monasticism

Zanijekati sebe u punom smislu znači odreći se ne samo onoga što imamo nego i onoga što jesmo, znači živjeti ne po svojim željama i prosudbama već po Božjoj volji za nas. Tako će kršćansko odricanje dospjeti do najdubljih dubina našega bića.

Svećenici i redovnici vežu se zavjetima kako bi određenim izvanjskim činima discipline i pobožnosti jednostavnije i izravnije došli do savršenstva milosrdne ljubavi. »Hoćeš li biti savršen, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom« (Mt 19,21). Uz uobičajene obveze koje imaju svi i koje su upravljene savršenoj ljubavi Božjoj, svećenik i redovnik obvezan je ispuniti i posebne obveze za koje je položio zavjete. One su mu dane s određenom svrhom: da može iznutra rasti u ljubavi i jedinstvu s Kristom. Taj nutarnji rast u ljubavi pravi je rast u savršenosti. Zbog toga svećenik i redovnik mora iskoristiti sredstva koja su mu ponuđena po njegovu staležu da se odreče »svijeta«, da savršenije živi »u duhu« i da raste u jedinstvu s Bogom.

Laik svakako nema sve duhovne pogodnosti koje se nude u redovničkom staležu. Ali, ne zaboravimo da laikat ima prednosti i pravih žrtava sam po sebi. Redovnički zavjeti nikako nisu jedini oblik heroizma koji se stavlja pred kršćanina koji teži za svetošću. Obveze oženjenih često nisu ništa lakše od onih u samostanu. Brak je sakrament i zato je bračni život posebno posvećen sakramentalnom milošću. Ta sakramentalna milost uzdiže bračnu ljubav na duhovnu razinu i zato nije prepreka jedinstvu s Juristom. Ako je se promatra u duhu vjere, ona - po sebedarju u jednostavnosti i ljubavi - postaje prilika za rast u svetosti.

Zato ne smijemo zamišljati da je bračni život »život u tijelu«, a redovnički život samo »život u duhu«. Bračni život je pravi duhovni poziv, iako je, na mnogo načina, nehotice prikazan tegobnim zbog činjenice da oženjeni ljudi ne prepoznaju svoje duhovne mogućnosti i često ne nalaze nikoga tko bi ih vodio u pravom smjeru.

Svakako je tragično da se oženjeni kršćani moraju zamišljati na neki način isključenima iz života svetosti i savršenosti samo zato što misle da je teško ili nemoguće oponašati strogost, posvećenost i pobožnost redovnika.

Naprotiv, oni bi se trebali radovati činjenici da im je Crkva u svim tim stvarima ostavila slobodu da pronađu ono što najbolje odgovara njihovim potrebama. Neka čitaju Novi zavjet i neka nasljeduju duh prvih kršćana koji su zajedno blagovali i »lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu« (Dj 2,46-47). Neka urone u liturgijski život Crkve i izvuku iz njezine euharistijske pobožnosti svu snagu koja im treba da žive u ljubavi i zaboravu samih sebe.

Put svetosti je put povjerenja i ljubavi. Pravi kršćanin živi »u Duhu« i u svakom trenutku pije iz skrivenog izvora božanske milosti, bez da je opsjednut bilo kakvom posebnom potrebom za kompliciranim i nevažnim pravilima (običajima, praksama, navikama, propisima). On je, iznad svega, usredotočen na bitno: na trenutke jednostavne molitve i vjere, na prisutnost Božju, na dragovoljno predanje božanskoj volji u svemu - posebno u dužnostima svoga staleža - i, iznad svega, na ljubav prema svome bratu u Kristu.

Ipak, odricanja nikada neće nedostajati. Kršćanin mora voditi život u kojem često mora podnositi bolne žrtve. Trajni napor da kontrolira svoju naglost i sebičnost, da se pokori zahtjevima ljubavi, traži neprestanu i neumornu žrtvu.

»Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete. Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: 'Abba! Oče!' Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo« (Rim 8,12-17).

»Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima! (Gal 5,22-25).

Ipak, sv. Toma jasno ističe da je u ovome životu apsolutna savršenost nemoguća. Savršenost kojoj moramo težiti najviša je i najpotpunija, ali ona je dostižna tek u nebu. U nebu će naša ljubav stalno biti stvarno i potpuno usmjerena prema Bogu. Takva savršenost nije moguća na zemlji. Savršenost koja se može postići u ovome životu ona je koja odbacuje sve što se protivi ljubavi Božjoj:
a) odbacivanje svih smrtnih grijeha - a to spada pod zapovijedi
b) otklanjanje prepreka za pravu ljubav – a to spada pod savjete.

