monasticism

nedjelja, 21.11.2010.

Iskustvo nemoći i posrtaja


Image and video hosting by TinyPic

Za Andrea Loufa put do Boga vodi uvijek preko iskustva vlastite nemoći. Tamo gdje ne mogu ništa učiniti, tamo gdje mi je sve izmaknulo iz ruku, gdje još mogu samo ustanoviti kako stalno posrćem, upravo tamo je i mjesto gdje mi ne preostaje ništa drugo, nego da se prepustim Bogu i pružim k njemu svoje prazne ruke. Iskustvo Boga nije nikad nagrada za naš vlastiti trud, nego odgovor na našu vlastitu nemoć. Prepustiti se Bogu cilj je duhovnoga puta. Andre Louf govori o askezi slabosti: »Svaki oblik prave askeze mora monaha nekako dovesti do te nulte točke kad se slamaju sve njegove snage i kad se sučeli sa svojom krajnjom nemoći kojoj više nije dorastao. Tada njegovo srce postaje skršeno, slomljeno, cor contritum, a s njegovim srcem i svi njegovi ljudski planovi o savršenosti. U tom slomljenom, skršenom srcu gdje vladaju još samo slabost i nemoć, tu onda može nastupiti snaga Božja i sve učiniti novim. Tada askeza postaje trajnim čudom u poniženu i slomljenu srcu koje se predaje još samo svojoj vlastitoj slabosti i Božjoj svemoći«.

Louf citira i izreku starog oca Mojsija: »Post i bdijenje imaju cilj da monaha obeshrabre, 'ut se dimittat', da se preda pa da ga to dovede k poniznosti. Kad to urodi plodom, tada susreće monah srce Božje i Bog se sam čudesno objavljuje« Askeza me ne vodi u jakost nego u slabost, u iskustvo da sam sebe ne mogu učiniti boljim, da sam potpuno upućen na Božju milost. Tu moram napustiti samoga sebe i sva svoja nastojanja kako bih se prepustio Božjim rukama.

Uprkos svim posrtajima monasi ipak pozivaju na askezu. Bez nje bi Božja milost bila »jeftina milost«, kako je naziva Bonhoeffer. Tek kad uz sve borbe osjetim da sam sebe ne mogu učiniti boljim, spoznajem što zapravo znači milost i možda mogu dokučiti, kako to kod Bernanosa zapisuje seoski župnik u svoj dnevnik: »Sve je milost.« Louf na jednom primjeru razjašnjava što naziva askezom slabosti: »Pretpostavite slučaj da mladi monah dođe i pita: 'Oče, smijem li ujutro ustati jedan sat ranije? Mogu ja to, vjerujte mi!' - 'No, kad možete, nije potrebno. Tada to više nema nikakva smisla! Gdje ste tada? Tada ste na strani pravednika ...' Potpuno bi bila drugačija situacija da je rekao: 'To je moja slaba strana i osjećam da me Bog po toj slabosti poziva da bi izveo u meni čudo'. To je askeza. A jasno je da nije svatko pozvan na to«. Askeza ne znači iskušavati svoje snage, nego stalno dolaziti do svojih vlastitih granica da bismo se tamo predali onom Bezgraničnom. »Uvjeren sam da monaška askeza po sebi -inače bi to bila neka poganska askeza - može biti samo gesta slabih i siromašnih ljudi koji sada svu svoju nadu polažu u milost« Katkad ne preostaje Bogu nikakva druga mogućnost da čovjeka dovede do njegove vlastite slabosti osim kroz grijeh. »Izak Ninivski kaže: Kad Bog ne nade više nikakva drugog načina, dopušta grijeh da bi čovjeka doveo do njegove najdublje slabosti. No to je posljednji mogući način. Ipak katkad Bog pribjegava tom načinu jer se samo tako može očitovati njegova snaga«. U mojem se grijehu raspršuju sve iluzije koje sam stvorio o sebi i svom duhovnom putu. Tu osjećam da mi moja askeza nije pomogla da izbjegnem grijeh. Spoznajem da nema nikakve garancije da više neću griješiti. Stalno padam u grijeh kad me Bog ne podržava. Mogu činiti što god želim, bez Božje sam milosti pred grijehom bespomoćan. Kad mi to postane potpuno jasno, ništa mi drugo ne preostaje nego da se oslonim samo na Boga. Tada padaju svi zidovi koje sam podigao između Boga i sebe. Tada mi je oduzeto sve što sam imao u rukama. Mogu ih još samo otvoriti i predati se Bogu. Grijeh postaje felix culpa (sretni grijeh) kad mi otkrije moju vlastitu nemoć. Ne mogu ništa za sebe jamčiti. Grijeh me upućuje na Boga koji me jedini može promijeniti.

