srijeda, 08.06.2016.

Teze budućeg pazinskog kapetana

Nije baš svatko mogao biti kapetanom Pazinske knežije. Na ovom je kićenom bakrotisku ispisano 50 teza iz logike, fizike i matematike koje je jedan budući kapetan Pazinske knežije branio (i obranio) na riječkoj akademiji.


Ilustraciju sam preuzeo iz knjige Vande Ekl "Živa baština" (hvala na poklonu :-)) (Rijeka 1994.), gdje je objavljena na stranici 198 i potpisana: "Obrana teza iz logike, fizike, matematike J. B. Tranquillia na riječkoj Akademiji 1747. godine". Autorica objavljuje na str. 205 -208 još tri uvećana detalja ovog bakrotiska, te dalje detaljno opisuje dokument, donosi transkribirani tekst teza iz logike, fizike i metafizike, dio teksta i prevodi te objašnjava:

...Sastavni dio nastave bili su tzv. disputi u kojima se vježbanjemu logičkom izricanju misli omogućavalo aktivno usvajanje građe, a na kraju upućivalo (u sklopu tadanjih metoda) na znanstvena istraživanja i zaključke. ...
...Disputi su bili tjedni, mjesečni ili izvanredni, a to je, dakako određivalo i opseg i vrstu gradiva. Najviše je od apsolvenata filozofije zahtjevao disput "de (ex) universa philosophjia" za koji se kandidat slobodno odlučivao. Defendent je morao svladati sve gradivo što se predavalo tijekom cijela studija. Na takav svečani "actus publicus" pozivala bi se i obrazovana publika. Dakako, disputi "ex universa" imali su najveći ugled jer su zahtijevali posebno znanje i inteligenciju, elokventnost i snalažljivost, pa ih je obično bilo tek nekoliko u godini..."

Joannes Baptista Tranquilli (ili, kako Vanda Ekl skreće pažnju Ivan Krstitelj Tihić) potječe iz obitelji riječkog pjesnika, književnika, notara i glagoljaša Gverina Tihića, koji je rođen u Zadru, te je bio zadarski i šibenski notar. Od 1544. do 1546. obavljao je dužnost rijekog kancelara, te je u tom svojstvu te 1546. sastavio jednu javnu ispravu koja je do sada jedini poznati sačuvani dokument koji dokazuje uporabu glagoljice u javnopravnoj funkciji u Rijeci. S obzirom da sam u dosadašnjem istraživanju obradio sve podatke o obitelji Tranquilli iz pazinskih matičnih knjiga, zavirio sam malo i u riječke te sam pronašao neke podatke koji su nadopunili moju slagalicu:
Ivan Krstitelj Tihić je rođen u Pazu kao Joannes Baptista Valentinus de Tranquilli 14.02.1729. od oca Franje, koji je bio tada kapetan u Pazu (Capitaneus Pasgergensis) i majke Ane Katarine (po nekim izvorima rođena Rampel, po drugima D'Orlandi). Matične knjige Paza za tu godinu se nisu sačuvale, ali je njegovo krštenje upisano naknadno i u matičnu knjigu crkve Sv. Vida u Rijeci (14.06.1730.). U Pazinu se prvi put spominje u funkciji kapetana (Capitaneus Comitatus Pisini ) 24.08.1759. kao kum na krštenju u obitelji pazinskog doktora Petenella. Iste godine se ženi u Rijeci plemkinjom Elizabetom de Marotti, sa kojom ima jedanaestoro djece, koja su sva rođena u Pazinu. Jedan od njegovih sinova je i Franciscus Xaverius Nicola Mauritius de TRANQUILLI koji je 26.09.1766. kršten u kapeli dvorca (Pazinskog kaštela). Njega (Franju Ksavera) spominje i Petar Stanković u svom djelu "Biografia degli uomini distinti dell'Istria", svesci 2-3, iz 1829, pa otda znamo da se kasnije preselio u Rijeku gdje je završio studij prava, te je 1794 izabran za riječkog kancelara. Njegova jedina kćer je oženjena kasnije u Rijeci za rovinjskog pravnika Marka Costantini-ja predsjednika riječkog magistrata, a jedini im je sin bio Franjo Ksaver Rajmund Costantini (kojem ću jednom posvetiti puno više teksta jer je kasnije postao pazinski gradonačelnik, a i puno više od toga :-)).

