Sretan & zaljubljen
31.12.2007., ponedjeljak
Na isteku Stare
Pa eto, jos jedna je godina iza nas. Krajnje je vrijeme da se pravi neki rezime svega onoga sto se desilo. Ne zelim previse da zalazim u siroku pricu. Zelim samo da na jednom mjestu sublimiram sve ono sto se desilo i da mi ostanu zapisane stvari i dogadjaji koji bi trebali da budu asocijacija na 2007. godinu. Outing! Moje prvo priznavanje nekome da sam gay! Najboljem prijatelju. Uvijek cu pamtiti to Valentinovo 2007.godine. I sad kad se prisjetim tog trenutka shvatim koliko sam tog dana dobio, prijateljstvo je zaista postalo cvrsce, sa jos vise povjerenja. Definitivno stvar koja se ne zaboravlja tako lako. Zdravstveni problemi roditelja. Ne zelim se toga ni prisjecati. Sretan sam samo sto je sve proslo najbolje sto je moglo proci. Idemo dalje. Uspijeh kad je fakultet u pitanju i neke nove zivotne spoznaje, saznavanje gdje su mi granice, a i gdje nisu. Shvatanje koliko neke stvari mogu da realizujem. Na sve nadovezuju se i poslovni uspjesi. 2007.god – godina mog sazrijevanja kad je profesija u pitanju. Paralelno slijedi i prekid jedne dugogodisnje veze. Gledajuci sa ove distance shvatam koliko je to bila dobra stvar za mene, oslobadjajuca. Oslobodio se onoga sto me nikad ne bi ucinilo istinski sretnim. Isuvise naivno zavoljena pogresna osoba, osoba koja nije u konacnici ni bila vrijedna tolikog pozrtvovanja i iskrene emotivnosti. Takve osobe se ne mogu voljeti sve dok same ne rijese svoje zivote. Barem nekad u zivotu. U svakom slucaju nesto sto je iza mene, nedostaje iz svega toga samo jedna stvar, ali o njoj ne zelim da pricam. Cak i nakon toliko mjeseci osjetim sjetu kad se prisjetim jedine vrijedne stvari koja mi nedostaje iz te veze. Ali covjek ide dalje. Najbolji gay prijatelj konacno «zauzet». Odabir pri tome za 5+! Sretan ja, sretni oni. Nova osoba u mom zivotu. Novo upoznavanje. Nova ljubav. I konacno uvidjanje svega onoga sto je prije nedostajalo, sva ona istinska povezanost, iskrenost, jednostavnost, bistrina, sirina i sarolikost razmisljanja i poimanja stvari. Potpuna izazovnost jedne licnosti. Upoznavanje njegovog svijeta koji ga okruzuje, preplitanje nasih svjetova. Uzivam i zasigurno znam da volim nekoga ko ce trajnije ostati u mojoj svijesti kao osoba vrijedna voljenja. Koliko god da bude trajalo. A nadam se da ce potrajati jer... cinimo jedan drugog sretnim i potpunim. Smirenim. Kada ovako sagledam sve napisano u par teza i recenica uvidim jedno – nista ne bi mijenjao. Sve je upravo onako kako bi najbolje trebalo da bude. Neke nove zivotne lekcije su naucene i iz dobrih i iz losih trenutaka. Postao sam u nekim segmentima zreliji. I zato nista ne bi mijenjao. Postoji samo jedna stvar u cijeloj godini koju bi pozelio da mogu promijeniti. Volio bi da se mogu vratiti par sedmica unazad i na neki nacin sprijeciti gubitak jednog mladog zivota. Jer je upravo taj gubitak ono iz cega ne uspijevam izvuci nikakvu lekciju. Bio je tu, cinio je nas zivot ljepsim, bio potpora mnogima. A onda, kao da ga je neko samo ukrao – ostala je praznina. I to je mozda jedina stvar koju bi volio da mogu promijeniti u predhodnoj godini. Volio da mogu.... ali ne mogu.... U svakom slucaju za novu 2008 godinu zelim si samo dvije stvari – zdravlje meni dragim ljudima i malo srece u ljubavi i poslu. Sve ostalo se onda moze i samo postaviti i uspjeti. Svima vama zelim dobar provod za Novu godinu, da budete okruzeni osobama koje istinski volite i da se jednostavno prepustite praznovanju! Tome se i sam vec vise nego radujem, kao i prilici da testiram njegove kulinarske sposobnosti. Jos samo par sati me dijeli od tih nasih zajednickih trenutaka... SRETNA VAM NOVA 2008. GODINA! |