Sv. Toma ovdje govori o redovničkim zavjetima, ali evanđeoski savjeti sigurno nisu izuzeti iz života kršćana laika. On također može razmišljati na koji će način - primjerice živeći u duhu siromaštva - prijeći razinu zapovijedi i posvetiti svoj život Bogu tako da obrati veću pozornost njegovoj prisutnosti i dubljem sjedinjenju s njegovom svetom voljom.

Neki od ranih pustinjskih otaca vjerovali su da se asketskom disciplinom u ovom životu može postići gotovo apsolutna savršenost. Kasijan je vjerovao da je to moguće. Sv. Jeronim je ispočetka vjerovao isto, ali je poslije odustao od takvoga razmišljanja i kao sv. Toma uvidio da, u sadašnjem životu, možemo biti samo relativno savršeni. Mi nikada nećemo biti bez polupromišljenih propusta koje uzrokuje naša slabost. To je istina čak i kad su u pitanju sveci, koji su svi zadržali svoju krhkost i ljudsku ograničenost.

Paradoks je monaške povijesti da je ideal super-čovjeka koji u sebi savršeno obuzdava požude ovoga svijeta, više poganski nego kršćanski koncept i stoga je on više ideal »tijela« nego »duha«. U kršćanskoj svetosti, određene ljudske slabosti i nesavršenosti sasvim su spojive sa savršenom ljubavlju Božjom tako dugo dokle god dolazimo do poniznosti iz iskustva vlastite grešnosti i na taj način sve više učimo imati potpuno i savršeno povjerenje u milost Božju. Sv. Pavao nam je klasičan primjer:

»I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: 'Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.' Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12,7-10).

To ne znači da kršćanin ne može doći do pravog i relativno savršenog mira, čak i u ovome životu. Svakako se svi možemo i moramo truditi postići mir srca i oslobođenje od neurednih strasti. Bez toga nutarnjeg mira ne možemo stvarno upoznati Boga i uživati prisnost s njim, što nam je - kao njegovoj djeci - namijenjeno.

Ipak, mir se ne postiže brutalnom snagom i nasiljem, despotskim obuzdavanjem naših nagona. Mir nije stvar snage već je on plod ljubavi. A ljubav znači podložiti se Kristu, poslušno se pokoriti njegovu Duhu. Pravi je mir djelo Božjeg milosrđa a ne ljudske volje. Kada mu se u ljubavi prepustimo, sama njegova prisutnost utažuje naše želje i smiruje pobunjene strasti. I ako se povremeno podignu oluje u našim srcima, ako nam izgleda kao da Bog spava, i usred tih sukoba svejedno možemo imati duboki mir ako mu zaista vjerujemo. I zaista, moramo shvatiti da on dopušta sukobe samo zato da očisti naša srca, da kuša našu strpljivost i tako ojača naš duhovni mir.

Savršenost kršćanskog odricanja paradoksalno uključuje čak i odricanje od određenih neurednih zadovoljstava u našim krepostima i asketskoj odvažnosti (ako je ima). Sveci nisu arogantne i samouvjerene osobe koje njihove kreposti čine bogatima i moćnima u duhovnom staležu. One su prije kao Jeremijini ljudi koji su potpuno shvatili svoje siromaštvo pred Bogom:

Ja sam čovjek što upozna bijedu
pod šibom gnjeva njegova.
Mene je odveo i natjerao da hodam
u tmini i bez svjetlosti.
I upravo mene bije i udara
bez prestanka njegova ruka.
Iscijedio je moje meso,
kožu moju,
polomio kosti moje.
Načinio mi jaram,
glavu obrubio tegobama.

U bespuća me vodio, razdirao,
ostavljao me da umirem.
Napinjao je luk svoj i gađao me
kao metu za svoje strelice.
U slabine mi sasuo strelice,
sinove svoga tobolca.
Postao sam smiješan svome narodu,
rugalica svakidašnja.
Gorčinom me hranio,
pelinom me napajao.
Puštao me da zube kršim kamen
grizući,
zakapao me u pepeo.
Duši je mojoj oduzet mir,
i više ne znam što je sreća!
Bez prestanka na to misli
i sahne duša u meni.
To nosim u srcu
i gojim nadu u sebi.
Dobrota Jahvina nije nestala,
milosrđe njegovo nije presušilo.
Oni se obnavljaju svako jutro:
tvoja je vjernost velika!
»Jahve je dio moj«, veli mi duša,
»i zato se u nj pouzdajem.«
Dobar je Jahve onom koji se u nj
pouzdaje,
duši koja ga traži.
Dobro je u miru čekati
spasenje Jahvino!

Tužaljke 3,1-5.11-17.20-26.

T. Merton, Život i svetost