Ivan Krstitelj Tihić je umro u Pazinu 13.06.1782. sa 53 godine i jedan je od posljednjih pokojnika sahranjenih unutar župne crkve Sv. Nikole. Taj upis u MK umrlih, kao i upisi rođenja posljednje četvero njegove djece otkrivaju nam i točan kućni broj na kojem je obitelj Tihić živjela. To je bila kuća broj 34 u prvom sustavu kućnih brojeva, odnosno kuća 12 u drugom sustavu kućnih brojeva. Evo te kuće:


Nebi li bilo zgodno imati barem kopiju tih Tihićevih teza u Pazinu? Vođen tom mišlju pokušavao sam ući u trag bakrotisku, ali kao da je u zemlju propao. Nitko od riječkih arhivara i muzealaca koje sam kontaktirao nije mi znao reći gdje bi se mogao nalaziti. A onda sam pronašao podatak da se u arhivu franjevačkog samostana na Košljunu čuva "Štampana i na platnu zaljeplijena diploma Jezuitskog kolegija u Rijeci od 1747. godine, izdana Gianbattisti Tranquilliju, za uspješno dovršeni studiji filozofije. Veličina nije točno izmjerena jer je dokument u vrlo lošem stanju, no prelazi veličinu od 1 m2. Potrebno restauriranje." Ta je podatak iznio Danilo Klen tekstu "Arhivska građa u samostanu franjevaca u Košljunu" koji je objavljan u Vjesniku historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, svezak XVII, Rijeka 1973, str. 344. Nema sumnje da se radi baš o bakrotisku sa diplomskim tezama Ivana Krstitelja Tihića, koji je po Vandi Ekl upravo dimenzija 1x 1,20 metra.

Kad ste posljednji put bili na Košljunu?

Oznake: povijest Pazina
- 23:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2016.

Grb kneževine Istre


Brechtel, Stephan:Wappenbuch des Heiligen R?mischen Reiches - BSB Cod.icon. 390, stranica 90

Sirotica naša središnja Istra oduvijek je bila, a i (danas je ostala) daleka periferija velikih gibanja koja su svoje glavno poprište imala negdje drugdje. Eto, ni grb nije imala kako spada, već je u polje štita jednostavno upisano "Isterreich". Taj naziv se koristio za dijelove Istre koji su pripadali Svetom Rimskom carstvu Njemačkog naroda, a u vrijeme nastanka ovog grbovnika (a procjenjuje se da je nastao 1554 - 1568) to su bile Pazinska knežija, Gospoštija Kastav, Gospoštija Lupoglav i drugi sitniji posjedi.....Iako iznad grba piše da se radi o kneževini Istri, ona to u stvarnosti nije bila.

A mora se priznati da su naši sunarodnjaci s druge strane Učke već onda imali grb koji i danas među svim onim grbovima izgleda "šik". Eto ga u istom grbovniku na stranici 63 , zajedno sa Kalabrijom i Granadom:


Brechtel, Stephan:Wappenbuch des Heiligen R?mischen Reiches - BSB Cod.icon. 390, stranica 63

Ali, ima u istoj knjizi još grbova povezanih s Pazinom:

Oznake: Pazin, povijest Pazina, Isterreich
- 17:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.05.2016.

Palača Milošić - Godina (ONLJOO 2)

Jedna od zgrada u Pazinu koja nikako ne zaslužuje da se do kraja raspadne i kojoj ću baš zbog toga pokloniti najprije pažnju je ova na slici. Obično se spominje kao "kuća s grbovima" a ja predlažem da se ubuduće zove palača Milošić - Godina, po prezimenima dviju porodica koje su u njoj stanovale. Ili možda Palača Mildenhof? Ili Decorte?