24.12.2007., ponedjeljak
Dodir prijateljstva
Proslo podosta vremena od zadnjeg pisanja. Jednostavno ne stizem, ganja me jedna obaveza za drugom i priznajem da ono malo sobodnog vremena sto uhvatim iskoristim opet za ono sto mi je trenutno najsladje – bjezaniju vani sa dragim. Iako sam u vecini slucajeva trenutak prije izlaska doslovno na izdisaju snaga i najradije bi se bacio u krevet i odspavao barem jednom 8 sati u komadu ja se opet dam u hodnju. Priznajem, prija mi biti snjim. Tih nekoliko zajednickih sati me doslovno generise i ima bolje dejstvo nego isto toliko sati sna. Ili se varam? Nije bitno, prija mi.Nego, tema koja me potakla na pisanje. Prijatelji. Bitni, znam. Svima i jako nam je bitno na pocetku da se dopadnemo ljudima koje zelimo dozivljavati kao prijatelje. Zelimo osjetiti njihovo prihvatanje i bezuslovnu podrsku. Ok, to se desi sa par ljudi u zivotu i oni vas prihvate sa svim manama i vrlinama. Ali sta se desi kad udje neko drugi u zivot, sta ocekivati od prijatelja momka ili djevojke? Da li trebaju i vas da tako prihvate? Ne znam koje je univerzlano pravilo, ali znam da dozivljavam nesto trenutno jako lijepo, nesto sto me cak i u kasne nocne sate drzi budnim i ispunjava tako dobrom pozitivnom energijom. Najbolji prijatelj mog dragog. Obrazovan, elokventan, sarmantan, zgodan, duhovit, poslovno vjerovatno nekad tezak saradnik zbog zelje za perfekcionizmom, privatno druga krajnost, kao u kranjem slucaju i moj dragi. Valjda se toliko i kontaju medjusobno. Ili sam ga barem ja tako dozivio. Prvi mi je dojam bio da je arogantan, nije me puno ni registrovao, valjda ne zeleci puno da daje paznje mozda nekoj prolaznoj stanici u zivotu njegovog najboljeg prijatelja. Mozda mu je to bio neki odbrambeni mehanizam, nebitno. Kao licnost sam ga znao od ranije i imao neko misljenje o njemu kao osobi koja se bavi time cime se bavi. Sad sam dobio iznenada priliku da ga upozam i privatno, kao osobu. Vremenom osjetio sam da se pocinje sve vise opustati, valjda uocavati sponu koja veze mene i njegovog prijatelja i shvatati da imamo nesto sto nije samo tako.... usputno. Uslijedila su druzenja, razgovori, zezanje i gradjenje nekog povjerenja. Moj dragi mi je vec prije nekoliko sedmica poceo davati do znanja da primjecuje da se povjerenje medju nama stvorilo i da je sretan zbog toga, da osjeti da smo prihvatili jedan drugog. Mozda bi i njemu samom trebalo pojasniti malo zasto je to sve, zasto smo i jedan i drugi zeljeli mozda da igradimo neko medjusobno razumijevanje, ali hajd, to drugom prilikom. Ono sto je mene definitivno uvjerilo u sve sto mi je dragi govorio uslijedilo je prije 10tak dana. Dragi i ja smo onako kao po obicaju nakon skitanja po gradu skoknuli i do prijatelja. Docekao nas