monasticism

Naš bi cijeli život morao biti razmatranje o našoj zadnjoj i najvažnijoj odluci: izboru između života i smrti. Svi moramo umrijeti. Ali raspoloženje kojim susrećemo smrt čini od naše smrti izbor ili smrti ili života.

Ako smo za vrijeme svoga života izabrali život, tada na samrti prelazimo od smrti na život. Život je duhovna stvar, a duhovne su stvari šutljive. Ako taj duh koji čuva plamen tjelesnog života što gori u našim tjelesima nastoji da hrani i sebe uljem koje se nalazi samo u šutnji Božje ljubavi, tada, kada tijelo umre, taj će duh gorjeti istim uljem, svojim plamenom. Ali ako je taj duh sav izgarao niskim uljem strasti, sebičnosti ili oholosti, onda će, kada dođe smrt, taj duhovni plamen ugasiti sa tjelesnim svjetlom, jer nema više u svjetiljci ulja.

Moramo naučiti za vrijeme svoga života opremiti svoje svjetiljke i napuniti ih dobrotvornom ljubavi u šutnji, katkada govoreći i ispovijedajući Božju slavu, da uvećamo svoju dobrotvornu ljubav uvećavanjem te ljubavi kod drugih i učiti ih putove mira i šutnje.

Ako, u času naše smrti, smrt nam dođe kao nepoželjan stranac, bit će to zato što nam je i Krist uvijek bio nepoželjan stranac. Jer kada dolazi smrt, dolazi i Krist, noseći vječni život što ga je kupio svojom smrću. Oni koji ljube pravi Život, radi toga, često misle o svojoj smrti. Njihov je život pun šutnje, a ona je unaprijed zadobivena pobjeda nad smrću. Šutnja, uistinu, čini smrt našom sluškinjom, čak i prijateljicom. Misli i molitve koje izviru iz šutljiva razmišljanja o smrti slične su drveću koje nadvladavaju strah pred nesrećom, jer su pobijedile strast i želju. Okreću lice naše duše, po trajnoj želji, prema Kristovu licu.

Ako velim da je sav šutljivi život upravljen na konačnu izjavu, ne mislim da svi moramo uspjeti umrijeti sa pobožnim riječima na svojim usnicama. Nije nužno da naše zadnje riječi imaju neko posebno ili dramatsko značenje vrijedno da se zapiše. Svaka dobra smrt koja nas vodi preko neizvjesnosti toga svijeta nepogrešivu miru, i šutnji Kristove ljubavi, sama je po sebi neka izjava i zaključak. A on kaže, ili riječima ili bez njih, da je dobro za život da dođe svom svršetku, tijelo da se vrati u prah, a duh da pođe Ocu, po milosrđu našega Gospodina Isusa Krista.

Šutljiva smrt može govoriti rječitijim mirom nego smrt isprekidana živahnim riječima. Osamljena smrt, tragična smrt, ipak nam može više reći o Kristovu miru i milosrđu nego mnoga druga udobna smrt.

Rječitost je, naime, smrt rječitosti ljudskog siromaštva koje se susreće sa bogatstvom božanskoga milosrđa. Što smo svjesniji da je naše siromaštvo krajnje veliko, veće će biti značenje naše smrti: i veće njezino siromaštvo. Sveci su, naime, oni koji žele da budu najsiromašniji u životu, i koji se, iznad svega, vesele kada umiru u krajnjem siromaštvu.

T. Merton, Nitko nije otok

Poniznost nije jedno od jela na gozbi, nego začin koji daje okus svoj hrani. Šutnja, poslušnost, bdijenje, post, rad i askeza, usmjereni su prema njoj, kako bi se po njoj duboko u biće ukorijenilo odreknuće od svake dostatnosti i svake žeđi za moći i kako bi se tako u svakome ponovno rodio Krist, koji je samo Ljubav.

Doista, oholost vodi u neposlušnost, te je tako i grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt. Poniznost vodi k poslušnosti, koja je njezin prvi stupanj, i privodi nas k životu.

Kako postići savršenu poniznost, uči te Gospodin govoreći: "Učite od mene jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete spokoj svojim dušama." (Mt 11,29) Ako, dakle, hoćeš postići savršenu poniznost, gledaj što je Isus podnio i podnesi to i ti sam. Poniznost, to je Isus Krist koji je sišao s nebesa ne da vrši svoju volju, nego volju onoga koji ga je poslao. Evo čemu te uči tvoj Gospodin i tvoj učitelj da i ti postupaš kao što je i on postupao; on koji nije došao da mu služe, nego da služi. Hodeći njegovim stopama ući ćeš u veliko otajstvo Božje poniznosti: Bog je radi nas postao slugom i otkupiteljem, premda smo bili grešnici, svjedočeći tako svoju ludu Ljubav.

Poniznost te najprije treba podsjećati da si samo stvorenje. Sjeti se da je Gospodin onaj koji ti daje svoju snagu. Poput Petra, priznaj i ti da si samo čovjek, samo smrtan čovjek sličan svima drugima. (Dj 10,26) I da se, što si veći, više moraš poniziti kako bi našao milost pred Gospodinom, jer, koliko god da je velika njegova moć, časte ga ponizni. Tako prihvati i priznaj se poniznim stvorenjem pred Bogom, i po tom strahu ući ćeš u njegove tajne.

Poniznost te nadalje treba podsjećati da ostaješ grešnik.
Jer po milosti Božjoj jesi ono što jesi. Znaš da nikakvo dobro ne prebiva u tebi, tj. u tvome tijelu; doista, željeti dobro jest u tvojoj moći, ali ne i činiti ga: Spominjući se svoje radikalne nesposobnosti, koja te navodi da neprestano šapćeš: "Gospodine Isuse, Sine Boga živoga, smiluj se meni grešniku", izbaci iz svoga života svaku oholost. Gospodin nije došao pozvati pravednike, nego grešnike. Samo po poniznom pokajanju možeš biti opravdan. Svoje blago nosiš u glinenoj posudi kako bi se dobro vidjelo da ova izvanredna moć pripada Bogu, a ne dolazi od tebe. Jednako tako, zajedno sa carinikom i satnikom iz evanđelja, neprestano mu ponavljaj: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj" (Lk 7,6); "Isuse, smiluj se meni grešniku" (Lk 18,13). Više vrijedi onaj koji vidi svoje grijehe, nego onaj koji po svojoj molitvi uskrisava mrtve; onaj tko poznaje vlastitu slabost veći je od onoga koji gleda anđele. (Izak Sirijac)

Tako će poniznost za tebe postati milost obraćenja. Da bi odgojio i posvetio svoj narod, Gospodin ga je prokušao u poniženju. Spomeni se puta kojim te je Gospodin, tvoj Bog, vodio tijekom četrdeset godina pustinjom kako bi te ponizio, prokušao i upoznao tvoje srce. I sam si, prije nego što si bio ponižen, znao zalutati; sada se pridržavaj njegova obećanja. Otac te želi voditi tim istim putem da bi napredovao, jer, onoga koga ljubi, Gospodin ispravlja i kažnjava, svakog sina kojeg prihvaća. Jer pisano je: "Ne postoji tako ispravan čovjek na zemlji koji bi činio dobro a da nikad ne griješi."