Ako niste nikada bili u toj zgradi puno ste propustili, ali nemojte više niti pokušavati. Zgrada će se svakog časa urušiti, zapravo, ovaj dio zgrade koji je na slici lijevo je nedavno već ostao bez krova, a središnji dio koji nadvisuje prolaz, samo što se nije urušio. Ostalo mi je u sjećanju široko stepenište kojim se iz prostranog dvorišta kroz široka vrata zaštićena od sunca razgranatim stablom glicinije penje na kat, zapravo polukat, neobični ornamenti na plavkastoj žbuki hodnika, dijagonalno postavljena stepeništa sa (polu)kata na (polu)kat, ognjište u svakoj sobi, pa i onoj najmanjoj koja gleda na sam Kaštel kroz prozorčić do kojeg su do nedavno bila ugrađena dva grba, a danas je ostao samo jedan. Osjećao sam se u toj majušnoj prostoriji kao onaj Andersenov vojnik koji u potkrovlju krpa poderanu čizmu...Pitam se, da li je netko uspio na vrijeme napraviti arhitektonski snimak unutrašnjosti zgrade? Teško da će više to biti moguće. Nadam se da je novi vlasnik to učinio.

Zgrada je, naime, pred petnaestak godina promijenila pretežitog vlasnika i on je namjeravao tu nešto komercijalno urediti, ali je kao po običaju sve zapelo, ne sjećam se više da li na uvjetima konzervatora ili na nemogućnosti osiguranja pristupa zgradi vozilima. Uglavnom, zapelo je.

O povijesti zgrade
O palači piše Nerina Feresini u knjizi Ricordo di Pisino, te donosi na str 48 i 49 tri stare fotografije, uz koje navodi da je ulica u kojoj se palača nalazi poznata pod imenom La cale dei Nobili, te da se radi o najstarijoj ulici u gradu, dijelu grada u kojem su stanovali ministerijali, tj. službenici i zaposlenici administracije Pazinske knežije. Napominje da su kuće u ruševnom stanju, dijelom zbog bombardiranja u drugom svjetskom ratu, dijelom zbog dotrajalosti. Skreće pažnju i na neobičnu izvedbu ulice koja je poprečno išarana kamenim trakama kako bi se po njoj lakše hodalo.
Uz sliku ulaznog portala do kojeg se stiže iz dvorišta navodi da se radi o lijepom kamenom portalu kuće Decorte u kojoj je nekad bilo sjedište suda. Treća slika prikazuje dio zgrade sa grbovima i tu Feresini skreće pažnju na karakteristične balkone koji svjedoče o dugogodišnjom germanskom utjecaju. Za donji grb, koji je ugrađen u zid kaže da prikazuje janje i nosi natpis 1555, a gornji je nagnut na zid i prikazuje dvoglavog orla.

Od izdavanja ove knjige je prošlo 37 godina i danas je građevinsko stanje opisanih zgrada značajno lošije, gornji je grb nestao, možda je negdje spremljen ili čak ukraden, a o povijesti zgrade znamo otprilike koliko je znala i Nerina Feresini, vjerojatno i manje.

Tko su bili Decorte?
Kakav je to sud ovdje zasjedao?
Čiji su to bili grbovi?

