora učiniti,
ionako ti je naređeno.
Čemu se još možeš nadati,
to se još uvijek rađa.
Zašto se kuka, zašto pak hvali?
Svoja nesreća i svoja sreća
svaki je sebi sam.
Pogledaj sve stvari.
Sve je to u tebi,
ostavi svoje isprazne tlapnje.
I prije nego kreneš naprijed,
povuci se u se.
Tko je sam svoj učitelj
i može sobom vladati,
tomu je široki svijet
i sve drugo podložno
(Paul Fleming, 1609.-1640.)

Šleski barokni pjesnik Paul Fleming (1609.-1640.) pokazuje u svojoj pjesmi put do nutarnje slobode. To je put do prave sreće. Čak i kad se svijet urotio protiv mene, ne smijem to smatrati trpljenjem. Uza sve izvanjske protivštine radi se o tome da pođem prema unutra, da se vratim k sebi i postanem sam svoj učitelj. Izvanjsko me tada više neće uznemirivati. Tada više nisam u ruci svijeta, nego je svijet podređen meni. To su misli koje dolaze do izražaja kako u stoičkoj filozofiji, tako i u tradiciji kršćanske askeze: Trebamo ovladati samima sobom. Tko je određivan svojom ćudljivošću i raspoloženjima, postaje rob svijeta. A sve što se nadamo naći vani, nalazi se i u nama samima. Tako sve postaje prispodoba, da bi se otkrilo bogatstvo naše vlastite duše. U našoj duši je sve što trebamo. Ondje je i sve što vidimo vani. Čak i kad to izvanjsko nemamo kao vlasništvo, ono ipak pripada nama kad ga promatramo i u sebe primamo slike.

Prema Anselmu Grünu
S njemačkoga preveo i priredio Pavao Madžarević