Sretan & zaljubljen
24.05.2008., subota
Kad se Sarajevo razbudi
|
Ovo moje Sarajevo krasi jedna osobina – faze uspavanosti i mrtvila i faze potpune zivosti i ispunjenosti. Trenutno je (bila) jedna takva faza kada imas osjecaj da ne znas gdje ces prije. Ali da krenem redom. Laka & Eurosong Prije dvije sedmice, dva dana prije svog konacnog polaska u Beograd, Laka je zajedno sa svedskom predstavnicom Charlotte Perrelli napravio oprostojnu zabavu u sarajevskom Coloseumu. Odmah je bilo jasno da je provod zagarantovan. Charlotte Perrelli. Ljudi, to je jedno takoooo malo stvorenje! Nema vise od 1,65! Sa vrtoglavo visokim potpeticama! Minijatura ziva! Dzepna Venera! Nisam mogao svojim ocima da vjerujem kad je prolazila pored mene, doslovno sam morao da spustim pogled da bi je «uganjao». Druga stvar koja mi se nije dopala je cinjenica da ima definitivno vise misica od svakog prosjecnog muskarca! Zenstvenost?! Skoro pa ravna nuli. Ali zato je bilo dovoljno da se dohvati mikrofona i otpjeva dvije svoje pjesme (Take Me To Your Heaven, sa kojom je pobijedila na Eurosongu 1999.god i Hero, pjesma sa kojom i ove godine planira osvojiti muzicki vrh Europe. Da li ce uspjeti? Vidjet cemo, pjesma je dobra, ali ja ipak tipujem na jednu drugu – jeste li primijetili Rumuniju?!) te da me kupi iznova! Raja je bila na nogama, ne samo oni silni uposlenici svedske ambasade nego i lokalni poklonici Eurosonga koji dobro znaju ko je doticna... minijatura. U svakom slucaju sretno joj u Beogradu! Laka & neizostavna Mirela. Ekipa koja prosto prsti od lucidnosti, lezernosti, ludosti i jedinstvenosti. Laka je prvo davao izjave za prisutne medije koji su prosto kao muhe navrle dok je on u svojoj otkacenosti onako mrtav hladan zavukao ruku pod nogavicu i ceskao nogu. Da se nisam uvjerio u par prilika u suprotno rekao bi da je na granici retardiranosti. Ali Laka predobro zna sta radi. U svakom slucaju uslijedila je dvosatna svirka koja je iznova raju palila i zarila. Nevjerovatno je koliko taj covjek u svojim naivno na prvi pogled benignim tekstovima ima i istine i na neki nacin ljudske mudrosti. Treba ga sjesti i poslusati da bi covjek neke stvari shvatio. Horsko pjevanje nekih od njegovih najludjih stihova, koje ovdje ne zelim ni da pisem, nije nedostajalo. Mirela? Cigra na struju koja ne staje. Jedino sto se nigdje ne vidi napojni kabal. Mora da su ultralong baterije :) Nadam se da ce dijelom svoje energije uspjeti zaraziti i ostale fanove Eurosonga. SRETNO IM VECERAS!     Lord Of The Dance Mislim da vecina ljudi zna o cemu se radi. Grupa plesaca koja vrtoglavom brzinom, spretnoscu i neshvatljivoscu balansira sa svojim nogama i stepuje proizvodeci dobropoznati svuk stepa koji svakim novim ozvanjanjem sve vise pokrece zelju covjeka da i sam ustane i odigra neki od koraka. Srecom pa se vecina vezala za svoja mjesta i jednostavno uzivala u istinskom skoro dvosatnom spektaklu. Koja energija! Ok, bilo je tu i gresaka, ocigledno da se radi o nekoj vrsti smjene generacije, ali to nije umanjilo njihovu spretnost, uvjezbanost, grandioznost. I ono sto je bilo vise nego primjetno – sarm! A dobili su i nagradu za sve to – punu Zetru koja je na kraju viseminutnim standupom i aplauzom pokazala da je uzivala! Dlanovi su mi bridili dok smo napustali dvoranu. I bio ponosan. Zasto ponos? Zbog cinjenice da u ovom gradu zivi i 10.000 ljudi koji su spremni platiti skupe karte za ovakav spektakl, koncert koji ne ukljucuje turbofolk prese.... Ok, ok, ne zelim si kvariti feeling koji u sebi nosim vec nekoliko dana. Jednostavno – Lord Of The Dance, obavezno nepropustiti!    