Decorte
Obitelj Decorte se u Pazinu spominje od oko 1817 kada je neki Joannes Baptista De Corte doselio iz Italije i upisan u Status Animarum kao stanovnik kuće broj 35 na Buraju, čiji je vlasnik bio Joannes Pojani. Upisano je da je porijeklom iz mjesta Cadubrio, Abruntij što je vjerojatno današnji Auronzo di Cadore u pokrajini Beluno.
Decorte se ženi Pazinkom Antonijom Križanac, te se sele iz kuće u kuću. Jedno vrijeme stanuju na Buraju, Pristavi, pa na Dubravici gdje 1825 Ivan Baptista umire u četrdeset i trećoj godini. Dok su još stanovali na Buraju dobili su dvoje djece: Margaritu 1818 i Antona Franju 1819.
U kratkom internet istraživanju pronalazim Antona Decorte-a kao pomoćnika župnika i ujedno učitelja u Tinjanu 1848., a već desetak godina kasnije kao rektora i profesora na bogoslovnom sjemeništu u Trstu (1859 – 1868). Moguće je da se radi o istoj osobi, te da od njega potječu svi kasniji pripadnici te porodice u Pazinu. Međutim, u devetnaestom je stoljeću prezime Decorte bilo prilično rasprostranjeno u Evropi, tako da ih nalazimo gotovo u svakoj zemlji. Neki Pietro De Corte porijeklom iz Ovara (Italija) spominje se 1858 kao graditelj orgulja u Fažani. Svoju je orguljarsku radionicu imao u Cividale-u.
Odgovori leže u matičnim knjigama Pazina nastalim nakon 1820, pa prepuštam drugim istraživačima da istraže do kraja rodoslovlje, aktivnosti i značaj te porodice.

Godina
U vrijeme kada su Decorte-ovi doselili u Pazin palača koju spominjemo pripadala je obitelji Godina, točnije Martinu Godini okružnom sucu. Ta se obitelj u Pazinu spominje od druge polovice 17.stoljeća, ali se otprilike u isto vrijeme spominje i u Rijeci, te Medulinu, Ljubljani, Beču i drugdje, pa valja biti oprezan. Pazinski Godine su se kroz više generacija bavili kožarstvom i stanovali su u današnjoj ulici Franine i Jurine. Već prije 1804 Martin Godina zajedno sa već postarijim ocem Franjom seli u palaču uz Kaštel, dok njegov deset godina mlađi brat Franjo živi još neko vrijeme u kući u ulici Franine i Jurine, a zatim njegovi potomci sele u Žminj pa u Trst, dok on sam seli na stanciju Godina par kilometara južno od Pazina.
Godine su posjedovali još jednu kuću u Pazinu, u današnjoj ulici Prilaz Kaštelu, i to onu kuću koja je nadsvođivala stepenište koje danas vodi prema ulici Istarskih narodnjaka i Buraju. U toj je kući stanovao Martinov najstariji sin Gabrijel sa obitelji. Iz te obitelji potječe Matija Josip Godina koji je 1830 do 1834 radio kao župni učitelj u Tinjanu i bio je omiljen jer je nastavu držao na hrvatskom jeziku.

Plemeniti Milošići od Mildenhofa
Još prije obitelji Godina u istoj su palači stanovali plemići iz obitelji Milosich de Mildenhof. Zasigurno su u njoj stanovali između 1771 i 1783, što se može (uz dosta muke, doduše) provjeriti u pazinskim matičnim knjigama, (pa onda to još usporediti sa Franciskanskim katastrom.) Vjerojatno su u istoj palači stanovali generacijama, ali se to danas ne može sa sto postotnom sigurnošću tvrditi, jer se kućni brojevi po prvi puta uvode u pazinske matice 1770 godine.
Milošići se u Pazinu spominju već od 1579 (De Francesci, L'Istria), a potječu iz Solkana kod Nove Gorice, gdje je u crkvi Sv. Stjepana bila obiteljska grobnica Mildenhofa.
Možda je začetnik pazinske loze Ivan Milošić, spomenut 1582 kao "contrascriba pisini" ili "controscriba pisini". Iste je godine upisan i sa skraćenim oblikom prezimena "Milos" pri krštenju sina Jakova Nikole. Ponovno se ženi 1600. godine i to udovicom Pazinca Hieronima Raba, a vjenčani im je kum Bernardin Barbo, tada zapovjednik grada.

