Sretan & zaljubljen
21.04.2008., ponedjeljak
Zasto ubijas, Saide?
 Johannes B. Kerner (voditelj): Srdacno pozdravljam Dr Jürgen Todenhöfera, hvala Vam sto ste dosli. Jedan ste od najvaznijih njemackih medijskih menadzera, ali time se necemo dalje baviti jer se ovdje ne radi o Vasem poslu nego o Vasem angazmanu. Naslov knjige glasi «Zasto ubijas, Saide?», naslov formulisan kao pitanje. Sta ste dobili kao odgovor?Dr Jürgen Todenhöfera (pisac): Prvo, treba ispricati pricu o Saidu. Said je 22godisnji student koji sa ovim ratom nista nije zelio imati. Said je prezivio 12 godina najtezih sankcija sto znaci da nije bilo nista kako treba za jelo, jedva da postoje vise medikamenti u Iraku i ne moze vjerovati da u zemlji koja je toliko unistena moze biti vodjen rat. Ipak, u nekom periodu pocinju da padaju bombe po njegovom gradu Ramalahu i Said odlucuje da se sa svojom dvojicom brace ipak nece prikljuciti pokretu otpora. Zeli studirati. Uspijeva da to sprovede i tri godine kasnije u ljeto 2006.godine njegov najmladji brat biva s ledja ubijen od strane americkih snajperista u po bijela dana. Said sad ima jos samo jednog brata koji se zove Karim i njih dvojica se odlucuju da i dalje nece ucestvovati u ratu za razliku od svojih mladih prijatelja koji su se prikljucili otporu protiv Amerikanaca. U zimu 2006.godine eksplodira bomba u blizini Saidove kuce, porodica u panici bjezi ka kuci rodjaka koja je udaljena nekoliko stotina metara i kad tamo stignu shvate da su zaboraviti iskljuciti peci za grijanje. Ove peci su bile na kerozin koji je u medjuvremenu postao jako skup u Iraku, a kako su i same peci stare to su i jako opasne. Mladji brat odlucuje da ce otrcati nazad do kuce da iskljuci peci. On izlazi napolje, otvara vrata, Said mu govori da se pazi i u tom trenutku, na 30 metara udaljenosti od kuce, Karim biva pogodjen od americkih snajperista. Said, mladic o kojem pisem, pokusava da istrci napolje da unese brata u kucu, ali ga svi zaustavljaju jer se boje da ce i on stradati. Citavu noc se puca. Cijelu noc porodica stoji na jednom prozoru i gledaju kako njihov 19godisnji sin i brat krvari do smrti. Tek pri jutarnjem svitanju familija uspijeva da izvuce Karima i da ga popodne i sahrane. U tom trenutku, prilikom sahrane njegovog posljednjeg brata, Said se prikljucuje pokretu otpora, otporu protiv americke okupacije. Voditelj: Zato sto to vise ne moze da izdrzi, zato sto kaze da sad vise ne moze, jednostavno se mora prikljuciti?! Pisac: Zato sto smatra da mora pridonijeti da se vise ne ubijaju mladi Iracani. Voditelj: Mozete li ga razumjeti?! Pisac: Mislim da Said i ja nismo postali veliki prijatelji jer sam ja vise pristalica Martina Lutera Kinga ili Gandija, ali je ipak jako, jako tesko ne razumjeti ga. Voditelj: Kada mislite na putovanje u Irak, koje su prve slike koje vam padaju na pamet, koje slike su se tako urezale u Vase sjecanje da ih nikad necete zaboraviti? Pisac: Sjecam se slika unistenih kuca, sjecam se ogromnih zidova koji su izgradjeni na granicama, sjecam se stalnih policijskih kontrola – stalno smo bili zaustavljani od policijskih patrola koje su svoje puske drzali uperene u nase auto. Sjecam se jako nesretnih porodica, zemlje koja pati. Ponajvise se sjecam jedne majke Saidovog prijatelja koja se pita ko misli na Zapadu na majke koje gube svoje sinove u Iraku? U medjuvremenu se procjenjuje da je ubijeno 1,2 miliona irackih civila u ovom ratu. Voditelj: Nakon sto su Amerikanci usli u zemlju? Pisac: Nakon sto su Amerikanci usli u zemlju. Voditelj: Da li je cinicno to porediti sa zrtvama koje su stradale tokom rezima Sadama Huseina? Pisac: Za mene je Sadam Husein jedan okrutni diktator, razbojnik.. Voditelj: Znaci, otprilike tadasnjih 290.000 zrtava kad se uporedi sa sadasnjih 1,2 miliona ... Da li je cinicno to porediti? Pisac: Ja to ne bi poredio. Ali, ja sam se uvijek protivio prilikom svojih posjeta prije rata da se sastanem sa Sadamom Huseinom ili nekim drugim clanom vlade. Ipak, cinicna mi je diskusija na Zapadu koju mi imamo. Stalno pricamo o nasilnosti islamskog