je sa osmijehom od uha do uha, onako promrzle, sarajevska zima cini svoje da se covjek smrzne od kola do ulaznih vrata. Prijatelj se smijao, bilo mu je simpaticno nase sledjeno izdanje i onako, da se uvjeri u hladnocu koja vlada ucinio nesto sto je meni bilo nezamislivo – zatvarajuci vrata iza mene spustio svoj dlan na moje zaledjeno uho. Sekunda. Ali meni vjecnost. Malo zbunjen. Neocekivan gest osobe koja po mom dotadasnjem poimanju shvata svoj licni prostor jako bitnim te samim tim ne zalazi ni u tudji previse. Pogled prema mom dragom. Kao da hvatam i njegovu zatecenost u ocima, ali uslijedio je osmijeh koji se nastavio zezanjem. Ja sam ostao pomalo zbunjen u sebi, da li sam to vidio tracak ljubomore, kako trebam da shvatim ono sto se desilo? Pustio sam da prodje koji dan. I pitao ga onda direktno, da li je to bila ljubomora. Samo se nasmijao. Ne, naprotiv. Bio je sretan. Shvatio sam da sam bio u pravu sa svojom dotadasnjom analizom njegovog prijatelja. To je sve i on sam znao i zato mu je bilo i toliko drago vidjeti upravo tu gestu koja se desila medju nama, tu prisnost koju je njegov prijatelj pokazao prema osobi do koje je njemu u zivotu stalo. Prevazilazenje tog nekog... «personal space-a» kako to psiholozi zovu. Bio sam sretan. A sinoc, sinoc smo ponovo svi bili zajedno. Dragi i ja, prijatelj i njegov momak. I kao da se neko nase poznantsvo i druzenje izdiglo na neku visu stepenicu. Povjerenje i postovanje. I razgovor i smijeh do sitnih jutarnjih sati. Svako je na svoj nacin uzivao u kombinaciji onoga sto nas je povezivalo. Mrtav umoran sam se bacio u krevet ali sam jos neko vrijeme ostao lezati zamisljen i opijen svime pomalo - ugodnim drustvom, pravom ljubavi koja je konacno dala istinsku vrijednost u mom zivotu, pozitivnom energijom troje ljude koji su me okruzivali, dobrom muzikom i spotovima kojima nas je po zelji prijateljev momak castio, dobrim vinom... Da, zaista nema nista ljepse nego kad osjecas da te ljudi, koje i sam cijenis zbog onoga sto oni jesu u svom zivotu, zavole i prihvate zbog onoga sto jesi. Tada se osjecas... jos vrijednijim. Ta Ljubav. Odoh na spavanje, a vama svima zelim ugodan pocetak zadnje nam radne sedmice u ovoj godini. Nadam se da svi pomalo pocinjete da razmisljate i rezimirate vrijeme koje je u ovoj godini iza vas. Laku noc. |
10.12.2007., ponedjeljak
Sedmica i 100
Ponovo je nedjelja, iza mene je jos jedna radna sedmica i savrseno lijep i prijatan vikend. Pripremio sam sve sto mi treba za sutra i sad pocinjem vec polako da se oduzimam u toplini kreveta ali nadam se ne prije nego konacno i slozim malo svoje misli i napisem ponesto. Puno mi se misli vrti po glavi vec danima i cini mi se da sto vise prolazi vremena da se sve vise i vise stvari talozi u meni, neizrecenih stvari. A trebaju biti izgovorene jer se osjecam tako ispunjen. Ali da krenem redom.Kao prvo, jedna od stvari koja me beskrajno raduje je cinjenica da se moj najbolji gay prijatelj najavio da dolazi za predstojece Bajramske, Bozicne i Novogodisnje praznike. Zajedno sa svojim momkom. I ono sto me najvise odusevilo – bice kod njegovih roditelja gosti. Morat cu da ga zafrkavam da ga punica/sverkva ocigledno prihvatila za zeta. Vec se sad pomalo radujem