U pazinskim se matičnim knjigama rodoslovlje Milošića može sa dovoljnom sigurnošću pratiti od 1664 nadalje i to kroz pet generacija:
Ivan Leonard Milošić (+1674. sa 40 godina) oo Elizabeta XY
Nikola Milošić (*1651. +1751.) oo 1688. Margarita udovica plemića Gašpara Rampela; 2 oo Olympia XY;
Ivan Anton Milošić od Mildenhofa (1705. +1782.) vicekancelar i kancelar Pazinske knežije oo 1739. Katarina plem. Stemberg iz Rijeke (* oko 1700. + 1773)
Josip Nikola Marija od Mildenhofa (*1740. Pazin; + u Trstu) "vicarius criminalis" u Pazinu od oko 1780, a od 1793. "giudice criminale" u Trstu; oo 1769. Terezija Magdalena Rossi Sabadini (?) iz Rijeke

U vrijeme dok su Josip Nikola i Terezija Magdalena živjeli u palači rađala se peta i poslijednja generacija Milošića u Pazinu. Od devetoro djece rođenih između 1771. i 1782. čak petoro nije preživjelo prvu godinu života. Najstariji sin Anton bio je kasnije u Trstu savjetnik Trgovačkog suda i Pomorskog konzulata, dok mi sudbina druga dva brata i najmlađe sestre zasad nije poznata...

Čudo sv. Notburge u palači Milošića
Od desetak čudotvornih ozdravljenja po zagovoru sv. Notburge koja su opisana tijekom 18. stoljeća u Pazinu, jedno se desilo baš u palači Milošić. Jednogodišnja je kćer Ivana Antona i Katarine, naime, prestala disati i činilo se da će umrijeti.Tada joj je majka na usta stavila kip sv. Notburge i dijete je počelo ponovno disati.

...nastavlja se...

IZVORI: Nerina Feresini: Ricordo di Pisino; Carlo de Francesci: L'Istria - note storiche; Godefridus Henschenius i drugi: Acta Sanctorem; i vlastita istraživanja u Državnom arhivu u Trstu (Franciskanski katastar); Državnom Arhivu u Pazinu (Matične knjige župe Sv.Nikole, Pazin) i Državnom arhivu Rijeka (Fond obitelji Rapiccio) NAPOMENA: Detaljni popis izvora, sa detaljima tiskanih izdanja, brojevima citiranih stranica i brojnim fusnotma i linkovima šaljem na zahtjev

Oznake: povijest Pazina
- 15:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovo nisu ljuske od oraha (ONLJOO 1)

Ja tu kao nešto istražujem. "Čeprkam", zapravo, po povijesti Pazina i okolice. Kad stignem i koliko stignem, s obzirom na to koliko mi je "slobodnog hoda" ostavljao dosadašnji posao. A istraživanje povijesti Pazina je otprilike kao da kao da slažete onaj ogromni "puzzle" od 10000 komadića (probao sam jednom u životu i - nikad više), ali najprije sve te komadiće u kutiji dobro promiješate, pa zagrabite među "puzzle" s obje šake i to što uspijete uloviti bacite bez premišljanja u vatru, pa zagrabite ponovno i drugi dio bacite u potok, koji će te komadiće onda raznijeti do pitaj boga kuda...Najvjerojatnije ih nikad više ne nađeš. A možda ipak.....

I onda slažeš ono što je ostalo. A nije ostalo ni pola. Ma možda ni trećina....
Skoro pa nemoguća misija....Ipak, u mojim sam "čeprkanjima" isčeprkao dosta komadića koji, ovako, kad stoje složeni na stolu ispred mene, kao da poprimaju neki smisao....Umislio sam si čak da ću jednom možda napisati o tome i knjigu. Možda i hoću. Jednom.