Tako put poniznosti prolazi kroz kušnju poniženja, koja ti ponekad može izgledati kao zažarena peć. Vjeruj da su prezir i pogrde za tvoju dušu lijek protiv oholosti, i moli za one koji te zlostavljaju kao da su pravi liječnici. Budi uvjeren da tko god mrzi poniženje mrzi poniznost. Ako si napastovan, još se više ponizi, i Gospodin će ti priteći u pomoć. Tako ćeš napredovati na putu istinske savršenosti i tvoj uspon bit će razmjeran tvojem poniženju, jer tko god se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje bit će uzvišen. (Mt 5,11) Nije li znak savršene poniznosti radovati se uvredama? Dobro je da na kraju možeš ponovno reći zajedno sa svim Isusovim učenicima koji su pozvani da radi njega izgube sami sebe: "Sluge smo beskorisne, učinili smo što smo bili dužni učiniti." (Lk 17,10) Tako ćeš aktivno napredovati prema ovoj dobroj pasivnosti koja će tvoju dušu učiniti raspoloživom i podatljivom za milost, da bi te Bog, koji te je svojom svemoćnom rukom ponizio, podigao u pravi trenutak.

Samim tim poniznost će te naučiti svetosti.
Demoni tako dobro znaju da su poniznost vrata koja vode u savršenost, da je se, prema riječima pustinjskih Otaca, boje više od svih kreposti. Demon je jednog dana progovorio Makariju: "Ne mogu se boriti protiv tebe. Pa ipak sve što ti činiš, činim i ja: ti postiš, a ja uopće ne jedem; ti bdiješ, a ja uopće ne spavam. No u jednoj me jedinoj stvari pobjeđuješ." Otac Makarije upita: "Koja je to stvar?" Demon odgovori: "To je tvoja poniznost." Nije li tako Isus pobijedio Neprijatelja? Ništa tako djelotvorno ne pobjeđuje i ne tjera demone kao poniznost. Poniznost ih upropaštava.

Pierre Marie Delfieux, Bog u srcu grada

Postoji li na prvi pogled, onako po osjećaju, nešto što bi se moglo nazvati monastičkom liturgijom? Ili još bolje: ima li liturgija koja se slavi u samostanu neku svoju osobitost, nešto što se nikako ne može naći u župi?

Tu je ponajprije mjesto - opatijska crkva. Ona se razlikuje od opatije do opatije. No ima li kod nje nešto karakteristično, nešto što je zajedničko svim takvim crkvama? Možda je to nastojanje oko jednostavnosti, oko «primjerenog, lijepog» uresa koji ostavlja prostora simboličkome govoru. Često u njoj prevladava mirno ozračje, ozračje tišine, šutnje… To je mjesto iščekivanja. Šutnja iščekuje da je prekine pjev, ili pak prvi ton orgulja koji naznačuje početak slavlja. Drugo obilježje toga mjesta jest prisutnost, naime prisutnost Kristova. Na nju ne ukazuje samo maleno vječno svjetlo, nego katkada i nazočnost ponekog monaha ili sestre u molitvi. To je mjesto živo.

Pokazuju to stvari kojima je opremljeno, ali i način na koji mu se udiše život: kvaliteta mjesta, ali isto tako kvaliteta onoga što se u njemu odvija! Kretanja se odvijaju s određenom pozornošću i dostojanstvom: ulazna procesija, izlazna procesija, procesija za prinos darova, pričesna procesija, procesija s evanđeljem na nedjeljnim vigilijama. Kvaliteta izvedbe čitanja! Osjeća se kako se čitač pripravio, kako vlada tekstom. To isto vrijedi za pjevača psalma: taj je svoj dio dobro uvježbao. I kvaliteta pjevanja dio je toga. I tu se opaža pripremljenost. Za različite službe postoje različiti načini pjevanja. I zvučna slika je osobita. Osjeća se nastojanje da se pjeva «una voce», jednoglasno. Opaža se izvjesna homogenost u pjevanju. Nastoji se držati zajednički ton, a opet se uskladiti s glasom susjeda. Prevladava ono zajedničko, opći je zvučni dojam da pjeva zajednica, a ne skup pojedinaca. Tu je i nastojanje, u granicama mogućnosti, oko kvalitete instrumentalne glazbe, bilo da je riječ o pratnji bilo o glazbi iz repertoara. Da bi se stekla određena kvaliteta na tim različitim poljima, postoje edukacijski susreti. Opatije se brinu za izobrazbu odgovornih za određenu službu, službu koja se vrši na dobro cjeline. Otkriva se kako postoji «umjetnost liturgijskoga slavlja».

Tko sudjeluje u monastičkoj liturgiji, osjeća određeno strahopoštovanje pred samom liturgijom. Neki govore o obredima, o rubrikama: treba poštivati ceremonije koje su opisane u obrednicima, treba poštivati liturgijska čitanja (primjerice u vazmenome bdjenju, koje je takoreći srce naše vjere). No ne izražava li se u svemu tome prije svega uvjerenje kako liturgija ne pripada nama, kako smo je mi zapravo primili i kako je moramo predati dalje; da bude vidljivo i opipljivo da nam je nju predala Crkva kao dio svoje cjelokupne predaje? To nipošto nije zapreka izvjesnoj kreativnosti – napomene uz različite obrede na to i pozivaju! – no ta kreativnost nije ishod osobnog izričaja, nego izričaja čitave skupine. Bi li opatije trebale biti zaštitnice liturgije Crkve? Tijekom monastičke liturgije mogu se doživjeti i iznenađenja. Iznenađenja kad se čitaju crkveni oci, duhovni pisci…, zbog pjevnih tekstova koje čovjek ne može «razumjeti», «osjetiti», osim ako puno čita Pismo, crkvene oce. Prije svega to vrijedi za «lectio divina»… To vrijedi i za pjevne moduse, koji se jedva mogu čuti u župama: himan, trop, otpjev (responzorij), psalmodija. Psalmi…! To je nešto od čega čovjeku zapne govor. – Psalmodija iznenađuje manje, jer zvuk gregorijanske psalmodije još uvijek odzvanja u ušima naših suvremenika – javnost ima za nj sluha! Nije li možda način na koji se pjevaju psalmi simbol monastičkog pjevanja? Psalmi, ali i antifone, himni, tropi i odzivi mogu zbog svojega glazbenoga stila nekoga zapanjiti. Je li to monastička glazba? Bez sumnje ima u toj glazbi nečeg zahtjevnog, nečeg što si jedna opatija može priuštiti, jer se izdvaja puno vremena za pripravu bogoslužja. U župnome bogoslužju to ne bi bilo moguće.

