Sretan & zaljubljen
04.04.2008., petak
Moze li se voljeti previse?
Konacno u krevetu i uzeh da napisem par redaka jer poznavajuci sebe – ako ne preradim ono sto se izdesavalo necu zaspati. A desilo se dosta toga. Lijepog.Veceras sam imao zvanicno upoznavanje sa Gospodjom Mamom. Uh. Ali da krenem redom. Dragi je bio na sluzbenom putu i kako se nismo vidjeli dva dana stepen «pozeljenosti» je dosegao vise nego kriticne vrijednosti. Ipak, kisovito vrijeme i umor, koji nam je obojici prosto zabetoniran u tijelima, nisu nam bili najbolji saveznici veceras. Mislio sam da se necemo ni vidjeti. Ali. Da, ono ALI. Dosao je drugi prijedlog. Da poslije vecere i kad se odmorimo dodjem do njega. Ok, nista neobicno da nije tu bila samo jedna mala sitnica – Gospodja Mama je kod kuce. Znaci, slijedi upoznavanje. Prihvatio sam iako nisam bio siguran kako treba da se postavim. Pripremio sam se, ako je to uopste moguce, na svaki moguci scenario, ponajvise na onaj da cu biti predstavljen kao prijatelj koji je navratio, iako sam znao od ranije da se Mama, kad sam ja u pitanju, ocitovala kao «jako simpatican momak». Nisam ipak Mister Nepoznati. Sa laptopom na ledjima uputio sam se njemu sa ciljem da mu sredimo slike sa puta. Usput skrenuo do cvjecare i naoruzao se cvijecem. Ono sto je uslijedilo je nesto sto cu zasigurno neko vrijeme uvijek iznova vrtiti u glavi. Ne samo da sam bio predstavljen Gospodji Mami nego sam imao priliku da se sasvim prirodno ponasamo pred njom, bez imalo ustezanja, ali ipak sa dozom postovanja. Osjecaj je bio prelijep sjediti naslonjen na fotelju dok je on sjedio iza mojih ledja, nogu obmotanih oko mene i zajednicki udubljeni u sredjivanje slika. Dodir. Toplina. On. Njegov glas koji mi prica svaku pojedinost na svakoj pojedinacnoj slici. I cinjenica da nema ustrucavanja. Da ne moram da razmisljam da li ce nas neko vidjeti. Naprotiv. Gospodja Mama je kasnije prihvatila nas poziv da pregleda ponovo slike i bila pri tome i vise nego ljubazna. Zahvalila se na cvijecu, kako vecerasnjem tako i onom koje je dobila nekolio mjeseci ranije. I stalno prijateljski osmijeh. Posmatrao sam je sa strane i shvatio koja zivotna energija i grandioznost jedne istinske pozorisne primadone prosto zraci iz nje. Kao i ljubav prema njenom sinu. Ta energija je bila neponovljiva. Proveli smo jos neko vrijeme zajedno, izivljavali se nad «tehnickim» mogucnostima digitalnog aparata – laptopa – bluetootha – mobitela. Posmatram sliku koju sam veceras napravio. Nasa lica i oci. Ostat ce kao podsjetnik na ovo vece, pocetak neceg novog i posebnijeg... Vec se sad radujem sutrasnjem danu. I cinjenici da cemo subotnje jutro docekati zajedno. Bojim se da sam prezaljubljen. Da li je to moguce? Mislio sam da se desava samo jednom. Srecom, ovaj put je obostrano. Laku noc svima! |