I dok hodam tako obalom potoka u koji je netko nekada davno bacio komadiće pazinske povijesti da ih nitko i nikada više ne pronađe i ne sastavi, u žbunju zaglavljene među šibljem nalazim nove "puzzle", druge izviruju ispod kamenja na stazi uz potok koje sam sasvim slučajno šutnuo i pomaknuo. Treće nalazim raskvašene u vodi, četvrte pokrivene gustim blatom i izblijedjele do prepoznatljivosti....Ispirem ih i brišem i ostavljam na suncu da se prosuše (pa ću ih pokupiti kad se vratim) i idem dalje i ne mogu stati, jer, eto, konačno sam nakon dugog lutanja pronašao pravi potok. I ne slutim što se sprema.

Doma sam na balkonu ostavio neke "puzzle" da se suše, a nikome od ukućana nisam rekao o čemu se radi, i sad će, kad se vrate kući, misleći da se radi o ljuskama oraha ili kikirikija (na što zapravo jako sliče) svo to moje blago završiti - u vatri. Ili, ako budem imao sreće - u smeću.

Upravo to mi se dogodilo prošloga tjedna kad sam na facebook-u objavio slijedeće:

Vencijanski i austrijski dio Istre dijelio je više od 500 godina tzv. "suri kunfin", granica sagrađena od sivog kamena. Najvidljiviji je bio na području Muntrilja, te na granici komuna Trviž i Škropeti. Vozeći se prije par dana od Motovuna do Pazina sa talijanskim novinarom zainteresiranim za povijest Istre, nadobudno skrenuh lijevo prema ponoru Čiže, da mu pokažem tu krvavu granicu, kad ono - naša povijest samljevena je nedavno do zadnjeg kamenčića. Kreteni svuda oko nas.

Bio sam bijesan. Prvih pola sata na "ukućane". A nakon toga na sebe.

I sad, za one "puzzle" koje su već završile nesretnim slučajem i mojom (a možda i vašom) glupošću u smeću, i trunu negdje na nekom deponiju naše nejake kulture, ne preostaje mi ništa drugo negoli ovdje, na ovom neuglednom blogu koji nitko zapravo ne prati, i gdje se rijetki obraduju kada ih svemoćni google k meni uputi, pokušati naći dobar razlog da ih netko na nekom deponiju potraži, ispere, osuši i umetne među one na stolu gdje im je i mjesto.

Drugim riječima, odlučio sam (pritisnut grižnjom savjesti zbog uništenog "surog" kunfina) s Vama ovdje na vrijeme podijeliti neke od rezultata mojih dosadašnjih istraživanja, i to one za koje vjerujem da bi mogli pridonijeti hitnoj promjeni odnosa prema nekim najugroženijim dijelovima naše materijalne kulturne baštine.



Oznake: povijest Pazina
- 15:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 29.10.2013.

Najstarija prezimena u središnjoj Istri

Kad sam prije više od 15 godina krenuo istraživati pazinska rodoslovlja nisam ni u snu slutio da istražujem neka od najstarijih prezimena u središnjoj Istri. U međuvremeno mi je "ponestalo" matičnih knjiga pa sam se okrenuo stručnoj literaturi o toj temi i do sada objavljenim izvorima.

1531, dakle pedesetak godina prije najstarije sačuvane matične knjige je pazinski kapetan De Dur sastavio spisak podanika Pazinske knežije. Spisak je već objavljen, ali zaključio sam da zahtijeva još jedno "čitanje".

Osam godina ranije (1523), odmah nakon Rata Cambrajske lige, su Herberštajni, vlasnici Lupoglava dali sastaviti urbar u kojem su svoj prvi spomen imala mnoga prezimena koja će se kasnije raširiti središnjom Istrom, te se tom prilikom po prvi puta spominju slijedeća prezimena (abecednim redom):