Ono što također otkrivaju ljudi koji ne običavaju češće zalaziti u svijet samostana, jest mnogoobličnost i različitost službe časoslova. «Cijelo se vrijeme moli i pjeva!» Zbog toga se čak i noću ustaje. «Mi koji redovito posjećujemo misu u crkvi vidimo da se ovdje događa nešto sasvim drugačije.» Kod službe časoslova svakako upada u oči dugo vrijeme koje je rezervirano za pripjevne psalme, prije svega kod vigilija s tri noćne hvale.

Možemo li sve što smo rekli o elementima koji u toj liturgiji upadaju u oči sažeti tako da kažemo kako samostan traži «umijeće slavljenja», da se pri tom trudi doseći ljepotu? «Ljepota je vidljivi izričaj dobra» (Ivan Pavao II.), tj. vidljivi izričaj slobode Kristove, jer je on jedini dobar.

- Nije li ta monastička liturgija – ako se dublje pogleda – osobiti izričaj kršćanskoga života?

Na kraju svojega djela «Liturgija časoslova», Robert Taft posvećuje jedno poglavlje promišljanju o teologiji časoslova. Tradicionalno se časoslov promatra kao «posvećenje vremena», ili kao «liturgija vremena». Časovi crpe svoj smisao iz istoga onoga vrela koje daje značenje euharistiji, svakidašnjem kršćanskom životu, eshatološkome iščekivanju drugoga svijeta, naravnome provođenju vremena od jutra do večeri, pobožnosti pojedinca i radu zajednice – a to je vazmeno otajstvo spasenja u Isusu Kristu. Tu je temelj cjelokupne teologije kršćanske liturgije (bogoštovlja). Već je u Novome zavjetu čitava povijest spasenja usredotočena i «uosobljena» u Kristu. On je vječna Božja Riječ, on je novo stvorenje, novi Adam, nova Pasha i njezin Jaganjac, Novi savez, nebeska mana, Hram Božji, nova žrtva i njezin svećenik… Krist je «sve u svemu» (Kol 3, 11), «Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak». U njemu se ispunilo sve što je bilo prije, on je zapravo prava stvarnost. Za Pavla je Krist život i spasenje. To znači da se čovjek mora suobličiti s Kristom, tako što umre samome sebi, te u njemu uskrsne na novi život. On je konačni oblik otkupljene ljudska naravi (1 Kor 15, 21s). Taj uzor mora se iznova događati u svakome od nas, kako bi Krist uistinu bio «sve u svemu». Pavao također ističe kako je kršćanski život bogoslužje, liturgija. Liturgijsko nazivlje (liturgija, žrtva, svećenik, žrtveni dar) uvijek se odnosi na život u predanju po kojemu se kršćanin suobličuje Kristu, uzoru kršćanskoga života. Moramo izgrađivati Kristovo Tijelo kako bi bilo novi Hram, novo bogoslužje, novi svećenik, pri čemu su i svetište i svećenik i žrtva jedno. Liturgija je mjesto na kojemu je sve obnovljeno u Kristu. Kad slavimo bogoslužje, tada to činimo sa željom da što dublje prihvatimo Krista kao uzor.

Kršćanski obred jest način na koji iskazujemo ono što jesmo: sa svojim načinom razmišljanja koje nas čini onime što jesmo; s našom sadašnjošću u kojoj živimo i koja jesmo; i s našom budućnošću u kojoj ćemo – tome se nadamo – dokraja postati što jesmo. Obred je, dakle, za nas životni projekt te ujedno iskustvo čina (Taft).

Philippe Robert

„Sve posude i sav samostanski imetak neka smatra
kao posvećeno oltarsko posuđe“ (RB 31,10).

Uvod

Sveti Benedikt traži od celerara, ekonoma samostana: „Sve posude i sav samostanski imetak neka smatra kao posvećeno oltarsko posuđe“ (RB 31,10). Za Benedikta ne postoji razlika između profanoga i sakralnoga, između čisto svjetovne stvari i svete posude. Sve je dodirnuto i prožeto Božjim Duhom. U svemu susrećemo Božje stvorenje i u njemu Stvoritelja. Stoga je u ophođenju sa stvarima potrebna pažljivost i obazrivost. Benedikt to ekonomu stavlja na savjest u poglavlju „O oruđu i ostalim samostanskim stvarima“ (RB 32). Ekonom treba paziti na to da se braća brižljivo i savjesno odnose prema stvarima. Nije to samo zapovijed štedljivosti. Za njega je to duhovno pitanje. Jer moja se duhovnost pokazuje u načinu kako se odnosim prema stvarima. Tko sa svojim alatom postupa nepažljivo ili čak brutalno, očituje time svoju nutarnju krutost i bezosjećajnost. On doduše može očitovati pobožne misli, ali duhovnost mu je samo u glavi, ne i u njegovim rukama. Ali ako je i u njegovim rukama, njegova je duhovnost prava. Benediktova duhovnost je prizemljena duhovnost. Ona ne samo da oblikuje zemlju, nego se izražava i u odnosu prema zemlji, prema zemaljskome.

U ranome monaštvu svaki se čin monaha shvaćao kao svećenički čin. Svećenik je čuvar svetoga. On ima osjećaj za to da je sve što dodirujemo sveto, da pripada Bogu. Origen govori o tome da svaki kršćanin vrši (obavlja) svećeničku službu na oltaru srca. „Oltar je dakle čovjekovo srce koje se smatra najodličnijim, najotmjenijim u čovjeku.“ I on opominje kršćane: „Na oltaru treba uvijek biti vatra.“ Vatra je slika za Duha Svetoga kojega se u tradiciji opisuje kao oganj i kao ljubav. Uza sve što činimo, potrebna je vatra srca. Sve trebamo činiti nepodijeljenim, pažljivim srcem u kojemu gori vatra ljubavi. Tada će sve što činimo biti sveti čin. I mi ćemo u stvarima svakodnevice otkriti vatru ljubavi. Sve što dodirujemo, postaje nešto sveto, nešto što postaje slikom Božje naklonosti.