Uvijek se radi o tome kako tumačim svoja iskustva i kako reagiram na njih. Mogu svoj grijeh tumačiti kao izdaju, propust, neuspjeh i reagirati na nj s predbacivanjem samome sebi. To će me onda iznutra pritisnuti i dotjerati do rezignacije. Mogu grijeh učiniti bezazlenijim, pa će moj duhovni život postati obična malograđanština. A mogu grijeh i potisnuti, tada postajem farizej. Duhovnost odozdo nas poziva da u grijehu vidimo šansu kako da se potpuno bacimo Bogu u naručje. To naravno ne znači da možemo slobodno i svjesno griješiti. Treba se boriti, da bi nas Bog promijenio. No unatoč tome padat ćemo stalno ponovno u grijeh. Ako se s time pomirimo, ako priznamo svoju vlastitu nemoć u svom nastojanju prema savršenosti, tada je upravo ova najniža točka ta prilika da se potpuno predamo Bogu u ruke. U grijehu skida Bog s našeg lica sve maske, tada se slamaju svi zidovi korektnosti koje smo sami podigli. I tada možemo posve razgolićeni stati pred stvarnoga Boga i dati da nas njegova ljubav opet uspravi.

Andre Louf citira stalno sv. Pavla: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje ... Jer kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12, 9). Paradoks je duhovnog puta da upravo u svojoj slabosti dobivamo osjećaj za Božju milost. U našoj askezi često nam se čini kao da napredujemo sami, svojom zaslugom, da smo sami izborili svoje kreposti. Tek na padovima osjećamo da sami sebe ne možemo učiniti boljima i da smo potpuno upućeni na milost Božju. Božja milost gradi na našoj slabosti i u našoj nemoći postaje snagom Duha. Duh nas može promijeniti samo »kad razbije, kad probije. On mora srušiti zidove, utvrde i kule«. Milost za Loufa nije »neka vrsta zaštitnog pokrivača koji se može raširiti preko svega ... Milost dopire dublje od naše podsvijesti. Ona je nešto što je u nama najdublje, ona mora kroz psihu i tijelo doći do rasta. I normalno da će to našu psihu uskomešati, slomiti i ponovno izgraditi, raniti i izliječiti, uspraviti« . Milost gradi na naravi i može je uzvisiti. Ali ona može djelovati također tako da nas vodi do naše najdublje točke, do nulte točke. »Odlučujući duhovni ispit u njegovu životu dovodi monaha na rub očajanja, na prag mogućnosti da izgubi razum. Dotle bi mogao dospjeti da nije iz svoje najdublje slabosti spašen milošću. To nije čudnovato; kad se sruše zidovi lažne poniznosti i lažne savršenosti, nenadano je sve iznova moguće«. Kad se razbiju ideali kojih se monah do tada tako čvrsto držao, tada mu ne preostane ništa do - predati se Bogu.

Anselm Grün, Meinrad Dufner, Duhovnost odozdo
- 09:08 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 13.11.2010.

Bez prestanka se molite!


Image and video hosting by TinyPic

-Eto vidite, oče, ima već gotovo godinu dana kako sam čuo na službi Božjoj u Poslanici ovu zapovijed: Bez prestanka se molite! Ne mogavši to shvatiti, počeo sam čitati Sv. pismo. I u njemu sam na mnogo mjesta našao Božje naređenje da se treba moliti neprestano, uvijek, u svako vrijeme, na svakom mjestu. Ne samo za svakim poslom, ne samo dok se bdije, nego i za vrijeme sna. Ja spavam, a srce moje bdi. (Pj 5,2) To me silno začudilo i nisam mogao razumjeti kako bih ovo mogao izvršiti i na koji način. Silna želja i znatiželja probudile su se u meni. Dan i noć to nije ostavljalo moju pamet. Zbog toga sam počeo ići po crkvama i slušati propovijedi o molitvi. Ali koliko god sam ih slušao, ni u jednoj nisam dobio pouke kako se može neprestano moliti. Govorilo se tu ili samo o pripravi na molitvu ili o njezinim plodovima i slično, bez upućivanja kako se može moliti neprestano i što znači takva molitva. Uz pomoć Svetog pisma, koje sam često čitao, ispitivao sam ono što sam čuo. Ali ni tako nisam postizavao željene spoznaje. I tako sam do sada ostao u dvoumici i nemiru.