kao malo dijete ponovnom vidjenju sa njima dvojicom i zajednickom zezanju i prici. Vjerujem da ce praznicna idila doprinjeti jos vise dobrom raspolozenju. Dok nisam zaboravio, zadnji izlazak sa njima dvojicom je bio u jednom novom lokalu u Sarajevu, necu ga imenovati da ne dovodim nekoga u nezgodnu situaciju, ali ono sto sam, zajedno sa svojim dragim, primijetio da dati lokal ne samo da je izrazito prijatno opremljen i gayfriendly nego uvecer ima i nevjerovatno simpaticnog mladog konobara. Zaista se pitam da li je ciljano zaposlen da bas radi nocne smjene jer ga u toku dana nikad nema, steta sto ga covjek ne moze vidjeti i na dnevnoj svjetlosti. Znam samo da uzivam svaki put kad nam pridje u onoj svojoj stilizovanoj uniformi, bijela kosulja, tamno prsluce, marama oko vrata koja na neki nacin jos vise istice njegove solufe i baby-face, duga tamna kecelja koja tako dobro stoji na njemu... Dosta sanjarenja, ali ocigledno je da se u ovom svijetu cak i «gay moda» prodaje. Nije slucajno da on radi bas tu. Priznajem da mi je to mjesto bas nekako postalo drago. Sto li? :) Ujedno, trenutno smo se nas dvojica dali u ispitivanje novih lokala u gradu. Isprobali smo dva nova mjesta (za one iz Sarajeva – super mjesto za intimnu i mirnu veceru u odlicnom ambijentu bez previse pateticno romanticne dekoracije je bivsi kafic Boss kod Holidey Inn-a, za preporuciti.) Drugo novo mjesto je ipak nesto posebno. Ne znam kakvi ste kad je pusenje u pitanju ali ja sam zadrti antipusac. Moj dragi pak ne. Voli da zapali. Ali... ocigledno da ovaj svijet sve vise pocinje shvatati nepotrebnost ove navike tako da smo bili nemalo iznenadjeni otkrivanjem novog mjesta u gradu u kojem se – ne pusi. «Torte i to». Kombinacija caffe-bara i slasticarne sa ubit-cu-se dobrim kolacima. Ambijent odlican, svijetao, enterijer uradjen u stilizovanim kasnim 60tim, neupdaljivi kutak za djecu. Ali jedno upozorenje – pogledajte cjenovnik prije nego sto narucite nesto tako da vas ne iznenadi kad vam dodje racun za dvije osobe od 15-18 KM koliko ce vas kostati dva kolaca i dvije kafe/dva pica. Prednost – pojedete nevjerovatno dobar kolac, nemate teski osjecaj u stomaku i istinski se odmorite. I nemate problem sa odjecom koja se osjeti na dim cigareta. Trebam li uopste reci sta je moja ljepsa polovina uradila odmah po izlasku? Ove sedmice sam imao priliku da istinski uzivam i to na poslu. Pitate se kako? Pa, recimo da sam upoznao neke ljude iz cijele Europe koji bi trebali da mi budu buduci kontakti i priznajem da sam istinski uzivao dok sam slusao njihova izlaganja. Lijepi primjerci iz Britanije, Finske, Estonije, Svicarske, Italije, Ceske, Skotske, Srbije samo su smjenjivali jedan za drugim... Pobjednik mog imaginarnog takmicenja za najsipaticnijeg Europejca je definitivno Estonac. Slijedili su ga Italijan i Finaca ubjedljivo zadnji je bio Amerikanac. Ok, on je svakako van konkurencije kad je Europa u pitanju. U svakom slucaju od sada cu da razmislim dva puta prije nego pomislim da su ljudi iz istocnih zemalja neinteresantni. Inace, ove sedmice sam se na momente pitao odakle ja vadim snagu da sve stignem da uradim u jednom danu. Ne, nije mi dovoljno sto provedem 8-9 sati na nogama zbog posla, ne, produzim