Već je Isus stvari svakodnevice gledao kao sliku za dublju stvarnost. On u vratima vidi sliku sama sebe. On je prava vrata. On nam otvara nutarnji prostor srca. On je pravi trs. U trsu prepoznajemo da smo u Kristu i on u nama. On u vodi vidi sliku izvora vječnoga života. On sama sebe daje u kruhu da nas okrijepi na našemu putu. Za Isusa je sve izvanjsko slika nutarnje stvarnosti. Izvanjsko je puno Duha Božjega. U meditacijama (koje slijede) želim u našu svakodnevicu konkretizirati ovaj Isusov način gledanja i duhovnost ranoga monaštva. Draga čitateljice, dragi čitatelju, možda s nekim svakodnevnim stvarima o kojima ovdje razmatramo imate svojih poteškoća. Možda vam neke stvari izgledaju smiješne. Ovdje do pomalo izražaja dolazi način duhovnosti bez ozbiljnih namjera. Želim vam da vas misli potaknu da usred svakodnevice susretnete Boga, čak i u naoko neupadljivim (neznatnim) i banalnim stvarima s kojima ste povezani.


Ručni sat

Moj ručni sat pokazuje mi vrijeme. Podsjeća me na to da mi je vrijeme ograničeno. Ponekad me stavlja pod pritisak jer je već prošlo puno vremena i jer me već čeka sljedeći termin. Moj ručni sat postaje tada „mjerač vremena“, „kronometar“, pokazuje mi vrijeme. Ali ja ga doživljavam i drukčije. Kad držim predavanje preda se stavim svoj ručni sat da ne bih govorio niti prekratko niti predugo. Pravo vrijeme, ugodno vrijeme, primjereno vrijeme nije više „kronos“, neumoljivo vrijeme koje proždire svoju djecu, nego „kairos“, ugodno vrijeme, vrijeme milosti. Isus je uvijek govorio o ovome „kairosu“: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo nebesko.“ Moj ručni sat mi daje ne samo sigurnost i strukturu za moj rad, nego mi pokazuje i ugodno vrijeme u kojemu me Bog dodiruje, vrijeme u kojemu se dodiruju vrijeme i vječnost.

Aktovka

Zaštitni znak jednoga subrata je njegova prastara aktovka. naslijedio ju je od svoga oca. Već ju je on nosio sa sobom. Ona je više od držača knjiga i radnog materijala. Podsjeća ga na oca i na pažljivost kojom je prema njoj postupao. Tako se on prema njoj odnosi kao prema svetome oltarskom posuđu. Podsjeća ga na ono što je njemu sveto: na očevu brigu za obitelj, na životnu mudrost koju je otac u odnosu prema stvorenim stvarima iznosio na vidjelo, na pažnju koju je imao prema stvarima. Predstavnici i savjetnici postrojenja danas sa sobom nose bitno veće torbe kad dođu k meni u ured. Tada također promatram kako se oni često prema njima odnose vrlo obazrivo, kako su ponosni da u nju stane sve što trebaju za savjetovanje. Način kako svatko postupa sa svojom aktovkom govori uvijek nešto i o njemu i njegovoj duši. Obazrivost u ophođenju s torbom obećava i dobru kvalitetu razgovora.

Krevet

Kad nakon predavanja kasno dođem kući, radujem se svome krevetu. On me ne samo poziva na spavanje i počinak, nego mi dariva i sigurnost. Kod predavanja sam stajao ured ljudi. Sada sam sâm. Priljubim se uz krevet i uživam samoću. I puštam da padnem u Božje ruke. Zamišljam si kako me one nose. Ne moram činiti ništa. Sutrašnji termini nisu važni. Nitko od mene ne želi ništa.- Jednostavno sam nošen, zaštićen, prihvaćen, nježno dodirnut dobrim Božjim rukama. Od vremena studija u Rimu podnevni odmor mi je sveto vrijeme. Nakon objeda legnem pola sata u krevet. Prekrižim ruke preko prsiju i uživam da sukobi prijepodneva u poslovodstvu nemaju sada nikakva pristupa. To je kao spasonosan prekid. Ja dolazim u dodir sa samim sobom. Uživam što sve (jednostavno) ostavljam, dopuštam da padnem, da se odmorim, da jednostavno budem.


Penkalo

Dok izrađujem predavanje ili propovijed, pišem svojim penkalom jednostavno spontano misli koje se u meni javljaju. Pri telefoniranju zapisujem najvažnije stvari koje moram upamtiti. A poslije predavanja moram često signirati mnoge knjige. Ne mogu pisati svakim penkalom. Ako je na njemu puno metala, osjećam odvratnost. Ono mi je previše hladno. Imam svoja omiljena penkala s kojima rado pišem. Ona svakako imaju i svojstvo da jednostavno odmagle. Više ih ne mogu naći. Kad radim s ugodnim penkalom, misli mi naviru lakše nego kad se služim neugodnom pisaljkom. Ugodan stav tijela, penkalo koje mi dobro leži u ruci, sve je to važno da i misli teku, da rado pišem da ljubav može teći i u pisanje.

Naočale

Kad sam dobio svoje prve naočale za čitanje, u početku sam se sramio uopće ih staviti. Izgledao sam smiješno s naočalama. Možda je to bio razlog da sam ih često ostavljao ležati. Sada pazim na svoje naočale kao na sveto posuđe. Znam koliko su mi važne. Bez njih ne mogu čitati. Kad čitam knjigu, moram najprije očistiti naočale. Samo tako mogu nesmetano i radosno čitati knjigu koju sam upravo izabrao. Zahvalan sam da slova ne bježe nego su posve jasna. Tako čitanje postaje užitak. Svoje naočale uvijek imam u svome džepu habita. Tako ne moram tražiti kojekuda. One pripadaju meni. Oprezno s njima postupam. Osjetljive su. Samo ako sam pažljiv, neće dobiti ogrebotine. Zahvalan sam za njih. Jer bez njih ne bih mogao čitati. A bez čitanja moj bi život bio siromašniji. Čitajući uranjam u drugi svijet, u svijet duha, u svijet Božji.

Knjiga

Prije nego odem u računovodstvo, ujutro čitam oko tričetvrt sata. Brižno si izaberem knjigu koju pročitam od početka do kraja. Uranjam u jedan drugi svijet. To mome životu daje jednu drugu dimenziju. Ne gubim se u svakodnevnome. U knjizi imam dijela na razmišljanju drugih ljudi, na razmišljanju ranijih vremena. To obogaćuje moje vlastito razmišljanje. Pitam se kako ljudi dolaze na ideju tako nešto napisati. Što ej iskustvo koje stoji iza toga? Zahvalan sam za knjige koje imam u svojoj monaškoj ćeliji. Za njima mogu svako malo posegnuti. Leksikon za duhovnost mi je tako jedna draga knjiga koja mi za neke natuknice daje poticaje, da sam mogu dalje razmišljati. Ili svako malo posegnem za komentarima evanđelja. Neke knjige su pouzdani pratitelji već dulje vrijeme. Prate me od moga studija. I uvijek ih iznova čitam. Bez knjiga moj bi život bio bitno siromašniji.