svijeta. Upravo smo sad ovdje imali grupu No Angels, i tu je takodjer jedna mlada Muslimanka. I mi se ponasamo kao da je to problem nase sadasnjosti – nasilnost islamskog svijeta. Zelim vam navesti dva broja, iako znam da se sudbine ne mogu sa brojevima opisati: Teroristicka banda Alkaida je ubila 5.000 zapadnih civila u zadnjih 20 godina. Voditelj: Vecinu jednim «udarcem» 11.septembra? Pisac: Skoro 3 hiljade 11. septembra i ja sam razgovarao sa clanovima obitelji zrtava WTC-a i bio jako potresen jer se iza svake od ovih 5 hiljada zrtava Alkaide nalazi jedna porodica, krug prijatelja, jedna velika tragedija. Zbog toga za mene clanovi Alkaide nisu borci otpora, borci za slobodu, nikakvi muhadzedini, nego ubice. Ali americki predsjednik u Iraku nije ubio 5 hiljada civila, ubio je nekoliko stotina hiljada civila. I potrebna je velika kolicina oholosti da bi se smatralo da je problem danasnjice nasilnost islamskog svijeta. Problem danasnjice je nasilnost pojedinih zapadnih zemalja. Voditelj: Da li primjecujete, moram biti pazljiv sa terminom, da kod nas postoji skoro pa neka vrsta rasizma prema islamu? Pisac: Postoje misljenja Zapada, ne samo kod njemackih nego i u holandskih, americkih politicara koji po mom misljenju imaju elemente rasizma. Mi smo se prema islamskom svijetu, kao i prema drugim svjetovima, ponasali kao prema ljudima nize vrste. Kako je to poznati francuski filozof Sartr rekao – kao prema polumajmunima. I kad cujete da u Iraku slucajno strada 20, 30, 40 Iracana prilikom bombardovanja od strane Amerikanaca, shvatite da vecini zivot jednog Iracanina nije puno vrijedan. Imao sam jedan prelijep razgovor sa jednom velikom jevrejskom spisateljicom kratko prije njene smrti, Susan Sontag koja je Amerikanka. I tada sam joj rekao da imam osjecaj da je jedan Amerikanac vrijedan kao najmanje 10 Iracana. Tada mi je rekla – «Kakva glupost! Jedan Amerikanac je vrijedan koliko 1000 Iracana.» I ona je pri tome bila isto toliko zalosna kao i ja. Voditelj: Odakle dolazi onda to pomjereno poimanje stvarnosti? Jesmo li to podlegli masineriji ratnog marketinga? Jer svi znamo da je svaki zivot isto vrijedan. Zbog cega to kod nas drugacije djeluje? Pisac: Mislim da smo se uvjerili u jednu zivotnu laz koja glasi : Mi smo dobri, mi smo plemeniti, mi smo oni koji pomazu, ali je stvarnost drugacija. I jako je tesko takve stvari reci u ovakvoj jednoj «dobroraspolozenoj» emisiji... Voditelj: ...ali je sve to dio zivota tako da pristaje. Pisac: Mislim da mi sa Zapada nismo osvojili svijet velicinom i jedinstvenoscu svojih ideja, vrijednosti, religije nego tako sto smo primijenili puno vise nemilosrdne sile nego drugi. I ako smijem biti jos ozbiljniji – nisu muslimani tokom Krstaskih ratova izmasakrirali 4 miliona ljudi, nisu bili Muslimani ti koji su tokom kolonijalizma ubili 50 miliona ljudi, i nisu to bili Muslimani koji su pocinjanjem Prvog i Drugog svjetskog rata kostali zivota 70 miliona ljudi. I nisu to bili Muslimani koji su ubili 6 miliona Jevreja. Bila je to nasilnost zapadnog svijeta. I to je bitno napomenuti. Vjerujem da se covjek sa jedne strane mora suociti sa prosloscu, ali isto tako i sa sadasnjoscu. I kada govorimo o zrtvama Alkaide, ciji su pripadnici za mene, ponavljam, obicne ubice, onda moramo govoriti i o zrtvama zapadne politike u Iraku i Afganistanu. Voditelj: Ne zelim Vas prekidati niti pojednostaviti receno, ali Vam moram postaviti jednostavno pitanje – bojimo li se jer nam je sve to tako strano i da li bi bilo bolje kada bi se vise upoznavali, razmjenjivali, saznavali vise jedni o drugima? Pisac: Mislim da je glavni problem da ljudi koji govore o ovim zemljama, o Iraku, o Afganistanu, jos nikad nisu ni bili u tim zemljama. Centralni problem politike danasnjice je da nijedan americki politicar nije proveo sedmicu ili 5 dana, kako sam si ja to dozvolio, u jednoj irackoj porodici. Nijedan francuski politicar nije bio 5 dana u nekoj irackoj ili afganistanskoj porodici. Kao nijedan njemcki politicar. Voditelj: Oni tamo dodju, sve bude malo magicno sredjeno, odrzi se presskonferencija