Starac se prekrižio i počeo govoriti:
-Zahvali Bogu, dragi brate, što je otkrio u tebi neodoljivu čežnju za spoznajom neprestane unutarnje molitve. Spoznaj u tome Božji poziv i umiri se s uvjerenjem da se do sada izvršila nad tobom kušnja suglasnosti tvoje volje s glasom Božjim i da ti je dano razumjeti da se nebesko prosvjetljenje neprestane unutarnje molitve postiže ne mudrošću ovoga svijeta niti izvanjskom znatiželjom, nego, naprotiv, siromaštvom duha i djelotvornim iskustvom, u jednostavnosti srca. Stoga nikako nije čudno što nisi mogao čuti nešto o biti molitve i spoznati kako se može domoći njezinog neprestanog djelovanja. I zaista, premda se o molitvi ne propovijeda malo i premda ima mnogo pouka raznih spisatelja, a budući da su sva njihova rasuđivanja osnovana većinom na umovanju, na shvaćanju prirodnog razuma a ne na djelotvornom iskustvu, tako oni i naučavaju više o svojstvima molitve nego o samoj molitvi. Netko lijepo rasuđuje o potrebi molitve, drugi o njezinoj moći i dobrotvornosti, treći o sredstvima za savršenstvo u molitvi, tj. o tome da za molitvu trebaju usrdnost, pažnja, toplina srca, čistoća misli, pomirenje s neprijateljima, poniznost, skromnost i ostalo. A što je sama molitva i kako naučiti moliti, na ta osnovna i neophodno potrebna pitanja vrlo se rijetko nalaze iscrpna objašnjenja kod današnjih propovjednika. Ta se pitanja teže mogu shvatiti od svih spomenutih njihovih rasuđivanja i iziskuju tajanstveno znanje, a ne samo školsku učenost. I što je još žalosnije, ohola stihijska mudrost nagoni na to da se Božje stvari mjere ljudskim mjerilom. Mnogi rasuđuju o molitvi sasvim naopako, misleći da pripravna sredstva i podvizi proizvode molitvu, a ne da molitva upravo rađa podvige i sve kreposti. U tom slučaju oni nepravilno zamjenjuju plodove ili posljedice molitve s njezinim sredstvima i oblicima i tako umanjuju snagu molitve. A to je potpuno protivno Sv. pismu jer apostol Pavao naučava o molitvi ovim riječima: Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve... (1 Tim 2,1) Prva pouka u riječima Apostola sastoji se u tome što molitvu postavlja prije svega: Preporučujem prije svega da se obavljaju molitve... Ima mnogo dobrih djela koja se zahtijevaju od kršćana, ali djelo molitve mora biti prije svih jer se bez nje ne može izvršiti nikakvo drugo dobro djelo. Ne može se bez molitve naći put do Gospoda, shvatiti istinu, razapeti tijelo (put) sa strastima i požudama, biti prosvijetljen u srcu svjetlom Kristovim i s Njim se spasonosno sjediniti bez prethodne i česte molitve. Velim česte, jer su savršenstvo i ispravnost molitve izum naših mogućnosti, kako govori apostol Pavao: ... ne znamo što da molimo kako valja... (Rim 8, 26) Dakle, samo je učestalost i ustrajnost dana u udio našim mogućnostima kao sredstvo da postignemo čistoću u molitvi koja je mati svakog duhovnog dobra. Steci majku i dobit ćeš potomstvo, govori sv. Izak Sirski. Nauči se steći najprije molitvu i lako ćeš ispuniti sve kreposti. U ovo su nejasno upućeni i slabo govore oni koji se malo razumiju u djelovanje i tajanstvena naučavanja svetih otaca.

Razgovarajući tako, stigosmo do samog pustinjačkog samostana a da to nismo ni osjetili. Da ne propustim priliku uz ovog mudroga starca i da se brže ispuni moja želja, požurih se da mu kažem:
- Budite dobri, časni oče, pa mi objasnite što znači unutarnja neprestana molitva i kako se može na nju priviknuti. Vidim da to poznate do u tančine i iz iskustva.
Starac je ljubazno uslišao ovu moju prošnju i pozvao me k sebi:
- Dođi sada k meni, dat ću ti knjigu svetih otaca, iz koje ćeš moći podrobno razumjeti molitvu i priviknuti se na nju uz pomoć Božju.