Računalo

Svoje knjige pišem na računalu, na PC-ju koji imam u svojoj samostanskoj ćeliji. Zahvalan sam za ovaj moderni alat. Ranije sam sve morao pisati rukom. Jer nisam mogao pisati izravno u pisaći stroj. To je bilo previše konačno. Na računalu mogu eksperimentirati. Pišući mi naviru misli. Zato se radujem što utorkom i četvrtkom oko šest sati ujutro sjednem za računalo i pišem što upravo želi teći. I zahvalan sam da me moj PC ne ostavlja na cjedilu. U računovodstvu imam drugo računalo. S njime sam ponekad u sporu kad e-mail ne funkcionira ili se slova odjednom sastave. Tada tek primijetim da nije po sebi razumljivo da mogu pisati nesmetano. Stoga sam pažljiv i prema svome PC-iju. On ne može podnijeti grube ruke. Hoće da bude posluživan nježnim i blagonaklonim rukama.

Automobil

Moj automobil me sigurno doveze na mnoga mjesta na kojima moram držati predavanja. Zahvalan sam da je uvijek dobro održavan. Naš automehaničar brat Leandar, brine za to. Prije nego pođem na vožnju, zamolim Boga za blagoslov i za anđela čuvara koji će me čuvati dok se vozim. Nedavno mi je ipak na autoputu iskočio iz brzine. Samo sam s mukom stigao na cilj. Kvar je bio u pogonu. Tada mi je opet postalo jasno da nije po sebi razumljivo da uvijek i sigurno prispijemo na cilj. U automobilu nemam mobitela. Tu doživljavam neku vrstu klauzure. Tu sam neometan. Mogu se predati vlastitim mislima ili meditirati. Ili mogu putem slušati vijesti i prometni radio. Tako sam u automobilu usred svijeta a ipak se mogu od njega povući. Gledam svijet a zaštićen sam u klauzuri koja me odvaja od ovoga svijeta.

Slika roditeljâ

U svojoj samostanskoj ćeliji na pisaćem stolu imam sliku svoga pokojnoga oca i sliku svoje pokojne majke. One me podsjećaju na to da roditeljima puno zahvaljujem (dugujem). Zdravi korijeni iz kojih izrasta moje životno stablo, temelje se ne samo u Bogu, nego i u njima. Dok gledam njihove slike, dolazim u dodir s onim što one utjelovljuju i iz čega su živjeli. I osjećam se od njih praćen. Uza me je zaštićujuća snaga moga oca. Ona mi jača pleća. Pogled pun razumijevanja moje majke podsjeća me na to da pazim na sebe i da ne moram ispuniti sva očekivanja ljudi. Nije to sam Božja spasonosna nazočnost koja me okružuje, nego i blagonaklonost roditelja. To me oslobađa pritiska da se u svome radu moram dokazivati. Nošen sam Božjom ljubavlju i ljubavlju svojih roditelja. Fotografije u moju samostansku ćeliju donose nešto od njihove ljubavi.

Novčanik (dokumenti)

Novčanik nosim uvijek u istome džepu od hlača. Zato ne moram dugo tražiti kad moram nešto platiti. Novčanik mi daje sigurnost. U njemu imam dostatno novaca da putem natočim gorivo ili si na odmorišnoj postaji priuštim kapučino. U njemu imam i najvažnije papire. Zato se vrlo brižno odnosim prema njemu. Zahvalan sam za njega. On je i izvor energije. Mogu si njime priuštiti okrjepu. Naravno znam i za posebnu dinamiku novca. Svjestan sam da novac služi ljudima i da nije tu za to da se njima definira ili se iza njega krije. Novac u snu predstavlja vlastite sposobnosti koje imam. Moja sestra mi je pripovijedala kako joj je u kolima s ležajevima na putu u Rim ukraden novčanik. Tada je bila potpuno ovisna o blagonaklonosti drugih ljudi. Novčanik nas čini neovisnima i slobodnima. Zato sam zahvalan da mi još nikada nije bio ukraden i do sada mi je omogućivao sigurna putovanja.

Telefon

U prvim samostanskim godinama nije nam bilo dopušteno telefonirati kući. A ako smo morali telefonirati, tada je bilo komplicirano preko samostanske povezati se s vanjskom linijom. Danas je u međumjesnom telefonskom saobraćaju a pogotovo s mobitelom puno jednostavnije. Zahvalan sam za telefonske razgovore s mojom majkom u kojima sam joj mogao reći za što joj zahvaljujem. Telefon održava povezanost s mojom braćom i sestrama. Ali u računovodstvu telefon često postane i prava muka. Upravo kad pišem pismo, neprestano zvoni telefon. Zatim mi prilaze ljudi koje uopće ne poznajem. Ponekad se osjećam nezaštićeno. To važnije je za mene uzeti svjesno u ruke slušalicu i podesiti se na nasuprotnika. A kad nemam vremena za razgovor tada me brižno ophođenje sa slušalicom omogućuje ljubazno upozorava na moje granice.

Rokovnik

Moj rokovnik je moj neprestani pratitelj. Daje mi orijentaciju što me danas ili što me u ovome tjednu ili sljedeći mjesec očekuje. Na kraju godine meditiram o protekloj godini na temelju svoga kalendara. Sjećam se pojedinačnih susreta, raspravljanja, predavanja i tečajeva. I zahvalan sam za sve što mi je Bog u protekloj godini darovao. Pored moga pisaćeg stola visi kalendar sa slikama. Na početku tjedna ga prelistam, pogledam sliku, izreku tjedna i imena svetaca ovoga tjedna. Neki me sveci podsjete na ljude koji ovoga tjedna imaju imendan. Nekim se blagdanima svetaca radujem. Oni me dovode u dodir s onim što su ovi ljudi živjeli. Ovi blagdani, koji su uneseni u kalendar, daju godini strukturu. I daju da u poslovni svijet uđe nešto drugo: spasenje koje nam je Bog darovao a koje do nas hoće doprijeti u blagdanima, Božji Duh koji u svecima zasja na uvijek različit način.

Svijeća

Ujutro nakon prve jutarnje molitve pred svojom ikonom Krista zapalim nekoliko svijeća. One prostoru daju toplo svjetlo u kojem se osjećam ugodno. Jedna svijeća me mjesecima prati kod moje meditacije sve dok dogori. A svaka svijeća ima svoj vlastiti život. Jedna gori ravnomjerno, kod druge moram uvijek pomoći da se plamen ne digne previsoko i u mojoj sobi stvara čađ. Paleći svijeću jamčim samomu sebi da me ispunja Božja ljubav. Znam da Božja ljubav ne ovisi o svijeći. Ali svijeća je za mene postala simbol za blago Božje svjetlo koje ne osuđuje, nego rasvjetljuje, koje ne osvjetljava prodornim svjetlom, nego koje me grije i svemu u meni i na meni dariva ugodan sjaj. Ponekad i svjesno zapalim svijeću za drugoga čovjeka. Dokle god svijeća gori, moja se molitva za drugoga uzdiže k nebu. Svijeća postaje izrazom moga razmišljanja i moje ljubavi prema ovome čovjeku. I ja se nadam da svjetlo rasvjetljava i njegovu tamu i donosi toplinu u njegovu hladnoću.