brzinski jos do grada i nahodam se sa prijateljicom sa faxa, dodjem onda kuci, brzinski jedem, izdrzim jedan krug porodicnog okupljanja i price sa njima i onda se jos dam u hodnju sa dragim. Pitam se zaista sta je dovelo do promjene mog metabolizma i do takvog njegovog ubrzanja. Ne kontam. Mozda cinjenica da sad jedem samo dva puta dnevno. I spavam 6-7 sati dnevno. Ali dobro mi je. Ne smijem da se zalim. Dragi? O, slusa. I tako mi to prija. Imali smo splet nekih lijepih okolnosti tako da smo zajedno «proslavili» mali jubilej, nasih prvih 100 dana. Slucaj je htio da bas noc prije toga malog jubijela odemo na dugoocekivanu operu «Rigoletto». Koji ugodjaj! Pomisao da covjek provede 3 sata u pozoristu mogla bi nekoga natjerati na ocaj i samoubistvo ali je ovo bilo zaista nesto posebno. Poslije toga smo onako dojmljeni vidjenim i onime sto smo culi produzili i ponovo dokasno zalomili u prici sa njegovim prijateljem. I tu sam ponovo dosao na svoje. Tako uzivam u drustvu svestranih osoba koje mogu da budu i najvece mahuluse ovog grada ali i neprevazidjeni akademici! Ujedno smo njegov prijatelj i ja smo skontali jos jednu zajednicku crtu – Eurovizija. Dragi je samo prokomentarisao da je i on napokon nasao nekoga skim moze o toj temi pricati te da sam ga time definitivno kupio :) A nas 100. dan? Pa, starci su bili van grada tako da smo nas dvojica mogli da budemo sami i da si priredimo pravi ugodjaj za taj jubilarni dan. Ono sto me ipak najvise dojmilo je ono u toku noci kad se na momente budis iz sna i osjetis taj zagrljaj oko sebe, cujes jednolicno disanje i ponovo utones u san ne propustivsi pri tome priliku da se prije toga jos vise uvuces u taj zagrljaj. I onaj njegov pogled, pogled u kojem vidis povjerenje i zelju da ti svojim postojanjem osigura sigurnost i mir koji toliko zelis. Zato i osjetim da ga svakim danom sve i vise volim. Zato jer mu se u zivotu nista ne podrazumijeva, sve treba biti na neki nacin ili receno ili pokazano. I ne stidi se pokazati mi koliko mu je stalo do mene. pokazati mi koliko sam za njega jedinstven. Na spavanje inace, sad mi je ostalo vec manje od 7 sati sna. Lijep pocetak radne sedmice zelim svima! I da, blizi se kraj mjeseca kao i kraj godine, vrijeme za podvlacenje crte i rezimiranje se sve vise priblizava... Za kraj jedna od najpoznatijih arija iz Verdijevog Rigoletta u izvedbi jednog i jedinog Pavarottia! |
04.12.2007., utorak
Minuta sutnje.... za glupost!
|
Prvo pitanje: da vam neko da listu, recimo, 15 najvecih gradova na teritoriji USA, da li bi odmah znali da li je taj grad uopste u USA? Predpostavljam da svaki nas prosjecni srednjoskolac bi pozitivno odgovorio na pitanje. Da vam neko postavi pitanje koji su najpoznatiji gradovi Kalifornije, Floride ili Havaja, da li bi povezali ispravno sa gradovima kao sto su L.A, Miami ili Honolulu? Cini se jednostavno. Ali kad covjek pogleda kako je to preko bare onda se zapita kojeg su profila tih cca 300 miliona ljudi kojima je normalno da njihova politika upravlja sa preostalih 6 milijardi ljudi na planeti Zemlji. Drzava Europa? Glavni grad Francuske Budimpesta? Madjarska? Sta je to? Ili je ovo dobitna kombinacija kad se spoji plavusa sa američkim opstim (ne)znanjem?  |