Uđosmo u ćeliju i starac poče govoriti:
- Neprestana unutarnja Isusova molitva jest neprekidno i stalno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem. Ona je predstavljanje Njegove postojane prisutnosti, uz prošnju Njegovog smilovanja, za svakim poslom, na svakom mjestu, u svako vrijeme, dapače i u snu. Izražava se ovim riječima: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Ako se netko privikne ovom zazivanju, osjećat će veliku utjehu, ali i potrebu da obavlja uvijek ovu molitvu, tako da bez molitve uopće neće moći ni.biti, a ona će se sama po sebi u njemu izlijevati. Razumiješ li sada što je neprestana molitva?
- Vrlo razumljivo, oče moj. Za ljubav Božju, naučite me kako se može postići! - uskliknuh od radosti.
- Dakle, kako se može priviknuti na molitvu, pročitat ćemo u ovoj knjizi. Knjiga se zove Dobrotoljublje. Obuhvaća podrobno sav nauk o neprestanoj molitvi, koji su izložila dvadesetpetorica svetih otaca i tako je uzvišen i koristan da se smatra glavnim i prvim učiteljem duhovnoga života i, kako govori sveti Nicefor, vodi do spasenja bez muke i znoja.
- Zar je uzvišenija i svetija od samog Svetog pisma?- pitao sam.
- Ne, nije uzvišenija ni svetija od Svetog pisma, ali sadrži jasna objašnjenja onoga stoje sadržano u tajanstvenom obliku u Svetom pismu, koje je, zbog svoje uzvišenosti, nedokučivo za naš ograničeni razum. Evo primjera: sunce je divno svjetlilo, najveličajnije i najblistavije. Ali ne možeš ga pogledati i promatrati prostim, nezaštićenim okom. Potrebno je izvjesno potamnjeno staklo, premda milijun puta manje i mračnije od sunca, kroz koje bi ti mogao promatrati tog prekrasnog kralja svjetlila, radovati se i primati njegove plamene zrake. Tako je i Sveto pismo blistavo sunce, a ovo Dobrotoljublje potrebno staklo.

A sada slušaj, čitat ću na koji se način valja privikavati na neprestanu unutarnju molitvu.
Starac je otvorio Dobrotoljublje, potražio pouku svetog Šimuna, Novog Bogoslova: Sjedni u tišini i osami, prikloni glavu, zaklopi oči, diši spokojnije, u mislima gledaj u nutrinu srca, svodi um, tj. svoje misli, iz glave u srce. Dok dišeš, izgovaraj tiho usnama ili samo razumom: Gospode Isuse Kriste, smiluj mi se! Nastoj odagnati od sebe rastresajuće misli, budi miran i strpljiv i češće ponavljaj ovu vježbu.

Zatim mi je starac sve to pokazao primjerom. Još smo čitali iz Dobrotoljublja svetog Grgura Sinajskog i časne oce Kalista i Ignacija. Starac mi je još svojim riječima protumačio sve pročitano u Dobrotoljublju. Pažljivo sam i s radošću sve slušao, upravo gutao u pamćenju i nastojao, koliko je god moguće, zapamtiti sve u tančine. Tako smo prosjedili cijelu noć i bez spavanja pošli na jutrenje.

Otpustivši me, starac mi je dao svoj blagoslov i rekao mi da, vježbajući se u molitvi, dolazim k njemu u jednostavnosti srca i iskreno jer nije lako i malo uspjeha donosi zanimanje za unutarnje duhovno djelovanje bez učiteljeva nadziranja.
Stojeći u crkvi, osjećao sam u sebi plamenu radost da naučim što valjanije neprestanu molitvu i molio sam Boga da mi u tome pomogne.

Ispovijesti ruskog hodočasnika

- 13:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 10.11.2010.

Gora


Image and video hosting by TinyPic

Silan je Gospodin na visinama.
(Ps 93,4)


Nije bez razloga samotište većinom skriveno u nekome kutu gorja. Ondje je lakše naći komadić pustinje, gdje se može živjeti skriveno, jer je manje pristupačno ljudima. Ali i sva povijest religija daje ovomu mjestu božansko značenje. Mjesto na kojemu prvenstveno susrećemo Boga; moraš mu zadržati taj mistični karakter. Djevičansko i samotno gorje dostojan je okvir za duboke razgovore s Gospodinom.

Kao pustinje i gorje poziva na odricanje. Ali u svojoj veličini ono je još više znak izdignuća ljudske duše nad zemaljske aktivnosti, nad ljudske grijehe i radosti. Ono se divno izdiže iznad zemlje prema čistoći neba. Svi koji se na njega uspinju, osjećaju i doživljavaju tu napetost, osobitu vrstu djevičanstva, koje ono zrači. Ono pročišćuje ljudsku narav od njezinih zlih strasti. Nedodirnuti vrhunci govore o Bogu koji je "silan u visinama" (Ps 93,4). Pustinjaci i nekršćani podlijegali su privlačnoj snazi gora, kao da je njihov vrhunac prijestolje njegove slave. Taj duhovni čar, koji je na njima, nije nikakav umišljaj, daj se njime očarati. U samotištu ćeš doživjeti milost koja počiva na tim blagoslovljenim brdima; Bog ih je izabrao da ondje progovori srcima ljudi.

Monah-pustinjak, Gdje procvjetava pustinja


- 21:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.