Križ

Neki sa sobom nose križ kao privjesak. Drugi su svoju sobu ukrasili križem. Svatko s križem povezuje nešto drugo. Ivan je u Evanđelju križ shvatio kao ljubav do kraja. Isus nas je na križu ljubio do kraja. I sve je suprotno u nama obavio svojom ljubavlju. Čak i ono agresivno i plašljivo u nama dodirnuto je njegovom ljubavlju. I križ je za mene znak slobode. Pavao govori o tome da je njemu svijet razapet. Mjerila ovoga svijeta, mjerilo uspjeha i neuspjeha, priznanja i odbijanja prekriženo. Križ je za mene znak slobode. Ja pripadam Bogu a ne nekom caru ili kralju nada mnom. I križ je slika za to da mi negativne snage koje opažam u društvu ne mogu naškoditi. Zato s križem postupam pažljivo. Ponekad ga uzmem u ruku da sebi zajamčim da sam bezuvjetno voljen i zaštićen od svega što me ugrožava.

Pribor za jelo

Mi monasi blagujemo u šutnji. Pritom kod stola slušamo čitanja. Za vrijeme objeda upoznajemo subraću. Jedni su pažljivi i oprezni sa svojim priborom za jelo. Drugi ga rabe kao oruđe (alat). Kao što u radionici rukuju čekićem ili odvijačem, tako i kod jela s nožem, viljuškom i žlicom. Sveti Benedikt govori o tome da sa stvarima trebamo postupati brižno, kao sa svetim oltarskim posuđem. Jer jelo nas uvijek podsjeća i na Euharistiju. U jelu smijemo uživati dobre Božje darove i u njemu kušati nešto od Božje dobrote i čovjekoljublja. Mističarke srednjega vijeka govore o slasti (slatkoći) Boga, o dulcedo dei. Da mogu tako kušati, moram s priborom za jelo brižljivo postupati s hranom. Već sam način kako u ruku uzimam nož pokazuje moj pažljivost ili nepažljivost. Poznajem subraću koji celebriraju jelo nožem i viljuškom. U njih postaje vidljivo da s priborom za jelo postupaju kao sa svetim oltarskim posuđem.

Košara za papir

U košaru za papir vrlo često nepažljivo bacamo otpad, sve što ne možemo rabiti. Naš domar nam je usadio da trebamo sortirati otpad. To vodi tomu da se dobro razmisli što se smije baciti u košaru za papir a što treba odložiti na drugo mjesto. Košara za papir ima za mene i jedno drugo značenje. Znam za nastojanje da se neke stvari sačuvaju. Zapravo ne znam hoću li to ponovno trebati. Baciti to u košaru za papir čin je ostavljanja, rastanka. Zato me moja košara za papir uvijek iznova poziva da se odijelim od nekorisna balasta, da neke stvari odvažno povjerim košari za papir umjesto da to negdje skupljam. Često stječem iskustvo da ću to što sam skupio kad-tad ipak baciti u košaru za papir. Uštedio bih si poneki posao da sam to ostavio ranije. Košara za papir za mene je tako slika za to jesam li spreman puno toga ostaviti da bih pazio na jedino potrebno: na nutarnju skladnost i propustljivost za Boga.

Kišobran

Često imam peh sa svojim kišobranom. Ili ga negdje ostavim, ili je pak vjetar toliko snažan da ošteti kišobran. Tako sam se u posljednje vrijeme naviknuo brižno postupati sa svojim kišobranom, uvijek ga čuvati na istome mjestu da mi bude na raspolaganju kad ga zatrebam. Ponekad mislim da ću malo kiše podnijeti i bez kišobrana. Jer kišobran me sužava. Ipak ako imam hrabrosti otvoriti kišobran, osjetim ugodu. Hodati suh po kiši ima vlastitu kvalitetu. Suh sam unatoč kiši. Mirišem miris koji ostavlja kiša. I slušam pljusak kiše a da mi ne naškodi. Tako kišobran postaje prispodoba da sam usred nemira zaštićen. Kišobran izvorno znači kožna presvlaka štita kojim se zaštićuje od neprijatelja. Tako me kišobran upućuje na zaštitu koju mi dariva Božja spasonosna nazočnost usred ugroženosti svakodnevice.

Ključevi

Kod nas u samostanu ponekad na crnoj ploči stoji priopćenje da je jedan od subraće izgubio (zaboravio) svoj svežanj ključeva. Za neke je to opasno jer na svome svežnju imaju važne ključeve ili čak generalni ključ. Tek kad njih izgube, osjete koje značenje on za njih ima. Bez svežnja ključeva osjećaju se nesigurni i nezaštićeni. Ključ za mene ima dublje značenje. Otvara mi i zatvara prostore. Otvara mi nove prostore u mojoj duši a često mi otvori i vrata do drugoga čovjeka. Ponekad se pitam kako mogu pronaći ključ koji mi omogućuje pristup drugomu kojega sam ranije susretao samo zatvoreno. U antifonama adventskoga vremena Isus je označen kao Ključ Davidov: „Ti otvaraš i nitko ne može zaključati. Ti zaključavaš i nikoja snaga ne može otvoriti.“ A Isusa se moli da otvori tamnice mraka da bi u moju dušu prodrlo Božje svjetlo.

Pisaći stol

Od svoga prethodnika u računovodstvu preuzeo sam veliki pisaći stol. Načinio ga je naš stolar prije pedeset godina. Još mi i danas dobro služi. Ima puno ladica u koje mogu odložiti ono što dnevno dođe. Unatoč tomu svako malo imam problema sa pospremanjem svoga pisaćeg stola. Jednostavno dođe previše pošte koju ne mogu svaki dan obraditi. Tada sam radostan da mi moja tajnica svaki dan stol dovede u red. Također sam zahvalan da puno toga na ovome stolu mogu obraditi za kratko vrijeme. Ne trebam ići duge putove. Na pisaćem stolu nalazim sve što trebam. Zahvalan sam za ovaj pisaći stol. Pokušavam tako ga njegovati da mi još dugo služi. To je solidan stolarski rad. Dugo će služiti ako s njim pažljivo postupam. Rado sjedim za pisaćim stolom da posvršavam sve što od mene traži posao u računovodstvu. On je jednostavno tu i služi mi. Za njega sam zahvalan.