i onda opet odlete kuci?! Pisac: Dozivio sam to u Ramalahu. Postojao je strogo cuvani vojni kompleks gdje su avionom stigli americki senatori na dva sata. I onda su rekli kako je snabdijevanje strujom odlicno, kako je ljudima dobro, kako su borbe prestale. A ja sam onda nocu vidio helikoptere koji su granatirali dok je snadbijevanje strujom bilo takvo da sam ja, kao i vecina Iracana, noc morao provesti vani. Spavali smo na poljima jer nije bilo struje. Voditelj: Zasto sto se u kucama nije moglo izdrzati zbog vrucine? Pisac: Da, jer je unutra temperatura dostizala 50°C. Voditelj: Kada dobijete informacije odatle, ponajprije od novinara kao i svi mi, da li im vjerujete? Pisac: Postoje medju Vasim gledaocim veceras oni koji nikad nisu vidjeli pravi rat u Iraku. I ponovo se moram pripomoci brojevima. U Iraku postoji oko 100.000 istinskih boraca otpora koji ne ubijaju civile nego se bore protiv okupacije Amerikanaca. I postoji 1000, znaci stoti dio od toga, boraca Alkaide. I oni su, kako sam vec rekao za mene ubice, pri cemu njih 80 do 90% nisu Iracani nego stranci sto potvrdjuje i sama americka vojna komanda. I postoje, sad cu vas uvesti u detalje ovog rata, svakog dana u prosjeku 100 akcija Americke vojske – to su racije, pucnjave, bombardovanja kojih sam i sam bio svjedok, i postoji oko 100 akcija otpora koje su usmjerene uvijek ka Amerikancima i nikad prema civilima. Clanovi otpora i sami mrze Alkaidu i ne zeli snjima imati nista zajednicko. I sad ja Vas pitam – sta Vi vidite na TV-u? Ne vidite 100 akcija otpora, ne vidite 100 akcija americkih trupa. Vidite jedan ili dva ili tri odvratna samoubilacka napada stranih terorista. Zasto to vidite na TV-u? Vidite ih jer americka vlada ove samoubilacke napade 1000 Alkaidinih terorista treba da bi mogla u Americi pravdati ovaj rat. To znaci da ne vidite istinu. Voditelj: Na kraju naseg razgovora zelim se jos jednom vratiti na Saida, rekli ste da niste postali najbolji prijatelji, ali ipak predpostavljam da znate o cemu sanja, sta bi rado zelio? Mozete li mi reci o cemu sanja i vjerujete li, kao drugi dio pitanja, da ce se ti snovi ispuniti? Pisac: Said sanja o tome da u njegovoj zemlji nastupi mir. Said sanja o tome da dobije pravi, dobar posao. Posto igra fudbal, sanja i da ce jednom prisustvovati velikoj utakmici negdje na Zapadu. On ima potpuno skromne snove. I uvijek kad sam mu rekao... i da, sanja o velikoj porodici... On je Sunit i ozenio bi Šiitku ili krscanku. I kad sam ga, naprimjer, pitao da li bi ozenio jednu Šiitku ili krscanku, rekao mi je «I vi Zapadnjaci imate pitanja...» Ovaj momak sa svojih 22 godine, koji nikad nije zelio ovaj rat, ima potpuno iste snove kao i Vi. On zeli, kao i Vi, da prisustvuje nekoj uzbudljivoj fudbalskoj utakmici i da ima veliku porodicu sa dragom zenom. Voditelj: Gospodine Todenhöfer, zahvaljujem Vam se jos jednom sto ste dosli u moju emisiju i mislim da je jako impresivno to kako se angazujete kao i ono sto napisali. Knjiga se zove «Zasto ubijas, Said» (Warum tötest du, Zaid). Dr. Jürgen Todenhöfer. Hvala Vam. -- Stao sam nakon svega sto sam cuo i jednostavno sam sutao. Zasto smo uvijek iznova nijemi posmatraci svega sto se desava? Cak i nakon sto iste te stvari dozivimo u svom zivotu? Da li smo zaista toliko zaokupljeni sopstvenim zivotima da nismo svjesni da se nekad trebamo okrenuti oko sebe? Ne znam zaista. Obuzima me takav osjecaj bespomocnosti. Morao sam cijeli intervju da prevedem i zapisem, treba mi da ostane trag. Divim se ljudima koji imau toliko psihicke snage da se bave tudjim tragedijama, a da pri tome ostanu normalni, da ih ne izjede osjecaj bespomocnisti. Ili oni ipak pronadju nacin kako da uticu na stvari? Barem pisci. Oni napisu i ostave historiji da prosudi sama. A mi? Mi samo posmatramo. I sutra nas vec ponovo zaokupira sopstvena svakodnevnica. Ili nas upravo drugi zaokupe da bi manje primijetili sta se desava i prepustili njima da vode... Odoh na spavanje. Valjda cu nekad biti pametniji kad su ovalve stvari u pitanju. Ujutro sigurno ne. Za to treba ipak vise vremena. |