Brljafa (Lesišćina)
Damijanić (Gorenja Vas)
Filipić (Dolenja Vas)
Franković (Šumber)
Glavić (Dolenja Vas)
Gregorić (Krbune)
Grubešić (Sutivanac)
Jerončić (Pazinski Novaki)
Kalac (Semić)
Kočevar (Dolenja Vas)
Kos (Lesišćina)
Križman (Dolenja Vas)
Marković (Gorenja Vas)
Matešić (Lesišćina)
Matić (Semić)
Medanić (Sutivanac)
Otašić (Sutivanac)
Penezić (Sutivanac)
Peteh (Dolenja Vas)
Petrović (Šumber)
Pinter (Semić)
Ravnić (Dolenja Vas, Lesišćina, Semić)
Ribarić (Dolenja Vas?)
Slivar (Šumber)
Stanić (Borut)
Staničić (Sutivanac?)
Stranić (Borut)
Škrgat (Semić)
Valić (Sutivanac)
Zlatić (Lesišćina)

Iste se godine u izvatku urbara Sv. Petra u Šumi spominje prezime Peregrin

Glagoljski natpis iz 1516. u Sutivancu spominje župana Bartula Cvitića.

19. studenog 1505. notar Martin Sokolić bilježi prezime Benčić iz Buzeta.

24. lipnja 1503. Krivošić iz Buzeta u notarskim zapisima Martina Sokolića

1502. pop Jakov Križanić iz Barbana prepisuje Istarski razvod, a među onima koji su njegov prijepis kontrolirali i tome svjedočili je i sudac Anton Maluza.

07.09.1498. Stefan Fumtzitzsch (možda Funčić?) župan u Gračišću

20. listopada 1497. Furlan u notarskim zapisima Martina Sokolića

29. listopada 1492. notar Martin Sokolić bilježi prezime Bratetić iz Buzeta

(1474) je pazinski prepozit Andrija Schuel sastavio oporuku, u kojoj bilježi tri pazinska prezimena koja su se zadržala do danas: Primuž, Rogović i Sloković

19. veljače 1472. u zapisniku o utvrđivanju međa između Gologorice i Tremauna spominju se između ostalih i župan Gašprotić (Khasprodicz) iz Pićna, Ivan Martinčić (ili možda Martinić?) (Iban Martinticz) iz Previša i Matko Kučić (Chuczicz) iz Gradinja.

1425. u Urbaru feuda Pietrapelosa spominju se prezimena: Babić, Baldar, Barbo, Bastian, Berton, Bischia, Buchovich, Buršić, Križman, Kuzman, Kuzmanić, Domenezić, Gerdina, Gernetich, Grohar(?), Ivančić, Katistris, Marić, Muller, Pecovich, Perić, Porcich, Pregarac, Radin, Radovo,Rašpić, Sevarkanula, Simunis, Summolo, Cvetina, Schopech...

U Istarskom razvodu se spominje jako malo prezimena, uglavnom se sudionici razvoda prepoznaju po osobnim imenima. Ipak, prepoznajemo slijedeća:

Črnjul iz Raklja (deveti dan)
Kablar iz Momjana (sedamnaesti dan)
Korača iz Motovuna (deseti i četrnaesti dan)
Kramar iz Dvigrada (jedanaesti i osamnaesti dan)
Križman iz Raklja (deveti i deseti dan)
Križman iz Dvigrada (jedanaesti dan)
Križman iz Topolca ( osamnaesti dan)
Kuzma (šesti dan)
Lupetin iz Labina (šesti, deveti, deseti i četrnaesti dan)
Rumin iz Labina (peti, šesti, deveti, deseti i četrnaesti dan)
Sidar iz Labina (šesti, deseti i četrnaesti dan)
Vivoda (šesti i deveti dan)
Žagrić iz Žminja (jedanaesti dan)

I naposlijetku, meni najstariji poznat spomen nekog danas još živućeg prezimena se nalazi na Grdoselskom ulomku iz XI stoljeća na kojem je spomenut Golob iz Tinjana.


Ako netko ima koju nadopunu, neka pošalje slobodno.

Oznake: povijest Pazina, Prezimena, Najstarija prezimena u središnjoj Istri
- 20:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.