Stolna lampa

Dok čitam trebam dobro svjetlo. Ne čitam rado ako je mračno. Zato sam zahvalan za svoju lampu na pisaćem stolu. Ona dobro obasjava knjigu koju upravo čitam. Tako čitam s užitkom. Svakoga jutra nakon doručka radujem se da mogu čitati pri dobru svjetlu. To je lampa koja štedi struju i već godinama gori na mome pisaćem stolu. Nikada se nije pokvarila. Zato sam zahvalan što mi dobro služi. Kad sam u stranim kućama na tečajevima i želim čitati, tek tada primijetim kakvu lampu imam na svome pisaćem stolu. Zato ju čuvam i pazim. Ona pripada u moju sobu. Dio je moga osobnoga namještaja. Srastao sam s njom. I ne želim novu. Jer ona mi svaki dan daje sigurnost da će mi svijetliti kad ju zatrebam da s užitkom čitam.

Biblija

Naš knjigovezac uvezao mi je moju Bibliju u kožu. Inače bi mi se potpuno raspala. Ovako ju sada mogu uvijek iznova uzeti u ruku i iz nje čitati bez straha da ću knjigu oštetiti. Na mojoj Bibliji uopće ne vidiš koliko je stara. Kad sam na putovanjima, uvijek ju imam uza se. Navečer iz nje redovito pročitam po jedno poglavlje. Osjećam da s čitanjem nikada nisam na kraju. Uvijek otkrivam nove vidike. Riječi koje sam već često pročitao, danas odzvanjaju posve drukčije. Ponekad se spotaknem o određene riječi. Tada zastanem i o njima razmišljam. Odjednom mi puno toga o tajni Boga i tajni moga života postane jasno. A Isus mi uvijek iznova daje nove spoznaje za put kojim idem kao monah i kao kršćanin. Nikada ne dolazim do kraja razmatrajući o ovome Isusu. Tako mi je Biblija postala drag pratitelj i vođa u život.

Novine

Svaki dan čitam dnevne novine. Ne trebam televizor ni radio. Ali novine ne želim propustiti. Najprije čitam regionalne novine. „Mainpost“. Tu iskusujem ono najvažnije u politici. Ali mogu i kratko preletjeti što je za mene značajno u regiji. I čitam nad-regionalne novine „Die Süddeutsche“. Tu cijenim ne samo gospodarski dio, nego i feljton. Poznata novina daje mi mogućnost da puno toga preletim. Ali znam gdje ću pronaći ono najvažnije. A ponekad si uzmem vremena da pročitam članak u pozadini. Tako čitanje novina spada u moj svakodnevni ritual. Novina me ne informira samo o tome što se događa u svijetu, nego mi nudi i tumačenje dogođenoga. Ne moram preuzeti tumačenje novina. Ali to je jedno od mogućih tumačenja koje me potiče da sam stvaram svoje vlastite misli. Tako novina postaje za mene i mjesto meditacije. Iskusujem za što i za koga trebam moliti kod naše korske molitve. I novina me poziva da meditiram što mi Bog preko događaja želi reći.

Kućno zvono

U samostanu nas budi kućno zvono u 4.40 sati. Ipak svoju osobnu budilicu podesim nekoliko minuta kasnije. Jer kućno zvono često prečujem. Svoju budilicu još nikada nisam prečuo. Tako mi ona daje sigurnost da pravodobno ustanem. Ponekad moram ustati još ranije, jer već u 4 sata moram automobilom na tečaj ili predavanje. Tada se smijem pouzdati u budilicu da će me pravodobno probuditi. Ako sam ju prilikom putovanja zaboravio, jednostavno ne mogu mirno zaspati. Napet sam hoću li pravodobno ustati. Tako mi je budilica pouzdan pratitelj. Ali ona mi govori i više od toga: Poziva me da se probudim. Biti budan, odložiti san, izložiti se danu, to su važni duhovni stavovi. Gnoza čovjekovo stanje vidi kao opijenost snom. On je svoje oči zatvorio pred stvarnošću. Mistik znači: probuditi se za stvarnost. Budilica me dakle svakodnevno stavlja pred pitanje stvaram li sebi iluzije o svome životu ili sam spreman probuditi se i izložiti se onome što mi je Bog danas namijenio.

Anselm Grün

Ovaj list ima svoje vlastito tkivo i svoj vlastiti raspored žila i svoj sveti oblik, i grgeč i pastrva što se kriju u dubinama rijeke posvećeni su svojom ljepotom i snagom.

Jezera sakrivena među brežuljcima sveta su, a i more je sveto koje slavi Boga neprekidno po svom veličanstvenom plesu.

Velika, nazupčana, polugola gora je jedan od Božjih svetaca. Nitko joj drugi nije sličan. Ona je, jedinstvena po svom vlastitom značaju; ništa drugo na svijetu nije nikada, niti će ikada imitirati Boga na sasvim isti način. To je njezina svetost.

A što je s vama? što je sa mnom?

Budući da nismo slični ni životinjama ni drveću, za nas nije dovoljno da budemo ono što želi naša narav. Za nas nije dovoljno da budemo individualni ljudi. Za nas, svetost je više nego čovječnost. Ako nismo nikada ništa drugo nego ljudi, nikada ništa drugo nego svjetina, nikada ne ćemo biti sveti i nećemo biti sposobni iskazati Bogu odanost svojim nasljedovanjem, a to je svetost.

Istinito se veli da je moja svetost u tom da ja budem ja, a vaša svetost u tom da vi budete vi, i, da na kraju krajeva, vaša svetost neće nikada bita moja, ni moja nikada vaša, osim u zajednici ljubavi i milosti.

Za mene biti svet znači biti baš ja. Zato je problem svetosti i spasenja u stvari problem pronaći tko sam i otkriti svoj istiniti ja.

Drveće i životinje nemaju nikakva problema. Bog ih čini onim što jesu, a da ih ne pita, i oni su savršeno zadovoljni.

S nama je drukčije. Bog nas ostavlja slobodne da budemo što želimo. Možemo biti mi ili ne, kako nam se sviđa.

Dopušteno nam je biti stvaran ili biti nestvaran. Možemo biti istinski ili lažni, izbor je na nama. Možemo nositi sada jednu masku, a sada drugu, i nikada se, ako tako želimo, pojaviti sa svojini pravim licem. Ali ne možemo tako izabirati nekažnjivo. Uzroci imadu učinke.i ako lažemo sebi i drugima, ne možemo očekivati da ćemo naći istinu i stvarnost, kada ih slučajno zaželimo. Ako smo izabrali lažan put, ne smijemo se iznenaditi da nas istina izigra kada je konačno zatrebamo!