Damir Imamovic Trio Nakon sto smo noc prije imali priliku da uzivamo u tjelesnim vratolomijama iraca, uslijedila je vratolomija za usi i dusu u izvedbi Damira Imamovica i njegovog tria. Oh, kako je to bilo dobro. Dvorana BKC-a je bila u pravom smislu rijeci premala za tu kolicinu specificne mjesavine sevdaha i jezz tonova. Simpaticno je bilo vidjeti i stare i mlade kako sjede na istom koncertu i kao zacarani se prepustaju muzici. Sufizam? Da, imala je ova svirka neceg i sufiskog u sebi. Damir (gitara), Vanja (violina) i Edvin (kontrabas) su svojim opaskama izmedju pjesama samo pridonijeli jos vecoj prisnosti sa prisutnima. Izvjesna kulminacija veceri je uspijedila kada je, kako je i bilo najavljeno, na binu izasao Nedzad Imamovic, Damirov otac, i u svojoj prepoznatljivoj interpretaciji izveo jednu od njegovih sevdalinki u novom aranzmanu u pratnji svog sina i njegovog tria. Kolicina elektriciteta koja se stvorila medju prisutnima se mogla doslovno osjetiti u zraku i nakon prelijepog zajednickog, emotivnog nastupa oca&sina se ispraznila u gromoglasnom aplauzu. Uslijedio je jos jedan blok pjesama i nakon dva sata koncert se priveo kraju. Ostao sam poprilicno dojmljen i nekako duhovno opijen. Savrsen kraj jedne radne sedmice.   (slika: www.damirimamovic.com) Subota je. A ja i dalje u pidzami bez zelje da se uopste ubrzam. Danas je dan kada konacno odmaram i pokusavam da sakupim svoje tijelo na jednom mjestu. A veceras? Mala grupica ce da odmara i uziva dok navija za najbolje, za Laku & Mirelu  Sretno Laka, sretno Bosno i Hercegovino! --- Najava koncerta 15. juna u Sarajevu. Bankrotirat cu/cemo! |
07.05.2008., srijeda
Koliko dugo drzi covjeka ovakvo stanje?
 Vec neko vrijeme se pokusavam natjerati da napisem novi post, ali iako svaki put pri povratku sa posla pomislim kako ce upravo to vece biti ono kad cu to i uciniti – uvijek iznova prodje ponoc i ja samo pozelim da sto prije se dokopam kreveta bez i da zapocnem neko pisanje. A ima toliko toga novog.Najvaznije? Pa recimo da sam trenutno u stanju sa svojim dragim da komuniciram putem bluetootha na mobitelu. Jedan zid definitivno nije dovoljna prepreka. Da, da, postali smo prve komsije. Realizovali smo ono sto mi se cinilo tako nestvarno i nemoguce u momentu kad se ideja javila – da zivimo stan do stana. Doslovno nas dijeli jedan zid. Kako je doslo do toga? Nakon sto sam odlucio da je vrijeme da napravim slijedeci korak u svom zivotu – osamostaljanje i kad je stan u pitanju – dragi je jedno vece u razgovoru spomenuo mogucnost da je stan pored njegovog prazan vec neko vrijeme i da misli da bi se mozda mogao iznajmiti. Iako mi se to cinilo preidealno da bi se i realizovalo do kraja, pustio sam da on pokusa saznati vise detalja. 24 sata kasnije ja sam vec imao kod sebe broj telefona vlasnika i zakazanu posjetu stanu. Dodatna 24 sata i stvar je bila jasna – postajemo prve komsije. Priznajem da me pomalo hvatao neki strah, osjecaj da ce upravo u trenutku kad budemo toliko blizu neke stvari krenuti pogresnim putem. Ali nisu. I nadam se da ce tako i ostati. Predobar je osjecaj tolike blizine, a opet imati svako svoj «slobodan prostor», iako nisam bas ni siguran da li ga zelim imati. Ipak, shvatam i da mora postojati neka granica u kolicini vremena koje provodimo zajedno jer je sada tako da svaki nas razgovor i medjusobna komunikacija se neminovno svedu na jedno – zagrljaj i satima dugo uzivanje u blizini onog drugog. Pocesto zakljucimo da ljudi uistinu nisu previse poodmakli od stadija majmuna. Predobar je osjecaj kad navecer nemas potrebu da pises SMS pred spavanje jer – sve sto si imao da kazes si vec ucinio i mozes samo da se prepustis potrebnom snu. Predobar je osjecaj da se ostvaruje moja zelja i potreba da dan sumiram i prepricam dnevna desavanja sa osobom do koje mi je tako stalo. Predobar je osjecaj kad mozes sa istom tom osobom otici vani i vracati se kuci bez razmisljanja da ce te se rastati i krenuti svako na svoju stranu. Samo je jedan zid koji je izmedju nas, ali ga i ne primijetim. Predobar je osjecaj kad se na kraju cjelodnevnog izleta i truckanja u vozu vratis kuci, istusiras i onda odes na veceru «u komsiluk» koju su za vas dvojicu pripremile njegova tetka&mama i nakon toga uslijedi dugi zajednicki razgovor uz osmijeh i dobro raspolozenje. Predobar je osjecaj kad ti prijatelj kaze da djelujes sretno. Tako se i osjecam! Laku noc svima! |