Naše zvanje nije jednostavno biti, nego raditi zajedno s Bogom na stvaranju našeg vlastitog života, naše istovjetnosti, naše sudbine. Mi smo slobodna bića i Božji sinovi. To će reći da ne smijemo samo pasivno egzistirati, nego aktivno sudjelovati na Njegovoj stvaralačkoj slobodi, u svojim vlastitim životima i u životima drugih, izabirući istinu. Da se izrazimo bolje, mi smo čak pozvani da sudjelujemo s Bogom na djelu stvaranja istine naše istovjetnosti. Možemo izbjeći tu odgovornost igrajući s maskama, i to nam se sviđa, jer može katkada izgledati da je to slobodan i stvaralački način života. Čini se da je posve lako svidjeti se svakome. Ali se na drugom putu cijena i žalost popnu visoko. Izraditi svoju vlastitu istovjetnost u Bogu, što Biblija zove »rad na svojem spasenju«, posao je koji traži žrtvu, tjeskobu, opasnost i mnogo suza. Traži napetu pažnju na stvarnost svakog trenutka i veliku vjernost Bogu kad otkriva sama Sebe, nejasno, u tajni svake nove situacije. Ne znamo jasno unaprijed kakav će biti rezultat tog djela. Tajna moje potpune istovjetnosti sakrivena je u Njemu. On me jedini može učiniti onim koji jesam, ili bolje, koji ću biti kada napokon savršeno počnem biti. Ali ako ja ne želim tu istovjetnost i raditi da je nađem s Njim i u Njemu, djelo se neće nikad dovršiti. Način, kako se čini, tajna je koju mogu naučiti samo od Njega. Nema nikakva puta da se postigne tajna osim vjere. Ali kontemplacija je veći i dragocjeniji dar, jer me ona osposobljava da vidim i razumijem djelo koje On želi da učini.

Sjemenke koje se siju u moju slobodu svakog trena, po Božjoj volji, jesu sjemenke moje vlastite istovjetnosti, moje vlastite stvarnosti, moje vlastite sreće, moje vlastite svetosti.

Odbiti njih znači odbiti sve; to je odbijanje svog vlastitog postojanja i bivovanja: svoje istovjetnosti, svog pravog ja.

Ne primiti, ne ljubiti, ne činiti Božje volje, znači odbiti puninu svog postojanja.


T. Merton, Nove sjemenke kontemplacije

Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati. (Mt 7,20)

Ono što je od Svetoga Duha, Duha Božjega, može se opisati na sljedeći način:

1. U skladu je s objavljenim istinama (Stari i Novi zavjet, apostolska predaja, crkveni nauk);
- u skladu je s Božjim zakonom (Deset zapovijedi, zapovijed ljubavi);
- u skladu je s duhom evanđelja (Blaženstva Mt 5; 'Što učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste' Mt 25,31-46 );
- u skladu je sa zdravim razumom, realno je, konkretno, ne niječe ljudsku stvarnost.

2. Čovjeka približava Bogu i zajednici vjernika, te potiče na redovit sakramentalni život i molitvu kao susret s Bogom;
- čovjeka otvara prema drugim ljudima i povezuje s njima vezovima bratske ljubavi;
- čovjeka približava čovjeku, čini osjetljivim za potrebe bližnjega, potiče na djelatnu ljubav prema drugima, na brigu za konkretnoga čovjeka u njegovim potrebama;
- čovjeka čini nesebičnim, velikodušnim, požrtvovnim;
- unosi u zajednicu slogu i međusobno poštovanje i prihvaćanje.

3. Ispunjava čovjeka, njegovu životu daje duboki smisao;
- oslobađa čovjeka od grijeha, zarobljenosti, navezanosti i ovisnosti;
- poštuje čovjekovu slobodu, ne ostavlja dojam prisile;
- unosi u čovjekovo srce mir, radost, sigurnost, strpljivost, čistoću, blagost, pravednost;
- unosi u čovjekov život doživljaj Božje prisutnosti, ljubavi i blagoslova;
- čovjeka čini istinski poniznim, pomaže čovjeku da sebe prihvati onakvim kakav jest bez uzdizanja nad drugima, ali i bez potcjenjivanja samoga sebe;
- oslobađa čovjeka licemjerja, lažne poniznosti, skrupuloznosti, sitničavosti;
- potiče na praštanje;
- potiče na istinu, koja oslobađa;
- blagoslivlja.

4. Stavlja Boga na prvo mjesto i teži za njegovom slavom, a ne svojom;
- događa se bez senzacionalnosti i buke;
- uključuje besplatno i bezuvjetno primanje i davanje duhovnih dobara i pomoći;
- ne ucjenjuje, ne uvjetuje, ne zastrašuje, ne služi se manipulacijom bilo kakve vrste.

Naprotiv, NIJE od Duha Svetoga sve ono što je obilježeno jednom ili više sljedećih osobina:

1. U suprotnosti je s objavljenim istinama (Stari i Novi zavjet, apostolska predaja, crkveni nauk);
- u suprotnosti je s Božjim zakonom (Deset zapovijedi, zapovijed ljubavi);
- u suprotnosti je s duhom evanđelja;
- u suprotnosti je sa zdravim razumom, nerealno je, maglovito, konfuzno, niječe ljudsku stvarnost, predstavlja bijeg od stvarnosti.

2. Čovjeka udaljava od Boga i zajednice vjernika, odvraća od sakramenata i molitve;
- čovjeka izolira od drugih ljudi, prekida vezove bratske ljubavi;
- čovjeka udaljava od čovjeka, čini neosjetljivim za potrebe bližnjega, odvraća od djelatne ljubavi prema drugima i brige za konkretnoga čovjeka u konkretnim potrebama;
- čovjeka čini sebičnim, usredotočenim na sebe, navodi ga da se previše bavi sobom, a ne vidi drugoga;
- čovjeka navodi na zanemarivanje svojih dužnosti;
- unosi u zajednicu razdor, neslogu, zbrku, rasulo, nered.

3. Ostavlja čovjeka praznim, neispunjenim;
- uvodi čovjeka u napast i navodi ga na grijeh;
- zarobljava čovjeka, uvodi ga u navezanost, ovisnost, posesivnost;
- ostavlja dojam prisile, neslobode;
- degradira, ponižava čovjeka;
- unosi u čovjekovo srce nemir, tjeskobu, sumnju, nesigurnost, strah, nestrpljivost, nečistoću, mržnju;
- čovjeka čini oholim, umišljenim, bahatim ili pak lažno poniznim, skrupuloznim, licemjernim, sitničavim;
- potiče na zlopamćenje, zamijeranje, nepraštanje;
- potiče na laž;
- proklinje.

4. Stavlja sebe na prvo mjesto i teži za svojom slavom mimo Boga;
- uključuje senzacionalnost, buku, isticanje, kič;
- uključuje naplaćivanje duhovnih dobara i pomoći;
- ucjenjuje, uvjetuje, zastrašuje ili se služi manipulacijom bilo kakve vrste;
- promovira kult osobe, vođe;
- sadrži elemente relativizma, racionalizma, materijalizma, hedonizma, ezoterije, magije, okultizma, praznovjerja.